Kraljevstvo Božje, vrlo je često spominjan pojam u Novom zavjetu, u teologiji i u životu Katoličke crkve.

Često nas taj pojam stavlja pred razmišljanje o čemu je zapravo riječ. Što je to Kraljevstvo Božje koje iščekujemo, koje je tu i za koje molimo u molitvi „Oče naš“ – da dođe, da se ostvari? Sva naša znanja o toj stvarnosti Božje vladavine mogu biti točna, površna, a možda čak ponekad iskrivljena. Zato je nužno Kraljevstvo Božje otkrivati, prihvaćati ga te proširivati naše osobne i zajedničke vidike.

Da je taj biblijski pojam važan potvrđuje nam i činjenica da je papa Pio XI. u kalendar Katoličke crkve uveo svetkovinu Krista Kralja. Tom je gestom Papa htio istaknuti što je to Kraljevstvo Božje, što je to Katolička crkva, za razliku od svih zemaljskih kraljevstava i vladavina. Ustanovio je svetkovinu Krista Kralja enciklikom „Quas Primas“ 11. prosinca 1925. Mnogi kažu da je to bio odgovor na tadašnji rast sekularizma i širenja bezbožnog komunizma. Vjerojatno je ta činjenica bila jedan od razloga za uvođenje obvezujuće svetkovine za čitavu Crkvu.

U naše vrijeme snažnog materijalizma, individualizma, konzumerizma, europeizma i globalizma, te drugih „izama“ izgubili smo osjećaj za duhovnu dubinu biblijsko-teoloških i duhovnih vrednota. Izgubili smo izvornu sliku znanja i spoznavanja što su to, u doslovnom i duhovnom smislu riječi, istina, život, svetost, milost, pravda, ljubav i mir. Svećenik slaveći misno slavlje svetkovine Krista Kralja recitira ili pjeva prefaciju – predslovlje svečane Euharistije. U tome predslovlju liturgija nam svečano otkriva i neprekidno proširuje naše znanje o Isusovoj Božjoj vladavini, vladavini zasnovanoj na duhovnim vrijednostima i krepostima, a ne ni na kakvoj zemaljskoj moći i sili.  

Sekularni humanizam

Sekularni humanizam je svjetonazor koji ističe razum, etiku, pravdu, filozofski naturalizam, pri čemu kritizira religijske dogme i sve natprirodno. Zastupa da su ljudska bića sposobna biti etična i moralna bez vjere i božanstva, te afirmira sposobnost i odgovornost ljudskih bića da vode osoban, smislen i etičan život. Samo se djelomično razlikuje od renesansnog humanizma. Izraz „sekularni humanizam“ počelo se koristiti u 20. stoljeću kako bi ga se razlikovalo od religijskog humanizma. Zasniva se na prosvjetiteljskom načelu slobode pojedinca, koje ukazuje na emancipaciju pojedinca od tradicionalnih kontrola od obitelji, religije i države, sve više osnažujući svakoga da uredi uvjete svoga života. Kao što i sam naziv sugerira, sekularni humanisti zauzimaju se za sekularizam, odnosno odvojenost religije i religijskih zajednica od javnog života, prostora i ustanova. Neki sekularni humanisti, pak, odbacuju taj naziv i umjesto toga koriste se izrazom Humanizam s velikim H. Ta je filozofija informirana znanošću, nadahnuta umjetnošću i motivirana suosjećanjem. Potvrđujući dostojanstvo svakog ljudskog bića, podupire uvećanje individualne slobode i mogućnost njezine suglasnosti s društvenom i globalnom odgovornošću. Ne pretpostavlja da su ljudi urođeno zli ili urođeno dobri niti predstavlja ljude kao superiorne u odnosu na prirodu. Umjesto toga, humanistička filozofija života ističe odgovornost čovječanstva i etičke posljedice ljudskih odluka. Taj je svjetonazor blizak slobodoumnosti, ateizmu, agnosticizmu, skepticizmu, racionalizmu i nereligioznosti. Drži se da svoje filozofske korijene vuče još iz predsokratovske filozofije i prosvjetiteljstva.

Naturalistička filozofija

Sekularni humanizam zasnovan je na naturalističkoj filozofiji. Drži da su priroda (svijet svakodnevnog fizičkog iskustva) i njezini zakoni i sile jedino i sve što postoji, te da je pouzdano znanje najbolje dobiti kada istražujemo prirodu i njezine zakone i sile, koristeći se znanstvenom metodom. Naturalizam tvrdi da natprirodni entiteti, poput božanstva, Boga, ne postoje i upozorava na to da je znanje stečeno bez usmjeravanja na prirodni svijet i bez nepristranog promatranja od više promatrača i istraživača nepouzdano. Drži da prirodni zakoni i sile određuju sastav i ponašanje svemira, te da promjene u svakoj fazi svemira jesu proizvod tih zakona i sila.

Euharistijsko predslovlje Gospodina našega Isusa Krista Kralja

Uistinu je dostojno i pravedno, pravo i spasonosno, da vazda i svagdje zahvaljujemo tebi, Gospodine, sveti Oče, svemogući vječni Bože: – koji si svoga jedinorođenoga Sina, Gospodina našega Isusa Krista, vječnog svećenika i kralja vasione (svemira ), pomazao uljem radosti; da, prikazavši samoga sebe na žrtveniku križa kao neokaljanu i pomirnu žrtvu, izvrši tajne ljudskog otkupljenja i, podloživši sva stvorenja svojoj vlasti, preda tvojem neizmjernom veličanstvu vječno i sveopće kraljevstvo: kraljevstvo istine i života, kraljevstvo svetosti i milosti, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira. – I stoga s anđelima i arkanđelima, s prijestoljima i gospodstvima i sa svom nebeskom vojskom pjesmu tvoje slave pjevamo bez prestanka: Svet, svet, svet…

Istina u Starom i Novom zavjetu

U Starom zavjetu istina (emet) je vjernost Saveza s Jahvom, Božja riječ i Božji zakon. U međuljudskim odnosima to je poštivanje pravnih norma. U mudrosnoj i apokalištičkoj starozavjetnoj predaji istina je mudrosni nauk ili objavljena istina. U Novom zavjetu istina je cjelokupna objava sadržana u Očevoj riječi, očitovana u Isusu Kristu i prosvijetljena Duhom Svetim. Uključuje božansku zbilju, koja se objavila čovjeku, ali i nutarnje načelo moralnog života (pravednost i ljubav).

Život viđen kroz biološki i filozofski-teološki pojam i smisao

Život (lat. vita, grčki bios ) u biološkom smislu jest pojava vezana uz hranidbu i razmnožavanje, a opreka je neživome i smrtnome. U širem značenju pojave, analogne životu, postoje: društveni život, duhovni život, zagrobni život, vječni život, božanski život. Većina religija život tumači stvaralačkim činom božanstva ili emanacijom. U metafizičkim razradama počelom života smatra se duša.

Biblijski pogled na svetost

Svetost (lat. sanctitas, sanctitudo), osobina nečega što je sveto ili osobina nekoga tko je svet. Svetost je osobina onoga što je u opreci s profanim. Svetost označava moralno-duhovnu osobinu religiozna čovjeka. Svetost je viši stupanj ostvarenja moralnih načela duhovnog čovjeka. U Starom zavjetu svetost (gadoš) je osnovni Božji atribut kojim se označuje božanska onostranost (trancedentnost) i apsolutnost. Kvalitetu svetosti pridaje se stvarima i osobama. U Levitskom zakoniku svetost je obredna čistoća, a u proroka moralna i duhovna osobina. U Novom zavjetu pojam svetosti pridaje se Kristu posredniku božanske svetosti, a onda i kršćanskim vjernicima. U Nicejsko-carigradskom vjerovanju svetost je jedno od obilježja Crkve (jedna, sveta, katolička i apostolska). Po kršćanskoj teologiji svetost je znak prisutnosti svetoga (Boga) u svijetu i herojsko ostvarenje kršćanskih kreposti. U ranom kršćanstvu atribut svetosti pridavalo se B. D. Mariji, Isusovim učenicima i apostolima. U vrijeme progona vjerski uzor svetosti postaju mučenici.

Ljubav

Ljubav je stav naklonosti i poštovanja prema nekome ili nečemu. Opreka ljubavi može biti ravnodušnost, odbojnost, sebičnost i mržnja. Svrha ljubavi jest uspostavljanje jedinstva i zajedništva. Ljubav može biti usmjerena na osobe (erotska, rodbinska i prijateljska), na zajedničke vrijednosti (ljubav prema domovini, narodu, zavičaju). Može biti usmjerena na univerzalne vrijednosti (ljubav prema istini, ljubav prema dobroti, ljepoti, ljubav prema bližnjemu i Bogu ). U vjerničkom smislu, pogotovo u mistici, ljubavi pripada važno mjesto. U Starom zavjetu Bog svoju ljubav očituje prema narodu kao sućut i milosrđe. A čovjek treba ljubiti Boga iznad svega i bližnjega kao sama sebe. Ovdje naročito pripadaju stranci i ugroženi. U Novom zavjetu ljubav je božanska kategorija i očituje se u životu unutar Boga, a isto tako prema čovjeku i narodu, Crkvi.

Mir nije samo odsutnost rata

Mir (lat. pax, hebr. šalom) u negativnom smislu jest odsutnost rata, međusobnih svađa i unutarnjeg nemira. U pozitivnom smislu mir je duševni spokoj, skladno ostvarenje vjerničkih, etičkih i društvenih ciljeva. Mir je središnja etička tema svih vjerničkih sustava. Tako u staroegipatskoj religiji duše nakon plovidbe dolaze u grad mira. U grčko-rimskoj religiji mir je svrha kulta (štovanja), a postiže se slogom, skladnim životom i smirenošću. Podloga svega toga jest red (ordo). Oni su razlikovali javni i privatni mir. U Starom zavjetu, osobito proročkoj literaturi, mir je djelo i plod pravde. U mudrosnim knjigama i židovstvu toj strani mira dodaje se eshatološki mir. U Novom zavjetu čovjek pomiren s Bogom i ljudima počinje stvarati mir. To je stanje otkupljena čovjeka. U kršćanstvu mir je duševni spokoj, društveni i politički red utemeljen na istinitosti, pravednosti, solidarnosti i slobodi. Riječ mir ušla je u katoličku liturgiju (Mir s tobom) kao pozdrav među prisutnima.

Ostani sa mnom, Gospodine 

Ostani sa mnom, Gospodine, jer mi je potrebna tvoja prisutnost da te ne bih zaboravio. Ti znaš kako mi je lako napustiti te.

Ostani sa mnom, Gospodine, zato što sam slab i treba mi tvoja snaga da ne padam tako često.

Ostani sa mnom, Gospodine, jer ti si moj život i bez tebe gubim svoj žar.

Ostani sa mnom, Gospodine, jer ti si moje svjetlo i bez tebe sam u tami.

Ostani sa mnom, Gospodine, da mi pokažeš svoju volju.

Ostani sa mnom, Gospodine, da čujem tvoj glas i slijedim te.

Ostani sa mnom, Gospodine, jer te želim mnogo voljeti i biti uvijek u tvojoj blizini.

Ostani sa mnom, Gospodine, ako želiš da ti budem vjeran.

Ostani sa mnom, Gospodine, jer, iako je moja duša siromašna, želim da za tebe bude mjesto utjehe, utočište Ljubavi.

Ostani sa mnom, Isuse, jer kasno je i dan se privodi kraju, a život prolazi… smrt, sud i vječnost približavaju se. Potrebno mi je još snage da ne posustanem na putu i zato mi trebaš. Kasno je i smrt je sve bliže. Plašim se tame, iskušenja, suhoće, križa, žalosti. O, kako mi trebaš, moj Isuse, u ovoj noći progonstva!

Ostani sa mnom, Isuse, u životu i svim opasnostima, trebaš mi. Dopusti da te prepoznam poput tvojih učenika u lomljenju kruha, tako da Euharistija bude svjetlo koje razgoni mrak, snaga koja me jača, jedina radost moga srca.

Ostani sa mnom, Gospodine, jer u času svoje smrti želim ostati sjedinjen s tobom, ako ne po pričesti, tada barem po milosti i ljubavi.

Ostani sa mnom, Isuse, ne tražim božansku utjehu jer je ne zaslužujem, nego tvoju prisutnost, da, to te molim!

Ostani sa mnom, Gospodine, jer samo tebe tražim. Tvoju ljubav, tvoju milost, tvoje srce, tvoj Duh, jer te volim i ne tražim drugu nagradu osim da te volim sve više i više.

U čvrstoj ljubavi voljet ću te svim svojim srcem dok sam na zemlji i nastavit ću te voljeti savršeno u vječnosti.

Amen / Padre Pio

vlč. Vladimir Trkmić