Donald Trump, u svom nezaustavljivom stilu, opet je odlučio iznenaditi – ovaj put imenovanjem Massada Boulosa, libanonsko-američkog biznismena i svekra svoje kćeri Tiffany, za višeg savjetnika za arapska i bliskoistočna pitanja. Jer, očito, tko bolje razumije složene bliskoistočne tenzije nego netko čiji je sin oženjen na Mykonosu u klubu Lindsay Lohan – donosi poskok.info?

Od Mar-a-Laga do Hezbolaha

Boulos dolazi s impresivnim životopisom. Rođen u Libanonu, odrastao u Teksasu, milijarder s poslovnim vezama u Nigeriji, a njegov društveni život proteže se od Libanonske stranke snaga do Sulejmana Frangieha – savezničkog kandidata Hezbolaha. I dok bi prosječan politički imenovanik trebao birati stranu, Boulos, poput pravog modernog diplomata (ili oportunista), održava veze s obje frakcije. To je kao da sjedite za stolom s Real Madridom i Barcelonom i nudite zajednički selfie.

Obiteljski biznis: Trumpova administracija

Ovo nije prvi put da Trump koristi obiteljsku lozu kao kvalifikaciju za rad u vladi. Tek što smo se oporavili od vijesti da Charles Kushner, otac Jareda Kushnera, postaje ambasador u Francuskoj, Trump nas iznenađuje novim članom obiteljskog tima. Sve ovo podsjeća na sapunicu u kojoj Trump administracija nije politička institucija, nego reality show – a Massad Boulos ulazi kao novi lik s intrigantnim bliskoistočnim zapletom.

Kako se osvaja Michigan? Kebabom i milijunima dolara

Boulos, očito čovjek s mnogo talenta, bio je ključan za Trumpovu pobjedu u Michiganu, pridobivši arapsko-američke i muslimanske glasače koji su 2020. podržali Bidena. Kako? Jednostavno: kombinacijom privatnih ručkova, razgovora o završetku ratova na Bliskom istoku i, naravno, milijunima dolara potrošenih na kampanju. Ovaj potez pokazuje Trumpovu novu strategiju – tko treba tradicionalne republikanske birače kad možete uvjeriti gradonačelnika Hamtramcka i lokalne imame da su transrodna prava najveća prijetnja svjetskom miru?

Bliskoistočni sukobi kroz prizmu Trumpovog humora

Boulos, koji balansira između veza s Hezbolahom i svojim bogatim političkim zaleđem, savršeno se uklapa u Trumpov svijet gdje je sve moguće. Jednog dana dogovara mir na Bliskom istoku, a sljedećeg pomaže organizirati Tiffanyno vjenčanje. Ako ništa drugo, barem imamo novu definiciju “multitaskinga.”

Zaključak: Obitelj prije svega

Massad Boulos možda nije klasični kandidat za savjetnika za Bliski istok, ali u Trumpovoj verziji politike, kvalifikacije dolaze u različitim oblicima – od krvne veze do sposobnosti održavanja veza s ljudima na suprotnim stranama barikade. A kako će to završiti? Ako je suditi po Trumpovim dosadašnjim potezima, očekujte spektakl – s neizbježnom eksplozijom, figurativno ili doslovno.

izvor: poskok.info

Hrvatska je na čelu kolone. Onih koje svi vole i cijene. Ursula je jamac da nam neće nova “raketla” ili nešto još puno gore sletjeti negdje u Zagrebu ili drugdje u Hrvatskoj kao što je “slučajno” sletjela ona kraj studentskog naselja na Jarunu – piše Zvonimir Hodak.

Barem da se poštuje naše zalaganje za sigurnost. Kako vele Zagorci “kaj je, je”, živimo u čarobnom svijetu, mira, sigurnosti i napretka. Pripreme za treći svjetski rat, koje užurbano provode gotovo sve ozbiljne države Europe i SAD, za naše političare, ali i narod, je fata morgana ili fata na jorganu.

Mir u Ukrajini je navodno napokon dogovoren. Što su Rusi zauzeli ostaje im. Dobro, nešto im moraš dati jer su se ipak i oni istrošili. A to što su Ukrajinci ginuli tri godine, tko ih šljivi. Kad se taj “velebni” mir uspostavi, onda će netko otvoriti flašu šampanjca i zaliti nas i naša skupa odijela.

