Ovo su sati apsolutne tajnosti od strane Vatikanskog ureda za medije u vezi s Bergogliovim zdravljem i još uvijek se skrivaju iza ritualnih izraza “tihe noći”, toliko da su se neki s pravom dosjetili potpuno istih riječi koje je upotrijebio Berlusconijev ured za medije u vrijeme njegove hospitalizacije u San Raffaeleu prošlog travnja 2023.- piše Cesare Sacchetti u Altervista.

U doba licemjerne moderne komunikacije, pokušavamo ublažiti sve te potencijalne situacije neugodnosti ili kritičnosti prema establišmentu pomoću jezičnih formula koje svakako ne mijenjaju stvarnost situacije, ali ako očito ne čine ništa osim pojačavaju njezine učinke nakon što one neizbježno izbiju na vidjelo.

Čini se da Franjina situacija nije izuzetna, u kojoj krug Svete Marte koristi uobičajene ritualne izraze samo da bi se odmah izdao kada je prisiljen reći da je papina slika “složena”, toliko da od prošlog ponedjeljka neki vatikanski izvori potvrđuju da je Bergoglio zapravo na kraju svog života.

Jučer kasno navečer, još jedan vatikanski izvor izvijestio je da se Franji ozbiljno pogoršalo.

Ovo su sati razmišljanja i dubokog iščekivanja za sve, jer je u pitanju mnogo više od sudbine ovog pape koji je učinio toliko da Katoličku crkvu transformira u modernu nevladinu organizaciju u stilu Sorosa.

ŠOKANTNO Deklasificirani dokumenti SAD: Državni udar Washingtona i slobodnih zidara koji su “pokrenuli II. Vatikanski”

Na kocki je budućnost Crkve i ove institucije koja će uskoro znati hoće li i dalje biti prisiljena slijediti otpadnički put zadnjih 67 godina ili će konačno izaći iz ovog kaveza pogrešaka i krivovjerja koje je svaki pojedini papa proizveo nakon smrti pokojnog Pija XII.

Vrhunac je, kao što je poznato, otpadništva bio Drugi vatikanski koncil koji je izgradio svojevrsnu protucrkvu posvećenu kultu ljudskih prava i otvorenu svakoj lažnoj vjeri osim onoj autentičnoj katoličkoj na kojoj je tu instituciju utemeljio Krist.

Putovanje otpadništva, međutim, mnogo je starije od posljednjih nekoliko desetljeća i bilo bi pogrešno misliti da je Drugi Vatikan bio početak sadašnje protucrkve, dok u stvarnosti to nije bilo ništa drugo nego pojava dugog procesa infiltracije.

Umovi iza infiltracije zapravo su umovi Alta Vendite. Alta Vendita je vrsta privilegiranog slobodnog zidarstva rođenog u prvoj polovici 19. stoljeća.

Utemeljuje jednu od onih viših razina masonskih loža rezerviranih samo za odabranu nekolicinu.

U 19. stoljeću Crkva je započela dubinska istraživanja ovog podmuklog tajnog društva, a pape su, zabrinuti za njegov utjecaj i moć, dali nalog raznim svećenicima da ga dublje prouče kako bi upozorili buduće pape na njegovu opasnost.

Alta Vendita: Super masonerija protiv Crkve

Pio IX. to je, primjerice, učinio kada je od francuskog novinara Cretineau-Jolyja naručio da napiše djelo o tajnim društvima pod naslovom “Rimska crkva suočena s revolucijom”, u kojem je točno objasnio što je Alta Vendita.

Jedinstveno ime odabrano je jer su slobodni zidari smatrali da je jedan od najboljih načina da se infiltriraju i ne budu prepoznati preodjenuti se u bogate trgovce koji putuju po Europi kako bi prodavali svoju robu, a otuda i naziv Alta Vendita.

Dugo je vrijeme vladala aura misterije koja je okruživala ovo tajno društvo sve dok Pio IX. i njegov nasljednik Lav XIII. nisu objavili dokumente koje su imali u svom posjedu o planovima ovog masonskog društva.

Tajni dokument pod nazivom “Trajne upute Alta Vendita” pokazuje plan infiltracije koji su gospodari masonerije imali na umu već u prvoj polovici 19. stoljeća.

Na stranicama ovog djela jasno je rečeno da nije bilo mogućnosti za uspjeh masonerije ako prvo ne uspije svladati svog tradicionalnog neprijatelja, Katoličku crkvu.

Čelnici Alta Vendita detaljno objašnjavaju svoje planove koji su uključivali infiltraciju Crkve kako bi osigurali da ona od katoličke postane liberalna katolička institucija, kakva je danas postala zahvaljujući neprestanom djelovanju pete kolone koja je prodrla unutar vatikanskih zidina.

Masoni su se o tome izrazili na sljedeći način.

“Naš krajnji cilj je cilj Voltairea i Francuske revolucije, konačno uništenje katolicizma, pa čak i kršćanske ideje.

Papa, tko god on bio, nikada se neće pridružiti tajnim društvima; Na tajnim društvima je da učine prvi korak prema Crkvi, s ciljem osvajanja obje. Zadatak koji predlažemo nije posao jednog dana, mjeseca ili godine; Moglo bi trajati nekoliko godina, možda jedno stoljeće; ali u našim redovima vojnik umire i bitka se nastavlja: Ne namjeravamo pridobiti pape za našu stvar, učiniti ih neofitima naših načela, propagatorima naših ideja. Ovo bi bio smiješan san; i ako bi događaji poprimili određeni tok, kada bi kardinali ili prelati, na primjer, svojom slobodnom inicijativom ili iznenađenjem, postali svjesni naših tajni, to ne bi bio poticaj za želju za njihovim uzdizanjem na Petrovo prijestolje. To bi uzvišenje dovelo do naše propasti. Sama ambicija dovela bi ih do otpadništva, zahtjevi moći doveli bi ih do toga da nas žrtvuju. Ono što tražimo i što trebamo tražiti i čekati, kao što Židovi čekaju Mesiju, jest Papa u skladu s našim potrebama. S tim ćemo sigurno marširati na napad na Crkvu mnogo više nego što bi to učinila naša braća u Francuskoj i sve zlato Engleske. Želite li znati razlog za sve ovo? To je zato što s ovim, da udarimo čvrstu stijenu na kojoj je Bog sagradio svoju Crkvu, više nećemo trebati hanibalsku tvrdoću, ni barut, ni naše oružje. Imamo mali prst Petrova nasljednika koji je uključen u plan, a ovaj je mali prst jednako dobar za ovaj križarski rat kao i svi Urbani II i Sveti Bernardi kršćanskog svijeta.”

POSAO SINAGOGE? “Sotonin dim ušao je u Božji hram kroz neku pukotinu.”

Čini se da je povijest krenula mnogo “ružičastije” za vođe slobodnog zidarstva, toliko da su oni, kao što se može vidjeti, 1800. godine napisali da sigurno nisu očekivali da će jednog dana na papinskom prijestolju vidjeti papu koji im je u potpunosti pristao, te su bili “zadovoljni” Crkvom sastavljenom uglavnom od liberalnih kardinala i svećenika koji su mogli na neki način utjecati na papu, čak i ako on nije bio potomak tajnog društva veze i masonstvo.

Postojao je gotovo strah od strane slobodnih zidara da je papa slobodni zidar, jer su se bojali da će slobodni zidar, jednom kada sjedne na Petrovo prijestolje, morati pogriješiti u svojoj ulozi infiltratora i nekako se prilagoditi svojoj vrhovnoj dužnosti do te mjere da ostavi svoju staru braću masone.

Stvari nisu išle tako. Marš otpadništva koji je već tada započeo doveo je na papinsko prijestolje ljude inicirane u slobodno zidarstvo, a najsenzacionalniji slučajevi su svakako oni Roncallia i Montinija, o kojima postoji veliki broj izvora, kako masonskih tako i katoličkih, koji svjedoče o njihovoj inicijaciji u masonske lože, ne zaboravljajući ni sadašnjeg – možda ne zadugo – papu Franju koji je povezan s paramasonstvom kao što je Rotary, a činjenica koja bi nekoć koštala ekskomunikacije čak i svećenike, a kamoli papu.

Međutim, otpad se uvijek mora promatrati ne kroz oči puke logike političke moći, već kroz oči teologije, inače se zaboravlja božanska priroda Crkve koja je dopustila ovim ljudima da napadnu kuću Božju.

Providnost je dopustila krivovjerje u testu koji je nekoliko puta najavljen marijanskim proročanstvima, i samo i isključivo ovaj “ustupak” je dopustio raznim slobodnim zidarima da se ukrcaju na Petrovu lađu.

Pape protiv masonske infiltracije

Pape su u to vrijeme, međutim, još uvijek bili istinski branitelji vjere, a ne njezini neprijatelji, te su činili sve što je u njihovoj moći da osude planove protiv Crkve.

ISKRA KONTRAREVOLUCIJE Kako su obavještajne organizacije ucjenjivale Benedika XVI

Lav XIII je vjerojatno bio najvještiji u osuđivanju luciferijanske prirode slobodnog zidarstva, toliko da je napisao savršenu encikliku na tu temu, Humanum Genus 1884., koja i danas ostaje savršen vodič za razumijevanje pravog identiteta masonstva.

Papa koji je naslijedio Pija IX. također je imao priliku pročitati djelo monsinjora Dillona, ​​La freemasonry del Grande Orient smascherata, koje je sadržavalo spise Alta Vendita, a dojam koji je ostavilo na Papu bio je toliko jak da ga je Leo XIII odlučio prevesti na talijanski o svom trošku.

Ništa manje važan nije bio ni drugi veliki papa, Pio X., izabran za papu 1903. godine i koji je bio među najčvršćim u suzbijanju prijetnje modernizma.

Nastavak… članka “POSAO SINAGODE Sotonin dim…”

Pio X. je u svojoj zadivljujućoj enciklici Pascendi napisao nešto što se može definirati kao najlucidnije i najaktualnije djelo protiv modernizma i protiv liberalizma koji je uvijek predlagao dekristijanizaciju katoličkog društva kako bi na njegovom mjestu podigao prosvijećeno i sekularizirano društvo, u kojem je sve relativizirano, a granica između dobra i zla se zapravo pomiče po volji osjetljivosti pojedinca, u znak poštovanja prema temeljima kantovske filozofije.

Najoštrija intuicija Pija X. bila je identificirati genezu modernizma u protestantskoj revoluciji Martina Luthera, budući da je to rodilo teologiju koja ima vrlo malo kršćanskog i koja spasenje stavlja isključivo u ruke Boga, poništavajući tako vrijednost dobrih djela koja je čovjek učinio tijekom vremena u svom životu.

Slobodna volja stoga više ne postoji i tako je posijano sjeme revolucije koja vodi do prosvjetiteljstva 1700-ih, u kojem se napreduje prema sljedećem koraku i cijelo kršćanstvo i Crkvu smatraju neprijateljima, budući da stoje na putu masonstvu i njegovoj svjetskoj vladi.

Unatoč čvrstoći i mudrosti ovog pape, modernisti su ipak uspjeli izbjeći njegovu sjekiru tako što su odlučili usvojiti još niži i subverzivniji profil kako bi izbjegli da budu identificirani i uklonjeni iz sjemeništa.

Sam Pio X je rekao da je zvijer našla utočište pod zemljom i da će se kasnije ponovno pojaviti, što se i dogodilo.

1920-e su bile vrlo turbulentne godine u Europi, au srcu kontinenta, posebno u Njemačkoj, počelo se osjećati društvo koje je željelo uspostaviti masonstvo kroz Weimarsku Republiku, u kojoj su pedofilija i homoseksualnost bili legitimirani kroz zloglasni rad Frankfurtske škole, sastavljene uglavnom od židovskih filozofa, i od strane liječnika pedofila, također židovskog podrijetla, Magnusa Hirschfelda. prvi koji je u svojoj klinici užasa izvodio operacije “promjene spola”.

U Rimu neprijatelj još nije bio duboko prodro, a Petrova barka još uvijek je vođena čvrsto i mudro.

Na papinskom je prijestolju bio Pio XI. i na njega se vršio pritisak da sazove koncil kojim bi se Katolička crkva otvorila suvremenom svijetu i osigurala da prva sve više sliči drugoj.

Papa je 23. svibnja 1923. raspravljao o ovoj mogućnosti sa svojim kardinalima na sastanku na kojem je sudjelovalo 30 kardinala koji su Papu upozorili da ne ide takvim putem.

Među onima koji su govorili bio je i kardinal Boggiani, koji je rekao Svetom Ocu da će se otvaranjem sabora otvoriti vrata tendencijama nespojivim s Katoličkom crkvom, a kardinal Billot mu se tom prilikom pridružio, izjavljujući da bi, ako bi se takvo vijeće otvorilo, njime lako mogli manipulirati oni koji su “najgori neprijatelji Crkve, modernisti, koji se već pripremaju, kao što neki pokazatelji sugeriraju, pokrenuti revoluciju cija u Crkvi, nova 1789.”

Crkva je, kao što se vidi, tada još uvijek bila na oprezu, ali su modernisti koje je sveti Pio X. odbacio još uvijek bili tu, spremni krenuti u napad 35 godina kasnije, kada je Crkva izgubila posljednjeg papu koji je obnašao funkciju katehona, Pija XII., i odbila napade onih koji su htjeli “modernizirati Crkvu”.

Vatikanski koncil i lažna Crkva koju je najavio Canon Roca.

Angelo Roncalli stupa na Petrovo prijestolje nakon konklave u kojoj su obilovale nepravilnosti i prijetnje smrću protiv kardinala Sirija, koji je bio regularno izabran, ali je bio prisiljen dati ostavku zbog teškog zastrašivanja protiv njega i njegove obitelji.

Roncalli je odabrao ime protupape kasnog srednjeg vijeka, Ivana XXIII., gotovo kao da daje do znanja da njegov izbor nije bio regularan, te je učinio sve ono što njegovi prethodnici nisu htjeli.

Sazvao je taj sabor 1962. godine koji je transformirao Crkvu u liberalnu instituciju kakvu danas vidimo.

Kardinal Billot rekao je, kao što smo vidjeli, da bi se to dogodilo onda bi se dogodila neka vrsta francuske revolucije u Crkvi, a jedan od arhitekata Drugog vatikanskog sabora, belgijski kardinal Suenens, izabrao je upravo ovaj izraz kako bi opisao vrstu procesa koji se odvijao u Crkvi.

KAD SOTONA SANJA OTVORENIH OČIJU – „SLAVNI“ MASONSKI SAN IZ 1934.

Na mjesto riječi poput tradicije i obrane vjere došli su izrazi poput jednakosti vjera, ljudskih prava i dijaloga sa “starijom braćom”, pa ne treba čuditi što i danas židovski svijet pod svaku cijenu želi obraniti lažnu crkvu Koncila, budući da je to izraz liberalizma i kulta ljudskih prava koji talmudizam toliko voli.

Bez liberalizma ne bi bilo dekristijanizacije, a danas ne bi trebalo biti teško shvatiti da je ta politička filozofija odigrala ulogu trojanskog konja za masonstvo i židovstvo, koji su željeli učiniti da Europa izgubi svoj kršćanski identitet, au čemu je, nažalost, u nekoliko aspekata i uspjela.

Jedan od biskupa koji je sudjelovao na Saboru i odmah osjetio njegovu opasnost bio je, između ostalih, njemački prelat Rudolf Graber koji u svom djelu pod naslovom “Atanazije i Crkva našeg vremena” pripovijeda kako je u 19. stoljeću izopćeni svećenik po imenu Roka, posvećen okultizmu, “predvidio” kako će Crkva jednog dana postati svojevrsna socijalistička institucija u kojoj Krist preuzima ulogu proroka kolektivizacija vlasništva i čini se da apostoli, umjesto da slijede naredbe Evanđelja, slijede one iz Kapitala Karla Marxa.

Roca se praktički može smatrati svojevrsnim pretečom buduće teologije oslobođenja koja će zavladati nakon Drugoga vatikanskog sabora i koja danas nalazi svog “najdostojnijeg” predstavnika u Papi Franji, koji je poglavar srpa i čekića, poglavar ilegalnih imigranata, poganskih božanstava, židovskog masonstva B’nai B’ritha, aborcionista poput Emme Bonino i svih onih koji mrze istinsku i autentičnu katoličku crkvu.

Problem današnjeg vremena, kako bi rekao francuski svećenik Delassus, mnogo je stariji i ima barem dva stoljeća povijesti i strpljivog infiltriranja na štetu Crkve.

Francesco je rezultat 200 godina dugog putovanja.

I danas, dok njegovo zdravlje visi o niti, čekamo hoće li nakon njegova pontifikata ova muka koja traje, što se tiče pontifekata, od 1958. nadalje, još malo potrajati ili će konačno doći do dugo očekivanog i najavljivanog oslobođenja Crkve.

Sudeći prema reakcijama raznih Bergogliovih sljedbenika, čovjek bi bio skloniji razmišljati o drugoj opciji.

Jorge Mario Bergoglio je simbol cijelog ovog sustava, posljednjeg zajedno sa slabom i izoliranom Europskom unijom.

Ne čudi da su oni koji su mu dopustili da se popne na Petrovo prijestolje danas toliko preplašeni njegovim krajem.

Novi svjetski poredak bi uskoro mogao izgubiti Katoličku Crkvu, a kada se to dogodi njegov će poraz biti ogroman i definitivan.

Cesare Sacchetti /Altervista