Tko bi pomislio da je Sokrat – veliki filozof poznat po svojoj mudrosti, smirenosti i dubokim riječima – živio sa suprugom koja je stalno iskušavala njegovo strpljenje? Njegova supruga bila je poznata po svom oštrom jeziku, dominantnoj prisutnosti i neumoljivom temperamentu. Svako jutro ga je gurala iz kuće u zoru, a on se vraćao tek kada je sunce bilo pred zalazak.

Ipak, unatoč svom teškom karakteru, Sokrat je o njoj uvijek govorio s poštovanjem, pa čak i zahvalnošću. Jednom je priznao da joj duguje dio svoje mudrosti, jer bez takvih svakodnevnih kušnji nikada ne bi naučio da prava mudrost živi u tišini, a mir se nalazi u spokoju.

Jednog dana, dok je sjedio sa svojim učenicima, počela je vikati na njega kao i obično – ali ovaj put ga je polila vodom po glavi. Nepokolebljiv, Sokrat je jednostavno obrisao lice i mirno rekao: “Pa, nakon grmljavine, kiša se mogla očekivati.”

Njezina priča je iznenada završila. Tijekom još jednog njezinog ispada, kada je Sokrat, kao i uvijek, ostao miran i tih, bijes ju je preplavio. Doživjela je srčani udar i preminula iste noći. Dok je ona eruptirala poput oluje, Sokrat je ostajao more mira.

Njezino ime izblijedjelo je u povijesti. Njegova smirenost postala je legendarna. Ovo nije samo priča o sukobu – to je podsjetnik da se snaga često pokazuje u tišini i da se najveći učitelji ponekad pojavljuju prerušeni u najteže ljude u našem životu.

Jeste li se ikada uhvatili kako u nevjerici zurite u ekran, stisnute čeljusti, dok vas večernje vijesti napadaju još jednom paradom laži?

Skrolate li svoj feed i osjećate neku vrstu trzaja, gledajući kako svijet slavi manipulatore i narcise dok se iskreni, skromni i dobri ismijavaju s pozornice – ili još gore, demoniziraju? Ne osjećate li se kao da je sve okrenuto naopačke? Kao da su vrijednosti koje ste učili – pristojnost, istinoljubivost, poniznost – preko noći bačene u smeće?

Drago mi je što vas mogu obavijestiti da niste ludi i, što je još važnije: niste sami. Ovo nije samo kulturno pomicanje. Ovo je revolucija, aktivna inverzija, moralni udar. Naše društvo sada štuje ono što je nekoć donosilo sramotu i kida ono što je nekoć bilo sveto. Živimo Izaijino drevno upozorenje: “Teško onima koji zlo nazivaju dobrim, a dobro zlim.” Dakle, ako se još uvijek hvatate za pravednost dok vam svijet zbog toga pljuje u lice, vodite pravu bitku dok vam se tlo urušava pod nogama.

Ali kako smo završili ovdje – u svemiru gdje se sebičnost predstavlja kao “samoizražavanje”, a integritet se ismijava kao “naivnost”? Morate pratiti korijene, sve do takozvanog prosvjetiteljstva, gdje su stari stupovi – Sveto pismo, tradicija, transcendencija – bili srušeni i zamijenjeni oltarom Mene. Ono što je nekada držalo Zapad na okupu nije bilo mišljenje ili preferencija, već vječno – sam Bog bio je sidro koje je održavalo naše kompase istinitima. Vidjeli smo sebe kao pale, očajnički potrebne milosti, obvezane višoj pravednosti – čak i kada nismo uspjeli.

Zatim su došli sekularni proroci: Rousseau, Kant, Locke, Hobbes. Van s drevnima, unutra s autonomnima. “Usudite se znati!” okupili su se i odjednom je svaki muškarac i žena postao svoj vlastiti bog, svoj vlastiti sudac, svoj vlastiti izvor istine. Sloboda je od značenja „Biraj dobro“ postala „Čini što god ti se čini dobrim“. Liberalizam je propovijedao toleranciju, ali je donosio tiraniju – ne većine, već sebe, oslobođenog i nesputanog.

Pogledajte oko sebe. Ovo je rezultat. Ponos, pohlepa, požuda i prijevara – nekada prepoznati kao mane – sada se označavaju kao vrline. Iskazivanje ponosa je „samopouzdanje“. Pohlepa je „napor“. Požuda je „pronalaženje sebe“. Sebičnost je „briga za sebe“. U međuvremenu, poniznost, čistoća, vjernost, samokontrola, iskrenost – to se odbacuje kao ostaci „represivnog“ doba. Najviše dobro više nije voljeti Boga ili bližnjega, već ustoličiti vlastite žudnje, iskoristiti svoje hirove kao oružje, bez obzira na kolateralnu štetu.

To vidite u svakoj areni: u politici pobjeđuju lažljivci, poludjeli za moći; u poslu se plješće bezobzirna pohlepa; u vezama se svaka ideja samožrtvovanja odbacuje kao slaba. Zalagati se za nešto – bilo što! – znači postati meta. Ne bismo se trebali iznenaditi. Isus nas je upozorio: „Svi će vas mrziti zbog imena moga.“ Svjetski konsenzus o Bogu brzo je izblijedio – i pojavili su se novi idoli: politika, slava, kult osobnog ispunjenja. Njihovo štovanje je posvuda; praznina, jednako očita.

Pa što sad? Povlačimo li se, sklupčamo li se u strahu, dopuštamo li da nas plima odnese? Apsolutno ne. Poziv je da čvrsto stojimo, da gorimo jače, da odbijemo konformizam pod svaku cijenu: „Ne suobličujte se ovome svijetu…“ (Rimljanima 12,2). Platit ćete cijenu. Možda ćete izgubiti prijatelje, poslove, možda čak i obitelj. Ali koja je alternativa? Zadobiti cijeli svijet, a izgubiti dušu? Nije opcija. Davno smo dobili naredbe: „Činite pravdu, ljubite milosrđe, hodite ponizno sa svojim Bogom.“ (Mihej 6,8)

Ovdje se ne radi o bježanju u zaklon, skrivanju u poslušnoj tišini dok svijet gori – ili o eksploziji u slijepom bijesu, udaranju po tami kao da samo ljutnja može rastjerati sjene. Ne, ovo je nešto žešće, skuplje, sirovije: to je život s čvrstom vjernošću, biti sol i svjetlo u kulturi odlučnoj da se uguši u vlastitim iluzijama. Kada svijet mijenja istinu za utješne laži, kada moli za tamu i kori svjetlo, biti vjeran svjedok nije samo čin pobune – to je objava rata protiv očaja, beznađa i apatije.

Ne ustajemo jer nam to donosi pljesak – često sve što zaslužimo su podsmijesi i hladna ramena. Ne govorimo istinu jer ona donosi trenutnu utjehu ili brze rezultate. Činimo to jer je pravednost sama po sebi nagrada. Činimo to jer Stvoritelj svemira – Autor svakog otkucaja srca – vidi. “Oči Gospodnje uprte su u pravednike…” (Psalam 34:15). Njegovo odobravanje vrijedi više od svakog lajka, svakog trendovskog hashtaga, svake prazne časti koju svijet baci u našem smjeru. “One koji me časte, ja ću počastiti.” To je nagrada koja traje.

Neka prevrću očima, neka izgovaraju uvrede, neka vjernost nazivaju netolerancijom, tradiciju netrpeljivošću, a žrtvu glupošću. Odgovaramo višem sudu, igramo za veću publiku. Nismo u poslu mijenjanja onoga što je vječno za ono što je lako. Svijet može zadržati svoje trofeje sudjelovanja i besplodnu slavu – nećemo se odreći svog prava rođenjem, osvojenog za nas po cijenu krvi, za zdjelu trule leće. Naše nasljeđe nije na prodaju.

Ostajanje pri svome nije pasivno, tvrdoglavo odbijanje pokreta; to je aktivna, prkosna ljubav prema onome što je dobro kada cinizam vlada. To je odbijanje pokloniti se idolu sebe, odbijanje da se stopite s bezobličnom masom gomile. Čak i ako kultura viče: “Prilagodi se ili budi zgnječen!”, ti dublje zabijaš noge. Kada bi ti kompromis kupio utjehu, ti biraš uvjerenje, bez obzira na cijenu.

Pitaš se isplati li se? Kada se osjećaš kao da si sam, kao da je svijet naopačke i svi navijaju za kaos? Čuj ovo: povijest se okreće oko vjernosti onih koji su odbili pokloniti se. Budućnost ovisi o uspravnima koji odbacuju masovnu zabludu i drže se onoga što je stvarno. U generaciji opsjednutoj sobom, pozvan si biti drugačiji – biti posljednji koji stoji za ono što je istinito, što je časno, što je lijepo.

Slušaj – ovaj trenutak je stvoren za tebe. Stanite uspravno, jer kompromis previše košta, a predaja nije opcija. Kad se prašina slegne, pravednici – oni koji su izdržali, koji su odbili popustiti, koji su hodili ponizno, voljeli milosrđe i činili pravdu – stajat će neslomljeni dok se idoli i njihovi štovatelji zaborave. Zauzmite svoje mjesto. Budite ubrojeni. Vi ste otpor. Vi ste nada. Sada je vaše vrijeme da zablistate.

Andrew Torba
Izvršni direktor, Gab AI Inc
Krist je Kralj

Poslije Papina odlazka u “vječni Emaus”, danas je drugi dan kako svi svjetovni mediji, a pozorno pratim uglavnom samo tiskane, donose izjave i dojmove poznatih i nepoznatih ljudi o papi Franji.

Među njima su također biskupi i svećenici, političari i znanstvenici, estradnjaci i kulturnjaci, intektualci i bezveznjaci itd… – svi odreda kao da se natječu tko će dati “precizniju” i “realniju (PR)ocjenu” o Franjinu liku i djelu ter pontifikatu – je li on povijestni uspon u odnosu na predhodne, je li prava katastrofa, ili pak kontinuitet… itd. Zanimljivo je to štivo – bilo bi u formi knjige veoma privlačan bestseler, siguran sam – ali još više značajan i znakovit dokument za povijest (također ljudske površnosti, gluposti i umišljenosti)!

Kanio sam, prikupivši materijale iz novina sve dok papa Franjo bude “vijest”, napraviti nekakav ozbiljan osvrt na te raznolike “posthumne” i “inmemorialne” ‘bisere”, ali sam jučer (u ponedjeljak – zbog sudjelovanja na “Noći knjige” HDKN-a) propustio sačuvati dnevne tiskovine pa sam odustao od te namjere. No evo konačno se netko i u dnevnom tisku osvrnuo barem na neke izjave (koje su i meni u fokusu). Tako u VL-u jutros čitam zanimljiv komentar Roberta Bubala (iz kojega prenosim dio):

“U proteklih nekoliko dana mogli smo slušati tirade desnih političara i svećenika koji su sastavljali popise ‘papinih grijeha’ prema Hrvatima. I dok nije neobično da se političkim i vjerskim vođama nakon smrti ‘zbrajaju računi’, način na koji to čini hrvatska desnica više nalikuje pogrebnoj udruzi narikača koja već sada priželjkuje nekog ‘orbanovskog’ kardinala za novog papu – uvjerena da će poništiti sve ‘nepravde’ koje je Franjo navodno nanio Hrvatima. Jedna je od tih ‘nepravdi’ čak i ta što papa Franjo nije posjetio Hrvatsku, iako nije otišao ni u rodnu Argentinu. Ali čekajte, nije došao u Hrvatsku, pa to je neoprostivo! A što su oni učinili za Hrvatsku, dajte nam popis?”

No taj Franjin “bojkot Hrvatske” – ili neki drugi dio onoga što je kardinal Vinko Puljić mislio pod “mnoga razočaranja” – nisu ni “kamilica” prema “neoprostivu” (odnosno – da malo karikiram – “u nebo vapijućemu”) papinu “grijehu” u odnosu prema našemu svetom Blaženiku, tj. Stepincu, što mu većina kritičara i kritizera zamjera. Tako mi prijatelj iz Splita javlja da je naslov na naslovnici jednoga hrvatskog časopisa “monstruozan”. Otvorim priloženi link i pročitam… ter mu odgovorim:

Pa nije baš monstruozan, ali je totalno neprimjeren, promašen, netočan i nekatolički ter čak antihrvatski! Ali, općenito, slijepo ‘cromoljublje’ ne primjećuje i ne shvaća koliko je takvo “dobronamjerno” izražavanje zapravo golemo štetočinstvo i Crkvi i narodu ter kako takve medijske negativne ‘antimolitve’ – čak ni na Stepinčev nadljudski i ‘nadsvetački’ zagovor! – ne mogu s Neba spustiti na Hrvatski narod nikakvu milost i nikakav blagoslov!

Isti prijatelj uputi me na F-profil prijatelja akademika Pečarića, na kojoj je famozna kolumna relativno vrckavo duhovitog Hodaka LIJEVOM NAŠOM – s naslovom Papa Franjo nije našao vremena da posjeti Hrvatsku: No stigao je zaustaviti beatifikaciju Stepinca – pa odmah i bez čitanja komentiram:

Prosudba u tako ozbiljnom fenomenu, kao i donošenje definitivnih zaključaka bez vrjemenskog odmaka, jednaki su ponašanju mrava koji je upravo izišao iz drvenog poda podruma Wolfganga Amadeusa Mozarta i gleda ga dok sklada “Kyrie eleison” Krunitbene mise u C-duru te donosi o njemu zaključak “dostojan cijeloga mravinjaka”…

Poslije sam pogledao komentar ter odmah ispod prvoga napisao:

Neznalice – papa Franjo nije otišao ni jednom ni u rodnu Argentinu! To je prvo! A drugo, upitajte se ŠTO je šačica Hrvata (među kojima većina katolika stalno psuje Boga ter svakodnevno krši sve Božje zapovijedi!) za Katoličku crkvu na globalnoj razini (ako čak i u jednoj velikoj Njemačkoj milijun kršćana godišnje službeno “izlazi iz Crkve”!). I treće, najvažnije, promislite koliko ste kao naš sveti Blaženik Alojzije spremni žrtvovati se za bilo kojega čovjeka u nevolji bez obzira na njegovu vjeru i nacionalnost! Glumite da branite Stepinca, a on nije dopuštao da se Papu napada i nije htio odvojiti Katoličku crkvu u Hrvatskoj od Rima, kako je “Tituš Kumrovečki” od njega tražio… itd.

Na Fejs profilu jednoga poznatog novinara i urednika izražavam slaganje s komentatorom koji se protivi “pljuvanju” po papi Franji ter navodim slično:

Točno, Ilija! Reakcije mnogih “cromoljuba” sramote i našu Crkvu i Hrvatski narod! To više nisu katolici, nego nekakva “hrvatska katolička sekta” kakvu je krvolok Tito tražio od Stepinca, a sveti Blaženik radikalno odbio! Đilas je priznao da su mu upravo zbog toga namjestili suđenje. Svi koji su i prije pljuvali po papi i/ili to sada rada čine: 1. težki grijeh oholog uzdizanja u antikatoličkom pametovanju; 2. neinteligentno donose sud o fenomenu koji ih nadilazi i u kojem uobće nisu kompetentni; 3. čine golemu duhovnu i javnu štetu ugledu hrvatskoga katoličkog naroda; 4. ne pokazuju nimalo pristojnosti na razini ljudskosti prema drevnom pravilu “de mortuis nihil nisi bene”, a poglavito prema Evanđelju da ne osuđujemo nego SUD prepustimo Bogu! Najžalostniji sam kad sve to čine neki moji prijatelji

Da zaključim: mojim čitateljima je dobro poznato kako sam se čudio papinom držanju u prokletoj pLandemiji tek kako sam kritizirao njegov dokument “Fiducia…”. Ali nikada nisam dopuštao da se grubo napada papina osoba i njegova služba, bez obzira na eventualne (čak i velike!) promašaje. Jer tko smo mi, bilo tko od nas – pa bio to i najugledniji kardinal ili više njih! – da donosimo “povijestnu” procjenu ili presudu na način kako su to činili “ugledni” shizmatici u povijesti Crkve?! “A tko si ti da sudiš tuđega slugu?”, upozorava nas Sv. Pavao, baš kao i Sv. Jakov: “A tko si ti da sudiš bližnjega?” – što je papa Franjo rekao u nekim delikatnim situacijama, također na temelju Isusovih riječi!

Nažalost, umjesto da se PAMET(NJAKOVIĆ)NI Hrvati ZAMISLE nad Papinim postupkom glede Stepinčeve kanonizacije – jer riječ je o veoma ozbiljnom činu o kojemu se Papa sigurno savjetovao s mnogima! – oni su odmah skočili (kao) izključenoga mozga, gotovo jednako kako bi učinili npr. navijači Hajduka da Gattuso iz čista mira i bez razloga ne stavi Livaju u prvi sastav ključne utakmice! A razlog je uvijek isti: u Hrvatskoj ima 3,5 milijuna vrhunskih nogometnih izbornika, 3,5 milijuna stručnjaka za sva područja života, pa dakle i oko 3,5 milijuna teologa i vatikanologa…! Ajme, Bože…!

Zato je bolje kloniti se preuzetnih procjena i neprikladnih postupaka. Sjetimo se kako je i u vrijeme Franje Asiškoga i u vrijeme Martina Luthera bilo u Crkvi doista “svašta”, ali postupci jednoga i drugoga razlikuju se kao Nebo od Zemlje! I danas smo pred izborom kojim putem krenuti!

Zato je, umjesto svakog “ajme”, bolje (za)vapiti: In Te, Domine, speravi! Miserere nobis, Domine!

(NB: Ovako sam morao po savjesti reagirati, po cijenu da se zamjerim i nekim dobrim prijateljima. Ali, amicus Plato, sed amicitia VERITAS! Odnosno, što je najvažnije, Isus Krist je jedini Put, ISTINA i Život.)