Ne samo da je optužnica temeljena na lažima i izmišljenim događajima, već je temeljena i nad jednim dijelom „lažnih svjedoka“ a koji svjedoci su bili ključni prilikom donošenja odluke o izručenju Artukovića iz Amerike ali i kasnije za donošenje sudske presude kojom je Andrija Artuković osuđen na smrtnu kaznu.

Kroz ovaj video želim vam prenijeti informacije koje se u javnim medijima ne pojavljuju, zašto se ne pojavljuju ? To pitanje nakon što pogledate ovaj video, ostavljam vama na dušu da na njega sami odgovorite.

Video Andrija Artuković

Ovdje se nalaze nepobitni dokazi koje vam autor videa Ivan Vohrić prezentira kako bi stekli uvid kakvo je suđenje imao Andrija Artuković ali time i cijeli Hrvatski narod. Koji je zbog iskrivljene povijesti i lažnih, montiranih sudskih postupaka i danas proglašavan kao genocidan i nazivan zločincima.

Da je Ante Nobilo tada na sudu lagao te da je koristio lažnog svjedoka Avdić Bajru i izmišljene,  zapravo nepostojeće događaje i zločine, su nakon nekog vremena postali poznati i ostaloj hrvatskoj javnosti. O tim izmišljenim i nepostojećim događajima je jednom čak i Ivo Goldstein javno govorio na televiziji, a potvrdio u svojoj knjizi srpski povjesničar Milan Bulajić.

No zašto se od tada u vladi poslije stvaranja RH , USKOKU, obavještajnim krugovima ove države stvorene na patnji hrvatskog naroda, nitko nije našao kako bi protiv tog Nobila do današnjeg dana podnio kaznenu prijavu i procesuirao ga za navedena počinjena kaznena djela.

Lažni svjedok

Glavni svjedok protiv Andrije Artukovića bio je Bajro Avdić, sin Omera, rođen 2. srpnja 1924. u Starom Slanom pokraj Trebinja. Avdić je najprije bio ‘operativna veza’ mostarske Udbe pod pseudonimom ‘Molunt’, da bi 21. rujna 1981. bio unaprijeđen u punopravnog ‘suradnika’ pod istoimenim pseudonimom. Djelovao je po ‘muslimanskom kleronacionalizmu’, a na vezi ga je držao mostarski udbaš Ahmed Šaran.

Odobrenje za njegovu suradnju potpisao je šef mostarske Udbe Stipe Grizelj, inače rodom iz Vitine, susjednog sela Artukovićeva Klobuka.

Nakon dolaska u Zagreb Avdića je preuzela ‘hrvatska’ Udba čiji su službenici, često u društvu Ante Nobila, s njim u detalje dogovarali njegovo svjedočenje. Avdić je još u postupku Artukovićeva izručenja bio izjavio da je, kao pripadnik jedne ‘motorizirane jedinice Poglavnikova tjelesnog zdruga’ nazočio počinjenju ratnih zločina na Kozari, koje da su počinile ‘tenkovske jedinice HOS-a’ pod Artukovićevim zapovjedništvom.

Međutim, upravo jugo-komunistički povjesničari koji su se bavili tzv. Bitkom na Kozari, istu opisuju potpuno suprotno od Udbina i Nobilova svjedoka Bajre Avdića.

Pored toga, Andrija Artuković nikada nije bio na Kozari.

Avdić je također tvrdio da je bio svjedok likvidacije zarobljenih partizana nakon jedne bitke kod Samobora. No, u jugoslavenskoj historiografiji ne postoji nikakav trag o nekoj većoj bitci u blizini Samobora, prilikom koje bi bio zarobljen veći broj partizana i smješten u obližnji zarobljenički logor, za koji nema nikakva dokaza da je uopće postojao.

Na tu činjenicu Antu Nobila upozoravao i Josip Boljkovac, prijatelj i suradnik njegova oca Jerka Nobila.

Ove sve činjenice o lažnom svjedoku Bajri Avdiću mogu se vidjeti također iz spisa obrane odvjetnika Silvije Degena kojom prilikom je zastupao okrivljenog Andriju Artukovića te na sudu iznio prigovor na točku 2. Optužnice koja tereti Artukovića da je neutvrđenog dana početkom 1943. Godine, nalazeći se u pratnji Ante Pavelića u blizini dvorca kod Samobora, u namjeri da se na svirepi način ubiju zarobljeni partizani, izdao nalog da se više stotina partizana zarobljenih na području Žumberka pobije, a što je učinjeno na način da su zarobljenici stjerani na jednu livadu i tu pobijeni mitraljeskim rafalima i pregaženi tenkovima.

Degen se oštrim riječima okomio na iskaz „krunskog svjedoka“ Bajre Avdića, pa je rekao da je on ne samo izmislio događaj iz točke 2. Optužnice nego i druge događaje. Degen je napomenuo da je Bajro ne samo što nije bio u Samoboru kada se dogodio navedeni događaj nego da nije bio ni pripadnik „Pavelićeva tjelesnog sdruga“ od 1941. – do 1945.

Što kažu povjesničari ?

Tako recimo imate povijesno – naučna djela povijesničara, visokih oficira JNA očevidaca tadašnjih događaja, proslavljenih komadanata koji su u to vrijeme tada tamo ratovali i o tome napisali iz tog vremena značajna naučna djela, njihova su svjedočenja na prijedlog obrane odbijena, zašto ? Zbog pravednog suđenja kako su to naveli Amerikanci kada su isporučili bolesnog Andriju Artukovića ili bi se otkrilo nešto sasvim drugo ? Nešto čime bi se otkrila Ante Nobila laž ili prava istina da se tamo zapravo nalazi pobijena vlada NDH poslje 1945. godine.

Ovdje je riječ o generalu Kleutu, generalu Radi Bulatu i obavještajcu Dani Danilu iz čijih bi se svjedočenja zapravo saznala prava istina da Artuković nije izvršio ova djela, ne zato jer tužiteljstvo nema dokaze za to, već zato što bi ti visoki polažajem kotirani  generali svjedočili da se ti događaji nikada u povijesti nisu NITI dogodili.

Ti ratni generali, povjesničari su opisali ratne događaje u tom vremenu, pa je čak obrana i navela stranice koje opisuju bitke sa neprijateljem, osnivanjem brigada, stradanje boraca, ali nigdje pa niti u knjizi „Razvoj i djelatnost obavještajne službe“ Dane Danila se ne spominje ovo ubijanje partizana, zapravo ratnih zarobljenika za koja ubojstva po zapovjednoj odgovornosti se tereti Andrija Artuković.

Zapravo za počinjeno djelo iz Optužnice nije postojao niti jedan dokaz.

Ante Nobilo zamjenik tužiteljice Ivanke Pintar Gajer

Nobilo prepričava da je jednom prigodom slučajno otkrio potencijalnu lokaciju tijela ustaških čelnika i ministara, pa tako i Julija Makanca: nakon što su ih jugoslavenske vlasti likvidirale, tijela su bačena u jednu od jama kod Rakovog Potoka u okolici Zagreba.

Za grobnicu je, kaže Nobilo, saznao prije trideset godina, sredinom osamdesetih, dok je bio tužitelj u sudskom procesu protiv Andrije Artukovića, ozloglašenog ministra unutarnjih poslova u NDH. “Krunski svjedok na tom suđenju bio je Bajram Avdić zvani Bajro, koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio član poglavnikova tjelesnog zdruga, odnosno tjelohranitelj Ante Pavelića“, prisjeća se Nobilo.

‘Šef zagrebačke Službe državne sigurnosti Franjo Vugrinec rekao mi je da tamo nema nikakvih grobnica. Bio sam prilično uzrujan, a onda sam shvatio zašto stupiraju istragu’

Avdić je na zagrebačkom Županijskom sudu tvrdio da je 1941. godine pratio Artukovića do šume koja se, kako je rekao, nalazila južno od Samobora.

“Problem je bio što su se likvidacije u Rakovom Potoku dogodile 40 godina prije početka suđenja. Osim toga, svjedok Avdić bio je podrijetlom iz Bosne, odnosno nije bio domaći čovjek i nije dobro poznavao ove krajeve.

Nije znao pokazati gdje se je to dogodilo

Zbog toga nije mogao locirati mjesta zločina”, objašnjavao je Nobilo. Vrlo brzo nakon početka suđenja Avdićev iskaz se zbog nedostatka dokaza počeo dovoditi u pitanje. Javnost ga je optužila da izmišlja događaje i da nije vjerodostojan svjedok. Tužiteljstvo se našlo pred golemim problemom. Naime, Amerikanci su desetljećima odbijali izručiti Artukovića Jugoslaviji. “Godinama su tvrdili kako ministra unutarnjih poslova NDH neće izručiti na temelju političkih optužnica, nego su tražili dokaze konkretnih zločina, što su napokon dobili u Avdićevu iskazu”, kaže.

Anto Nobilo uplašio se da će, ako ne dođe do konkretnih dokaza, izgubiti proces. “Zbog toga je sam pokrenuo privatnu istragu. Odlučio je pronaći grobnice, odnosno tijela žrtava. Za pomoć je zamolio svoga oca Ivana Nobila, koji je poslije Drugog svjetskog rata bio pomoćnik Josipa Boljkovca, sekretara karlovačkog SUP-a”, rekao je Nobilo. Otac mu je za nekoliko dana dostavio bilješku u kojoj su se nalazili vrijedni podaci i imena svjedoka likvidacija. Nobilo je nakon toga od Službe državne sigurnosti zatražio pokretanje istrage o ustaškim zločinima koji su se dogodili u šumi pokraj Rakova Potoka.

UDBINA POSLA

Nobilo kaže: “Iznio sam im svoja saznanja, zahtijevao sam da lociraju jame, ekshumiraju tijela i saslušaju svjedoke”, objašnjava. Međutim, šef zagrebačke Službe državne sigurnosti Franjo Vugrinac odgovorio mu je da je na teren poslao svoje najbolje stručnjake, ali da su oni ustvrdili kako takve grobnice ne postoje. “Bio sam prilično uzrujan. Ovo se događalo dok je na Županijskom sudu trajala glavna rasprava, koju je pratilo dvjesto novinarskih ekipa iz cijelog svijeta. Nisam imao mnogo vremena”, kaže Nobilo. Znao je da ga Služba državne sigurnosti bojkotira i zavlači, ali mu nije bilo jasno zbog čega.

“Onda sam od jednog izvora doznao da se to događa jer se u istim jamama nalaze posmrtni ostaci ustaških ministara, koji su u njima završili u ljeto 1945. godine. U tom trenutku mi je postalo jasno zbog čega je jugoslavenski režim stopirao istrage u Rakovom Potoku. Nisu htjeli da se dozna cijela istina”, zaključuje Nobilo. Grobnice više nikada nisu otvarane. “Jame se nisu smjele dirati jer prijašnjem sustavu nije odgovaralo da se dozna kako u Rakovom Potoku nisu završile samo žrtve ustaškog režima”, rekao je Nobilo.

O skrivenim dijelovima Hrvatske povijesti možete pratiti također i na mrežnoj stranici www.skrivena-povijest.com ili na FB stranici SKRIVENA POVIJEST