Godine 1868., kada je sazivao Prvi vatikanski koncil, papa Pio IX. bio je blaženo nesvjestan “djelomičnog zajedništva” koje protestanti navodno uživaju s Katoličkom crkvom:

Sada, tko god bude pažljivo ispitivao i razmišljao o stanju različitih vjerskih društava, podijeljenih među sobom, i odvojenih od Katoličke Crkve, koja od dana našega Gospodina Isusa Krista i njegovih apostola nikada nije prestala vršiti, svojim zakonitim pastirima, i još uvijek nastavlja izvršavati, božansku moć koju mu je povjerio ovaj isti Gospodin; ne može se ne uvjeriti da niti jedna od ovih zajednica sama po sebi, niti sve one zajedno, ne mogu ni na koji način sačinjavati i biti ona Jedna Katolička Crkva koju je Krist naš Gospodin izgradio, i utvrdio, i htio da se nastavi; te da se za njih nikako ne može reći da su ogranci ili dijelovi te Crkve, budući da su vidno odsječeni od katoličkog jedinstva. Jer, budući da su takva društva lišena tog živog autoriteta koji je uspostavio Bog, koji posebno poučava ljude što je od vjere, a što je pravilo morala, te ih usmjerava i vodi u svim onim stvarima koje se odnose na vječno spasenje, tako su oni neprestano različiti u svojim doktrinama, i ova promjena i varijacija neprestano se događa među njima. Svatko mora savršeno razumjeti, te jasno i očito vidjeti, da je takvo stanje stvari izravno protivno naravi Crkve koju je ustanovio naš Gospodin Isus Krist; jer u toj Crkvi istina mora uvijek ostati čvrsta i uvijek nedostupna svakoj promjeni, kao polog dat toj Crkvi da je čuva u svojoj cjelovitosti, za čiju je skrb Crkvi obećana prisutnost i pomoć Duha Svetoga zauvijek.

(Papa Pio IX., Apostolsko pismo Iam Vos Omnes; podcrtavanje dodano.)

Ovdje možemo vidjeti da se učenje Drugog vatikanskog sabora ni na koji način ne može smatrati “razvojem” doktrine jer nijedan autentični razvoj ne može proturječiti prethodnom učenju – može ga samo učiniti jasnijim. Ali ne postaje ništa jasnije nego reći da je Katolička crkva Crkva koju je uspostavio naš Gospodin Isus Krist. Smiješno, ali nekako svi razumiju što znači izraz “jest” u ovom kontekstu, dok većina ljudi ima problema s “opstoji u”. To je vidljivo i iz svakodnevnog života: ako kažeš da je ta žena tvoja svekrva, svi razumiju što govoriš. Ali pokušajte reći svojim prijateljima da vaša svekrva živi u ovoj ženi i vidite misle li oni da ste još nešto pojasnili. Sretno.

Kada analiziramo novu ekleziologiju Drugoga vatikanskog sabora, također je korisno pogledati motiv za promjenu izravnog “jest” u “opstoji u”. Razlog zašto je pravi katolički nauk promijenjen na Drugom vatikanskom saboru može se sažeti u jednu riječ: ekumenizam. Kao Bp. Donald Sanborn je više puta istaknuo da se ne može prakticirati ekumenizam II Vatikanskog sabora dok inzistira na tome da je samo Katolička crkva istinska Crkva Isusa Krista, a da su sve druge “crkve” heretičke sekte koje nemaju pravo postojati. Stoga je učenje moralo biti zamućeno, a savršen način za to bio je pretvarati se da novi substitut u formulaciji na neki način čini učenje Pija XII. “preciznijim”. Naravno da nije učinio tako nešto, a krajnji dokaz za to je da bi sve heretičke “kršćanske” sekte koje prakticiraju ekumenizam s Crkvom Novus Ordo bile apsolutno užasnute kada bi im Vatikan sada odjednom rekao da je Katolička crkva sama je prava Crkva Isus Krist, da je njihove vlastite “crkve” su lažne, i da se moraju obratiti na katoličanstvo ako žele biti spašeni.

Godine 1977., otprilike godinu dana prije nego što je postao “papa” Ivan Pavao II., poljski “kardinal” Karol Wojtyla izričito je izjavio da je učenje Drugog vatikanskog sabora promijenilo samu prirodu Crkve: “Crkva je… uspjela, tijekom Drugog Vatikanskog sabora, u redefiniranju vlastite prirode” (Wojtyla, Znak kontradikcije, str. 17). Da biste vidjeli skeniranu stranicu na kojoj se nalazi ovaj citat u knjizi, KLIKNITE OVDJE. Razmislite o tome što Wojtyla ovdje govori: da je sabor definirao postojanje nove crkve, da crkva od i nakon Drugoga vatikanskog sabora nije ista crkva kao ona prethodna. To je ono što znači redefinirati prirodu crkve, jer priroda čini stvar onakvom kakva jest.

Godine 2004. Blagopokojni Donald Sanborn vodio je žestoku raspravu s teologom Novus Orda dr. Robertom Fastiggijem upravo o ovoj djelomičnoj komunističkoj ekleziologiji II. Video možete besplatno pogledati na sljedećoj poveznici:

Rasprava: Je li učenje Drugog vatikanskog sabora o Crkvi heretično?

Nadamo se da će naš prvi video u seriji Uvod u sedevakantizam biti od pomoći mnogima. Svakako ga podijelite s prijateljima i obitelji, suradnicima i sužupljanima. Pitajte ih za mišljenje o videu — to je uvijek dobar početak razgovora.

Za one koje zanima “više”, preporučujemo sljedeće videe:

>> Silogizam sedevakanizma — Bp. Donald Sanborn
>> Zašto sedevakantizem? — fr. Antun Čekada
>> Jesu li vrata pakla prevladala? — Novus Ordo Watch

Ovaj niz se nastavlja u sljedećem nastavku:

Uvod u sedevakantizam, II. dio: Učenje II. vatikanskog sabora o lažnim religijama kao sredstvima spasenja (Uskoro prijevod na hrvatski)

izvor: NovusOrdoWatch.com