Hrvatski narod i Katolička crkva neraskidivo su povezani od 7. stoljeća  kada je Papa Agaton, sv. (latinski Agatho), papa od 678. do 681. Prema Konstantinu Porfirogenetu, Hrvati su s njim sklopili ugovor u kojem su se obvezali da neće napadati susjedne narode niti voditi osvajačke ratove, a papa im je obećao da će ih štititi Bog i sv. Petar.

Papa Agaton, održao je u Rimu o Uskrsu 680. godine crkveni sabor s kojega je poslao poslanicu caru Konstantinu IV. u Carigrad. Uz papu, poslanicu je potpisalo svih 125 prisutnih biskupa, među kojima i biskup iz Istre, dok s ostalog hrvatskog područja nema potpisnika. U papinom pismu među ostalim piše: “…Između barbarskih naroda, kako Langobarda tako i Slavena, također u sredini Franaka i Gala, nalaze se mnogi od mojih sluga (tj. biskupa), koji se s obzirom na apostolsku vjeru ne prestaju revno mučiti…”

„U to su vrijeme ovi Hrvati imali Porgu za svog arhonta (kneza). Ova zemlja u kojoj su se naselili sami isti Hrvati, bila je u prijašnje vrijeme pod upravom cara Rimljana, pa se zbog toga u zemlji ovih istih Hrvata nalazi palača i hipodromi cara Dioklecijana, još sačuvani u gradu Saloni, blizu grada Splita. Ovi kršteni Hrvati ne žele ratovati protiv tuđih zemalja, izvan granica svoje zemlje, jer su primili neku vrst proročanskog odgovora i zapovijedi rimskoga pape, koji je u vrijeme Heraklija, cara Bizantinaca, poslao svećenike pokrstio ih. To je stoga jer su poslije krštenja Hrvati napravili jedan ugovor, potvrđen njihovim vlastitim rukama i čvrstim obećanjem, i jamstvom u ime svetoga Petra apostola, da oni nikada neće poći protiv neke strane zemlje i s njom ratovati, nego će radije živjeti u miru sa svima koji su voljni jednako tako postupati, i oni su od istoga rimskoga pape primili blagoslov za taj čin, a to je (poruka) ako bi bilo koji stranci pošli u rat protiv zemlje ovih istih Hrvata i nametnuli im rat, tada će moćni Bog ratovati za Hrvate i zaštititi ih, a Petar, Kristov učenik, dat će im pobjedu.” Konstantin Porfirogenet (De administrando imperio, 31) Za shvaćanje važnosti i značenje Rima za Hrvate potrebno je spomenuti  barem osnovne podatke o njegovoj univerzalnosti i važnosti za povijest čovječanstva. Prve godine svoga pontifikata 1979., papa Ivan Pavao II. je komentirao značenje Rima,
u svome govoru na generalnoj audijenciji na Trgu sv. Petra za hodočasnike iz cijeloga svijeta ovim riječima:
„Dan rođenja Rima ne znači samo početak niza ljudskih naraštaja koji su nastanjivali ovaj Grad i ovaj poluotok; on znači također početak za narode i daleke nacije koje osjećaju vezu i posebno jedinstvo s latinskom kulturnom tradicijom u njezinim najdubljim sadržajima.
Rim duguje kršćanstvu novu univerzalnost svoje povijesti, kulture i baštine. Ova kršćanska, katolička univerzalnost Rima traje do danas. Ona nema iza sebe samo dvije tisuće godina povijesti nego se neprestano razvija: dolazi do novih naroda i novih zemalja. I stoga se ljudi sa svih strana svijeta rado upućuju u Rim da se pronađu kao u vlastitoj kući, u tom uvijek živom središtu univerzalnosti.“  Obzor, 1.11.1913. Pretiskano u: Pet stoljeća hrvatske književnosti, Hrvati su jedan od samo nekoliko povlaštenih naroda na svijetu, jer su tako blizu Rima, središta, ne samo kršćanstva i Katoličke crkve, nego i središta zapadne civilizacije i kulture. Ono što milijunima katolika diljem svijeta nije bilo, niti je moguće hodočastiti u Rim zbog daljine ili siromaštva, mnogim hrvatskim vjernicima tijekom povijesti, kao i danas, to je moguće upravo zbog blizine Vječnoga Grada. Katolička crkva i svećenstvo bili su uz hrvatski narod i sa narodom kroz cijelu povijest u školstvu, umjetnosti i svakodnevnom životu, živjeli su i stradavali skupa sa narodom. U velikosrpskoj agresiji  90-tih, porušeno je mnogo crkvi, škola i bolnica, jer je velikosrpski agresor  planirao da Hrvati nestanu sa svojih prostora, a to se najbrže učini rušeči mu Crkve i škole! Nakon velike pobjede u Domovinskom ratu mnoge su Crkve obnovljene i ponovno izgrađene. Među njima ističe se posebnim značenjem i ljepotom crkva Sv. Mati Slobode u Zagrebu. Umjesto da hrvatska Vlada sagradi memorijalni centar Domovinskog rata sa popisima branitelja i žrtava, prikazom razrušenih Crkava, uništenih gradova i sela to napravi Katolička crkva. Hrvatska Vlada i Predsjednica izbacili su čak i imenovanje velikosrpskog  agresora. Službeno nema agresije, ni agresora, pa smo po vladajućima sami sebe napadali.

• Zavjetna crkva u spomen pogimulima za domovinu sa kenotafom od 15 840 imena
• Gvardijan franjevačkog samostana u Vukovaru fra Ivica Jagodić jedan je od najzaslužnijih za postavljanje kenotafa i objavu popisa s imenima 2717 žrtava u Vukovaru.

Zavjetna crkva u spomen poginulima za domovinu

Ideja nastanka svetišta

Zamisao o izgradnji zavjetne crkve posvećene Majci Božjoj Sveta Mati Slobode niknula je u jeku Domovinskog rata.

Smisao je svetišta gajiti vjeru hrvatskoga puka u zagovor Blažene Djevice Marije te očuvati od povijesnog zaborava ime svakoga hrvatskog branitelja koji je darovao svoj život za domovinu. Molitvom za domovinu i za sve koji su za nju položili živote ova spomen crkva ulazi u niz hrvatskih zavjetnih marijanskih svetišta.

Hrvatski vjernički puk oduvijek vjeruje da ga Marija zagovara i prati na njegovu povijesnom putu. Njoj se utjecao osobito tijekom svojih križnih putova kroz povijest. Tako i u vrijeme Domovinskog rata.

Najljepšu marijansku pjesmu “Zdravo djevo, kraljice Hrvata”, koju katolički puk u crkvama i na proštenjima često pjeva “Rajska djevo, kraljice Hrvata“, napisao je katolički svećenik, isusovac  Petar Perica. Vjernici su ga već života nazivali svecom, zbog  njegove privrženosti  vjeri i radu s vjernicima.

Isusovac dr. Roko Prkačin, autor knjige „O Petar Perica – Pjesnik i mučenik“ i Damir Kukavica, autor slike ‘Padre Petar Perica’

Krvnicima s ” lijepom kapom partizankom”su svi koji su bili omiljeni u narodu predstavljali opasnost za njihovu vlast, pa je Petar Perica ubijen zajedno sa 53 ugledna dubrovačka Hrvata na otoku Daksi u noći sa 23. na 24. listopada 1944.godine.

Ovaj strašan zločin pokazuje kako su partizani i komunisti htjeli obezglaviti hrvatski narod proganjajući i ubijajući njegove najbolje sinove, upravo one koji su bili nositelji vjerskog i društvenog života.

Nebrojeni pokolji i progoni svećenika, učitelja, književnika, liječnika i drugih nositelja i stupova društva, veliki su  gubitak,  a posljedice osjeća hrvatski narod i dan danas. Najtužnija stvar je što se ovim strašnim događanjima i zločinima moralo šutjeti 45 godina po cijenu zatvora, pa i smrti. A  i danas se prijeti onima koji istražuju i razotkrivaju strašne zločine partizana.

Krunica je spontano postala zaštitni znak naših branitelja, a narod ju je molio u svim crkvama i na javnim mjestima, vjerujući da će nas Bog, po zagovoru Blažene Djevice Marije, spasiti od prijetećeg uništenja. Zavjetna crkva Sveta Mati Slobode nastala je na mjestu na kojem je puk molio krunicu.

Ideju o izgradnji crkve dao je don Petar Šimić. On je liturgijski i funkcionalno osmislio prostor i vodio cjelokupnu izgradnju. Crkva je izgrađena po nacrtu arhitekta Nikole Bašića.

Ime Sveta Mati Slobode odabrao je kardinal Franjo Kuharić iz drevnih litanija Majke Božje Trsatske. Litanije se nalaze u molitveniku Raj duše, koji je Katarina Zrinski, žena Nikole Šubića Zrinskog, dala tiskati 1560. u Padovi. Litanije su molitveni zazivi Majci Božjoj u doba kad je Hrvatska, pod najezdom osmanlijskih osvajanja, svedena na ostatke ostataka.

Zaštitni znak svetišta predstavlja potresan prizor Pietà. Predstavlja ga hrvatska žena iz puka: na skutima drži svoga umirućeg sina, hrvatskog branitelja s krunicom oko vrata. Iz rane mu kaplje krv koja, padajući, na tlu tvori hrvatski grb. Zaštitni znak izradio je Ivan Lacković Croata.

Pietà Croatica, zaštitni znak na istočnom pročelju crkve

Pietà Croatica, na istočnom pročelju svetišta, uklesana u kamen, okrenuta u lici Hrgovići koja vodi prema Jarunskom jezeru, poziva prolaznike i jarunske izletnike da malo zastanu i pomole se za poginule branitelje, što mnogi i čine. Tako to mjesto poprima obilježje kapelice Majci Božjoj na otvorenom.

Iza oltara je kenotaf, prazan grob. U njemu je, oko oltarnog reljefa proslave uskrslog Krista i Marije, ispisana jedinstvena spomen knjiga, imena poginulih branitelja uklesana u stijenke kenotafa. Svaki je branitelj predstavljen imenom, inicijalom očeva imena, prezimenom, godinom rođenja i pogibije. Tako kenotaf čuva od povijesnog zaborava spomen na svakog branitelja poginulog u obrambenome Domovinskom ratu.

U kenotaf je uklesano 15.840 imena poginulih branitelja. Njihov popis dobiven je od Ministarstva branitelja.

Podnožjem popisa proteže se suptilan, prozračan, od stakla izrađen križni put, koji su, zajedno s Kristom, prošli naši branitelji. To je djelo akademskog slikara Jeronima Tišljara.

Na sjevernoj stijeni kenotafa uklesana je Kristova riječ, koja tumači smisao njegove žrtve i žrtve poginulih branitelja: Ako pšenično zrno, pavši u zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod (Iv 14,24). Ispod teksta je Krist u padu, rad kipara Marijana Gajšaka. Na južnoj stijeni kenotafa stoji uklesan tekst Božidara Prosenjaka: Ako vam je težak stijeg čestitosti, utaknite ga u zemlju gdje počivaju naše kosti mi ćemo ga držati, s potpisom Vaši branitelji. Time poginuli branitelji ostaju našim budućim pokoljenjima trajan poticaj u čestitosti življenja.

Vitraji sa sjeverne strane tvore kristalni plašt kapele. Rubom plašta inkrustirane su kristalne konveksne kugle. U svaku kuglu upisano je ime mjesta porušenih i teško oštećenih crkava i kapela, a broj križeva u kuglama naznačuje broj srušenih i teško ranjenih sakralnih objekata.

Crkvu je posvetio zagrebački kardinal Josip Bozanić 12. studenoga 2000. godine, a u samoj povelji posvete piše da je crkva podignuta kao „zadužbina hrvatskih katolika da se u njoj trajno prikazuje Kristova žrtva za sve koji su darovali živote za dobrobit i slobodu svoje domovine, u čast Blažene Djevice Marije, na slavu Trojedinoga Boga“.

Don Danijel Vidović, župnik u Sv. Mati Slobode došao je kao mlad svećenik zamjeniti don Petra Šimića (preminuo 2009.godine) . Veoma je sretan i zadovoljan sa svojim župljanima, aktivni su , mise su izvanredno posjećene, a kada smo mi hodočasnici došli, naišli smo na krštenje, a svako  krštenje velika je radost za zajednicu.

Don Danijel ispričao nam je, što je mene osobito dirnulo, da je na kenotafu našao ime svog oca, koji je poginuo kao branitelj u Domovinskom ratu!

Popis poginulih, ubijenih i nestalih u Vukovaru 1991.

https://filipjakov-vu.com/popis-poginulih-ubijenih-i-nestalih-u-vukovaru-1991/

Od 17. do 20. studenoga obilježavamo Dane sjećanja na žrtvu Vukovara, Borova naselja, Veleprometa i Ovčare. Nažalost, i unatoč tolikim godinama, još uvijek nemamo konačan i sveobuhvatan popis svih poginulih i ubijenih hrvatskih branitelja i civila
Vukovara stradalih u agresiji 1991. godine.
Pred vama je djelomični popis žrtava. Točan broj vukovarskih žrtava je još uvijek nepoznat. Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u gradu Vukovaru 1991. godine; među njima su i zatočeni i ubijeni u srpskim koncentracijskim logorima, nadalje još se ne zna za grobove mnogih, vode se kao nestali i njihovi najmiliji nemaju gdje zapaliti svijeću i pomoliti se. Veliki
je broj hrvatskih branitelja koji su došli iz drugih krajeva Domovine Hrvatske i inozemstva braniti Vukovar i tu su položili svoje mlade živote na Oltar Domovine.

Crkve je ponovno shvatila svoje poslanje i otvorenije i glasnije u medijima govori o ulozi Crkve i Božjeg naroda u njoj.

Kada god se hrvatski narod nađe u opasnosti, Crkva, odnosno svećenstvo treba biti uz narod,  pružiti mu duhovnu okrijepu i dati snagu da prebrodi krizu i opstane kao narod. A sada je taj čas, kada Hrvati iseljavaju i napuštaju svoju domovinu, da se ne vrate i kada nas ima sve manje i manje.

Dr. Franjo Tuđman u kratko je vrijeme uspio ujediniti hrvatski narod koji ga je prepoznao kao vođu.. Imao je proročku viziju slobodne hrvatske države koju je narod prepoznao, a ključan obrat i duhovna preobrazba u njegovom životu i životu njegove obitelji učinila su dva svećenika: bl. Alojzije Stepinac i sluga Božji kardinal Franjo Kuharić. Dr. Tuđman je shvatio da je Crkva, kao imanentni dio svijesti i života hrvatskog naroda, stvarna, ne kao ustanova koju treba zatvoriti u sakristiju, kako komunisti i dan danas traže, nego da je stvarno prisutna u životu hrvatskog naroda i da  ga duhovno hrani i pokreće.

Nedavna obljetnica smrti prvog hrvatskog Predsjednika, prigoda je da se narod propita, osobito u ovo osjetljivo vrijeme pred predsjedničke izbore: gdje smo, tko smo i kojim putem treba krenuti. I danas treba znati kako je postojala skupina koja je htjela da Hrvatska postane regija, ali taj naum je zaustavljen zahvaljujući jednoj novoj mladoj generaciji. To je prst Božji i prst Crkve koja je ponovno shvatila svoje poslanje i otvorenije i glasnije u medijima govori o ulozi Crkve i Božjeg naroda u njoj.

Lili Benčik/hrvatskepravice