Kardinal Gerhard Müller nedavno je zaredio svećenike za Institut Dobrog Pastira – tradicionalnu zajednicu svećenika koja slavi misu prema tridentskom obredu – u njihovom sjedištu u Courtalainu u Francuskoj.

Tijekom svoje propovijedi istaknuo je stav koji nalazimo u vatikanskom Dikasteriju za bogoštovlje i disciplinu sakramenata: stav čvrstog protivljenja i antagonizma prema latinskoj misi. Ljubaznim dopuštenjem Njegove Eminencije, mrežni portal Per Mariam objavio je ekskluzivni prijevod njegove propovijedi prilikom ređenja svećenika za Institut Dobrog Pastira. Cijeli tekst možete pročitati u nastavku.

Müllerovo slavljenje tradicionalne mise i njegovo ređenje novih svećenika prema tradicionalnom obredu postalo je u novije vrijeme redovitije. Razvio je blisko prijateljstvo s Institutom Dobrog Pastira, te je za njih izvršio niz ređenja, a također je s njima nedavno slavio tradicionalnu misu u Rimu.

Doista, održao je nedavno i završnu misu u Chartresu na Duhovski ponedjeljak, na kojoj se okupilo više od 20 000 hodočasnika iz cijeloga svijeta radi zajedničkog slavlja tradicionalne mise. Ovu činjenicu Njegova Eminencija spominje u homiliji.

U svojoj homiliji, bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere također se osvrće na glasine i očekivane nove restrikcije tradicionalne mise.

Cdl. Müller navodi da je nakon sudjelovanja na hodočašću u Chartresu razgovarao s „visokim predstavnikom rimskog Dikasterija za bogoslužje i disciplinu sakramenta”. Bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere primjećuje:

„Još uvijek sam bio dirnut vjernošću 20 000 mladih katolika s kojima sam mogao slaviti svetu misu u prekrasnoj katedrali u Chartresu nakon blagdana Duhova, kada je visoki predstavnik prigovorio da to nikako nije razlog za radost, jer se sveta misa slavila po starom izvanrednom latinskom obredu. Dapače, neki stari obred svete mise vide kao veću opasnost za jedinstvo Crkve od reinterpretacije Vjerovanja, pa čak i izostanka svete mise. Preferenciju prema starom obredu tumače kao izraz sterilnog tradicionalizma, veću zainteresiranost za teatralnost liturgije nego za živo zajedništvo s Bogom koje ona prenosi.

Ako je to prevladavajući mentalitet među onima koji vode Kongregaciju (Dikasterij) za bogoštovlje i disciplinu sakramenata – kao što je poznat slučaj kardinala Rochea i nadbiskupa Viole – onda ne čudi što službenici tog Dikasterija nastoje ograničiti tradicionalnu liturgiju“.

Homilija kardinala Gerhard Müller u Courtalainu, 29. lipnja 2024.:

„Danas Katolička Crkva s velikom radošću slavi svetkovinu sv. apostola Petra i Pavla. Sam Gospodin gradi svoju Crkvu na stijeni u liku svetog Petra, koji ujedinjuje sve kršćane u ispovijedanju Isusa Krista, Sina Boga živoga.

Ovo spasonosno ispovijedanje Riječi Božje utjelovljene u Kristu moguće je samo ako se božansko poslanje apostola nastavi i nakon njihove smrti i ako se njihov autoritet nastavi vršiti u ime Kristovo. Pismo Rimske Crkve kršćanima Korinta, koje se pripisuje Klementu, trećem biskupu na Petrovoj stolici u Rimu, svjedoči o apostolskom nasljedstvu rimskih biskupa.

Autoritet učitelja i pastira vrše poglavari Crkve, koje je sam Bog postavio za sluge Kristove u sili Duha Svetoga polaganjem ruku i molitvom apostola i njihovih nasljednika (v. Dj 20, 28). Nove službe biskupa i svećenika, koje su se već pojavile u ranoj Crkvi uz apostole (Dj 15,6.22; Dj 20, 17.28; Tit 1, 6-9), uz pomoć đakona (v. Dj 6, 2-6, Fil 1, 1; 1 Tim 3, 17-22), tvore tri stupnja jednog sakramenta, kako to jasno potvrđuje Hipolitova tradicija na prijelazu u III. stoljeće.

Sveti biskup Ignacije Antiohijski, biskup grada odakle su djelovali Petar i Pavao (v. Gal 2, 11) i gdje su učenici prvi put nazvani kršćanima (v. Dj 11, 26), već je početkom 2. stoljeća svjedočio o nepovratnom razvoju tri stupnja svetog reda rekavši sljedeće:

„Slijedite svakoga biskupa kao što Isus Krist slijedi svoga Oca, a prezbitere kao apostole. Što se tiče đakona, poštujte ih kako Bog zapovijeda… Gdje se pojavi biskup, ondje će biti i zajednica, kao gdje je Isus Krist, ondje je i Crkva katolička”.

Poput apostola, biskupi i njihovi nasljednici vrše Kristovo poslanje u Crkvi do njegova ponovnog dolaska, kao naučitelji vjere, djelitelji milosti u sakramentima i pastiri po srcu Isusovu (1 Klementova poslanica 42-44; Lumen gentijum 28).

Biskupi, svećenici i đakoni ispunjeni su Božjom milošću po Duhu Svetom, „kako bi mogli biti dobri Kristovi sluge“ (Firentinski sabor, Dekret za Armence, DH 13 26). I ta se milost ređenja prenosi vidljivim i djelotvornim znakom. Svoga učenika, suradnika i nasljednika u apostolskoj službi (Timoteja) sveti Pavao potiče ovim riječima:

„Poradi toga podsjećam te: raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi po polaganju mojih ruku“ (2 Tim 1, 6). Kako bi otklonio sve dvojbe o formi sakramenta svetog reda, papa Pio XII. je s „vrhovnom apostolskom vlašću” odredio sljedeće: „Pravilo vršenja sakramenta svetog reda đakonata, svećeništva i biskupstva sastoji se u polaganju ruku, a oblik molitve je posvetni, koji određuje ovu materiju, po kojoj se ostvaruju sakramentalni učinci, naime snaga posvete i milosti Duha Svetoga” (Apostolska konstitucija Sacramentum Ordinis, DH 3859).

Papa posebno dodaje da se to odnosi na sve obrede sveopće Crkve, a napose na zapadni latinski obred u njegovim fazama razvoja i prije i poslije liturgijske reforme Drugoga vatikanskog sabora.

Ovo me dovodi do moga razgovora s visokim predstavnikom rimskog Dikasterija za bogoštovlje i disciplinu sakramenta. Još uvijek sam bio dirnut vjernošću 20 000 mladih katolika s kojima sam mogao slaviti svetu misu u prekrasnoj katedrali u Chartresu nakon blagdana Duhova, kada je visoki predstavnik prigovorio da to nikako nije razlog za radost, jer se sveta misa slavila po starom izvanrednom latinskom obredu. Dapače, neki stari obred svete mise vide kao veću opasnost za jedinstvo Crkve od reinterpretacije Vjerovanja, pa čak i izostanka svete mise. Preferenciju prema starom obredu tumače kao izraz sterilnog tradicionalizma, veću zainteresiranost za teatralnost liturgije nego za živo zajedništvo s Bogom koje ona prenosi.

Odgovorio sam mu da mi je kao bivšem profesoru dogmatike sadržaj sakramenata, res sacramenti, važniji od obredne forme, koja je od sporedne važnosti, ili točnije rečeno: obreda, koji protumačiti vidljivi znak, koji se sastoji od forme i materije.

