Connect with us

Vijesti

Kako je Microsoft preuzeo kontrolu nad digitalnim svijetom

Published

on

Microsoft je nakon turbulentnog razdoblja početkom 2010-ih ostvario jedan od najvećih poslovnih preokreta u povijesti tehnološke industrije. Pod vodstvom vizionarskog CEO-a Satye Nadelle, kompanija je od zastarjelog diva na rubu relevantnosti postala predvodnik u cloud računarstvu i umjetnoj inteligenciji, dosegnuvši vrijednost od nevjerojatnih 3 bilijuna dolara.

Od vrhunca do ponora: Microsoftova era Billa Gatesa i Stevea Ballmera

Microsoftova priča započinje 1990-ih godina kada je pod vodstvom lukavog osnivača Billa Gatesa ostvarila dominaciju na tržištu osobnih računala. Windows 95 postao je najuspješniji operativni sustav svih vremena, a Microsoft je kontrolirao više od 90% tržišta operativnih sustava. Međutim, iza sjaja uspjeha krila se strategija koja će kompaniju dovesti do ruba propasti – iskorištavanje dominantnog položaja za gušenje konkurencije– piše Mirsad Š. u Logicno.

Najpoznatiji slučaj bio je Netscape, prvi popularni web preglednik, koji je Microsoft uništio svojim besplatnim Internet Explorerom. Ovo je dovelo do antimonopolske tužbe američke vlade koja je 1998. zaprijetila razbijanjem kompanije. Iako je Microsoft izbjegao najgori ishod zahvaljujući “procesnoj grešci” suca, slika kompanije u javnosti bila je nepovratno narušena.

Bill Gates je 2000. predao kormilo Steveu Ballmeru, svom dugogodišnjem prijatelju i komercijalnom direktoru. Iako financijski uspješan, Ballmerov Microsoft bio je obilježen pogrešnim strateškim odlukama koje su dovele do propuštanja tri ključne tehnološke revolucije: pametnih telefonadruštvenih mreža i pretraživača.

Nijedan poslovni čovjek neće platiti tisuću dolara za telefon,” izjavio je Ballmer nakon predstavljanja prvog iPhonea 2007. godine, u potpunosti promašivši značaj revolucije koju je Apple pokrenuo. Dok je Microsoft razvijao Windows Phone, Google je preuzeo tržište svojim Androidom, a povijest je pokazala koliko je Ballmerova procjena bila pogrešna.

Satya Nadella: Arhitekt Microsoftovog uskrsnuća

Kad je Satya Nadella, inženjer rođen u Indiji, imenovan CEO-om u veljači 2014., mnogi su bili skeptični. Za razliku od energičnog Ballmera, Nadella je bio tih, smiren i gotovo sramežljiv. No, posjedovao je ono što je Microsoftu očajnički trebalo – tehničko znanje i viziju.

Microsoft voli Linux,” izjavio je Nadella na konferenciji nekoliko mjeseci nakon preuzimanja, šokiravši tehnološki svijet. Ova izjava označila je radikalni zaokret u Microsoftovoj strategiji – od zatvorene, monopolističke kompanije prema otvorenoj platformi koja surađuje s konkurencijom.

Nadella je brzo poduzeo drastične poteze. Ugasio je propali Windows Phone projekt, priznajući poraz u utrci za mobilno tržište. Umjesto toga, fokusirao je kompaniju na dvije strateške inicijative koje će se pokazati ključnima: cloud računarstvo i otvorenu suradnju s razvojnim zajednicama.

Azure: Oblak koji je promijenio sve

Nadellino najveće postignuće bilo je transformiranje AzureaMicrosoftove cloud platforme, iz drugorazrednog igrača u vodeću snagu industrije. Iskoristio je postojeće poslovne veze koje je Microsoft imao s korporativnim klijentima, nudeći besplatne probne periode i integracije s Windowsom i Office paketom.

