Vijesti
SVE BILA PRIJEVARA ILI TEK TRANSFORMACIJA? Je li tragično to što Jordan Peterson sada odobrava istospolni „brak”
Jordan Peterson zagonetna je osoba. Kontroverzan je otkada se odjednom pojavio na svjetskoj sceni kao učitelj odgovornosti, samodiscipline i političke nekorektnosti.
Njegova stroga pravila za život donijela su mu divljenje mnogih mladih muškaraca, koji su se zahvaljujući njegovoj poruci osjetili snažnijima. Ljevica je pobjesnila zbog njegovog odbijanja da za vrijeme svojih sveučilišnih predavanja koristi izmišljene zamjenice. Njegov zajedljivi pristup liberalima i wokeismu (ekstremna progresivnost, op. prev.) iznimno ga je brzo učinio popularnim među konzervativcima, a tako je dobio i jako mnogo pratitelja iz Sjedinjenih Država i Kanade na YouTubeu.
Mnoge su također impresionirala njegova kvazireligiozna promišljanja puna biblijskih citata, a u kojima on zapravo nikada nije afirmirao postojanje osobnoga i kršćanskoga Boga. No predstavljao je „kršćanske” ideje na moderan, nekršćanski način, za koji se činilo da privlači mlade ljude, a to je za većinu kršćana dovoljno dobro. Iako ne ispovijeda nijednu vjeru, dao je naslutiti da cijeni Katoličku Crkvu, i to u tolikoj mjeri da su neki ljudi posumnjali da je on možda ipak katolik.
>> A BIO JE TAKO UVJERLJIV!? Crkva bez svrhe je otrcana i turobna Crkva
No druga strana toga kanadskoga autora knjiških uspješnica samo još pojačava tajnovitost. Njegove su knjige obično ezoterične, i u njima često spominje moderne autore poput Darwina, Freuda, Junga, Nietzschea i Heideggera. Taj veteran kliničke psihologije predstavlja zbunjujuću mješavinu egzistencijalnih doktrina, psihoanalitičkih koncepata i istočnjačke misli, koja slabo nalikuje ičemu kršćanskome.
Još nešto iz njegove biografije: prije nekoliko godina stres uslijed nekoliko osobnih tragedija doveo ga je do ovisnosti o lijekovima protiv bolova. Došlo je do ozbiljne situacije, i liječio se u Rusiji. Nedavno je ostavio iza sebe tu ne posve jasnu kušnju, i pokušao se uz nove knjige i videa vratiti na svjetsku scenu.
Novi Jordan Peterson nema privlačnost onoga nekadašnjega. Njegova najnovija knjiga, „Izvan reda: 12 novih pravila za život” (Beyond Order: 12 More Rules for Life), nije se pokazala uspješnom poput njegovoga prvoga niza od 12 pravila. Više nema rasprodanih govorničkih turneja koje su ga učinile superzvijezdom.
U ovoj novoj životnoj fazi upravo je objavio video-podcast koji će zasigurno šokirati mnoge koji su Jordana Petersona pratili kao konzervativnoga mislioca. U ovoj epizodi koja potkopava tradicionalni moral na načine koji čovjeka ostave poprilično zaprepaštenim nema ničega konzervativnoga.
U intervjuu s Daveom Rubinom, „oženjenim” homoseksualcem, dr. Peterson razgovarao je o temi „Gay roditeljstvo: obećanja i opasnosti”. Dave Rubin je novinar, komičar i „konzervativni” politički komentator. Najpoznatiji je kao domaćin emisije The Rubin Report („Rubinovo izvješće”), koja se prikazuje na internetskoj televizijskoj postaji BlazeTV. Tema epizode bila je namjera Davea Rubina da postane roditeljem. Još više zabrinjava to kako voditelj usmjerava razgovor kako bi takvo roditeljstvo zvučalo konzervativno u usporedbi s radikalnijim woke (progresivnim, op. prev.) establišmentom.
Tri su glavna problema s načinom na koji dr. Peterson predstavlja ovu problematiku.
Prvi je problem njegovo iskreno priznanje da je istospolni „brak” postao normalan. dr. Peterson postao je kontrakulturnim junakom jer je odbijao koristiti zamjenice koje ne odražavaju biološku stvarnost, a sada mu u podcastu nije problem Rubinova partnera nazivati njegovim „mužem”, što predstavlja društvenu nemogućnost.
>> Gostovanje Jordana Petersona u Zagrebu: Put iskupljenja ili nestanak fenomena (J. Petersona)?
On se u razgovoru prema toj novoj „obitelji” odnosi kao prema nečemu stvarnome, a ne lažnome. Tako Dave Rubin govori o formiranju homoseksualne „obitelji”, pa čak i o tome da „ima” djecu (uz pomoć surogat-majke). Čak zajedno nagađaju o tome kako riješiti problem manjka majke uz prisutnost brižnoga muškarca, i pozivanje u posjet žena koje bi bile uzori djeci, i pomagale pri odgoju unutar Rubinovoga istospolnoga domaćinstva. Dr. Peterson traži načine da prati evoluciju obitelji uključujući i jedan istospolni izraz.
„Ovo je političko pitanje. Pokušavamo ocrtati put”, kaže on, a kasnije zaključuje kako izgleda da je sama kultura odlučila da je gay „brak” postao „dijelom same strukture braka”.
No glavni znak kapitulacije nalazi se u nekoliko spominjanja braka kao „zajednice dvoje ljudi”. Udaljuje je od jedine definicije koja može opisati brak: doživotna zajednica muškarca i žene radi razmnožavanja, obostrane ljubavi supružnika te odgoja i obrazovanja djece. Darvinist kao i uvijek, dr. Peterson kao da krivi kulturu za određivanje toga što bi brak trebao biti, no ipak prihvaća presudu kulture kako bi proširio definiciju i u nju uključio istospolni „brak” i roditeljstvo.
Drugi je problem s ovom emisijom dr. Petersona njegov pokušaj da istospolni „brak” označi kao nešto konzervativno.
On to čini dajući naslutiti da se izrazito seksualiziran homoseksualni način života može ukrotiti ovim „brakom”, i da ta nova kreacija može biti konzervativna sila u obrani obitelji.
„Mi sada promatramo kako stari svijet odlazi, a ulazimo u ovaj novi svijet”, tvrdi Dave Rubin, govoreći o svojemu budućemu roditeljstvu. „Mislim da sam i ja dio ovoga novoga konzervativnoga svijeta.”
Ovaj je razgovor prepun spominjanja važnosti obitelji i njezine obrane. Dvojica sugovornika čak priznaju da je „idealna” obitelj ona sastavljena od muškarca i žene, i njihove vlastite, biološke djece. No budući da gotovo svatko zakazuje pri slijeđenju ideala, dr. Peterson smatra da je nerazumno isključivati ovu neidealnu, istospolnu „obitelj” iz normi civiliziranoga društva. Prema tome, tradicionalne obitelji ne bi se trebale suprotstavljati istospolnoj „obitelji”, nego je prihvatiti kao saveznika.
Mit o kroćenju homoseksualaca brakom dugo se koristi kao način zadobivanja potpore istospolnim „brakovima”, no izgleda da to kroćenje nije uspjelo. Čak i dr. Peterson priznaje da su se optimističniji konzervativci nadali da će se otvaranjem vrata „braku” homoseksualaca za nj postići neka vrsta normalnosti. To je dovelo samo do još radikalnijih zahtjeva. Čak i Dave Rubin shvaća da se ta radikalizacija dogodila, i „suosjeća” s bojaznima konzervativaca.
Dr. Peterson taj mit o kroćenju diže na još višu razinu insinuiranjem da bi društvo moglo biti krivo za pretjerani i raskalašeni homoseksualni promiskuitet, i to zbog manjka u prošlosti struktura poput „braka”, koje bi mogle te energije preusmjeriti u konstruktivnije svrhe. Tvrdi da bi neprijateljstvo i neprihvaćanje čak moglo „izazvati prkosnu buntovnost, jer znate što se događa kada nekome ne dopuštaju da bude ono što jest”.
Posljednji je problem još bizarniji. On se sastoji od uvjerenja da homoseksualni brak može predstavljati silu u borbi protiv woke establišmenta i „transseksualne” revolucije, koja je sada najmodernija stvar u sklopu seksualne revolucije.
Takav je savez riskantan. Od konzervativaca se traži da prihvaćajući ovu ideju poduzmu „skok” u nepoznato. Ova dvojica ne nude dokaze o tome hoće li ovo prihvaćanje imati ikakvih rezultata. To je sve „neistražen teritorij”. Važno je „voditi ovakve razgovore”.
Tijekom razgovora priznali su da u povijesti ove problematike nema dobrih stvari. Ustupci jučer dani homoseksualcima doveli su do današnjih „transseksualnih” zahtjeva. No slučaj Davea Rubina trebao bi predstavljati moguću iznimku, samo kada bi bio prihvaćen.
„Što s konzervativcima koji su se brinuli da ćemo upravo ovdje i završiti? Ja bih u jednome smislu trebao biti njihov najveći junak”, ustvrdio je Rubin, „jer ‘To je netko tko je htio stupiti u civilizirano društvo, htio je afirmirati većinu vremenom iskušanih ideala, za koje smo se dugo borili, i tko je htio pomoći obraniti taj svijet.”
Poruka je ta da je homoseksualna revolucija – revolucija iz prošlosti, a danas se moramo usredotočiti na „transseksualne” revolucionare. Dakle, dvojica govornika sebe predstavljaju kao branitelje sadašnjih, abnormalnih „društvenih normi”. Bune se protiv woke establišmenta, „transseksualne” tiranije, rodne teorije, i „pripremanja” djece za pedofiliju (izv. child grooming, op. prev.). I stvarno – i dr. Petersonu i Daveu Rubinu privremeno su zatvoreni računi na Twitteru zbog „transfobičnoga” sadržaja.
No konzervativno je iskustvo takvo da su takve revolucije dio jedinstvenoga procesa, i da su one ujedinjene u svojoj doktrini i djelovanju. Vode do uništenja kršćanske civilizacije jer povrjeđuju moralna načela. Dugina ih zastava sve skupa ujedinjuje protiv morala.
Ovaj istraživački „razgovor” svoju pogrješnu poruku predstavlja u sentimentalnome ozračju emocija i simpatije između dvojice prijatelja. To nije mjesto za ovakve razgovore. Oni pripadaju u sferu morala.
Predodžba o grijehu ili nemoralnosti činova posve je odsutna iz ovoga „razgovora”. Također se ne uzima u obzir ni učinak takvih „obitelji” na djecu. Pretpostavlja se da je sve to ispravno, iako pomalo neregularno.
Ta je dvosmislenost uvijek bila problematična kod Jordana Petersona. Kao čovjek bez vjere, on nema čvrstoga uporišta u kršćanskome ili katoličkome moralu. Njegova izrazito evolucionistička filozofija ljudima dopušta da promijene svoj moral onda kada društvo ili evolucija to smatraju nužnim. Njegove egzistencijalističke ideje ne definiraju solidno ljudsku prirodu, koja tada postaje određena kulturom.
Zaključci ovoga podcasta o „roditeljstvu” predvidljivi su. Svi moderni revolucionarni autori koje on citira i cijeni ih pokazuju u tome smjeru. Ondje gdje se grijeh ne uzima u obzir, sve je moguće. Kada je osobni Bog u najboljemu slučaju mitologizirana priča koju je „izmislila kolektivna mašta”, nema nikoga koga bi se poznavalo, koga bi se ljubilo, i kome bi se služilo, osim – samoga sebe.
Dr. Peterson poznat je po svojim pravilima za život. Neka od njih su čisto zdravorazumska, a neka su blesava (12. pravilo: „Pomiluj mačku koju sretneš na ulici.”) Nekim su ljudima ova pravila donijela nečega dobroga, budući da se njima nastoji usaditi osjećaj odgovornosti i svrhovitosti u postmodernoj pustoši. Bez ispravnoga razumijevanja svetosti i našega konačnoga cilja u Bogu, takva pravila nikada ne mogu u potpunosti zadovoljiti, i na kraju čovjek ostane frustriran.
No Katolička Crkva ima istinska pravila za život. Njezina učenja sadržavaju vječnu mudrost, koja vodi ljudske činove prema traženju istine, ljepote, dobrote i uzvišenosti, što će ljude dovesti k Bogu. Crkva naučava moralni zakon koji ljudima omogućava da žive krjeposnim životom, a prema svojoj naravi. Crkva razumije stvarnost Križa, koja ljudima pomaže prihvatiti trpljenja i patnju koje život donosi.
Dr. Peterson, koji u dvije knjige predstavlja 24 pravila, zaboravlja viša pravila, koja uvažavaju istinu, a ne popularnu psihologiju. Najbolje je početi s deset temeljnih pravila, zvanih Božjim zapovijedima, i graditi na njima.
Prijevod: Ana Naletilić
Izvor: John Horvat II / Crisis Magazine
Vijesti
Postoji li đavao?
Kako bi odmorio oči od kindlea, sinoć sam po kući tražio neku knjigu ‘tvrdih korica’ za lagano čitanje prije spavanje. Na polici sam naišao na Obred od Matta Baglioa pa sam pomislio, ajde film nije bio tako loš pa ako je pisano prema istinitom događaju moglo bi biti zanimljivo- i dakako bolje od filma.
Sigurno ste upoznati s pričom o egzorcistu, ali ono što me zapanjilo na samom početku knjige jest razdoblje kada glavni lik dobije poziv od biskupa da pohađa tečaj za egzorciste u Rimu, a u to doba, dakle nakon Drugog vatikanskog koncila, došlo je do žestoke rasprave u vezi s pitanjem treba li lik đavla shvatiti doslovno ili ne.
Sve do 1960.-ih u Crkvi gotovo da nije bilo nikoga tko nije vjerovao u to da je đavao zli duh, tj. pali anđeo, da ga je stvorio Bog i da ima stanovite moći i slobodnu volju.
Čitajući daljnje retke nisam se mogao oteti dojmu kako slični argumenti u raspravama koje se odvijaju danas između liberalne i konzervativne struje u Crkvi imaju istu pozadinu u ovom ključnom pitanju – dakle, postoji li đavao ili ne?
Autor knjige nam daje objašnjenje:
U ranoj se Crkvi na đavla gledalo kao na vođu silna mnoštva demona udruženih u borbi protiv „zajednica vjernih“ koju su predstavljali apostoli i ostali Kristovi učenici. Sv. Augustin će kasnije o ovomu sukobu govoriti u terminima borbe između „dva grada“ nastale u vrijeme kada je Bog stavio anđele na kušnju. Kao posljedica toga kršćani su morali biti stalno na oprezu i čuvati se ovoga neprijatelja koji je činio sve ne bi li uništio čovječanstvo i time se osvetio Bogu. Najvažnije oružje kojim se đavao koristio u ovome ratu bile su razne vrste napasti; u posebnim okolnostima, međutim, kao što piše u Novom zavjetu, đavao je mogao i izravno napasti čovjeka, i to na način da zaposjedne njegovo tijelo. U takvim je slučajevima jedini lijek bio egzorcizam.
O važnosti istjerivanje zloduha jasno svjedoče prvi obredi krštenja pri kojima su budući krštenici neko vrijeme bili svakodnevno podvrgnuti formalnu izgonjenju zloduha i tom su se prilikom morali odricati Sotone (pri obredu krštenje od vjernika se i danas traži odricanje od Sotone).
Unatoč golemoj važnosti istjerivanje zloduha u ranoj Crkvi, između „liberalnih“ i „konzervativnih“ teologa 1960-ih došlo je do žestoke rasprave u vezi s pitanjem treba li lik đavla shvatiti doslovce. Budući da Crkva pristupa definiranju istine pomoću dvaju različitih elemenata – pomoću božanske objave (Biblije) i pomoću predaje (koja tu objavu tumači) – obje su se strane u sukobu služile mješavinom povijesnih i biblijskih dokaza, nastojeći dokazati da su u pravu.
Liberalima nije išlo u glavu da je Crkva spremna i dalje vjerovati u postojanje nevidljivih duhova“ ili da je đavao „osoba“, pogotovo nakon što je napredak znanosti i ljudskoga uma jednoznačno pokazao da je osnova za ova vjerovanja odavno zastarjela. „Ne možemo se koristiti električnom rasvjetom i radijom te očekivati pomoć od suvremene medicine kada smo bolesni“, pisao je Rudolf Bultmann 1969., „i istodobno vjerovati u duhove i u čudesa o kojima govori Novi zavjet.“
Polazeći od Biblije, analizirali su svetopisamske odlomke u kojima se spominje đavao i istaknuli njihovo alegorijsko značenje – držeći ih književnom doskočicom kojom su se pisci evanđelje poslužili u želji da istaknu moć što je zlo ima nad svijetom. I dok Isusovo djelovanje jasno svjedoči da je barem on vjerovao u postojanje đavla, đavlovu su opstojnost odbacivali kritičari poput Herbert Haaga, Basavan Iersela i Henrya Ansgara Kellya, koji su tvrdili da je on jednostavno bio onodobni ekvivalent suvremenomu stručnjaka za publicitet koji je jednostavno riječima prenosio svoju poruku kulturno zaostalu društvu.
Konzervativcima se činilo da ovakva tumačenja ne samo što iskrivljuju Sveto pismo, već da u potpunosti zanemaruju davnašnju tradiciju koju su utvrdili apostolski oci. Ako Crkva nikada u prošlosti nije izrekla svoj stav o postojanju đavla koji bi obvezivao sve kršćane, razlog tome jest taj što to nikada nije ni trebala učiniti; Crkva nikada nije sumnjala u to da đavao postoji. Osporavati ovaj nauk, isticali su oni, znači dovesti u pitanje vjerodostojnost Crkve kao takve. Ako je Isus doista Sin Božji, u što svi kršćani vjeruju, zašto bi on svoje učenike doveo u zabludu zapovijedajući im da izgone zloduhe ako takva bića ne postoje?
U međuvremenu, iako je obrana vjere pozivanjem na tradiciju bila u suglasju s naučavanjem crkvenih otaca, u čemu su posebno prednjačili konzervativci, sve je veći broj svećenika držao njihova stajališta srednjovjekovnim i zastarjelim te protivnima duhu vremena – donosi QuoVadisEcclesia.
Na kraju je pobijedilo ovo drugo shvaćanje budući da je sve veći broj svećenika vrijeđalo ne samo rasprostranjeno prihvaćenje modernističkoga svjetonazora, već i stanovita vrsta egzistencijalnoga relativizma koja je uzela maha kao posljedica Drugoga vatikanskog sabora: iako nisu odbacivali službeno naučavanje Crkve, većini se svećenika ovakav pristup đavlu činio sporednim pitanjem na koje „ozbiljan i trijezan“ svećenik ne bi smio gubiti vrijeme. Obistinila se, zaparavo, Baudelaireova čuvena rečenica: Đavao je na koncu uvjerio čovječanstvo da više ne postoji.
Vijesti
“NEKA BERLIN IZGORI!” Ovako su Hrvati dočekali nogometne mađioničare
Poslušajte himnu koju je 50 tisuća Hrvata pjevalo na stadionu u Berlinu prije utakmice Brazil – Hrvatska.
18 godina poslije, očekujemo istu podporu, pa da cijeli svijet vidi kako se navija za hrvatsku reprezentaciju.
Neka Berlin izgori – kaže se u komentaru fb profila Kratki korner.
Vijesti
IDEALNO ZA LJEVICU I HDZ Hrvate očito ne zanimaju izbori za EP
Hrvate očito ne zanimaju izbori za Europski parlament: Znatno lošija izlaznost nego što je bila prije pet godina
Mjereno postotcima, Gospić je u nedjelju prijepodne imao najbolji odaziv na europske izbore, u sjedištu Ličko-senjske županije glasovala 12,4 posto, s druge strane, u Bjelovaru, Rijeci i Dubrovniku to je učinilo manje od sedam posto birača.
Foto: icv
Generalno gledano, hrvatski birači pokazali su u nedjelju prijepodne slabo zanimanje za europske izbore. Od mogućih 3 milijuna 731 tisuću birača do 11, 30 sati glasovalo ih je nešto više od 254 tisuće, odnosno 7, 69 posto, objavilo je Državno izborno povjerenstvo (DIP).
To je slabije u odnosu na izbore od prije pet godina, kada je Hrvatska bila među zemljama s najlošijim odazivom u Europi, a kada je u isto vrijeme glasovalo 9, 93 posto birača.
Dobar odaziv u Gospiću, vjerojatno, se može pripisati činjenici da njegovi birači, njih oko 10. 500, danas, osim 12 europarlametaraca biraju i gradonačelnika i njegova zamjenika.
Ličko-senjska županija po odazivu prednjači među županijama, do podneva je glasovalo 12 posto Ličana, slijedi ju Karlovačka županija (9 posto) i Grad Zagreb (8, 77).
Najmanji odaziv je u Međimurskoj (šest posto), Virovitičko-podravskoj (6, 57 posto) i Brodsko-posavskoj (6, 64 posto).
U istočnoj Australiji, na biračkim mjestima u Canberri, Sydneyu i Melbournu izbori za 12 hrvatskih europarlamentaraca su završeni u 11 sati po hrvatskom vremenu. Ta su mjesta, naime, otvorena u subotu u 23 sata po hrvatskom, odnosno u 7 sati po lokalnom vremenu.
Izborni dan proteče uredno, a izborna šutnja krši se neusporedivo manje nego na nedavnim parlamentarnim izborima, rekao je za Hrvatski radio član i glasnogovornik DIP-a Slaven Hojski.
Pritužbe na kršenje uglavnom se odnose na objave na društvenim mrežama, poruke mejlovima, a neki su se građani pritužili da su im jutros u poštanske sandučiće ubačeni letci nekih kandidata.
DIP će to obrađivat idućih dana i tjedana i vidjeti što je, a što nije kršenje izborne šutnje i što će dalje proslijediti DORH-u, rekao je Hojski.
Brojni političari požurili su na birališta gdje su ih čekali predstavnici medija. Uglavnom su dolazili u pratnji partnera, a neki su tom prilikom dali kratke izjave u kojima su pozivali građane da obave svoju dužnost i odazovu se na izbore.
Komentar: Ova situacija se čini idealna za velike stranke i lijeve ekstremiste koji imaju dominantmo lijeve medije i baze aktivista.
Sada razni fred-ovi mogu bez otpora kao u Francuskoj, pisati deklaracije za ubijanje nerođene djece kao ljudsko pravo, kroz EU parlament…
-
Vijesti2 tjedna ago
Rim Tim Tagi Dim – tek pohvala Baalu?
-
Vijesti2 tjedna ago
HRVATIMA GOVORI? Njemački svećenik prije 300 g. zapisao koga će svi htjeti uništiti
-
Vijesti3 tjedna ago
Fra Josip Marcelić: ŠTO JE RUACH? Duh Sveti u povijesti spasenja
-
Vijesti2 tjedna ago
Hrvatska – Sretan ti Dan državnosti!
-
Vijesti3 tjedna ago
DEMONOLOG GOVORI: Ozdravljenje obiteljskog stabla
-
Vijesti3 tjedna ago
DUŠE SVETI – DOBRODOŠAO! OBJAVA DUHA — DUH SVETI I CRKVA
-
Vijesti2 dana ago
Spomen pohod na Jazovku: Obilježavanje zločina nad ranjenicima iz zagrebačkih bolnica, od strane partizana
-
Vijesti1 tjedan ago
Preminuo je Louis d’Alencourt ‘apostol posljednjih vremena’