Kada razmišljamo o tome kako se najbolje oduprijeti Franji (i svakom heretiku kojeg bi sljedeća konklava mogla izabrati), trebali bismo priznati da nam je Bog dao primjer nadbiskupa Marcela Lefebvrea, koji je vodio te iste bitke davno prije nego što je svijet čuo za Jorgea Bergoglia. (*

Robert Morrison | kolumnist Remnanta

Jedan od najopakijih aspekata Franjine okupacije papinstva je njegov besramni napad na katoličku istinu. Većina nas je vidjela nekoliko naznaka ovoga tijekom proteklih deset godina, ali vrijedi sažeti neka od primarnih oružja kojima se Franjo koristi da napadne Vjeru koju navodno predstavlja:

Marcel Lefebvre: Otvoreno pismo zbunjenim katolicima

• Dovođenje u pitanje (ili odbacivanje) ustaljenog crkvenog učenja. Franjo je javno doveo u pitanje brojna crkvena učenja, kao što su postojanje pakla, dopuštenost smrtne kazne, potreba Crkve za obraćenjem grešnika te nužni uvjeti za primanje svete pričesti, između ostalog.
• Podržavanje religija koje su u osnovi suprotstavljene katolicizmu. Od svoje Deklaracije iz Abu Dhabija do Sinode o sinodalnosti, Franjo je opetovano podržavao krive religije i čak sugerirao da ih Bog sigurno želi.
• Odavanje počasti neprijateljima Crkve. Franjo je rutinski partner s otvorenim globalističkim neprijateljima Crkve i također promiče otvorene heretike na počasne položaje u Crkvi.
• Progon tradicionalnih katolika. Od Traditionis Custodes i ciljanja na biskupe koji podržavaju tradicionalni katolicizam, do čestog osuđivanja tradicionalnih katolika kao krutih i nazadnih, Franjo otvoreno progoni tradicionalne katolike.
• Napad na povijest Crkve. Franjo je u nekoliko navrata kritizirao povijest Katoličke crkve, poput njegove “turneje isprike” u Kanadi 2022. godine.

Svaka od ovih praksi je odvratna čak i kada se promatra odvojeno, ali kada se promatraju zajedno, one daju sliku jednako nepogrešivu koliko i uznemirujuću: definirajuća karakteristika Franjine neprijateljske okupacije papinstva je njegova nepogrešiva želja da ukine katoličku istinu. To možemo jasnije vidjeti ako uzmemo u obzir duboko licemjerje uključeno u ove prakse:

• On je otvoren prema vjerskim uvjerenjima koja su svi sveci odbacili, ali zatvoren prema vjeri koju su svi cijenili.

• On ima samo loše stvari za reći o onima koji vole Crkvu dovoljno da se bore za nju, ali ništa osim dobrih stvari za reći o mnogima koji Crkvu mrze dovoljno da je pokušaju uništiti.

• On radi na tome da katolici preziru i sumnjaju u katolicizam, ali potiče nekatolike da njeguju svoje krive religije.

• On slobodno napada povijest Crkve i njezine svece, ali postaje osvetnički tiranin kad se netko usuđuje kritizirati heretike koje je postavio da unište Crkvu.

Iz tih je razloga zamorno raspravljati o tome je li Franjo zapao u “formalno krivovjerje” ili “očigledno krivovjerje” – on se otvoreno protivi katoličkoj istini koliko bi to mogla biti osoba koja tvrdi da je katolik. Ako je na neki način tehnički izbjegao poduzeti korak koji bi uvjerio sve vjerne biskupe da proglase da je pao u formalno ili očito krivovjerje, to je samo zato da bi mogao nanijeti više štete Crkvi ostankom na vlasti. Po svemu sudeći, vodio se doista podmuklom koncepcijom koliko daleko može ići, a da ne potakne preostale vjerne kardinale i biskupe da ga proglase protupapom i izaberu novog papu.

U ovoj borbi s kojom se suočavamo, postoji nešto oslobađajuće u slijeđenju primjera nadbiskupa Lefebvrea odlučujući da nikada nećemo podržati ni najmanji privid pogreške, bez obzira tko nam kaže da se moramo apsolutno pokoravati.

Što se onda događa ako kardinali i biskupi nikad ne djeluju? Kao što je opisano u prethodnom članku, sveti Robert Bellarmine je napisao da bi se katolici trebali “oduprijeti papi koji uništava Crkvu” ako ga Crkva nije u stanju ukloniti:

„Stoga, čak i ako Crkva ne bi mogla svrgnuti Papu, ipak može i mora moliti Gospodina da primijeni lijek, a sigurno je da se Bog brine za njezinu sigurnost, da će ili preobratiti Papu ili ukinuti njega iz njihove sredine prije nego što uništi Crkvu. Ipak, odavde ne slijedi da nije dopušteno odupirati se papi koji uništava Crkvu; jer dopušteno ga je opomenuti uz očuvanje svakog poštovanja, i skromno ga ispraviti, čak mu se suprotstaviti silom i oružjem ako namjerava uništiti Crkvu.”

Jednostavno nazivanje Franje protupapom ne uklanja ga, a još manje osigurava proces kojim će Crkva izabrati drugoga da ga zamijeni. Dakle, ako Crkva ne može ukloniti (i zamijeniti) papu razarača, mora mu se oduprijeti i “moliti Gospodina da primijeni lijek”.

Kada razmišljamo o tome kako se najbolje oduprijeti Franji (i svakom heretiku kojeg bi sljedeća konklava mogla izabrati), trebali bismo priznati da nam je Bog dao primjer nadbiskupa Lefebvre-a, koji je vodio te iste bitke mnogo prije nego što je svijet čuo za Jorgea Bergoglia. Mnogi iskreni katolici zamišljaju da su trenutni problemi Crkve započeli kada je Benedikt XVI. najavio svoju ostavku, ali možemo vidjeti da se nadbiskup Lefebvre morao pozabaviti istim gore navedenim zlom:

Anonimni kardinal: Nadbiskup Lefebvre bio je prorok koji će jednoga dana biti proglašen crkvenim naučiteljem

• Dovođenje u pitanje (ili odbacivanje) ustaljenog crkvenog učenja. Kao što je objašnjeno u prethodnom članku, Ivan Pavao II promovirao je protukatoličke zablude o potencijalno praznom paklu i univerzalnom spasenju. I, iako je to daleko manje značajno krivovjerje od univerzalnog spasenja, također trebamo priznati da je Ivan Pavao II postavio presedan za Franjina uvjerenja o smrtnoj kazni.
• Podržavanje religija koje su u osnovi suprotstavljene katolicizmu. Zloglasni molitveni skup Ivana Pavla II u Asizu poslao je pogrešnu poruku svijetu da Katolička crkva odobrava krive religije.
• Odavanje počasti neprijateljima Crkve. Ivan Pavao II imenovao je kardinalima brojne perverznjake i/ili heretike kao što su: Joseph Bernadin, Godfried Danneels, Henri de Lubac, Carlo Maria Martini, Hans Urs von Balthasar, Yves Congar, Walter Kasper, Theodore McCarrick i Jorge Mario Bergoglio, između ostalih .
• Progon tradicionalnih katolika. Čak i prije nego što je Ivan Pavao II. ekskomunicirao nadbiskupa Lefebvrea zbog posvećenja četiri biskupa 1988., Ivan Pavao II. i Pavao VI. uložili su znatne napore da zaustave obranu katoličke tradicije nadbiskupa Lefebvrea.
• Napad na povijest Crkve. Zapravo postoji Wiki stranica za “Popis isprika Pape Ivana Pavla II.” Unos počinje ovim sinopsisom: “Papa Ivan Pavao II. se mnogo ispričao. Tijekom svoje duge vladavine kao Papa, ispričao se Židovima, ženama, ljudima koje je inkvizicija osudila, muslimanima koje su ubili križari i gotovo svima koji su tijekom godina patili od ruke Katoličke crkve.”

Na temelju ove stvarnosti, kako možemo iskreno izbjeći donošenje istih zaključaka o Ivanu Pavlu II koje smo došli o Franji gore? Jesu li nastojanja Ivana Pavla II da ukine katoličku istinu bila manje problematična od Franjinih? Ako ništa drugo, napori Ivana Pavla II bili su mnogo smrtonosniji jer je izazivao beskrajno više poštovanja kod katolika nego Franjo.

Svi oni koji danas propovijedaju evanđelje lažnog ekumenizma su anatema. Svi oni koji propovijedaju evanđelje žive tradicije koja se razvija kako bi odgovarala vremenu su anatema.

Međutim, zapanjujuće, također moramo vidjeti da je Ivan Pavao II bio daleko gori u jednom apsolutno ključnom pogledu: umjesto da jednostavno ekskomunicira nadbiskupa Lefebvrea za posvećenja 1988., Ivan Pavao II iskoristio je tu epizodu da podijeli tradicionalne katolike na pogreškama Drugog vatikanskog sabora, kao možemo vidjeti iz sljedeće izjave iz njegova apostolskog pisma o ekskomunikaciji, Ecclesia Dei:

“Korijen ovog raskolničkog čina nazire se u nepotpunom i proturječnom poimanju Tradicije. Nepotpun, jer ne uzima dovoljno u obzir živi karakter Predaje, koja, kako je jasno učio Drugi vatikanski koncil, 'dolazi od apostola i napreduje u Crkvi uz pomoć Duha Svetoga'. Raste uvid u stvarnosti i riječi koje se prenose. To se događa na razne načine. Dolazi kroz kontemplaciju i proučavanje vjernika koji razmišljaju o tim stvarima u svojim srcima. Dolazi iz intimnog osjećaja duhovne stvarnosti koju doživljavaju.’”

Čin posvete Rusije Bezgrješnome Srcu Marijinu: PRIJEDLOG MOLITVE NADBISKUPA LEFEBVRE-a iz 1987.

Prema Ivanu Pavlu II., nadbiskup Lefebvre bio je “šizmatik” jer je djelovao na temelju “pogrešnog” uvjerenja da nepromjenjiva katolička istina ne može evoluirati da postane nešto što je u suprotnosti s onim što je nekad bila.

Dakle, dok je Ivan Pavao II mogao jednostavno osuditi posvećenja četvorice biskupa, on je umjesto toga iskoristio priliku da pokuša ušutkati protivljenje tekućim napadima na katoličku istinu. To je potaknulo razvoj opasnog načina razmišljanja koji tolerira neke pogreške protivne vjeri (kao što je lažni ekumenizam) kako bi zadržao naklonost pape. Međutim, kao što je papa Lav XIII napisao u Satis Cognitumu, ne možemo odbaciti ni jednu istinu vjere, a da time ne odbacimo cijelu religiju:

„Jer takva je priroda vjere da ništa ne može biti apsurdnije od prihvaćanja nekih stvari i odbacivanja drugih. Vjera je, kako uči Crkva, ‘ona nadnaravna vrlina kojom, uz Božju pomoć i uz pomoć Njegove milosti, vjerujemo da je istinito ono što je on objavio, a ne zbog intrinzične istine opažene prirodnom svjetlošću. razuma, već zbog autoriteta samoga Boga, Objavitelja, koji ne može niti prevariti niti biti prevaren’ (Conc. Vat., Sess. iii., cap. 3). Ako je dakle sigurno da je nešto objavljeno od Boga, a u to se ne vjeruje, tada se ništa ne vjeruje božanskom vjerom: za ono što apostol sveti Jakov procjenjuje kao učinak moralne delikvencije, isto treba reći pogrešnog mišljenja po pitanju vjere.”

Dovodeći u pitanje pakao i potrebu da duše budu katolici ako žele učiniti što više mogu kako bi ugodili Bogu i spasili svoje duše, Ivan Pavao II naveo je nebrojene katolike da dovedu u pitanje cjelokupnu osnovu vjere. On ih je odveo od vjere. Vodio ih je u pakao.

Istina oslobađa, ujedinjuje i osnažuje one koji su spremni umrijeti za nju. Nasuprot tome, oni koji su voljni uhvatiti se i za najmanju pogrešku bit će agenti ropstva đavlu, razjedinjenosti i uškopljenosti.

Kako je nadbiskup Lefebvre odgovorio na postkoncilske napade na vjeru? Kada je bio prisiljen birati između odanosti papama i odanosti nepromjenjivoj katoličkoj vjeri, nadbiskup Lefebvre izabrao je oboje, kao što možemo pročitati u njegovoj poznatoj Deklaraciji iz 1974.:

“Nemoguće je duboko izmijeniti lex orandi bez izmjene lex credendi. Novus Ordo Missae odgovara novom katekizmu, novom svećeništvu, novim sjemeništima, karizmatičnoj pentekostnoj Crkvi - sve stvari koje se protive pravovjerju i vječnom učenju Crkve. Ova reformacija, rođena iz liberalizma i modernizma, zatrovana je skroz; proizlazi iz krivovjerja i završava u krivovjerju, čak i ako sva njegova djela nisu formalno heretička. Stoga je nemoguće za bilo kojeg savjesnog i vjernog katolika prihvatiti ovu reformaciju ili joj se na bilo koji način podložiti. Jedini stav vjernosti Crkvi i katoličkom nauku, s obzirom na naše spasenje, jest kategoričko odbijanje prihvaćanja ove reformacije. Zato, bez ikakvog duha bunta, gorčine ili zamjeranja, nastavljamo naš rad na formiranju svećenika, s bezvremenim Učiteljstvom kao našim vodičem. Uvjereni smo da ne možemo pružiti veću uslugu Svetoj Katoličkoj Crkvi, Suverenom Papi i potomstvu.”

Napisao je ove riječi tijekom katastrofalne vladavine Pavla VI. i gotovo bi sigurno rekao istu stvar danas pod Franjinom katastrofalnom vladavinom. Kategoričko odbijanje prihvaćanja “reformacije” jedini je način da budemo lojalni Crkvi i papinstvu. Prihvaćanje pogreške, koliko god neznatno izgledalo, u konačnici je nelojalno prema obojici.

Da bismo ovu analizu učinili konkretnijom, možemo jednostavno razmotriti protivljenje Sinodi o sinodalnosti. Da, važno je boriti se protiv naslovnih zala sa Sinode, kao što su rasprave o zaređenju žena i fokus koji “prati” one u inherentno grešnim vezama. Ali nadbiskup Lefebvre bi nam rekao da je cijeli proces “zatrovan skroz i skroz” jer preispituje ustaljena pitanja vjere, uključuje laike u bogohulni “demokratski proces” redefiniranja vjere i u potpunosti se oslanja na heretičku tvrdnju da svi krštene duše — čak i one koje odbacuju crkveni nauk — članovi su Katoličke crkve, s čijim se antikatoličkim stavovima mora udovoljiti.

U ovoj borbi s kojom se suočavamo, postoji nešto oslobađajuće u slijeđenju primjera nadbiskupa Lefebvrea odlučujući da nikada nećemo podržati ni najmanji privid pogreške, bez obzira tko nam kaže da se moramo apsolutno pokoravati. Inače smo zaglibljeni u dilemi da pokušavamo služiti dvojici gospodara, kada znamo da jedan od njih predstavlja Sotonine interese. Mnogo je bolje imati odlučnost koju je tako dobro izrazio nadbiskup Lefebvre u svojoj Deklaraciji iz 1974.:

„Niti jedna vlast, čak ni ona najviša u hijerarhiji, ne može nas prisiliti da napustimo ili umanjimo našu katoličku vjeru, koju tako jasno izražava i ispovijeda Učiteljstvo Crkve već devetnaest stoljeća. ‘Ali ako bismo vam mi’, kaže sveti Pavao, ‘ili anđeo s neba navješćivali evanđelje mimo onoga što vam navijestismo, neka je proklet’ (Gal 1,8).”

Svi oni koji danas propovijedaju evanđelje lažnog ekumenizma su anatema. Svi oni koji propovijedaju evanđelje žive tradicije koja se razvija kako bi odgovarala vremenu su anatema. I, budući da su mnogi prihvatili ta lažna evanđelja pet desetljeća od Deklaracije nadbiskupa Lefebvrea iz 1974., vrlo je prikladno da sada imamo Franju koji zauzima papinstvo.

Dakle, vraćajući se svetom Robertu Bellarminu, kako možemo učinkovito “moliti Gospodina da primijeni lijek” na krizu u Crkvi i svijetu koju Franjo danas održava? Ne možemo to učiniti birajući koje krivovjerje smatramo najuvredljivijima. Budući da svaka zabluda koja se suprotstavlja vjeri ismijava Božju istinu, ima nečeg doista uvredljivog za Njega kada kaže, na primjer, da ćemo odobriti lažni ekumenizam Ivana Pavla II., ali osuditi Franjin blagoslov za istospolne zajednice. Ako želimo moliti Božju milost, moramo odbaciti sve pogreške.

Istina oslobađa, ujedinjuje i osnažuje one koji su spremni umrijeti za nju. Nasuprot tome, oni koji su voljni uhvatiti se i za najmanju pogrešku bit će agenti ropstva đavlu, razjedinjenosti i uškopljenosti. Moramo vjerovati i voljeti Boga dovoljno da odaberemo put kojim je bio nadbiskup Lefebvre 1974. godine i nikada ga nije napustio. Inače praktički molimo Boga da dopusti da se kriza pogorša. Bezgrješno Srce Marijino, moli za nas!

izvor: The Remnant

(* – stavovi kolumista Remnant-a, izneseni u tekstu nisu mišljenje Redakcije Croativ.net