Presudni trenutak dogodio se 2018. godine kada je Microsoft neočekivano dobio prestižni Pentagon “JEDI” ugovor vrijedan 10 milijardi dolara. Iako je Amazon bio favorit, politički sukob između Jeffa Bezosa i tadašnjeg predsjednika Donalda Trumpa rezultirao je dodjelom ugovora Microsoftu. To je dalo nezapamćeni kredibilitet Azure platformi i otvorilo vrata brojnim vladinim i korporativnim klijentima.

Ako je dovoljno dobar za američku vojsku, dovoljno je dobar i za nas,” postala je neizrečena mantra tehnoloških direktora diljem svijeta, što je dovelo do masovnog priliva klijenata na Azure platformu. Samo četiri godine nakon Nadellinog preuzimanja, Azure je dosegao 16% tržišnog udjela, ozbiljno ugrozivši AWS-ovu dominaciju.

Strateške akvizicije: LinkedIn i GitHub

Paralelno s razvojem Azurea, Nadella je proveo nekoliko ključnih akvizicija koje su se u početku činile preskupima, ali su se dugoročno pokazale genijalnima. Godine 2016. Microsoft je kupio LinkedIn za 26 milijardi dolara, što je mnoge začudilo. Danas je LinkedIn višestruko vrjedniji i pretvoren je u stroj za generiranje prihoda, dok istovremeno pruža Microsoftu neprocjenjive podatke o poslovnim trendovima i potrebama.

Još revolucionarniji potez bio je kupnja GitHuba za 7,5 milijardi dolara 2018. godine. GitHub je bio srce open source zajednice – upravo one zajednice koja je tradicionalno bila najneprijateljskije nastrojena prema Microsoftu. Mnogi su predviđali katastrofu, ali Microsoft je iznenadio sve pristupom “ne diraj što nije pokvareno”. Umjesto da mijenja GitHub, kompanija je podržala njegovu kulturu i postala najveći doprinositelj open source projekata na platformi.

Umjetna inteligencija: Partnerstvo koje je promijenilo svijet

Najvažnija Nadellina odluka bila je partnerstvo s OpenAI, tada malom startupom za umjetnu inteligenciju koji je ostao bez financija nakon odlaska Elona Muska 2019. godine. Microsoft je uložio milijardu dolara i, što je još važnije, ponudio OpenAI-u pristup svojim superračunalima za treniranje modela.

Rezultat ovog partnerstva bio je ChatGPT, koji je lansiran 2022. i trenutno predstavlja najbrže rastuću tehnologiju u povijesti. Microsoft je iskoristio ekskluzivna prava na integraciju OpenAI tehnologije u svoje proizvode, doživavši preporod Office paketa kroz AI asistente poput Copilota. Integracija u GitHub bila je još uspješnija – GitHub Copilot postao je nezamjenjiv alat za programere diljem svijeta.

Budućnost: Kvantno računarstvo i dalje

Nadella ne pokazuje znakove usporavanja. Microsoft je nedavno objavio Majoran projekt, ambiciozni plan izgradnje kvantnog računala nove generacije temeljenog na još neotkrivenim subatomskim česticama. Uspije li u tome, Microsoft bi mogao stvoriti računalo sposobno riješiti u sekundama probleme koji bi današnjim superračunalima trebali stotine godina.

Pod Nadellinim vodstvom, Microsoft je ponovno postao najinovativnija tehnološka kompanija na svijetu, s tržišnom vrijednosti koja premašuje 3 bilijuna dolara. Ovaj spektakularni preokret pokazuje moć vizionarskog vodstva i sposobnosti prilagodbe u brzo mijenjajućoj tehnološkoj industriji.

Ironično, najveći dobitnik ovog preokreta je bivši CEO Steve Ballmer, koji je zahvaljujući svojim dionicama postao deseta najbogatija osoba na svijetu s bogatstvom od 128 milijardi dolara – možda jedini uspješan potez u njegovoj eri vođenja kompanije bilo je zadržavanje vlastitih dionica.

Vijesti

POTVRĐENO iz laboratorija: ‘Boksačica’ koja je lani osvojila zlato na Olimpijadi zapravo nije žena! Hoće li biti posljedica?

Published

on

Imane Khelif ipak je biološki muškarac, potvrdilo je novo istraživanje. Alžirska boksačica nastupala je na Olimpijskim igrama u Parizu 2024. nakon što joj je zabranjen nastup na Svjetskom prvenstvu 2023 nakon što su rezultati analize kromosoma pokazali muški kariotip koji su sada izašli u javnost preko američkog novinara Alana Abrahamsona – prenosi TELESKOP.

foto: People

Te rezultate je Olimpijski odbor demantirao uoči Olimpijskih igara i dopustio Imane nastup u Parizu gdje je došla do zlatne medalje, a mnoge su suparnice bile ogorčene što se Imane natječe sa ženama.

Abrahamson piše kako je u posjedu rezultata testiranja koje je provedeno u New Delhiju u nacionalnom laboratoriju, koji je verificiran i od Udruge američkih patologa i od Međunarodne organizacije za standardizaciju sa sjedištem u švicarskoj Ženevi.

Ovu vijest su s oduševljenjem dočekali poznati protivnici Imane Khelif. J.K. Rowling je napisala kako je “ovo pobjeda za žene jer ih muškarci sada neće moći nasmrt pretući u ringu”, a Pierce Morgan odmah se obrušio na, kako on kaže, Woke brigadu. “Woke brigade koje poriču biologiju vrijeđale su me i ponižavale jer sam govorio da je nečuveno i opasno da Khelif prebija žene na Olimpijskim igrama. Spreman sam za njihovu ispriku”, napisao je kontroverzni voditelj, prenosi Net.hr.

World Boxing je izjavio da je obavijestio Alžirski boksački savez da će Khelif morati proći test ako želi nastupiti na Eindhoven Box Cupu u Nizozemskoj od 5. do 10. lipnja.

Foto: Hina

Continue Reading

Vijesti

Lav XIV: Patrijarh Zapada?

Published

on

Među tradicionalnim titulama kojima se Papa hvali, nalazi se i ona “Patrijarh Zapada”, koja datira iz prvih stoljeća kršćanstva. Benedikt XVI. je 2006. godine napustio ovaj naslov, ali se, na zahtjev pape Franje, neobično ponovno pojavio u Papinskom godišnjaku iz 2024. godine. Što znači ova promjena – piše Roberto de Mattei u Corrispondeza Romana?

Otac Adriano Garuti (1938.-2008.), franjevački teolog blizak Benediktu XVI., posvetio je studiju ovoj denominaciji (Patrijarh Zapada? Povijest i aktualna pitanja, Edizioni Studio Domenicano, Bologna 2007.), prateći njezino povijesno podrijetlo. Titulu Patrijarha Zapada usvojio je papa Teodor I. 642. godine i službeno je ušla u izdanje Papinskog godišnjaka iz 1863. godine, za vrijeme vladavine pape Pija IX., kako bi se naglasila uloga koju Kristov namjesnik vrši nad Latinskom Crkvom. Ali Rim je oduvijek tvrdio da ima jurisdikciju nad cijelom Crkvom, i zapadnom i istočnom. „Pravoslavni“, naprotiv, nakon raskola 1054. godine, nijekali su rimski primat i tvrdili da je u prvom tisućljeću rimski biskup bio samo jedan od pet patrijarha, uz one iz Carigrada, Aleksandrije, Antiohije i Jeruzalema. Prema pravoslavnom shvaćanju, patrijarhati Zapada i Istoka zajedno su tvorili takozvanu “pentarhiju”, unutar koje se rimski biskup smatrao samo prvim među jednakima.

Ukidanje titule Patrijarha Zapada 2006. godine pravoslavci su protumačili kao potvrdu prava Katoličke crkve na univerzalnu jurisdikciju, koju oni odbacuju. Predstavnik Ruske pravoslavne crkve pri europskim institucijama, Hilarion Alfejev, sada metropolit Budimpešte, izjavio je da bi Benedikt XVI. učinio bolje da je iz Papinskog godišnjaka uklonio ne titulu Patrijarha Zapada, već one koje se odnose na njegov primat. Pravoslavci mogu priznati titule rimskog biskupa, metropolita i nadbiskupa rimske provincije, primasa Italije i patrijarha Zapada, ali, dodao je, „najneprihvatljivije, pa čak i skandalozne titule rimskog biskupa su one koje naglašavaju njegovu pretenziju na univerzalnu jurisdikciju: namjesnik Isusa Krista, nasljednik Kneza apostola i suvereni papa univerzalne Crkve“ (“Europaica Bulletin”, br. 89 (ožujak 2006.), str. 14).