Objavljeni nauk vjere i sadržaj sakramenata dani su Crkvi na neotuđiv i nepromjenjiv način, dok postoji legitimna različitost teoloških škola i liturgijskih obreda. Oni koji se vole pozivati na Drugi vatikanski sabor kako bi optužili druge za pretkoncilski mentalitet, neka najprije poslušaju upozorenja Koncila, koji u Dekretu o ekumenizmu kaže:

„Pazeći na jedinstvo u onom što je nužno, neka svi u Crkvi – u skladu sa zadaćom koja je svakome dana – čuvaju dužnu slobodu kako u raznim oblicima duhovnoga života i stege tako i u različitosti liturgijskih obreda, štoviše, i u teološkoj razradbi objavljene istine; u svemu, pak, neka njeguju ljubav. Budu li, naime, tako postupali, oni će iz dana u dan punije očitovati pravo shvaćeno katolištvo te ujedno i apostolstvo Crkve“ (Unitatis redintegratio 4).

U ovom svetom času, kada se pet mladih muškaraca zaređuje za đakone, a dva đakona za svećenike, razmislimo o bitnim stvarima.

Dragi kandidati za sakramentalno ređenje! Pogledajmo samog Isusa, propovjednika Božjeg kraljevstva koje dolazi k nama, velikog svećenika Novoga saveza, dobrog pastira koji život svoj polaže za svoje ovce. Samo Vas proslavljeni Gospodin na nebesima može učiniti svojim zastupnicima u snazi Duha Svetoga, tako da – prema njegovoj odredbi – možete služiti spasenju i otkupljenju vjernika, s njegovim autoritetom, kroz božansku riječ i sakramente Njegove milosti.

S obzirom na ograničene mogućnosti ljudske prirode i nedostatke u oblikovanju našeg karaktera, svatko koga je Krist osobno i posebno pozvao na ovu visoku službu mogao bi htjeti očajavati ili pobjeći u kukavičluku.

Sv. Pavao, kojega se spominjemo zajedno sa svetim Petrom, borio se protiv svojih ljudskih slabosti i uvijek iznova molio Gospodina da ukloni slabosti iz njegova tijela. Jedini odgovor koji je dobio bio je: „”Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje“ (2 Kor 12, 9). I zato želimo slijediti njegov apostolski primjer, svakodnevno moleći s njim: „Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak“ (2 Kor 12, 10).

Članovi Crkve, od laika i redovnika do svećenika i biskupa, mogu nas razočarati dok su još na hodočašću svoga života. A zauzvrat, unatoč našim najboljim namjerama, i mi možemo razočarati druge i postati im izvor iritacije, zbog naših grijeha i zanemarivanja. Očigledna prevlast zla u svijetu, arogantna gesta nadmoći moderne nevjere, ravnodušnost mnogih prema poniznoj Isusovoj ljubavi, mogli bi nas lišiti mladenačkog entuzijazma koji nas je nagnao da zakoračimo pred Božji oltar i izgovorimo naš Adsum. Ako ne tražimo dar ustrajnosti, o čemu je sv. Augustin napisao knjigu u borbi protiv pelagijanaca, naša predanost i spremnost na žrtvu svakako se može pretvoriti u gorčinu i cinizam.

Usred neronovskog progona, o kojemu nam rimski povjesničar Tacit govori s jezivim detaljima, Petar je pisao iz Rima progonjenim crkvama u Aziji. Kao njihov brat u apostolskoj službi, obratio se posebno svećenicima: „Pasite povjereno vam stado Božje, nadgledajte ga – ne prisilno, nego dragovoljno, po Božju; ne radi prljava dobitka, nego oduševljeno; i ne kao gospodari Baštine nego kao uzori stada. Pa kad se pojavi Natpastir, primit ćete neuveli vijenac slave“ (1 Pt 5, 2-4).

I svim vjernicima koji su se kao izgubljena ovca vratili Kristu, „pastiru i čuvaru duša svojih” (v. 1 Pt 2,25), sv. Petar poručuje: „Otrijeznite se! Bdijte! Protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre. Oprite mu se stameni u vjeri znajući da takve iste patnje podnose vaša braća po svijetu. A Bog svake milosti, koji vas pozva na vječnu slavu u Kristu, on će vas, pošto malo potrpite, usavršiti, učvrstiti, ojačati, utvrditi. Njemu vlast u vijeke vjekova! Amen“ (1 Pt 5, 8-11).

Kardinal Gerhard Müller

Izvor Permariam | QuoVadisEcclesia ilustr.: RemnantNewspaper

Prije devet godina nadbiskup Carlo Maria Viganò bio je izaslanik Svete Stolice u SAD-u, radeći s Bijelom kućom i Kongresom kako bi pripremio posjet pape Franje zemlji.

foto: Edward Pentin

Ovog tjedna nadbiskupa Viganòa sudi vatikanski Dikasterij za nauk vjere, optužili su ga za poticanje raskola, negiranje legitimiteta pape Franje i odbacivanje Drugog vatikanskog sabora. Suočava se s mogućim kaznama koje uključuju ekskomunikaciju i otpuštanje iz kleričke službe.

Navodna nadbiskupova transformacija predstavlja ekstreman primjer polarizacije koja je zahvatila Crkvu i šire društvo tijekom posljednjeg desetljeća. Bez obzira na rezultate njegova suđenja, kontroverze koje je potaknuo i polemička klima koju utjelovljuje nastavit će se u doglednoj budućnosti kao glavni izazovi katoličkom jedinstvu.

Čak i prije razlaza s papom Franjom, nadbiskup Viganò bio je poznat kao borbena osoba, neuobičajeno otvorena za karijernog diplomata. Kao visoko rangirani velikodostojnik u administraciji Grada Vatikana pod papom Benediktom XVI., pisao je papi i Državnom tajniku optužujući druge vatikanske dužnosnike za korupciju i zlouporabu ovlasti. Također je molio da ga ne pošalju u Washington kao papinskog nuncija, žaleći se da je premještaj pokušaj obračuna njegovih neprijatelja s njime. Pisma su izazvala veliku buru kada su objavljena 2012., kada je već bio u SAD-u.

Bez obzira na objavu pisama, nadbiskup Viganò ostao je na mjestu nuncija do kraja vladavine pape Benedikta XVI., a zatim pod papom Franjom. Posjet posjete pape Franje SAD-u naširoko je hvaljen kao uspješan, iako je došlo do kontroverzi zbog susreta pape Franje s Kim Davis, dužnosnicom iz Kentuckyja koja je bila zatvorena jer je odbila potpisati dozvole za ‘istospolne brakove’. Glasnogovornik Vatikana kasnije je rekao da je nuncij dogovorio sastanak, a da papi nije jasno rekao njegov značaj.

Papa Franjo prihvatio je ostavku nadbiskupa Viganòa sljedeće godine, ubrzo nakon što ju je nadbiskup podnio navršivši 75. godinu života. Bivši diplomat otišao je u mirovinu i povukao se iz javnosti.

Malo tko je mogao predvidjeti njegov povratak u javni prostor, a još manje šokantan način na koji je to učinio. U kolovozu 2018. objavio je dugačko pismo u kojem optužuje papu Franju za nedjelovanje u slučaju tadašnjeg kardinala Theodorea McCarricka, ignorirajući ograničenja koja je McCarricku postavio papa Benedikt XVI. Učinio ga je važnim savjetnikom, bez obzira na optužbe za spolno zlostavljanje, i odlučivao je u pogledao imenovanja američkih biskupa. Nadbiskup Viganò pozvao je tada papu Franju na ostavku.

Ovaj napad na papu od njegovog bivšeg diplomata je pogoršao napetosti u Crkvi, ne samo između Rima i američkog episkopata.

U danima nakon objave pisma nadbiskupa Viganòa, nekoliko američkih biskupa istupilo je kako bi jamčilo za nadbiskupov kredibilitet ili pozvalo na istragu oko njegovih tvrdnji. Tadašnji predsjednik Konferencije katoličkih biskupa SAD-a, kardinal Daniel DiNardo, smatraju je važnim pismo zbog postavljanja pitanja koja „zaslužuju odgovore koji su uvjerljivi i temeljeni na dokazima”.

Slučaj Viganòa je dodatno zahladio odnose između Konferencije katoličkih biskupa SAD-a i Vatikana tijekom pontifikata pape Franje. Ostala su pitanja uključivala kako se nositi s optužbama za zlostavljanje maloljetnika ili zataškavanje od strane biskupa, treba li uskratiti pričest katoličkim političarima poput predsjednika Bidena koji podupiru legalizirani pobačaj i koliko snažno isticati pitanja socijalne i ekonomske pravde i okoliša.

Vatikan je na kraju objavio izvješće koje pokazuje da papa Franjo i njegova dva prethodnika nisu uspjeli disciplinirati McCarricka, koji je 2019. postao prvi kardinal u modernom dobu koji je otpušten iz kleričke službe. Nakon što je zbog pritiska javnosti održano suđenju u Vatikanu, McCarrick je proglašen krivim za spolno zlostavljanje maloljetnika i nedolično ponašanje.

Nadbiskup Viganò nastavio je govoriti o sve širem nizu problema.

Napisao je 2020. otvoreno pismo tadašnjem predsjedniku Donaldu Trumpu hvaleći njegovo vodstvo usred pandemije COVID-a 19 i reakciju na prosvjede nakon ubojstva Georgea Floyda, tvrdeći da je društvene nemire orkestrirala zavjerenička elita. Pismo eksplicitno povezuje kontroverze unutar Crkve sa sekularnim političkim raspravama. „Kao što postoji duboka država, postoji i duboka Crkva koja izdaje svoje dužnosti i odriče se svojih ispravnih obveza pred Bogom“, napisao je tada nadbiskup Viganò.

Ovog tjedna, najavljujući svoje suđenje u Vatikanu zbog navodnog raskola, nadbiskup je objavio dugačku izjavu koja povezuje ono što on opisuje kao agendu pape Franje s onom sekularne ideologije globalizma. Papu optužuje za promicanje nekontroliranog useljavanja, LGBTQ+ ideologiju i planova zaštite okoliša, svrstavanje Crkve uz Svjetski ekonomski forum i ignoriranje progona katolika u Kini i diljem svijeta.

„Bergoglio je za Crkvu ono što su drugi svjetski vođe za svoje nacije: izdajice, prevratnici i konačni likvidatori tradicionalnog društva”, napisao je nadbiskup Viganò, pozivajući papu njegovim prezimenom.

Ako ništa drugo, nadbiskupova optužnica korisna je kao ilustracija kako su kontroverze unutar Crkve istovjetne s raspravama u sekularnoj politici

U svojoj izjavi, u kojoj prkosno pozdravlja optužbe Vatikana protiv njega kao „razlog časti”, nadbiskup Viganò sebe uspoređuje s pokojnim nadbiskupom Marcelom Lefebvreom, utemeljiteljem Družbe svetog Pija X., koji je ekskomuniciran zbog ređenja biskupa bez odobrenja Svete Stolice.

Teško je zamisliti da sljedbenici nadbiskupa Viganòa broje više od malog dijela od 600 000 laika koji, prema informacijama Družbe sv. Pija X., svakodnevno pohađaju tradicionalnu liturgiju. Umirovljeni nuncij je zajedljivac, a ne utemeljitelj pokreta. Ipak, njegova zapaljiva poruka dosegla je milijune, dijelom zahvaljujući snazi društvenih medija i nestabilnoj atmosferi trenutnog javnog diskursa.

Povijest Crkve prepuna je primjera polemike još žešćih od one nadbiskupa Viganòa. Ali brzina i domet komunikacijskih medija danas su, naravno, bez presedana. Vatikan će se od sada morati boriti s ovom realnošću, tko god papa bio i kakvo god nezadovoljstvo mu se spočitavalo.

Izvor NCRegister | QuoVadisEcclesia

Otkako je prošlog četvrtka održana prva predsjednička debata između Bidena i Trumpa ne prestaju spekulacije o tome kako je ovaj “rani” termin za debatu namjerno izabran kako bi se Bidena prije konvencije izbacilo iz utrke. Bilo je gotovo bolno gledati aktualnog američkog predsjednika kako se muči sklopiti dvije rečenice i njegov je nastup uopće kod ljudi pobuđivao samo potrebu da pozovu hitnu pomoć, piše Borislav Ristić za Večernji list.

I doista, kako se debata završila tako je krenula mahnita kampanja svih mogućih medija i influencera na društvenim mrežama s javnim pozivima Bidenu da odstupi iz predsjedničke utrke. Isti ljudi koji su se do jučer međusobno uvjeravali kako je Biden mentalno sasvim sposoban obnašati predsjedničku dužnost, sada su se natjecali u dramatičnim pozivima vrhu demokrata i Bidenovoj obitelji kako bi ga uvjerili da odstupi.

Sve to dizanje prašine i stvaranje panike oko Bidenove sposobnosti za predsjedničku utrku, promatrača sa strane je moralo pomalo ostaviti u nevjerici, kada je svakome bilo jasno da ovaj ni prije četiri godine nije bio sposoban za samostalno obavljanje ni osnovnih funkcija, a kamoli za stresnu predsjedničku funkciju. Samo od sebe se nadavalo pitanje gdje su bili svi ti silni analitičari i influenceri zadnjih par godina?

Prvi je dojam stoga bio kako je sve to paničarenje na lijevom spektru američke politike dosta loša gluma, iza koje se od starta krije namjera da se poluživog Bidena zamjeni s nekim drugim kandidatom. Ako je to tako, bit će zanimljivo gledati što će se događati narednih dana i kako su mislili izvesti povlačenje nekoga tko možda ni ne zna da je predsjednik. Možda se nezgodno saplete ili mu padne nešto na glavu?

I prije četiri godine Biden je bio biljka

Ali, onda pomislite kako tu možda i nema nekog plana, već se radi o iskrenoj panici ljudi koji su odjednom sišli s nekog oblaka i na vlastito zaprepaštenje ugledali staro, ružno lice stvarnosti koju su sami izgradili. Nikada, naime, ne bi trebalo smetnuti s uma činjenicu kako je današnja intelektualna i politička elita komplot jednodimenzionalnih umova koji nisu sposobni za nekakve igre trodimenzionalnog šaha.

Naravno da su ljudi koji donose odluke znali i prije četiri godine da je Biden biljka, ali su ga ipak isturili kao kandidata. Bilo je samo važno pobijediti Trumpa, pa se nitko nije zamarao pitanjem kako će čovjek s ozbiljnom demencijom obavljati predsjednički mandat, ili čak ići u utrku za drugi mandat. Sada, kad se taj trenutak približio, žele ga se osloboditi i gurnuli su ga u vatru kako bi imali opravdanje da ga se riješe.

No, to je samo prvi korak i izgleda kako nitko nema pojma što dalje? Ne postoji nikakav plan, a američka ljevica se izgleda nada kako će odnekud iskočiti neki mlad i atraktivan kandidat koji će moći privući dovoljno ljudi na izbore kako bi ih opet mogli pokrasti. Nitko od tih analitičara ne predlaže rješenje, nitko ne vidi tko bi mogao zamijeniti Bidena, pa je možda u redu povjerovati kako se doista radi o panici.

Psiholozi su odavno dijagnosticirali kako ljudi primarno žive u svijetu osjećaja i kako je većina naših životnih odluka motivirana upravo tim prvim dojmovima, nad kojima razum nema nikakvu moć. No, što se događa kada shvatimo kako i politička i intelektualna elita, koja upravlja ovim svijetom, živi u balonu čistih osjećaja, nesposobna za bilo kakvo racionalno promišljanje svojih postupaka?

To je svijet u kojem vladaju mediokriteti, svijet kaosa u kojem nitko nema ideju što će se sutra dogoditi. Pravi bi vic, ipak, bio da se Bidenu nešto dogodi nakon konvencije, pa poslije dementnog Bidena za novog lidera svijet dobije notornu Kamalu Harris?