NAPOKON nešto suverenistički – Anušić: ‘Rusija je drugi svijet, Mađarska je za Hrvatsku opasna kao i Srbija. A gdje smo mi?”

Naš ministar obrane Ivan Anušić, najblaže rečeno čudne je biografije. Sa 17 je godina postao dragovoljac Domovinskog rata i ostao do kraja. Sad je  “eksplozivnom” izjavom narušio političko jednoumlje koje vlada. Kaže naš ministar: “Politika EU je promašena.”

Nemoguće!? Svi nas vole! Osobito Srbija i Mađarska koje troše milijarde za naoružanje. Utješno je što ministar Anušić misli da su nam Mađari čak i opasniji od Srba, nekadašnje “treće armije u Evropi”.

Anušić, za razliku od naših salonskih političara sa Zrinjevca, mada ne nosi naočale, ne vidi da je sve ružičasto. Iako Vlada sada izdvaja više za obranu negoli ranijih godina, Anušić jasno ukazuje kako Uršula i ekipa planiraju tamo negdje u budućnosti izgraditi vlastitu EU obranu sposobnu da se suprotstavi mogućim agresorima na EU. Za sada EU još uvijek vjeruje u dobronamjernost onih koji prijete Europi. Neće valjda…

Tako je mislio Račan i 1990. godine u Hrvatskoj. No, za razliku od legendarne ’91. godine, sad se u Hrvatsku slijeva masa fondovske love, ali koju EU daje samo onda ako se troši na UI, zelene tehnologije, woke i kohezijske projekte. Žali se naš ministar obrane: “… za sigurnost ništa…”.  Logično, kad nas svi tako vole. Neki nas tako i zovu.
Ima kod našeg ministra i zdravog vojničkog optimizma kad kaže: “Ako dođe do rata imat ćemo sukob kakav svijet ne pamti…”

Reakcije su da je njegov govor reakcionaran. Neki čak misle kako je on jastreb u HDZ-ovim redovima. Navodno zato jer njegov istup nije bio dogovoren s Plenkijem i Ursulom. Bačiću je ostalo nešto materijala od obnove pa se odmah “ogradio” od kolege. Dobro kaže Davor Ivanković u svom nedjeljnom komentaru u Večernjem da je Anušić možda jastreb dok su oko njega same kokoši. Pa on je samo javno izgovorio ono što prosječni građani misle.

Neki podrepni HDZ-ovi analitičari iznenada su progledali. “On bi imao šanse protiv Milanovića”. A što onda s Primorcem? Možda da se njega postavi za ministra obrane. On je za vrijeme rata učio zanat u SAD-u. Spašavanje vojnika Ryana ili, šahovski rečeno, žrtva kraljice za pješaka.

Evidentno je da je Anušić uzburkao duhove u HDZ-a. Glavno je pitanje “želi li on preuzeti stranku?”. Ne znam dokle će trajati kohabitacija između Plenkovića i Anušića. Ono što je on kao ministar i potpredsjednik stranke rekao to sigurno od Plenkija nikada nećete čuti. To se inače u pravim demokracijama zove pluralizam mišljenja, a kod nas “osnovana sumnja na preuzimanje stranke”.

Ministar je otvoreno kritizirao briselsku političku elitu kad je rekao: “Ozbiljna vremena zahtijevaju vrlo ozbiljne, snažne i odlučne ljude. Mi smo potrošili dobra vremena koja su trajala poprilično dugo….”. Nije li to još jedan dokaz da više nije u modi diplomatski rječnik kojim hrvatska elita već desetljećima navodno “uljuđuje” hrvatsku politiku. Još od vremena pok. predsjednika Tuđmana pa sve do danas nitko se nije usudio javno iznijeti ovako direktan stav.

Među ženskim kandidatkinjama za predsjednika(cu) zasada jedino Marija Selak djeluje donekle prihvatljivo, a ima redovan pristup medijima. Samo da ne izlane nešto pa doživi sudbinu mog favorita Tomislava Jonjića.

Što on misli i zastupa u kampanji naši mediji ne prate niti za to mare. Za njih je Tomislav neviđeni kandidat. Nitko ga još nije vidio u mainstream medijima. Možda se probije do “Bujice”. Teško! Imaju oni svoju kandidatkinju koja je već izgubila na predstojećim izborima. 6. lička ima Kekinicu koja iskače o svakoj temi na svim programima TV-a. Očito se ljevičari drže se one stare narodne “neprijatelj nikada ne spava”, ali ga jedan odmjeren metak ipak može uspavati.

Trump oduševio Keruma

Jedan lijevi političar uzeo je dosta davno nezakonit kredit od 100 tisuća maraka pa se zbog toga javno pokajao. Javili su se građani koji bi se javno pokajali i za manju svotu.

Pobjeda Trumpa u SAD-u još uvijek izaziva šmrcanje i kmečanje naših ljevičara. Kao da je pobijedio za dlaku. To bi moglo biti točno, ali samo ako bi se radilo o dlaci  konjskog repa. Josip Jović zna da je Trumpova pobjeda oduševila Željka Keruma. Misli Kerum ako se Trump uspio vratiti i postati ponovno predsjednikom, zašto ne bi on mogao postati opet “poteštatom” Splita. Ima logike.

Ljevičari se tješe ofucanom predrasudom kako su za Trumpa glasovali uglavnom oni slabije obrazovani. Ja pak mislim da kad bi Kerum Splićanima mogao zajamčiti Hajdukovo osvajanje nogometnog prvenstva, eto Željka opet na čelu kolone.

Amerikancima je puno lakše izabrati predsjednike drugih država nego svoga

Hajduk na čelu kolone

Kad smo već kod prvenstva i Hajduka, meni se, kao deklariranom Dinamovcu, čini da je došlo vrijeme da Hajduk osvoji prvenstvo. Ono što se činilo kao potez očajnika, angažiranje talijanskog trenera, pokazalo se kao pun pogodak. Čvrsta obrana, a naprijed što Livaja dade. Ako u nedjelju pobijede Dinamo na Poljudu, bit će sedam bodova fore i priča je skoro gotova.

Neće više biti kmečanja oko Mamića, a grad će prodisati nakon 20 godina. Dinamo u komunizmu nije bio prvak 24 godine za redom. Sve dok nije došao Ćiro iz Rijeke i napokon osvojio prvenstvo. Nakon toga je pao i Berlinski zid i sve se promijenilo na bolje. Ako Hajduk osvoji ovo prvenstvo, igrat će protiv Bayerna, a Dinamo protiv Ružmarina.

Da Borussija  nije bila u strahu da će se tribine srušiti, igrala bi još brže. Naši dečki ih nisu mogli uhvatiti ni za autogram…

Zapovjedno mjesto Zagreb. Proglas od 10. travnja 1941. g. donosi: “Tko bude uhvaćen da pljačka ili mu se dokaže da je pljačkao bit će javno strijeljan!” Proglas je vrijedio sve do 8. svibnja 1945. godine…

Nepoznati pošiljalac šalje mi sliku: Pogledajte zastavu iza ‘mladog Jastreba u hrvatskom Vukovaru dana 18. XI 2024.g.’. Zastava je očekivano srpska. Još kad se otvori svih četrdeset srpskih kulturnih centara, otkud nama tolike zastave… Hrvatske zastave u Srbiji idu izvanredno, čim se pojave odmah planu.

Zadaća iz matematike u zagorskoj školi. Pita učiteljica: “Vmrla je babica i ostavila ti 10 rali grunta. Ako pol moraš dati bratu, kulke ti je ostalo?”. “Ostale mi je 9 i pol rali”, spremno će Ivek.

Jedna relativno dobra vijest. Ante Tomić, kolumnist Jutarnjeg, rekao je za Al Jazeeru: “Hrvatsku namjeravam napustiti do kraja godine, a Plenković je najbolji premijer u povijesti Hrvatske”. Još ćemo mi svi žaliti za našim Antom. Naročito Jutarnji i Slobodna Dalmacija. Međutim, da bi počeli žaliti, Ante mora prvo otići…

Gledam bilancu strahota iz Vukovara

Poltroni uvijek ostaju poltroni. Otrovani su im geni ili se dogodilo s njima nešto medicinski neobjašnjivo. To što nas komšije plaše sa “srpskim svetom” naši politički poltroni komentiraju da na to zaboravimo jer je to duda varalica. Slažem se. Nema ostvarenja srpskog sveta bez oružanog sukoba. Tko je bolji u otvorenom ratnom sukobu je poznato. Treba u Hrvatskoj što prije instalirati srpske centre pa kad jednom eksplodira, vidjet će se tko ima u glavi umjesto mozga dudu varalicu.

Bolje je biti zatvoren na psihijatriji nego otvoren na patologiji. 

Gledam bilancu onih strahota koje nas podsjećaju na bitku za Vukovar. Tu ima i patologije i psihijatrije za snimiti bar stotinu filmova strave i užasa. Pogledajmo:

• • 879 poginulih hrvatskih branitelja
  • 777 ranjenih hrvatskih vojnika
  • 1830 poginulih civila, od čega 86 djece
  • 2500 ranjenih civila
  • 7000 civila i vojnika završilo je u logorima u Srbiji
  • 858 ostalo bez jednog ili oba roditelja
  • 1.500.000 metaka Srbi su ispalili na Vukovar
  • 13.500 porušenih kuća ispaljeno na Vukovar, itd. itd.

I slijepcu je jasno da se tu nije radilo o bitci u ratnom sukobu nego o genocidu. Nesrazmjer u broju agresora, u kvaliteti oružja, broju branitelja je bio toliki da se riječ “genocid” jednostavno ne može preskočiti. Platili smo visoku cijenu za slobodu i samostalnost koju današnji političari ne štite dovoljno. Ima li još vremena da se probude iz samodopadnog snatrenja i pobrinu da nas budućnost ne uspije neugodno iznenaditi i potopiti?

Rusija je u Ukrajinu uputila korpus padobranaca kao potporu tamošnjim Rusima koji su ondje i onako padobranci.

Zvonimir Hodak/Direktno.hr

Koji su predznaci Smaka svijeta? Možemo li ih dešifrirati?
Piše: Robert Lazu Kmita | Rumunjska

Svaka ozbiljna rasprava o ‘znakovima vremena’ zahtijeva ne samo dobru dozu opreza, već i široko i temeljito razumijevanje svih tradicionalnih tumačenja, od svetog Pavla do časnog Bartolomeja Holzhausera i blažene Anne Catherine Emmerich, uključujući svetu Hildegardu iz Bingena , Robert Bellarmine, Sveti Alfons Marija iz Liguorija. Osim toga, mudar izbor tekstova je apsolutno neophodan – posebno s obzirom na to da je u svakom dobu bilo mnogo onih koji su vjerovali da je kraj svijeta neizbježan. Međutim, najveći rizik koji treba spriječiti je porok senzacionalizma.

U eri interneta i masovnih komunikacija želja za zaokupljanjem pozornosti široke publike jedno je od najčešćih iskušenja. Stoga ne čudi velik interes za apokalipsu i znakove vremena. Izravno proporcionalan broju apokaliptičnih tumačenja je nedostatak ozbiljnosti u većini njih — što često graniči sa smiješnim. Na primjer, nedavno sam se dobro nasmijao kada je, odgovarajući na određene postove na YouTube kanalu dr. Taylora Marshalla, koji su nagađali o identitetu Antikrista kao engleskog kralja Charlesa III., dr. Joseph Shaw duhovito odgovorio: “Budi oprezan, Marshalle ; netko bi vas mogao nazvati Antikristom!”[1] Doista, kada je pristup površan i senzacionalistički, rezultati su trivijalni, a takve optužbe (poput onih protiv Njegovog Veličanstva, kralja Karla III.) diskreditiraju ozbiljna promišljanja o ključnim temama.

Pa ipak, unatoč rizicima, priznajemo valjanost izjave kardinala Josepha Ratzingera iz njegove poznate disertacije o teologiji povijesti prema svetom Bonaventuri:

“Iznad svih vremena najvećih kriza u ljudskoj povijesti nalazimo ljude koji se bave teologijom i filozofijom povijesti.”[2]

Tumačenje Apokalipse: život Gospodina našega Isusa Krista i skrivena značenja povijesti

Doista, za one koji su svjesni neviđenih razmjera aktualne krize u svijetu i Crkvi, nijedna tema ne može biti „vruća“ od razmišljanja o znakovima vremena. Pitanja koja se jedva usuđujemo izgovoriti glasno zvuče ovako: „Jesmo li možda pri kraju puta? Može li se približiti kraj povijesti?” Međutim, prije rasprave o stvarnim znakovima kako su preneseni u svetim tekstovima biblijskog kanona, prvo se moramo pozabaviti ‘nultim’ pitanjem: čak i ako su nam određeni znakovi ostavljeni u Bibliji, možemo li biti sigurni da ih možemo protumačiti? Točnije, je li legitimno da ih uopće pokušamo razumjeti? Za one koji nisu upoznati s rezoniranjem svetog Augustina, moje bi pitanje moglo izgledati u najmanju ruku čudno, stoga žurno ponuditi neko pojašnjenje.

Kad bi bilo koja osoba bila sposobna za takvo znanje, ne bi li to proturječilo kategoričkoj izjavi u Evanđelju po Marku – “nitko ne zna”?

Razboriti skepticizam svetog Augustina

Živeći i umirući neposredno prije pada Rimskog Carstva 476. godine, sveti Augustin se intenzivno bavio eshatološkim pitanjima. Sve do njegovog posljednjeg velikog djela, De Civitate Dei (Grad Božji), njegovi spisi sadrže brojne uvide o eshatološkim znakovima općenito, a posebno o očitovanju Antikrista u povijesti. Možda je iz izvjesne razboritosti razvio teoriju koja kao da je zatvorila vrata nagađanjima o kraju povijesti. Njegov argument je jednostavan: sam Spasitelj Isus Krist je rekao: “A za onaj dan ili čas nitko ne zna, ni anđeli na nebu, ni Sin, doli Otac” (Marko 13:32).

Ako je naše neznanje o takvoj temi rezultat božanske odredbe, kako bismo se mogli usuditi pomisliti da bismo mogli dešifrirati i prepoznati Antikrista, budući da bi takav čin implicirao neki stupanj – čak i približan – znanja o Drugom dolasku Spasitelja? Kad bi bilo koja osoba bila sposobna za takvo znanje, ne bi li to proturječilo kategoričkoj izjavi u Evanđelju po Marku – “nitko ne zna”? Sveti Augustin je vjerovao da hoće. Pa ipak, unatoč golemom utjecaju koji je izvršio na kršćansku teologiju, njegov je argument često bio zanemaren – ili čak potpuno zanemaren. Sveti Toma Akvinski, koji je u mnogočemu bio pod dubokim utjecajem Augustinove ostavštine, ponudio je vlastito tumačenje – duhovno-alegorijsko – Augustinova stava. Međutim, Tridentski koncil, slijedeći liniju nekih crkvenih otaca koji su se razlikovali od Augustina, poput svetog Ćirila Jeruzalemskog, definitivno je zaključio raspravu kratkom, ali vrlo jasnom izjavom zabilježenom u Rimskom katekizmu (1566.):

„Govoreći o posljednjem danu, naš Gospodin i Spasitelj najavljuje da će se jednoga dana dogoditi opći sud, i opisuje znakove njegova približavanja, da bismo, videći ih, mogli znati da je kraj svijeta blizu (Matej 24. :9)”.[3]

Što nas uči rimski katekizam

Nauk Katekizma je vrlo jasan: kršćani mogu znati i razumjeti – na temelju tumačenja eshatoloških znakova iz biblijskih proročanstava – da je kraj svijeta blizu. Naravno, to ni na koji način ne podrazumijeva točno poznavanje vremena Spasiteljevog drugog dolaska (što je isključeno tekstom iz Mateja 24,9), već razumijevanje njegove blizine. O toj je mogućnosti više od tisućljeća prije Tridentskog sabora govorio jedan od najvećih svetaca i naučitelja Crkve, sveti Ćiril Jeruzalemski. U svojim besmrtnim mistagoškim katehezama objasnio je sljedeće:

„Ali budući da tražimo Krista trebamo znati znakove svršetka, da nas spasi od prijevare, uništenja i zablude od strane lažnog Antikrista, apostol, božanski nadahnut, došao je po Božjoj namjeri pravom učitelju i rekao: 'Reci nam , kada će to doći i koji će biti znak tvoga dolaska i svršetka svijeta?' (Matej 24,3) Očekujemo te ponovno doći; ali ‘Sotona se prerušava u anđela svjetla.’ (2. Korinćanima 11:14). I vi, slušatelji moji, gledajući Ga sada očima uma, slušajte Ga kako vam ponavlja iste riječi: ‘Pazite da vas tko ne zavede.’ Ova izreka savjetuje vas da obratite pažnju na naše riječi. Jer to nije povijest onoga što je prošlo, već proročanstvo budućnosti i onoga što će se sigurno dogoditi. Ne da prorokujemo, jer smo nedostojni, nego donosimo pred vas što je napisano i navješćujemo znakove. Promatrajte koliko se proročanstva obistinilo, koliko je još ostalo i budite oprezni.”[4]

Većina katastrofa, koliko god bile strašne, nisu znakovi kraja. Dakle, što su magna signa? Sveto pismo nas obavještava da će općem sudu prethoditi ova tri glavna znaka: propovijedanje Evanđelja po cijelom svijetu, otpad od vjere i dolazak Antikrista.

Koji su veliki znakovi približavanja Dana posljednjeg suda?

Ako prihvatimo da možemo donekle dešifrirati znakove skorine kraja povijesti, koji su onda najznačajniji znakovi? Ovo pitanje posve je opravdano činjenicom da je sam Krist izjavio da određeni katastrofalni događaji zapravo nisu pokazatelji apokalipse:

“I čut ćete za ratove i glasine o ratovima. Gledajte da se ne uznemiravate. Jer ovo se mora dogoditi, ali još nije svršetak” (Matej 24,6).

Stoga većina katastrofa, koliko god bile strašne, nisu znakovi kraja. Dakle, što su magna signa? Dvojica najnovijih znanstvenih doktora kršćanske tradicije, sveci Robert Bellarmine i Alfons Marija iz Liguorija, pokušali su pružiti opsežne sažetke o ovom pitanju. U svom mini-traktatu o Antikristu, uključenom u prvi tom — De Romano Pontifice (1586.) — njegovog monumentalnog djela Disputationes de Controversiis Christianae Fidei adversus hujus temporis Haereticos (Rasprave o kontroverzama kršćanske vjere protiv heretika ovoga vremena) ), Bellarmine objašnjava da je Duh Sveti dao šest takvih znakova koji se mogu vidjeti u Sveto pismo:

“Dvoje koje prethodi Antikristu, naime, propovijedanje Evanđelja i opustošenje Rimskog Carstva; dva koja ga prate, svakako propovijedanje Enoha i Ilije, te veliko i izvanredno progonstvo, tako intenzivno da bi javna religija potpuno prestala; i dva naknadna znaka, naime, pad Antikrista nakon tri i pol godine i kraj svijeta, koji trenutno još uvijek postoji.”[5]

Gotovo dva stoljeća kasnije, sveti Alfonz napisao je komentar “sur les fins dernières” (“o posljednjim stvarima”) gdje se ponovno osvrnuo na raspravu o velikim znakovima kraja svijeta. Oprezno je u kratkom uvodu rekao da o ovim stvarima iznosi samo svoje mišljenje, pripisujući svojim riječima samo “čisto ljudski autoritet”. Uzmimo ovu lekciju o razboritosti od jednog od najučenijih svetaca u povijesti! Ali koje je znakove identificirao Doctor zelantissimus?

Prvo je propovijedanje Evanđelja po cijelom svijetu, upravo onako kako je i sveti Robert potvrdio. Drugi je veliki otpad od strane značajnog broja kršćana. Treći je potpuno uništenje Carstva, pa čak i naziv “Rimski”. Prema tome, Belarminov drugi znak je dalje detaljiziran pod Alfonzovim drugim i trećim znakom. Četvrti znak je dolazak posljednjeg Kristovog protivnika, a peti je propovijedanje Enoha i Ilije. Antikristovo uništenje uključeno je u glavni znak njegove povijesne manifestacije, nakon čega će, naravno, uslijediti kraj. Kao što vidimo, postoji potpuna harmonija – unatoč nekim nijansama – između ova dva doktora. Ipak, zadnju ćemo riječ dati crkvenom autoritetu koji je razjasnio pitanje ovih znakova u našem drugom bitnom izvoru – nakon Svetoga pisma – koji uvijek koristimo: Rimskom katekizmu. Ovdje, u odlomku koji se izričito bavi našim pitanjem, stoji:

“Sveto pismo nas obavještava da će općem sudu prethoditi ova tri glavna znaka: propovijedanje Evanđelja po cijelom svijetu, otpadanje od vjere i dolazak Antikrista. Ovo evanđelje kraljevstva, kaže naš Gospodin, propovijedat će se po cijelom svijetu, za svjedočanstvo svim narodima, i tada će doći svršetak. Apostol nas također opominje da se ne damo ni od koga zavesti, kao da je dan Gospodnji blizu; jer ako prvo ne dođe do pobune i ne otkrije se čovjek grijeha, sud neće doći.” [6]

Unatoč prividu, nema odstupanja između učenja Katekizma i doktrina dvojice doktora. U slučaju Katekizma nalazimo redukciju na bitne glavne eshatološke znakove. Prvi od njih – propovijedanje Evanđelja diljem svijeta – odnosi se na globalno širenje Evanđelja. Drugi, koji uključuje opustošenje Rimskog Carstva, naglašava najteži aspekt: ​​otpadništvo — naime, napuštanje prave vjere — u velikim razmjerima. Također je vrijedno pažnje da se ovaj događaj može odnositi samo na kršćane posljednjeg doba, jer samo oni koji poznaju vjeru mogu otpasti. Konačno, povijesna manifestacija Antikrista (treći znak koji spominje Katekizam) može uključivati, naravno, i objavu i propovijedanje Henoka i Ilije i pustošenje Antikrista prije slavnog Kristova povratka.

Stoga svaki od ovih glavnih znakova zahtijeva naše pažljivo i razborito promišljanje. Iako ću raspravljati o svim znakovima koje spominju sveti Robert i Alfonz, kategorizirat ću ih u tri navedena znaka u Rimskom katekizmu. Na taj ćemo način steći jasnu sliku općeg okvira koji bi nam mogao omogućiti tumačenje biblijskih tekstova o skorom Drugom dolasku Gospodina našega Isusa Krista. Priznajući mogućnost pogreške, vjerujem da sadašnji povijesni trenutak zahtijeva ne samo ozbiljnost u takvom istraživanju nego, iznad svega, duboku poniznost – kao što je kristalizirano u riječima koje upućujemo Bogu u molitvi Očenaš:

“Fiat voluntas Tua, sicut in coelo, et in terra.”

Autor: Robert Lazu Kmita/Remnant

[1] Joseph Shaw (urednik), Obrana monarhije. Katolici pod protestantskim kraljem, Angelico Press, 2023., str. 147.

[2] Joseph Ratzinger, Theology of History in Saint Bonaventure, Franciscan Herald Press, 1971.-1989., str. v.

[3] Katekizam Tridentskog vijeća za župne svećenike, preveli John McHugh O.P. i Charles J. Callan O.P., New York, 1923., str. 83. Izvorni latinski tekst može se pročitati u Ex Decreto Concilii Tridentini ad Parochos, Editio Stereotypa Quinta, Lipsiae, Ex Officina Bernhardi Tauchnitz, MDCCCLVI (1856), Quaestio IV, str. 67: “Quare Dominus et Salvator noster, quum de extremo die loqueretur, declaravit futurum aliquando generale iudicium, signaque adventantis eius temporis descripsit, ut, quum illa viderimus, finem saeculi prope esse intelligamus.”

[4] Djela svetog Ćirila Jeruzalemskog, (The Fathers of the Church Series, sv. 64), svezak 2, preveo Leo P. McCauley S.J. i Anthony A. Stephenson, The Catholic University of America Press, 1970., str. 56-57. Izvorni grčki tekst može se pročitati u Patrologiae Cursus Completus, Series Graeca, Accurante J.-P. Migne, Patrologiae Graecae Tomus XXXIII, Cyrillus Hierosolymitamus, Petrus II, Timotheus Alexandrini, Alii, Parisiis, 1857, col. 875-876 (prikaz, ostalo).

[5] Vidi prvi odlomak poglavlja IV: Prvi dokaz: Vladavina antiKrista još nije započela, u St. Robert Bellarmine S.J., Antikrist, preveo Ryan Grant, s predgovorom Fr. Philip Wolfe, Mediatrix Press, 2016., str. 24.

[6] Katekizam Tridentskog vijeća za župnike, ed.cit., str. 84.