Papa Franjo se oduvijek predstavljao kao “rimski biskup” i nikada nije koristio titule koje su neugodne pravoslavcima. Ponovnim uspostavljanjem titule Zapadnog patrijarha 2024. godine, Franjo je možda želio poslati poruku pomirenja Moskovskoj patrijaršiji, nakon što je ogorčeno odbacila deklaraciju Fiducia supplicans, ali prije svega je namjeravao napraviti simboličan korak naprijed u svojoj strategiji „sinodalnog puta“ za Crkvu. Povjesničar Giuseppe Alberigo (1926.-2007.), vođa tzv. „Bolonjske škole“, oduvijek je predlagao „geo-crkvenu“ artikulaciju autoriteta u Crkvi, pozivajući se na pravoslavnu ekleziologiju, koja jedan od svojih konstitutivnih oblika ima u sinodalnosti patrijarhata (La Chiesa nella storia, Paideia, Brescia 1988., str. 300-302). Alberigov sadašnji nastavljač, Alberto Melloni, od 2014., nekoliko mjeseci prije putovanja pape Franje u Svetu zemlju, stoga se nadao „obnovi titule patrijarha Zapada, koja je ukinuta 2006. iz krajnje uzaludnih povijesnih i političkih razloga“ („Corriere della Sera“, 8. siječnja 2014.).

Papa Lav XIV., od prvih dana svog pontifikata, čini se da pokazuje svijest o Petrovom primatu i njegovim titulama koja se razlikuje od one koju je imao njegov prethodnik. U svom govoru Kardinalskom zboru 10. svibnja 2025. želio je zahvaliti onima koji molitvom i dobrim djelima podržavaju „Kristova namjesnika“; U homiliji za inauguraciju svog pontifikata, 18. svibnja, definirao se kao “Petrov nasljednik”, a u homiliji za svoje postavljanje na Rimsku stolicu, 25. svibnja, potvrdio je univerzalno poslanje Rimske Crkve, definirajući je kao Mater omnium Ecclesiarum, Majka svih Crkava. Crkva, jedna, sveta i apostolska, zapravo nije mjesna ili partikularna, već katolička, to jest sveopća, određena da po cijelom svijetu širi jedino Kristovo krštenje i jedino spasenje.

Kako se titula Patrijarha Zapada uklapa u univerzalnu misiju Crkve? Jasno je da taj izraz ne može imati juridno značenje, kako bi to željeli pravoslavni i revolucionarni ekumenisti, poput Alberiga i Mellonija, ali može i mora imati kulturno i moralno značenje. Ono što je kardinal Ratzinger rekao o Europi vrijedi i za Zapad: «samo na potpuno sporedan način ona je geografski pojam; to je umjesto toga kulturni i povijesni koncept” (Europa – Njeni temelji danas i sutra, Edizioni San Paolo, Alba 2004, str. 9). U tom smislu pojam Zapad ne odnosi se na crkveni teritorij, već na kulturni prostor koji ima univerzalnost kao svoju karakteristiku. Patrijarh Zapada je, u toj perspektivi, nositelj poruke univerzalnog spasenja koja se ne može svesti na geografski okvir, već se povijesno razvila u Europi i iz Europe proširila na Zapad i svijet.

Vladajući Papa, kao Patrijarh Zapada, ima misiju braniti ne samo katoličku vjeru, već i civilizaciju koja je rođena iz te vjere i nametnula se svijetu tijekom stoljeća. Ova civilizacija je danas napadnuta i nalazi se na rubu planetarnog požara. Sveti Augustin uči da sva ljudska bića žude za mirom: „Svaki čovjek traži mir čak i ratujući, ali nitko ne želi rat stvarajući mir“ (De Civitate Dei, lib. 19, c. 12, 1). Mir, međutim, nije „bijela zastava“ koju je papa Franjo istaknuo u ožujku 2034. Mir, jedini mogući mir, onaj je utemeljen na Istini i Pravdi, kako je sam Lav XIV. objasnio u svom govoru Diplomatskom zboru 16. svibnja. Rat je, s druge strane, božanska kazna za odbacivanje prirodnog i božanskog poretka od strane naroda i samo molitva i pokora mogu spriječiti kazne koje se nadvijaju nad čovječanstvom zbog njegovih grijeha. Na toj razini, a ne na razini dvosmislene sinodalne ekleziologije, može se izgraditi autentični most između Istoka i Zapada. Stoga učinimo Papine riječi svojima: „Koliko je važno ponovno otkriti i na kršćanskom Zapadu osjećaj prvenstva Boga, vrijednost mistagogije, neprestanog zagovora, pokore, posta, plača za vlastite grijehe i grijehe cijelog čovječanstva, tako tipične za istočne duhovnosti“ (Govor za Jubilej istočnih Crkava, 14. svibnja 2025.).

Lav XIV. ima pred sobom primjer prvog pape u povijesti po imenu Lav, jedinog, uz svetog Grgura I., kojemu je pripisana titula “Veliki”, pape između 440. i 461. Čini se da je izraz Patrijarh Zapada prvi put upotrijebio 450. godine car Teodozije u pismu svetom Lavu I. Ova denominacija imala je proročanski karakter, jer se dvije godine kasnije, u kolovozu 452., rimska delegacija, predvođena papom Lavom, suočila s Atilou, vođom Huna, na rijeci Mincio. Ne znamo riječi koje mu je Papa uputio, ali Atila, “bič Božji”, definitivno je napustio Italiju i Zapad je bio spašen. Sveti Prosper Akvitanski, Augustinov učenik, u svom djelu De vocatione omnium gentium predstavlja papu Lava I. kao velikog protagonista ponovnog rođenja kršćanske civilizacije u tami koja je obavijala slom Rimskog Carstva.

Nije prošao ni mjesec dana od izbora novog Pape: ovo nije vrijeme za suđenje pontifikatu, već vrijeme za nade i dobre želje za onoga koji će vladati. Među tim željama je i da Lav XIV preuzme ulogu patrijarha i vođe Zapada u svijetu.

Continue Reading

Vijesti

Spodobe mašu zastavama agresora u Kumrovcu, a naša policija ih štiti, hoće li tako i Hrvate s barjakom sa prvim bijelim poljem?

Published

on

Čitam kako je propao plan “srpskog sveta” da “njihov” kardinal Nemet postane novi Papa. Čitam i pomalo se čudim. No, kraj ovolikog liberalizma koji je, između ostalog, “poplavio” i Lijepu našu, ostaje nam još samo čuđenje. Još ćemo se mi čuditi mnogo čemu što će nas zadesiti.

Ivici Marijačiću sve je jasno. I ove godine u Kumrovcu “status quo” vadis. Skupilo se par tisuća “ovisnika” o bivšem bravaru i jugo diktatoru Titu i slave li ga, slave… Kumrovečke kreature Marijačić naziva “balkanske kurve”. Kumrovcem su se vijorile zastave majora Šljivančanina. Nepotrebno je trošiti tintu i papir na objašnjavanje tko je bio major Šljivančanin. To čito ne znaju jedino oni u Kumrovcu na proslavi Titova rođendana. Naši neprijatelji koji su izgubili rat s nama sada bez srama, slobodno i ponosno mašu svojim jugo zastavama u Kumrovcu. Kao Kumrovec je u Aziji pa nitko neće skužiti. Rijeke hrvatske krvi tekle su Vukovarom, a sad se to zaboravlja u ime neke bolesno shvaćene demokracije. Stotine i tisuće ubijenih i raseljenih očito je brzo zaboravljeno. Kamo sve to vodi? Odbacili smo jugo komunizam i skupo to platili, a sad evo nam ga na mala vrata vraćaju spodobe iz Kumrovca. I ne samo to. One koji mašu zastavama agresorske države naša policija štiti u ime navodne demokracije. Međutim, one koji mašu hrvatskim zastavama, a na kojima je grb s prvim bijelim poljem (a pod kojima je obranjena Hrvatska), uhićuju zbog navodnog ustašluka. Marijačić to s punim pravom naziva “orwellovskom perverzijom”.

Meštri ne lažu, oni samo odlažu.

I dok gledam na HRT-u dokumentarac o “padu” Saborskog, 17 kilometara dugog ličkog gradića i mjesta u kojem sam davnih godina kršten, a koje je u Domovinskom ratu bilo spaljeno baš od strane tih jugo-komunista koji se danas šepure sa svojim zastavama u Kumrovcu, osjećam se kapitulantski. Izgleda mi kao da Plenković Milanović nastupaju kao režiseri “komedije” u kojoj se Domovinski rat “odigrao” dok smo mi spavali. Ako se naše komšije ipak jednog dana uspiju ugurati u EU imat ćemo opet neku novu Jugu tj. zajednicu s njima. Znajući kako je EU vodstvo naivno ne bih se začudio da ih srpski politički prepredenjaci “navuku” na to, a poslije prijema i na ispisivanje neke nove “zajedničke” istorije” Hvata i Srba od 1991–1995. Uostalom, Klasić i ostali naši “istoričari” pokušavaju nas uvesti već sada u “novu zajedničku istoriju” koja svake godine u Kumrovcu ispiše po jednu stranicu.

Naš vid demokracije

Kako bi rekao Tomislav Mihanović: “Ne donosite nepromišljene odluke. U stvari, ne donosite ništa… Nije istina da mrav toliko voli raditi nego mu nitko nikada nije ponudio nešto drugo…”

Dinka Dedića redovito čitam kao što Arsena volim slušati. Dinko se dohvatio nečeg što “možemo” svakodnevno čitati i gledati diljem Lijepe naše. Misli Dinko da je “Možemo!” najradikalnija ekstremno lijeva partija u Hrvatskoj. Ne samo u Lijepoj našoj. Možemovci su, kaže on, ljeviji od svih partija kako u bivšoj Jugi tako i u bivšem sovjetskom bloku. I što sad? Ne znam jel’ to baš točno, ali sve se više pokazuje da Možemo! postaje alternativa SDP-u i da će ga u budućnosti zamijeniti.

Nisu mu mogli odrediti dubinu jer je bio površan.

Usprkos svemu “Možemo”, kao lijevi izdanak komunističke partije, egzistira i nitko se tomu ne čudi. To je naš vid demokracije. Zato mirne duše možemo smatrati kako su “Trnjanski kresovi” generalna proba. Nakon toga mogla bi lako doći i premijera. Jutarnji koncert u “remetinec” molu, ali onda je kasno za cmizdrenje. Ekstremno lijeve momčadi su na pragu prve lige. Tko to ne vidi neka stavi lovu na Dinamo i Hajduk. I dok se on kladi, Rijeka je već prva i ima dvostruku krunu! Čestitam! Dinko Dedić nas upozorava: “Od raspada SSSR-a 1991 g. nije bilo ni jednog glavnog grada u Europi kojem bi se na čelu našla ekstremno ljevija ekipa od ‘Možemo’.” Možda Dinko pretjeruje, ali što ako ne pretjeruje?

Najjača poluga vlasti je dobro plaćeni policijski pendrek…

Tko nam brani?

S druge strane, tko brani Hrvatekima da se i oni organiziraju i krenu u političku borbu? Desne stranke cvjetaju k’o gljive nakon kiše, a traju k’o maslačci na vjetru. Svatko tko misli malo desnije od HDZ-a uvjeren je da je baš on pozvan osnovati svoju stranku. To je odlično za egotrip, ali pogubno za desnu političku scenu u Hrvata. I ovi lokalni izbori pokazali su kako razmrvljena desnica nema nikakve šanse. Ali desne egocentrike, koji imaju svaki svoju listu, to ne zanima. Njih zanima samo šačica podupiratelja i malo medijske pozornosti u vrijeme kampanje. Nama biračima pak preostaje jedino lamentiranje kao što je ovo moje.

Vratimo se mi našem Albertu Einsteinu koji je još davno rekao i napisao: “Samo dvije stvari su beskrajne – svemir i ljudska glupost. Za svemir to još nije sigurno…”

Sjetih se naših SDP-ovaca koji su 30. svibnja 1990. energično zahtijevali da se uz hrvatsku himnu pušta i jugoslavenska “Hej Slaveni” jer su smatrali da je Juga njihova država.

Naši “mudri” ljevičari ne mogu disati bez Beograda. Ni Bruxelles im nije tako drag kao Beograd mada ga smatraju sadašnjim glavnim gradom Hrvatske.

Biti ili piti – pitanje je sad.

Obljetnica na radost Hrvata

Ovih se dana obilježava 1100 godina Hrvatskog kraljevstva. Ta obljetnica je na radost mnogih nas Hrvata, ali ubija u pojam hrvatske Jugoslavene i veliko-Srbe. Radi se o notornoj povijesnoj činjenici, ali koja ipak diže temperaturu nezadovoljnicima na 300 C. Spominjanje kralja Tomislava nekima diže tlak do neba. Neba s kojeg nas gledaju naši velikan kao što su bili kralj Tomislav, velikani Zrinski-Frankopani i mnoge druge povijesne osobe… Mi nismo bili pet stoljeća pod Turcima već pod austrougarskom krunom. Hrvatska je danas napokon samostalna i slobodna država te ratna pobjednica. Obzirom da nismo puno naučili iz vlastite povijesti niti ju baš cijenimo, bojim se da bi nam se zla vremena, koja su sada iza nas, mogla ponoviti. Na žalost, povijesni ciklusi se ponavljaju onima koji iz njih nisu izvukli pouke. Srbija i Mađarska strpljivo čekaju na sjeveru i istoku, a Talijani na jugu. Prirodne ljepote i raznolikost krajeva, a napose naše more i otoci uvijek će nas činiti zanimljivima susjedima koji bi se rado malo proširili na naš račun. Zato opreza nikada dosta. Naša druga najveća boljka (uz zaboravljanje lekcija iz povijesti) je to što smo mali narod koji stalno izumire. Demografska slika nam je katastrofalna. Ako tu uskoro ne počnemo poduzimati doista djelotvorne i ozbiljne mjere, uskoro nas više i neće biti.

Je li se ikada dogodilo da vrijeme nije bilo teško i da je novaca bilo dovoljno?

Sjećate li se vremena Domovinskog rata kad su stotine tisuća izbjeglica iz BiH došle tražiti azil u Hrvatskoj? Sjećate li se koliko su Tuđman i Hrvatska pomagali u naoružavanju BiH i kako je svojim vojnim akcijama spasila BiH od ratnog sloma? Sve su to bosanski političari zaboravili i neki su dan “opalili” po Hrvatskoj, navodno isprovocirani izjavom predsjednika Milanovića da su sve optužnice protiv hrvatskih generala “čista politička zlouporaba”… i da “dolaze preko sarajevskog tužiteljstva”. Milanović je uz to spomenuo i spasonosnu ulogu HV-a u oslobađanju BiH misleći pri tome na zapadnu Bosnu i deblokadu Bihaćke krajine. Međutim, uvijek kad bošnjački nacionalizam dođe do zida obruši se na koga drugog nego na Hrvate. Tako je Zukan Helez, SDP-ov ministar obrane BiH, hvaleći na sva usta vojnu silu Armije BiH koja se oduprla agresiji na zemlju, sasuo Milanoviću: “Znaju oni u Ahmićima kako je to kad HV oslobađa!” E, moj Helezu, gdje biste bili bez pomoći i podrške Hrvatske u to ratno vrijeme. Rekao bi Tomo Mihanović: “Ako misliš da nešto moraš naglasit’, možda ti je bolje na vrime se ugasit'”.

Oscar Wilde je rekao: “Riječ nepristojnost obično se odnosi na ponašanje nekih drugih i serviranje laži o tim drugima”.

Psihijatar Vukušić bi nadodao: “Nema zdravih, ima samo nepregledanih”.

izvor: Zvonimir Hodak/Direktno.hr

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved