Connect with us

Vijesti

KAD VRIJEME STANE A BOL NE PROLAZI…

Published

on

(Izvor za fotografiju: https://narod.hr/)

Ne možemo zaboraviti.

Ne pitajte zašto, jer, vi koji pitate ionako ne znate kako je to kad vrijeme stane a bol ne prolazi.

I kad bi mogli, nemamo pravo zaboraviti. Oni žive u nama dok ih se sjećamo. Uspomene i sjećanja su jedino što nam nakon svega ostaje. I nama i njima. To je jedino što nas veže. Zaborav bi bio neoprostivi grijeh.

Zaboraviti ni preboljeti ne možemo i zato što nema pravde.

Nema pravde za žrtve: za pobijene, silovane, mučene, protjerane, za one koje još uvijek zovemo “nestalima”, za sve koji su bili izloženi nasilju i barbarskom uništavanju vlastitih domova, sela i gradova.

Životi mnogih koji su prošli pakao rata i izgubili svoje najbliže svode se na čekanje u nadi da će pronaći kosti najbližih.

Preživjeli su taj strašni gubitak koji para dušu i razdire srce, ali su zauvijek ostali u tom vremenu – u prošlosti koja bolno podsjeća iz dana u dan, iz noći u noć. Na svakome koraku. I uvijek vraća na početak.

Vrijeme je stalo u onom trenutku kad su se rastali s najmilijima. Taj posljednji tren, pogled, osmijeh, suza ili mahanje rukom na rastanku, ostao je urezan duboko u svakomu od njih. Trajni i neizbrisivi žig koji im je obilježio živote zauvijek i nepovratno. Oni koji su izbjegli smrt a imali su nesreću biti svjedocima agonije žrtava, slušati krike, jauke i samrtne hropce, umirali su s njima na tim strašnim mjestima i tko zna koliko još puta nakon toga, progonjeni slikama koje se ne daju izbrisati i s kojima žive, ako se to nakon svega i može nazvati životom.   

Tko nije doživio, ne može razumjeti.

Slušamo iz dana u dan kako mnogi od njih govore o budućnosti. Podsjećaju da je rat završio i čudom se čude kako žrtve te gubitke nisu u stanju preboljeti i sve zaboraviti. Ili s porugom i ironijom poručuju: “Tko želi, neka ostane živjeti u prošlosti, mi idemo u budućnost”.

Kao da je taj ostanak u vremenu prošlom bio naš izbor. I kao da im netko priječi odmak od te i takve prošlosti i put u budućnost. Oni ionako nisu izgubili ništa, zlo ih nije dotaklo, nemaju što pamtiti i preboljeti i lako im je okrenuti se sutrašnjici.

No, pitaju li se barem ponekad kad ostanu sami sa sobom: Kako će dalje oni za koje je vrijeme stalo? U koju to budućnost mogu vjerovati roditelji, djeca, braća i sestre žrtava kojima se ne zna sudbina, kako će oni pronaći svoj mir i kamo će krenuti bez te konačne istine, bez mjesta na kojemu mogu zapaliti svijeću za mile i drage čiji su im likovi još uvijek pred očima? Mogu li oni biti mirni i tek tako se okrenuti budućnosti, ako ih iz dana u dan razdire spoznaja da duše onih za kojima pate nisu pronašle svoj spokoj?

Trebamo li kao ljudi suosjećati sa žrtvama i mi koji nismo izgubili nikoga od svojih bližnjih? Nismo li na to obvezni, po moralnim, ljudskim zakonima – bili vjernici ili ne? I možemo li i smijemo li nijemo i bez glasa promatrati ponižavanje žrtve i izrugivanje tuđom nesrećom?

“Rat je završio, okrenimo se budućnosti”.

Da, gospodo i drugovi. Završio je – kako za koga.

Za većinu vas koji tako govorite nikad nije ni počeo. Nije ga bilo. Za vas rata nije bilo.

Vi ste uredno jeli, spavali, odlazili u svoje urede, u obiteljske šetnje, zimovali, ljetovali, gradili karijere, išli u kazališta i na koncerte, čitali knjige, pili kave s prijateljima – i tu i tamo ponekad pogledali na vijestima kako se u nekome od vama nepoznatih, egzotičnih i tako dalekih mjesta čija su imena pomalo čudna i ništa vam ne znače, negdje Bogu iza nogu, događa nešto nesvakidašnje. Nema sumnje da su vas katkad čak i zgrozile slike razrušenih i spaljenih kuća, na trenutak ražalostile kolone protjeranih, uznemirili prizori raskomadanih tijela ili ganule suze žena, djece i staraca koji su ostajali prepušteni na milost i nemilost onima koji su došli razoriti im domove i uzeti živote. 

Ali, sve je to ipak bilo daleko od vas. Vi ste imali mir svojih domova, ulica, trgova, svoje spokojne večeri i jutra, imali ste svoju sadašnjost i gradili budućnost. Živjeli ste bez straha od toga što će donijeti noć ili sutrašnji dan i bez grča u utrobi kojega stvaraju neizvjesnost i iščekivanje.

Mi smo bili i ostali u različitim dimenzijama. U svjetovima koji se ne dodiruju. I ne razumiju.

Ne tražimo od vas sažaljenje, razumijevanje, suosjećanje niti riječi utjehe, ali očekujemo poštovanje – ne prema nama, nego prema žrtvama. Poštovanje prema onima koji se više ne mogu braniti i čiji smo glas mi. Poštovanje prema njima koji su se odrekli svoje budućnosti radi naše i vaše sutrašnjice.

Podsjećate nas i na to kako moramo oprostiti.

Otkuda vam pravo spominjati oprost? Tko ste vi da u toj stvari presuđujete? Oprost je pravo žrtve i vi s time nemate ništa. A žrtva vidi i zna kako kajanja za zločin nema. Nema ni priznanja krivnje. Naprotiv. Likuje se nad zločinom, slavi ga se i najavljuje nova zlodjela. Oni koji su u prošlosti činili i podržavali zlo, danas su ujedinjeni u njegovoj obrani i veličanju.

Naši suci kojima je pravda jednako daleka i nerazumljiva kao i zločincima pokajanje, sude. Nama sude, a ne njima. Opominju nas kako moramo žalovati bez glasa i jauka. Naša tuga im smeta, stvara nelagodu, unosi nemir u njihove živote…Remeti ustaljeni red. Žrtvu se mora ušutkati, ubijati uvijek iznova, primorati na zaborav i poništiti i takav je odnos prema žrtvi i pravdi odraz njihove bešćutnosti i nečiste savjesti.

Nismo imali istu prošlost pa su nam i putovi u budućnost različiti.

Vi koji niste imali rat u nju brže kročite. Brže i žustrije. S elanom. Neopterećeni bilo čime. Vas ne sputavaju okovi sjećanja i ne pritišću noćne more, vi ne nosite u grudima teret koji pritiska dušu i tijelo poput mlinskog kamena, ne iščekujete u besanim noćima korake onih koji se neće vratiti, ne hodate u crnim kolonama od grobišta do grobišta, od jedne hrpe kostiju do druge tražeći znamen po kojemu bi prepoznali ostatke svoje braće, sestara, očeva, majki, djece, vi ne lutate izgubljeni među bijelim križevima bez imena.

Znamo da smo za razliku od vas ostali negdje daleko, u nekoj devedeset prvoj, drugoj, trećoj, vezani sudbinama onih kojih nema s nama, kao sidrom bačenim na morsko dno. Naša su prošlost, sadašnjost i budućnost ostali u Iloku, Sotinu, Tovarniku, Vukovaru, Borovu Naselju, Voćinu, Lovasu, Škabrnji, Nadinu, Širokoj Kuli, Saborskom, Skeli, Baćinu, Strugi Banskoj, Joševici, Glini i na stotinama drugih stratišta s kojih nevina krv još uvijek vapi za pravdom.

Jedino što vas molimo, jeste da nas ostavite na miru i ne kopate po ranama. I sretno vam bilo u toj vašoj budućnosti na koju imate pravo. Samo nas nemojte pitati kako i zašto i mi ne možemo s vama dalje, istom stazom, kao da se nije dogodilo ništa.

Ne dao vam Bog ikad osjetiti našu bol…

Zlatko Pinter

Advertisement

Vijesti

POČELO JE!? Najviši sud Arizone vratio nekadašnju zabranu pobačaja

Published

on

Vrhovni sud Arizone oživio je u utorak zakon iz 1864. koji zabranjuje gotovo sve pobačaje, što je simbolična odluka s važnim izbornim implikacijama nekoliko mjeseci prije predsjedničkih izbora u ovoj ključnoj državi na jugu Sjedinjenih Država.

Ovaj zakon zabranjuje svaki pobačaj od trenutka začeća, osim ako je život majke u opasnosti. Silovanje ili incest ne smatraju se valjanim izuzecima.

Nakon što je desetljećima bio uspavan, “sada je primjenjiv”, prema odluci Vrhovnog suda Arizone.

Suci smatraju da ništa ne stoji na putu njegovoj primjeni jer je ustavna zaštita prava na pobačaj poništena 2022., dajući slobodu svakoj američkoj državi da donese svoj zakon o pobačaju.

Ova odluka povećava izborne uloge kako se približavaju predsjednički izbori, u ključnoj državi u kojoj je Joe Biden pobijedio Donalda Trumpa sa samo 10.000 glasova prednosti 2020. godine.

Bivši republikanski predsjednik u ponedjeljak je rekao da želi američkim državama dati odriješene ruke u donošenju zakona o pobačaju u slučaju svog povratka u Bijelu kuću.

“Države će odlučiti… Što god odluče, to mora imati snagu zakona”, rekao je.

Nakon odluke u utorak, Joe Biden je odmah osudio “okrutni” zakon.

“Ova je odluka rezultat ekstremnog programa republikanskih izabranih dužnosnika koji su predani lišavanju žena slobode”, osudio je u priopćenju za javnost.

Novi pravni okvir “ne štiti žene čak ni kada je njihovo zdravlje u opasnosti ili u tragičnim slučajevima silovanja ili incesta”, istaknuo je. (Hina/K)

Continue Reading

Vijesti

BOLESNA EU želi pobačaj proglasiti temeljnim ljudskim pravom! Pomozite nam to spriječiti.

Published

on

Francuska je napravila devastirajući potez uključivanjem pobačaja u svoj ustav, pod izlikom zaštite ženskih prava, prava koja nikada nisu bila ugrožena.

Stopa pobačaja u Francuskoj već je gotovo jednaka onoj u Velikoj Britaniji, gdje su zakoni izrazito liberalni i gdje se može izvršiti pobačaj sve do trenutka rođenja.

USPROTIVITE SE UBIJANJU NAJRANJIVIJIH – POTPIŠITE OVDJE!

Međutim, broj pobačaja smanjuje se u drugim europskim zemljama poput Italije, Njemačke i Mađarske.

Žrtvovanje nevinih života nije korak naprijed, već korak natrag za našu čovječnost.

Sada Europski parlament (EP) želi iskoristiti ovu situaciju i uključiti pobačaj u Povelju o temeljnim pravima Europske unije, koja pokriva sva ljudska prava u Europi … osim prava nerođene djece.

Kako to može biti temeljno pravo kada nerođeno dijete nema glas da se brani? Kako smo kao društvo došli do toga da slavimo uništavanje dragocjenih života?

Glasovanje će se održati 11. travnja, a ljevičarska većina u EP-u, ojačana nedavnim uključenjem pobačaja u francuski ustav, pokušava osigurati veliku pobjedu za feministički lobi.

Strašno je misliti da bi Povelja o temeljnim pravima mogla uključivati pravo na ubijanje nevinog ljudskog bića. Povelja bi trebala štititi SVE živote, svih dobnih skupina i u svim fazama života, posebno one najranjivije.

Europarlamentarci također pokušavaju ušutkati protivnike pobačaja tražeći od Vijeća EU da ukine trenutno pravilo kako više ne bi bila potrebna jednoglasna suglasnost svih država članica.

Ako bi ova rezolucija postala učinkovita, mogla bi poslužiti kao presedan i nesumnjivo bi se koristila u Europskoj Komisiji protiv država članica koje su za život.

Pravo na regulaciju pobačaja spada pod nadležnost država članica, jer zdravstvena politika ne spada pod europsku nadležnost. Bilo kakve izmjene ugovora koje krše ove nadležnosti mogle bi udaljiti članice koje se bore za život. Ove “nepopustljive” zemlje sada se suočavaju s velikim pritiskom, što bi moglo dovesti do različitih ekonomskih sankcija (smanjenje sredstava iz proračuna, povećanje kamata, itd.).

Tijekom rasprave 14. ožujka, glasovi za život u Europskom parlamentu bili su snažno napadnuti. Strašno je pomisliti da bi Povelja o temeljnim pravima mogla uključivati pravo na ubijanje, da bi države koje se s time ne slažu čak bi mogle biti ušutkane, kako bi pobačaj prošao u Povelji EU – još jedan udar na demokraciju.

Drugim riječima, glas europarlamentaraca za pobačaj u Povelji o temeljnim pravima EU-a bio bi i glas protiv života i glas protiv demokracije.

Šokantno je kako se nerođenu djecu potpuno ignoriralo u ovoj raspravi. Ipak, već s šest tjedana možemo čuti otkucaje srca bebe.

Što je s njenim pravom na život? Tko će je braniti ako ne ti i ja? POTPIŠITE !

U Europi, zakoni o pobačaju variraju od 14 tjedana u Francuskoj i Španjolskoj do 24 tjedna u Nizozemskoj (zapravo, dozvoljen je sve dok liječnici ne kažu da dijete može preživjeti izvan maternice).

S 14 tjedana, beba je veličine naranče, svi su joj organi potpuno formirani, lice joj postaje prepoznatljivo, raste joj kosa, prsti na rukama i nogama, i ima aktivne reflekse.

Otprilike u ovo doba majke će prvi put početi osjetiti bebine pokrete.

Želimo li postati poput Velike Britanije ili Nizozemske, gdje se djeca mogu pobaciti sve do trenutka rođenja ako se smatra da imaju čak i najmanje i lako lječive dijagnoze?

Želimo li dopustiti da se djeca diljem Europe pobacuju sve do rođenja iz bilo kojeg razloga, izlažući i njihove majke velikom riziku? Daleko od zaštite žena, zakoni koji utvrđuju pravo žene na pobačaj, ostavljaju je neprestano ranjivom na pritisak i prisilu okoline tijekom trajanja trudnoće.

Naša bi peticija može utjecati na ishod! Zahvaljujući glasovima tisuća zabrinutih građana koji se zalažu za pravo na život, možemo se boriti protiv stranaka i europarlamentaraca koji glasaju za pobačaj i pozvati ih na odgovornost.

Mi smo glas za ovu djecu koja nemaju glas. POTPIŠITE OVDJE!

Continue Reading

Vijesti

VIDIK fest DANAS: ”Književnost i propaganda: Godina Miljenka Smoje i Godina Marka Marulića”

Published

on

Danas na rasporedu Vidik festa, festivala kulturnog aktivizma koji se održava u Splitu od 8.04. do 11.04. bit će upriličena tribina

”Književnost i propaganda: Godina Miljenka Smoje i Godina Marka Marulića”.

Tribina u organizaciji Hrvatske udruge Benedikt i suorganizaciji Matice hrvatske – Ogranak Split će se održati u dvorani Dominikanskog samostana na Pazaru s početkom u 18,30 sati. 

Na tribini sudjeluju: novinar Joško Čelanprof.dr.sc. don Mladen Parlov, prof. Danijela Visković Veršić i moderatorica Snježana Šetka

Tribina se organizira povodom proglašenja Godine Marka Marulića i obilježavanja 500 godišnjice njegove smrti s osvrtom na prethodnu godinu koja je bila nizom aktivnosti povećena 100 godišnjici rođenja Miljenka Smoje.

Gosti će na tribini govoriti o elementima društveno angažirane književnosti u djelima Miljenka Smoje i Marka Marulića, njihovom mjestu u kulturnoj memoriji grada Splita i društveno-povijesnom kontekstu u kojemu su djelovali.

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved