Connect with us

Vijesti

Kako uspješno iščekivati, stvarati i moliti za Kraljevstvo Božje?

Published

on

Kraljevstvo Božje, vrlo je često spominjan pojam u Novom zavjetu, u teologiji i u životu Katoličke crkve.

Često nas taj pojam stavlja pred razmišljanje o čemu je zapravo riječ. Što je to Kraljevstvo Božje koje iščekujemo, koje je tu i za koje molimo u molitvi „Oče naš“ – da dođe, da se ostvari? Sva naša znanja o toj stvarnosti Božje vladavine mogu biti točna, površna, a možda čak ponekad iskrivljena. Zato je nužno Kraljevstvo Božje otkrivati, prihvaćati ga te proširivati naše osobne i zajedničke vidike.

Da je taj biblijski pojam važan potvrđuje nam i činjenica da je papa Pio XI. u kalendar Katoličke crkve uveo svetkovinu Krista Kralja. Tom je gestom Papa htio istaknuti što je to Kraljevstvo Božje, što je to Katolička crkva, za razliku od svih zemaljskih kraljevstava i vladavina. Ustanovio je svetkovinu Krista Kralja enciklikom „Quas Primas“ 11. prosinca 1925. Mnogi kažu da je to bio odgovor na tadašnji rast sekularizma i širenja bezbožnog komunizma. Vjerojatno je ta činjenica bila jedan od razloga za uvođenje obvezujuće svetkovine za čitavu Crkvu.

U naše vrijeme snažnog materijalizma, individualizma, konzumerizma, europeizma i globalizma, te drugih „izama“ izgubili smo osjećaj za duhovnu dubinu biblijsko-teoloških i duhovnih vrednota. Izgubili smo izvornu sliku znanja i spoznavanja što su to, u doslovnom i duhovnom smislu riječi, istina, život, svetost, milost, pravda, ljubav i mir. Svećenik slaveći misno slavlje svetkovine Krista Kralja recitira ili pjeva prefaciju – predslovlje svečane Euharistije. U tome predslovlju liturgija nam svečano otkriva i neprekidno proširuje naše znanje o Isusovoj Božjoj vladavini, vladavini zasnovanoj na duhovnim vrijednostima i krepostima, a ne ni na kakvoj zemaljskoj moći i sili.  

Sekularni humanizam

Sekularni humanizam je svjetonazor koji ističe razum, etiku, pravdu, filozofski naturalizam, pri čemu kritizira religijske dogme i sve natprirodno. Zastupa da su ljudska bića sposobna biti etična i moralna bez vjere i božanstva, te afirmira sposobnost i odgovornost ljudskih bića da vode osoban, smislen i etičan život. Samo se djelomično razlikuje od renesansnog humanizma. Izraz „sekularni humanizam“ počelo se koristiti u 20. stoljeću kako bi ga se razlikovalo od religijskog humanizma. Zasniva se na prosvjetiteljskom načelu slobode pojedinca, koje ukazuje na emancipaciju pojedinca od tradicionalnih kontrola od obitelji, religije i države, sve više osnažujući svakoga da uredi uvjete svoga života. Kao što i sam naziv sugerira, sekularni humanisti zauzimaju se za sekularizam, odnosno odvojenost religije i religijskih zajednica od javnog života, prostora i ustanova. Neki sekularni humanisti, pak, odbacuju taj naziv i umjesto toga koriste se izrazom Humanizam s velikim H. Ta je filozofija informirana znanošću, nadahnuta umjetnošću i motivirana suosjećanjem. Potvrđujući dostojanstvo svakog ljudskog bića, podupire uvećanje individualne slobode i mogućnost njezine suglasnosti s društvenom i globalnom odgovornošću. Ne pretpostavlja da su ljudi urođeno zli ili urođeno dobri niti predstavlja ljude kao superiorne u odnosu na prirodu. Umjesto toga, humanistička filozofija života ističe odgovornost čovječanstva i etičke posljedice ljudskih odluka. Taj je svjetonazor blizak slobodoumnosti, ateizmu, agnosticizmu, skepticizmu, racionalizmu i nereligioznosti. Drži se da svoje filozofske korijene vuče još iz predsokratovske filozofije i prosvjetiteljstva.

Naturalistička filozofija

Sekularni humanizam zasnovan je na naturalističkoj filozofiji. Drži da su priroda (svijet svakodnevnog fizičkog iskustva) i njezini zakoni i sile jedino i sve što postoji, te da je pouzdano znanje najbolje dobiti kada istražujemo prirodu i njezine zakone i sile, koristeći se znanstvenom metodom. Naturalizam tvrdi da natprirodni entiteti, poput božanstva, Boga, ne postoje i upozorava na to da je znanje stečeno bez usmjeravanja na prirodni svijet i bez nepristranog promatranja od više promatrača i istraživača nepouzdano. Drži da prirodni zakoni i sile određuju sastav i ponašanje svemira, te da promjene u svakoj fazi svemira jesu proizvod tih zakona i sila.

Euharistijsko predslovlje Gospodina našega Isusa Krista Kralja

Uistinu je dostojno i pravedno, pravo i spasonosno, da vazda i svagdje zahvaljujemo tebi, Gospodine, sveti Oče, svemogući vječni Bože: – koji si svoga jedinorođenoga Sina, Gospodina našega Isusa Krista, vječnog svećenika i kralja vasione (svemira ), pomazao uljem radosti; da, prikazavši samoga sebe na žrtveniku križa kao neokaljanu i pomirnu žrtvu, izvrši tajne ljudskog otkupljenja i, podloživši sva stvorenja svojoj vlasti, preda tvojem neizmjernom veličanstvu vječno i sveopće kraljevstvo: kraljevstvo istine i životakraljevstvo svetosti i milosti, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira. – I stoga s anđelima i arkanđelima, s prijestoljima i gospodstvima i sa svom nebeskom vojskom pjesmu tvoje slave pjevamo bez prestanka: Svet, svet, svet…

Istina u Starom i Novom zavjetu

U Starom zavjetu istina (emet) je vjernost Saveza s Jahvom, Božja riječ i Božji zakon. U međuljudskim odnosima to je poštivanje pravnih norma. U mudrosnoj i apokalištičkoj starozavjetnoj predaji istina je mudrosni nauk ili objavljena istina. U Novom zavjetu istina je cjelokupna objava sadržana u Očevoj riječi, očitovana u Isusu Kristu i prosvijetljena Duhom Svetim. Uključuje božansku zbilju, koja se objavila čovjeku, ali i nutarnje načelo moralnog života (pravednost i ljubav).

Život viđen kroz biološki i filozofski-teološki pojam i smisao

Život (lat. vita, grčki bios ) u biološkom smislu jest pojava vezana uz hranidbu i razmnožavanje, a opreka je neživome i smrtnome. U širem značenju pojave, analogne životu, postoje: društveni život, duhovni život, zagrobni život, vječni život, božanski život. Većina religija život tumači stvaralačkim činom božanstva ili emanacijom. U metafizičkim razradama počelom života smatra se duša.

Biblijski pogled na svetost

Svetost (lat. sanctitas, sanctitudo), osobina nečega što je sveto ili osobina nekoga tko je svet. Svetost je osobina onoga što je u opreci s profanim. Svetost označava moralno-duhovnu osobinu religiozna čovjeka. Svetost je viši stupanj ostvarenja moralnih načela duhovnog čovjeka. U Starom zavjetu svetost (gadoš) je osnovni Božji atribut kojim se označuje božanska onostranost (trancedentnost) i apsolutnost. Kvalitetu svetosti pridaje se stvarima i osobama. U Levitskom zakoniku svetost je obredna čistoća, a u proroka moralna i duhovna osobina. U Novom zavjetu pojam svetosti pridaje se Kristu posredniku božanske svetosti, a onda i kršćanskim vjernicima. U Nicejsko-carigradskom vjerovanju svetost je jedno od obilježja Crkve (jedna, sveta, katolička i apostolska). Po kršćanskoj teologiji svetost je znak prisutnosti svetoga (Boga) u svijetu i herojsko ostvarenje kršćanskih kreposti. U ranom kršćanstvu atribut svetosti pridavalo se B. D. Mariji, Isusovim učenicima i apostolima. U vrijeme progona vjerski uzor svetosti postaju mučenici.

Ljubav

Ljubav je stav naklonosti i poštovanja prema nekome ili nečemu. Opreka ljubavi može biti ravnodušnost, odbojnost, sebičnost i mržnja. Svrha ljubavi jest uspostavljanje jedinstva i zajedništva. Ljubav može biti usmjerena na osobe (erotska, rodbinska i prijateljska), na zajedničke vrijednosti (ljubav prema domovini, narodu, zavičaju). Može biti usmjerena na univerzalne vrijednosti (ljubav prema istini, ljubav prema dobroti, ljepoti, ljubav prema bližnjemu i Bogu ). U vjerničkom smislu, pogotovo u mistici, ljubavi pripada važno mjesto. U Starom zavjetu Bog svoju ljubav očituje prema narodu kao sućut i milosrđe. A čovjek treba ljubiti Boga iznad svega i bližnjega kao sama sebe. Ovdje naročito pripadaju stranci i ugroženi. U Novom zavjetu ljubav je božanska kategorija i očituje se u životu unutar Boga, a isto tako prema čovjeku i narodu, Crkvi.

Mir nije samo odsutnost rata

Mir (lat. pax, hebr. šalom) u negativnom smislu jest odsutnost rata, međusobnih svađa i unutarnjeg nemira. U pozitivnom smislu mir je duševni spokoj, skladno ostvarenje vjerničkih, etičkih i društvenih ciljeva. Mir je središnja etička tema svih vjerničkih sustava. Tako u staroegipatskoj religiji duše nakon plovidbe dolaze u grad mira. U grčko-rimskoj religiji mir je svrha kulta (štovanja), a postiže se slogom, skladnim životom i smirenošću. Podloga svega toga jest red (ordo). Oni su razlikovali javni i privatni mir. U Starom zavjetu, osobito proročkoj literaturi, mir je djelo i plod pravde. U mudrosnim knjigama i židovstvu toj strani mira dodaje se eshatološki mir. U Novom zavjetu čovjek pomiren s Bogom i ljudima počinje stvarati mir. To je stanje otkupljena čovjeka. U kršćanstvu mir je duševni spokoj, društveni i politički red utemeljen na istinitosti, pravednosti, solidarnosti i slobodi. Riječ mir ušla je u katoličku liturgiju (Mir s tobom) kao pozdrav među prisutnima.

Ostani sa mnom, Gospodine 

Ostani sa mnom, Gospodine, jer mi je potrebna tvoja prisutnost da te ne bih zaboravio. Ti znaš kako mi je lako napustiti te.

Ostani sa mnom, Gospodine, zato što sam slab i treba mi tvoja snaga da ne padam tako često.

Ostani sa mnom, Gospodine, jer ti si moj život i bez tebe gubim svoj žar.

Ostani sa mnom, Gospodine, jer ti si moje svjetlo i bez tebe sam u tami.

Ostani sa mnom, Gospodine, da mi pokažeš svoju volju.

Ostani sa mnom, Gospodine, da čujem tvoj glas i slijedim te.

Ostani sa mnom, Gospodine, jer te želim mnogo voljeti i biti uvijek u tvojoj blizini.

Ostani sa mnom, Gospodine, ako želiš da ti budem vjeran.

Ostani sa mnom, Gospodine, jer, iako je moja duša siromašna, želim da za tebe bude mjesto utjehe, utočište Ljubavi.

Ostani sa mnom, Isuse, jer kasno je i dan se privodi kraju, a život prolazi… smrt, sud i vječnost približavaju se. Potrebno mi je još snage da ne posustanem na putu i zato mi trebaš. Kasno je i smrt je sve bliže. Plašim se tame, iskušenja, suhoće, križa, žalosti. O, kako mi trebaš, moj Isuse, u ovoj noći progonstva!

Ostani sa mnom, Isuse, u životu i svim opasnostima, trebaš mi. Dopusti da te prepoznam poput tvojih učenika u lomljenju kruha, tako da Euharistija bude svjetlo koje razgoni mrak, snaga koja me jača, jedina radost moga srca.

Ostani sa mnom, Gospodine, jer u času svoje smrti želim ostati sjedinjen s tobom, ako ne po pričesti, tada barem po milosti i ljubavi.

Ostani sa mnom, Isuse, ne tražim božansku utjehu jer je ne zaslužujem, nego tvoju prisutnost, da, to te molim!

Ostani sa mnom, Gospodine, jer samo tebe tražim. Tvoju ljubav, tvoju milost, tvoje srce, tvoj Duh, jer te volim i ne tražim drugu nagradu osim da te volim sve više i više.

U čvrstoj ljubavi voljet ću te svim svojim srcem dok sam na zemlji i nastavit ću te voljeti savršeno u vječnosti.

Amen / Padre Pio

vlč. Vladimir Trkmić

Advertisement

Vijesti

Spomen pohod na Jazovku: Obilježavanje zločina nad ranjenicima iz zagrebačkih bolnica, od strane partizana

Published

on

Na poziv Hrvatskog obrednog zdruga HOZ Jazovka, članovi domovinskih udruga organiziraju Spomen pohod na Jazovku, dana 22. lipnja 2024. (subota). Svetu misu predvodi mons. Vlado Košić, biskup sisački.

Procesija iz centra Sošica, uz molitvu svete krunice, krenut će u 10:30 prema jami Jazovka. Nakon mise i pauze za ručak, nastavlja se put za Krašić te posjet župnoj crkvi gdje je boravio bl. Alojzije Stepinac.

Polasci iz Imotskog u 4:00, Ciste Velike – 4:30, te iz Splita, s Lovrinca 5:15. Cijena puta je 50€. Poseban dogovor za ručak. Prijave do 15. lipnja (Željko Pleić, 098 9975 494)

O Jazovki

Masovna grobnica Jazovka je jama koja se nalazi u šumi pokraj naselja Sošice na Žumberku u Republici Hrvatskoj. Obzirom na ratni zločin koji se u njoj dogodio, zaštićeno je kulturno dobro.

Jama se sastoji od ulaznog dijela nalik bunaru dubokog oko 34 m, na čijem se dnu nalazi izduženi kosi dio dugačak oko 15 m.

2020. godine su iz jame ekshumirani ostatci 814 žrtava koje su ondje ubili partizani nakon zauzimanja Krašića u siječnju 1943. godine, te potom vojnici Jugoslavenske armije u svibnju i lipnju 1945. godine.

Partizanski zločini 1945.

Jazovka je poznata kao mjesto masovnog ubojstva Hrvata tijekom i nakon završetka Drugog svjetskog rata od strane partizana.

Žrtve su bile uglavnom ranjenici, medicinsko osoblje i časne sestre koje su pripadnici Jugoslavenske armije prisilno odveli iz zagrebačkih bolnica 1945. godine.

Povjesničarka Blanka Matković izvješćuje 2011. god. o 447 žrtava čiji su podaci pobrojani prigodom speleološkog pregleda jame 1999. godine, koje je predvodio patolog prof. dr. Žarko Danilović. B. Matković iznosi da se prema popisima sačuvanima kod zagrebačkim bolnicama mogu identificirati osobni podatci za čak 4791 bolesnika zagrebačkih bolnica (te u svojem znanstvenom radu objavljuje ime, prezime, godinu rođenja, mjesto rođenja, bračno stanje, vjersku pripadnost, vojni čin i dan prijama u bolnicu za svih njih 4791), – vojnih osoba poraženih vojski koje je Jugoslavenska armija pogubila 1945. godine, uz upozorenje da se intervjuiranjem preživjelih nalaze poimenični podatci o bolesnicima koji se ne nalaze u dostupnim popisima, te se mora zaključiti da u bolničkim arhivima nedostaje dio podataka. Jazovka je samo jedno od mjesta gdje su bacani pobijeni ratni zarobljenici – pacijenti zagrebačkih bolnica. Radi prikrivanja dokaza, pobijen je i dio osoblja bolnica koji je svjedočio zločinu.

Protiv zločinaca još nije počeo sudski postupak, makar su imena nekih počinitelja javno obznanjena.

Za tri časne sestre s. Liphardu Horvat, s. Konstantinu Mesar i Geraldu Jakob, inače njegovateljice u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče, koje su bačene u jamu pokrenut je postupak proglašenja blaženima unutar Katoličke Crkve.

Poziv od strane Hrvatskog obrednog zdruga vidite ovdje.

Continue Reading

Vijesti

IZJAVE DJECE I ZARAZNI dječji smjeh: Što je covjek stariji, njegovi zubi su sve skuplji…

Published

on


Više volim maminu sestru nego svoju. Mamina sestra mi je teta, a moja mi nije ništa!
Na mame se ne galami, one su korisne.
Kada se dvoje zaljubljenih prvi put poljubi, odmah se sruše i ne ustaju najmanje sat vremena, a i više.
Poluotok je otok koji još nije dokraja napravljen.
Baka je debela zato što je puna ljubavi.
Što je covjek stariji, njegovi zubi su sve skuplji.

Djevojčice ne mogu stojecki piškiti, jer se nemaju za što držati.
Kada baku bole zubi, ona njih jednostavno ostavi u caši.
Ja nemam više baku, nju su posadili na groblju.
Na Marsu ima života. Ali to je samo hipotenuza.
Da bi bila dobra, medicinska sestra mora biti potpuno sterilna.
Doktori kažu da su smrtonosne bolesti najgore.

Kad se moj mlađi brat rodio, morali su ga staviti u akumulator.
Leptir je insekt iz porodice helikoptera.
Zoološki vrt je super stvar. Tamo možemo vidjeti i one životinje koje ne postoje.
Nisam kršten, ali sam zato cijepljen.
Životno osiguranje je novac koji dobije onaj koji preživi smrtni slucaj.
Razlika izmedu sela i grada je ta što je trava na selu iz jednog dijela, a u gradu je isprekidana.
Ne znam koliko imam godina, to se stalno mijenja.

Svi psi vole vodu. Neki cak toliko da u njoj i žive. To su morski psi.
Akvarij je malo stakleno more gdje žive domace ribe.
Alimentacija je placa za djecu kada im se tata odseli.
Papa živi u Vakumu.
Sve ribe nose jaja, a ruske cak I kavijar.
Kod nas se muškarci mogu ozeniti samo jednom ženom. To se zove monotonija.
Ne razumijem zašto se mama toliko ljuti što smo razbili vazu. Ionako je bila stara i kineska, a ne naša!
Baka nam je otišla na onaj svijet. Sad i mi imamo nekog u inozemstvu.

Marin EfaTa Croatia/fb

Continue Reading

Vijesti

“Europa je razapinjući samu sebe odustala od svojega identiteta”

Published

on

Razgovor uz knjigu „Globalizacija i Europa na raskrižju (Europa od volje za moći, do volje za ništa)“

Upovodu objavljivanja knjige „Globalizacija i Europa na raskrižju (Europa od volje za moći, do volje za ništa)“, u izdanju Instituta za europske i globalizacijske studije, ususret izborima za Europski parlament, razgovarali smo s autorom, uvijek britkim i slikovitim politologom i sveučilišnom profesorom dr. Anđelkom Milardovićem. Predstavljanje knjige održat će se 11. lipnja u 12 sati u Kući Europe u Zagrebu.

U kojem se razdoblju dogodila transformacija od voljne do bezvoljne Europe? Kako se „od volje za moći do volje za ništa“ očituje u svjetlu rata u Ukrajini, prethodno pošasti krunskoga virusa, migracija, prve ekonomske krize 2008., ako Hitchcockov „Vertigo“ kao Vaš metaforički primjer gledamo unatrag? Ili najbolje kronološki pripovijedati?

Europa odustaje od same sebe i svojih vrijednosti. Počelo je s postmodernom sredinom devetnaestoga stoljeća. Vjesnik je bio Friedrich Nietzsche. Bez njegovih djela teško je shvatiti povijest europskoga nihilizma. Uništavanje vrijednosti dogodilo se sustavno. I Heideggera je misao prethodnika „Bog je mrtav“ dovela do promišljanja da je čovjek taj koji je ubio Boga, s idejom supstituiranja, izdizanja kao nadčovjek, novi bog. Riječ je o prevrednovanju svih vrijednosti. Danas je kasno, nakon niza godina, jer je Europa u 21. stoljeću došla do točke – ništa. Ako se pak vratimo u razdoblje humanizma i renesanse, lako je pojmiti planetarnu europsku utjecajnost – preko znanosti, umjetnosti, filozofije, tehnike, vojske. Odustajanje od identiteta svojevrsno je samoubojstvo kontinenta, kao što je samoubojstvo pojedinca. Nietzscheov koncept volje za moć nije bio ništa drugo doli koncept volje za životom.

Ističete osam markera Europe na raskrižju 21. stoljeća, njihovo kormilo ili timun: prvi je marker spomenuta filozofija europskoga, ničeanskoga nihilizma; drugi je marker demografsko odumiranje; treći, posljedično, valovi migracijskih kriza; četvrti je populizam; peti umjetna inteligencija; šesti su marker globalne klimatske promjene; sedmi ciklična deglobalizacija i osmi – geopolitičko buđenje Europe, „princeze u slatkom snu“.

Uz pomoć osam markera uspostavljam dijagnozu vremena. Želio sam pokazati da se Europa u gibanju, poput nekontrolirane vožnje automobila, pojavila na raskrižju s osam linija. Odjednom je stala i shvatila da ne zna voziti u osam smjerova. Nažalost, spomenuti markeri nisu bili temom rasprave ususret izborima za Europski parlament 9. lipnja. Politika kao tehnika vladanja i instrument moći izgubila je ideju strateškoga mišljenja i promišljanja. Ono je posve izostalo u kampanjama stranaka.

Jeste li markere slutili u razdoblju nastajanja knjige, od 1997. godine? Je li krajem 20. stoljeća bilo predvidljivo, ako ne ratovi i migracije, onda to odricanje Europe od sebe same?

Ne bih rekao da se moglo predvidjeti, već je sve logična posljedica europske putanje u posljednjih stoljeće i pol. Najveći izazov ostat će njezino pozicioniranje u svijetu. Bit će sukobljavanja između ideje mira i ideje moći. Europa naginje ideji mira, no promijenile su se geopolitičke prilike i paradigme. Nema više unipolarne globalizacije amerikanizma, pojaviše se i drugi igrači, Kina, Rusija, Indija, svi žele svoj dio kolača. Dakle, okolnosti se mijenjaju, ali ne i Europa. Njezin je nedostatak to što nije država. S druge strane, završiti kao Sjedinjene Američke Države na tragu je misli španjolskoga filozofa Joséa Ortege y Gasseta koji ju je vidio kao ujedinjenu Europu. Smatrao je da isključivo državnici mogu izvući stvar. Mi danas umjesto državnika imamo TikTok političare koji listaju slikovnice na pametnim telefonima. Od njih je teško očekivati strukturno i strategijsko mišljenje. Državnici su umrli u dvadesetom stoljeću. Sada su tu birokratizirani političari, u ovom slučaju briselske provenijencije, svi izgledaju kao da su izišli iz laboratorija za kloniranje. Smijehom, govorom, metajezikom, sa zastavicama na reverima. Imaju isti mentalni i odijevajući kod. Kao da vidim mnoštvo pilića brojlera na tekućoj traci. To su djeca hiperbirokratiziranoga sustava europskoga Levijatana. Ako birokracija postane svrha samoj sebi, protiv nje se potrebno otvoreno, dakako mentalno – boriti.

Milardovic knjiga 2

Vaša je knjiga podijeljena na četiri poglavlja. U prvom razlažete sociologiju globalizacije kroz povijest i njezinu cikličnost. Što ćemo s tehnikom?

Globalizacija je stara pojava. Ako je bit globalizacije integracija i povezivanje svijeta, otkad postoje ljudi, oni su se integrirali i povezivali. Povezivanje je bilo i ostalo determinirano tehnikom. Evolucija čovjeka i tehnike je istodobna, što dovodi do zaključka da je i globalizacija. Postojale su predmoderna, moderna i današnja postmoderna globalizacija, koja je zapravo deglobalizacijska. Da je riječ o novoj pojavi, čini se isključivo zbog tehnike koja je omogućila umrežavanje svijeta na virtualan način. Tehnika je omogućila najviši stupanj integracije, na novo hrvatskom – sveobasezanja (smijeh, nap. a.). Obuhvatiti cjelokupnu zemaljsku kuglu moguće je uz pomoć tehnike, tehnologije i mreže. Društvo 21. stoljeća je mreža, na tragu naslova knjige Manuela Castellsa „Uspon umreženoga društva“.

U drugom poglavlju raščlanjujete Europu na raskrižju globalizacije i deglobalizacije kroz filozofska propitivanja. U čemu nam mogu pomoći Nietzsche, Berdjajev, Jaspers, Spengler, Gasset, Husserl, Heidegger i ostali, u prebrzom vremenu koje gotovo briše ono jučerašnje kao da nije ni postojalo? Napisali ste „Ne plači, Europo, nad vlastitom sudbinom, sama si ju stvorila.“

Oslonio sam se komparativnom metodom na relevantne tekstove između dvaju svjetskih ratova. Želio sam pokazati sličnosti u surječju s temeljnom idejom dijagnoze vremena. Jasno da su prije mene pametniji i učeniji ljudi istu stvar vidjeli u duhu svojega vremena. Umjetnu inteligenciju nije moguće razumjeti bez filozofije tehnike i filozofske antropologije. Ona je najviši simbiotički stupanj u evoluciji čovjeka i tehnike. Ali ruka je bila prvim alatom, ona je stvorila ostale alate i strojeve. Zanimljivo je iščitavati promišljanja navedenih autora o tehnici iz vizure prošlih stoljeća. Smisao drugoga dijela knjige pokušaj je usporedbe suvremenoga i onoga vremena, ali i njihova zapanjujuća sličnost.

Ističete demografsko pitanje, uspoređujući Europu s Titanicom dok svira klavir, pije se šampanjac, jede kavijar. Je li dekadencija Europe 2.0 ponavljanje istoga, sofisticiranijega, tehnološki naprednijega, duhovno nazadnijega?

Svakako. Razmjerno tehnološkom napretku civilizacija postaje masovna civilizacija, masovni čovjek, čovjek masa. Postaje sve gluplji i otuđeniji. Bilo je očekivano da tehnika, u antropološkom smislu, ostane u funkciji rasterećenja čovjeka. Ali ako ga ona otupi do idiotskoga stupnja – to je kraj pismenosti. Kraj sveučilišta, kraj svega. Možda će čitatelji pomisliti da progovaram iz pozicije kulturnoga pesimizma, ali riječ je o kulturnom surovom realizmu.

Dotičete se i važnoga migracijskoga pitanja. Vašom metaforom rečeno, smatrate li da bi Ursula von der Leyen poslušala Williama Shakespearea, odnosno Hamleta?

Bojim se da Ursula gubi utakmicu, jer je Shakespeare jači igrač u odnosu na birokratsku gospođu von der Leyen. Iako oboje stoje pred tim suvremenim migracijskim „biti ili ne biti“. Naša „Uršula“ upravlja Europom nemajući blage veze sa strateškim promišljanjem. Iza nje stoje mašinerije koje papagajski ponavljaju sadržaje s dnevnoga reda. Bilo bi drugačije kada bi se strukturno, teorijski i strateški ušlo u priču. Doista nemam ništa protiv žena, ali strašno je na koji način Ursula i naša Dubravka Šuica vode Europu.

Za što sve krivite populizam, na putu u „iliberalnu demokraciju“?

Neću ja populizam sudski tužiti, ali nastojim ga interpretirati sociološki i politološki kao fenomen i 20. i 21. stoljeća. Najprije kao riječ. Kada netko ne zna što učiniti sa sugovornikom na političkom polju, samo mu kaže da je populist. Dakle, prvo određenje populizma je etiketa. Još ju nisam dobio u moru etiketa koje su mi prišivene. Drugo, populizam je borbeni pojam. Supstancijalno, oni koji ga upotrebljavaju nemaju pojma kako je riječ o složenom konceptu. U političkim znanostima nitko populizam nije ozbiljnije obrađivao do 1967. godine, jer je držan običnom etiketom. Tada su Ghita Ionescu i Ernest Gellner objavili prvu sociološku studiju o populizmu. Najprije su ga tipologizirali. Zašto je to bilo potrebno? Jer živimo u kaotičnom svijetu u kojem imamo i kaotičan populizam. Ideja je bila kategorizirati ga i poredak suprotstaviti kaosu. Nakon što su oni napravili posao, stvar je krenula uzbrdo i nepregledno. Temeljno obilježje populizma je reaktivnost. Desni optužuju lijeve, lijevi desne. Populizam reagira taman toliko koliko ima podražaja. A koliko ima podražaja? Onoliko koliko ih nema. Važno je napomenuti i da je dobio ideologijske predmetke – desni i lijevi populizam. Karakteristično je da ima obilježje na oba pola – lijevom je to obrana klasne paradigme, a desnom obrana toposa nacije i države. U pojedinim elementima, primjerice, socijalnim, oni se čak i susreću. Još 2006. objavio sam prvu studiju kod nas „Populizam i globalizacija“. U računalu imam šezdesetak stranica teksta za budući naslov „Europska nova desnica i populizam u Europi 21. stoljeća“. Poanta je da europska nova desnica jest intelektualno i metapolitičko gorivo za desne populiste u Europi. Vidimo po primjerima u Njemačkoj i Francuskoj.

Ako se vratimo na umjetnu inteligenciju iz obzora filozofije tehnike, što je obrađeno u trećem poglavlju Vaše knjige, hoće li ona „pojesti“ čovjeka, osmišljena i „hranjena“ selektivnim podatcima?

Kako će se dalje razvijati ta simbiotička struktura, teško je pretpostaviti išta osim njezina razvoja. Hoće li poludjeti i nasrnuti na čovjeka? Imao sam male noćne razgovore s umjetnom inteligencijom. Pitao sam ju je li pametnija od prirodne inteligencije. Ona uzvraća – ja sam biće, nisam stroj. Inzistiram dalje – reci mi što će se dogoditi ako jedan dan toliko ojačaš, hoćeš li krenuti na čovjeka? E, veli ona, to već spada u polje etike. Etika bi trebala regulirati tehnosferu, da upotrijebim kovanicu recenzenta ove knjige Žarka Paića. Sve opasnosti koje postoje u odnosu na umjetnu inteligenciju, postoje otprije. Kao što postoji povijest čovjek – stroj – tehnika, tako postoji i povijest strahova. Potrebno je prihvatiti umjetnu inteligenciju kao medij napretka te da u antropološkom smislu rasterećuje čovjeka. Može postati opasnom ako naraste u instrumentaliziranu tehniku. U pravnom smislu, umjetna inteligencija ne može odgovarati ni za što. U razgovorima s pravnicima, doznajem da odgovarati mogu oni koji su pisali i oni koji upravljaju tim programom. Prednosti su umjetne inteligencije u pretraživanju baza podataka, u medicini, ekonomiji, učenju, a zamke su u njezinoj uporabi od strane moćnih struktura, koje mogu demokraciji zavrnuti glavom, napraviti SF totalitarno društvo. „Umjetna inteligencija i demokracija: Politika u doba umjetne inteligencije“ bila je tema Sedmoga foruma ICT-društva Zagreb 14. ožujka ove godine. Moguć je tehnološki totalitarizam i kraj demokracije, kao što kaže Yuval Harari. Ali, na tom putu potrebno je primijeniti markere prava, zakona i etike. Tu je, doduše, Europa otišla naprijed s raskrižja jer je donijela akt o umjetnoj inteligenciji. Kina i Rusija neće ju uvesti ni s pištoljem na sljepoočnici. Jer, to bi bio kraj autoritarnih sustava. Ne znam koliko je SAD otišao na tom području. Edukacijom kroz obrazovni sustav potencira se etička dimenzija. Zanimljivo je da se i stroj poziva na etiku, ali da se može oteti kontroli – može. Ista stvar kod različitih ljudi različito funkcionira.

Milardovic knjiga 1

Četvrto poglavlje posvećeno je buđenju geopolitičke Europe. Koji su uzroci ponavljanja, vječnoga vraćanja istomu raskrižju?

Europa je kolijevka geopolitike fokusirane na zemlju, na kopno, kao što su anglosaksonske države kolijevka geopolitike povezane s vodom. U europskoj povijesti od petnaestoga stoljeća igrana je geopolitička igra otkrivanjem svjetova i proizvodnjom kolonija. Njezino djelovanje temeljilo se na ideji moći. U knjizi prvi put razgraničujem predmet od znanosti. Važno je dogovoriti se o geopolitologiji kao znanosti, čiji je predmet proučavanja i geopolitika. Europa je imala geopolitičku priču kroz stoljeća, sa svjetskim ratovima kao vrhuncem. Prikazao sam očeve izgradnje geopolitičke episteme između dvaju svjetskih ratova. Kako je ona bila kontaminirana u Njemačkoj preko Karla Haushofera i Carla Schmitta, takvom je suspektnom i ostala, kao neka akademska disciplina, s obzirom na nacionalsocijalističku pozadinu. Tada su Amerikanci krenuli s dekontaminacijom i oživili tu priču. Pokazao sam razvoj geopolitologije nakon Drugoga svjetskoga rata u SAD-u i Europi, poglavito u Francuskoj, Njemačkoj i Rusiji. Namjerno sam uzeo Rusiju da bih povezao sa strukturom knjige, interpretirajući ju kroz djelo Aleksandra Dugina. „Zanimljivo“ je njegovo poimanje euroazijskoga svijeta i ideologije, čije utemeljenje pokušava pronaći u knjizi „Bitak i vrijeme“ Martina Heideggera. Nužno je shvatiti ideju geopolitologije u kreiranju državnih politika, jer tu se pojavljuju i akteri i faktori, u ovom slučaju i ratovi koji se vode zbog resursa. 

Tko je s globalizacijom i Europom na raskrižju? Ima li uopće „policajaca“ i „regulacije prometa“?

Potreban je „policajac“, kao bog Šiva ili božica Kali s više ruku, koji bi usmjeravao promet. Vraćamo se na problem da Europa nije, a želi biti država. Ona je tip labilne konfederacije. Jedan dio suvereniteta nacionalne države stavile su pod njezinu kapu. Prihvaćaju zajednička pravila, a svaka vodi svoju politiku, kao i prije. Kako se ona može usporediti s bilo kojom državom? Teško. A mora se boriti. Kako će s Rusijom? Da je država, onda je to jedan na jedan. Ovako će između njih dvadeset i sedam uvijek dolaziti do sukoba, neće biti unisonosti. A ako prijeti opasnost, potrebno je zajedništvo. Moja je teza da Putinova Rusija neće nikada stati. Jer stane li, to je njezin kraj. Krene li ona, to je naš kraj s ovako nepripremljenom Europom. Ne zagovaram omoćavanje, ali potreban je tip novoga političkoga realizma ako želimo preživjeti. Teško je evanđeljem protiv provalnika s pajserom, jer dok se izgovori prva rečenica – već je pajser na glavi.

Dotičete se i „bolonjske šume“, doba u kojemu su power pointi smijenili čitanje knjiga, „nastava se pretvorila u dekonstruiranu semiotiku slike“.

Ako su temelj odgoj i obrazovanje, na tragu posljednjega poglavlja Aristotelove „Politike“, a dođe do odustajanja od temelja, rezultat su naraštaji zaglupljeni napretkom tehnologije. Nose mobitele, ne odgovaraju na pozive, pišu poruke, fotografiraju se i objavljuju na TikToku. Razgolićenost na društvenim mrežama ima stotine tisuća pratitelja, a Heideggerova misao može imati (ni)jednoga pratitelja. Jedino da stavimo Heideggera i Hannah Arendt, tako se može doskočiti i nastaviti banalizaciju svega. Kada ih spominjemo, oni su u međusobnim pismima bili svjesni potpune liberalizacije obrazovnoga sustava. Sve što je dijagnosticirano prije gotovo jednoga stoljeća sada kulminira. Živimo doba nove simplificirane paradigme. S vremenom je došlo do zaglupljivanja društva, uspona masa koje drže bič i udaraju po svemu što nije usklađeno s psihologijom mase. Kod nas osobe bez specifične političke težine postaju ministrima, što je dno dna.

Knjiga kao medij više ništa ne znači zatočenicima „bolonjske šume“. Jer, u izborima za zvanje ona nosi jedan bod. Perverzni sustav otišao je predaleko, do apsolutizacije STEM-a, dočim nije bitna društveno-humanistička dimenzija znanja. Kao da su znanost, tehnika i tehnologija samoj sebi svrha, bez potrebe za čovjekom. Dođem do zaključka kako ništa nema smisla. Problem je paradoksalan. Razvoj tehnike trebao je rasteretiti čovjeka, a zaglupio ga je do te mjere da je to zaglupljivanje ušlo i u obrazovni sustav. S obzirom na demografski slom, u Hrvatskoj će to postati još izraženijim problemom. Pojedini fakulteti lovit će po trgovima mlade ljude da se upišu baš kod njih. Već je danas na nekim studijima više nastavnika nego studenata. Kako ćemo dočekati mirovinu bez studentskoga „materijala“? Nije fer da svatko ide na FER (smijeh, nap. a.).

Zaključno, što mogu učiniti hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu u svjetlu Vaših zaključaka i primjera o vrtoglavici (de)globalizacije?

Jedna zvjezdica ne može učiniti mnogo među 27 država. Kao cjelina zastupnici su fragmentirani. Oni ne zastupaju svoju državu, već svoje grupacije, primjerice EPP u stankama nogometne utakmice ili PES u šetnji livadom (smijeh, nap. a.). Oni se biraju na nacionalnoj razini prema listama političkih stranaka koje su međusobno zavađene. Teško je očekivati političku reprezentaciju koja će unisono braniti nacionalne interese. Oni koji budu izabrani bavit će se pitanjima Afrike, Azije, ovisno o odboru koji ih dopadne. Više nemaju veze s bazom koja ih je gore lansirala. Riječ je o partijskoj disciplini u Europskom parlamentu, kao što je partijska disciplina i na nacionalnoj razini. Neće naši europski parlamentarci voditi računa, primjerice, o uređenju Splita ili Zagreba, već o izbjeglicama iz Somalije, kako im već bude dodijeljeno.

Preostaje nam tip snažnoga mišljenja, s utemeljenjem u filozofiji i teologiji, s obzirom na identitet. Jer filozofija je zamijenjena ugljenom i čelikom, a kršćanstvo kao sastavnica identiteta također odbačeno. Križ je simbol identiteta Europe, a ona mu se okreće kontra. I onda se čudi islamizaciji Europe. Što se imaš čuditi, Europo? Tko je tebe razapeo? Sama si to učinila.

Razgovarao: Tomislav Šovagović/HKV

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved