Prezentacija knjige Roberta de Mattei-a kojom se on obraća kardinalu Mulleru (lijevo), biskupu Schneideru (desno) i papinskom izaslaniku fra. Murray (krajnje desno)

Bilješka urednika: Ovaj razgovor, snažan poziv na bitku vjekova, objavljen je pri predstavljanju nove dugogodišnjeg knjige-intervjua biskupa Athanasija Schneidera u Rimu. Knjiga koja pokriva sve, od II. Vatikanskog koncila, do uloge nadbiskupa Lefebvre u otporu, pa čak i ulozi slobodnog zidarstva.

Usred Amazonske sinode, kardinal Burke i biskup Schneider – dvojica najjačih crkvenih kritičara Amazonske sinode – surađivali su u pokretanju knjige koju je objavila Diane Montagna (jedna od najtradicionalnijih katoličkih vatikanista u Rimu), u nazočnosti kardinala Mullera i Arinzea, na događaju na kojem je bilo nekoliko vatikanskih novinara i predstavnika vrhunskih svjetskih medija (uključujući i The Remnant), a na kojem je papin izaslanik, fra Gerald Murray, nije skrivao entuzijazam. (Pogledajte ostatak ovog događaja OVDJE)

Ljudi se često žale da trebamo ‘učiniti nešto’ o onome što se događa u Rimu. Pa, evo …! MJM

---

Intervju s biskupom Schneiderom vrlo je lijep i čestitam ne samo biskupu, već i novinarki koji se svojim pitanjima dotaknula sve aspekte suvremene vjerske rasprave. Ali ne želim vam uskraćivati ​​zadovoljstvo čitanja knjige govoreći vam što piše. Vjerujem da je najbolji način da je predstavimo umetanjem u povijesni obzor u kojem je napisana i objavljena, jer je u tijeku Sinoda koja se s pravom može opisati kao jedan od najdramatičnijih događaja Crkve posljednjih stoljeća.

Kardinal Burke i biskup Schneider uputili su apel za molitvu i post, da Sinoda o Amazoniji ne odobri pogreške i hereze sadržane u Instrumentum Laboris. I na tome im zahvaljujemo. Bili su među rijetkim pastirima Crkve koji su prekršili tišinu u koju je svjetski episkopat uronjen zbog trenutne krize. Time su ispunili svoj mandat kao nasljednici apostola. Sveti Augustin kaže da su oni koji javno ne priznaju ono u što vjeruju, samo upola vjerni: “Non enim perfecte credunt, qui quod quunt loqui nolunt.” , ne samo onima koji poništavaju istinu, da bi prigrlili grijeh, nego i oni koji ju javno ne ispovijedaju kad je to potrebno. Za tihe pastire u doba tame, poput ove u kojem mi živimo, prisjetimo se riječi proroka Izaije: “Jao meni, što sam šutio” (usp. Izaija VI, 5).

Kako pripovijeda u svojoj knjizi, biskup Schneider je od božanske Providnosti dobio od ruku svojih vjerskih nadređenih ime Athanasius, a Athanasius je ime koje mu je zasigurno uzor.

Sveti Atanasije je bio neuništivi branitelj katoličke vjere protiv Arijanaca i polu-Arijanaca u strašnoj vjerskoj krizi četvrtog stoljeća. Kada je u svibnju 325. godine u gradu Niceiji otvoren prvi Crkveni sabor Crkve, koji je sazvao car Konstantin, uočene su mnoge pogreške i krivovjera u vezi sa Osobama Presvetog Trojstva, koje su kružile skoro među tristo koncilskih otaca. Veliki povjesničar Sabora, Hefele, objašnjava da su u Niceji pravovjerni biskupi bili manjina. Zajedno s Athanasijem i njegovim prijateljima stvoreno je pravo, točnije red konačnog prava (desnicu). Arie i njegovi odmetnici formirali su ljevicu, dok je lijevi centar zauzeo Euzebije Nikomedijski, a desni centar Euzebije Cezarejski. [2]

Među tim položajima postojao je samo jedan istinski položaj, samo jedan položaj katolika, položaj svetog Atanazija. Ali Atanazije, kojemu sveta Hilarija od Poitiera pripisuje najveći utjecaj na formuliranje nicejskog vjerovanja, [3] tada nije bio ni biskup, ni svećenik, ni poznati teolog, već samo mladi đakon koji je imao nešto više od 25 godina starosti, i bio je suradnik Aleksandra, biskupa aleksandrijskog. Athanasius se nije ograničio na molitvu, već je organizirao, iza kulisa, biskupov otpor arijanstvu. Zahvaljujući njemu formulirano je Nicejsko vjerovanje i predstavljao je neupadljiv bedem protiv arijanstva. To je dokaz djelovanja Duha Svetoga u Crkvi.

Katolička crkva je otajstveni organizam i važno je nastojati razumjeti njegovu fiziologiju. Danas gotovo svi masovni mediji prihvaćaju sekularističku ideologiju i ne razumiju natnaravnu prirodu Crkve. Različita teološka stajališta svode se na političke pozicije, a politika se zauzvrat svodi na sukob ekonomskih interesa.

Crkva ima vidljivo tijelo; to je društvo oblikovano od živih ljudi i obdareno pravnom strukturom. Ovo društvo okuplja sve one koji su, primivši krštenje, ispovijedali vjeru koju je podučavao Isus Krist, sudjelujući u sakramentima i pokoravajući se autoritetu koji je uspostavio sam Isus. Crkva, međutim, nije društvo poput bilo kojeg drugog. Njena struktura ne može se uspoređivati ​​s društvom niti s političkim, demokratskim ili diktatorskim režimom. Katolička crkva je mistično tijelo, čiji je Krist glava, vjernici su članovi, a Duh Sveti mu je duša. Lav XIII (Satis Cognitum) i Pio XII (Mystici Corporis), ali i Benedikt XVI. (Angelus 31. svibnja 2009.) nazvali su Duha Svetoga „dušom Crkve.“ Prisutnost Duha Svetoga nalazi se u svakoj duši koja je u stanju milosti, ali Njegova neuništiva prisutnost također ostaje u cijelom tijelu Crkve, kao Duh istine i mudrosti, do kraja vjekova.

Zanijekati ljudski i vidljivi element Crkve znači upadati u protestantizam, ali nijekati njezin božanski i nevidljivi aspekt znači izjednačavati Crkvu s bilo kojim ljudskim društvom. Ukloniti iz Crkve jedan od ova dva elementa, ljudskog ili božanskog, znači uništiti je.

Oni koji zanemaruju djelovanje Duha Svetoga na Crkvu nikada neće moći razumjeti njezinu stvarnost. Primjerice, često čujemo kako Papama pomaže Duhom Svetim i to je istina. Ali isto tako, svim kršćanima, iako na različite načine, pomaže Duh Sveti. Kroz krštenje oni primaju dar Duha Svetoga, koji je Kristov duh.

Duh Sveti ne pomaže samo poglavarima Crkve, nego i svakoj krštenoj osobi. I najmanji amazonski Indijanaci koji su primili krštenje, su ugrađeni u Kristovu Crkvu i pomaže im Duh Sveti. Iz tog razloga ne možemo ih razumjeti, takve poput biskupa Erwina Kräutlera, biskupa emeritusa iz Xinga, Brazil, koji se hvali da nikada nije krstio Indijance. [4]

Sakrament potvrde usavršava krštenje i čini kršćanina autentičnim “vojnikom Kristovim”, ili kako je jednom rečeno: sinom ili kćeri vojujuće Crkve koja se hrabro bori protiv tijela, đavla i duha svijeta. Uz krštenje i potvrdu, kršćanin također dobiva nadnaravno svjetlo koje teolozi nazivaju „katoličkim zdravim razumom“ ili „sensus fidei“, odnosno sposobnost pridržavanja istina vjere natprirodnim instinktom, čak i prije teološkog rasuđivanja. Sveti Toma uči da sveopćom Crkvom upravlja Duh Sveti koji će je, kako je obećao Isus Krist, “naučiti cijelu istinu” (Iv 16, 13). [5] Nadnaravna sposobnost u koju vjernik mora prodrijeti i primijeniti u svom životu ulazi u otkrivenu istinu, koja dolazi od Duha Svetoga.

Godine 2014. Međunarodna teološka komisija kojom je predsjedao kardinal Gerhard Ludwig Müller, tada predstojnik Kongregacije za vjeru, objavila je studiju pod nazivom „Sensus fidei u životu Crkve“ [6] koja objašnjava da sensus fidei nije reflektirajuće znanje o tajnama vjere poput znanja stečenog kroz teologiju, nego spontana intuicija kojom se vjernik pridržava prave vjere ili odbacuje ono što joj se protivi. [7] Na vjeru vjernika, poput nauka pastira, utječe Duh Sveti, a vjernici svojim kršćanskim osjećajem i ispoviješću vjere doprinose objašnjavanju, očitovanju i potvrđivanju kršćanske istine.

Svaki kršteni pripadnik vjernika ima sensus fidei, a ovaj sensus fidei ima racionalnu osnovu, jer je čin vjere po svojoj naravi čin intelektualne sposobnosti. Danas se istinski pojam vjere izgubio, jer se svodi na sentimentalno iskustvo, zaboravljajući da je to čin razuma, koji ima istinu kao svoj cilj. Crkva je osudila fideizam. Na prvom vatikanskom saboru ona je umjesto dogme definirala kao sklad između vjere i razuma (Denz-H, br. 3017).

Sve što se čini iracionalnim i oprečnim odbija istinsku vjeru. Stoga, kada sensus fidei naglašava kontrast između određenih izraza koje crkveni autoritet artikulira i Crkvene tradicije, vjernik se mora pribjeći dobrom korištenju logike, prosvijetljene milošću. U takvim slučajevima vjernik mora odbaciti svaku dvosmislenost ili krivotvorenje istine, oslanjajući se na nepromjenjivu tradiciju Crkve, koja nije u suprotnosti s učiteljstvom, nego je uključuje.

Vatikanska teološka komisija navela je da: “upozoreni svojim sensus fidei, pojedini vjernici mogu uskratiti pristanak čak i na učenje legitimnih pastira ako u tome učenju ne prepoznaju glas Krista, dobrog pastira” [8]. Iz tog razloga, sensus fidei može dovesti do toga da vjernici u nekim slučajevima odbiju svoje pristajanje na neke crkvene dokumente i da se pred vrhovnim vlastima postave u otpor ili očitu neposlušnost. Takva neposlušnost vidljiva je samo zato što se u tim slučajevima legitimnog otpora primjenjuje načelo evanđelja da se čovjek mora pokoravati Bogu, a ne ljudima (Djela 5, 29).

Suočeni s prijedlogom koji je u suprotnosti s vjerom ili moralom, imamo moralnu obvezu slijediti svoju savjest koja joj se protivi, jer, kako kaže sveti kardinal Newman, „savjest je Kristov aboridžinski vikar.“ [9]

Danas se oni koji se, slijedeći svoju savjest, opiru riječima ili djelima crkvenog autoriteta koji odstupaju od Crkvene tradicije, ponekad optužuju da su “papini neprijatelji” ili čak “šizmatici”. Ali te riječi moraju biti odvažne. Najozbiljnije pogreške katolika su suprotstavljanje Kristovom nauku ili odvojenost od Crkve koju je Krist osnovao. U prvom je slučaju čovjek heretik, u drugom slučaju shizmatik.

Nismo heretičari, jer nas hereza odbija: vjerujemo u Kristov nauk kako ga je podučavao uvijek i posvuda.

Mi nismo šizmatičari, jer nas raskol odvraća: čvrsto vjerujemo u papinstvo, kojega danas predstavlja papa Franjo, čiji vrhovni autoritet priznajemo.

Ali ako papa Franjo ili bilo koji drugi papa izgovori riječi ili počini djela koja su, čini se, u suprotnosti s naukom i običajima Crkve, tada se imamo pravo odvojiti od tih riječi i djela. Naše nije pravničko razdvajanje, već moralno odvajanje, ne od Petrove službe, koja je služenje Crkvi, nego odvajanje od zle službe koju Crkvi daju oni koji obnašaju ovu Petrovu dužnost.

Knjiga biskupa Sneidera Christus Vincit  može se nabavit na Amazon.com and Angelico Press:

Prepoznajemo papino prvenstvo nadležnosti nad svim biskupima u svijetu, ali patimo kada vidimo papu u ime sinodalnosti da podržava tvrdnje episkopskih konferencija koje ga upućuju na heretički ili heretički naslonjeni sinodalni put.

Priznajemo najveću karizmu koju Crkva pripisuje Papi, onu nepogrešivosti i željeli bismo da je Papa izvršava u svoj svojoj širini da definira istine i osuđuje pogreške. Ali patimo ako se Papa suzdrži od provođenja ove karizme da bi se izrazio na ekstravagantan način u intervjuima, pismima, pa čak i telefonskim pozivima.

Kleknemo pred papu, jer u njemu prepoznajemo Kristova vikara, ali patimo kad ne kleči pred Presvetim Sakramentom, a to je sam Krist – tijelo, krv, duša i božanstvo.

Mi ne doživljavamo samo vrstu patnje; to je i osjećaj ogorčenosti koji osjećamo kad vidimo paganske ceremonije kako se odvijaju u nazočnosti Svetog Oca u Vatikanskim vrtovima. To je isto ogorčenje koje smo osjećali kad smo vidjeli Baziliku svetog Petra oskrnavljenu slikama koje su projicirane na njenom pročelju 8. prosinca 2015.

Optužuju nas da smo neprijatelji pape Franje, ali ta je optužba besmislena. Nismo ni neprijatelji ni prijatelji pape Franje. Mi smo i želimo biti prijatelji istine i dobrote, neprijatelji pogreške i zla, prijatelji Crkve prijatelji i neprijatelji Crkvenih neprijatelja.

 Optužuju nas da želimo razbiti jedinstvo Crkve, ali ne može postojati jedinstvo bez istine. Crkva je jedna, jer je ona jedinstvena, oblikovana na sliku Krista koji je isti jučer, danas i zauvijek. Po svom liku priroda Crkve mora ostati identična do kraja svijeta, jer kako sveti Pavao kaže: „Postoji samo jedan Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje, Bogu i Ocu svih nas“ (Ef 4 : 5).

Govorim kao laik, u ime mnogih laika. Laici nemaju autoritet da bilo koga podučavaju nauku Crkve, jer on ne pripada Crkvi koja uči. Ali imaju pravo i dužnost, koje im propisuje kanonsko pravo, da čuvaju, prenose i brane vjeru koju su primili prilikom krštenja.

Kao jednostavan laik, duhovno sjedinjen s ovdje prisutnim nasljednicima apostola, vjerujem da mogu reći: Danas smo glas Tradicije, koja traži da papa bude saslušan. Naš glas odaje učenje koje dolazi izdaleka i traži od pape da ga sluša s manje pozornosti nego što rezervira za takozvanu “mudrost predaka” autohtonih naroda. I mi smo odjek mudrosti predaka, drevne mudrosti koja datira od Isusa Krista, utjelovljene mudrosti.

Mudrost, piše sveti Louis Marie Grignion iz Montforta u svojoj nadahnutoj knjizi L’amour de la sagesse eternelle, koja je sažeta u ovim riječima: Verbum caro factum est: “Riječ je postala tijelom, vječna se Mudrost utjelovila, Bog je postao čovjek bez prestanka da bude Bog: Čovjek-Božje ime je Isus Krist, tj. Spasitelj. “[10] Koliko su relevantne ove riječi velikog francuskog sveca!

Uzmimo s dubokom zahvalnošću one ljude Crkve, kao što su kardinal Burke i biskup Schneider, koji svojim glasovima svjedoče o utjelovljenoj mudrosti. Svaki put kad prekrše tišinu, naša se zahvalnost za njih povećava, a naša nadnaravna nada da će im se uskoro pridružiti i drugi kardinali i biskupi. Intervju o knjizi s biskupom Schneiderom dragocjena je pomoć u održavanju nade, ali i ravnoteže, u ovim teškim vremenima.

U Christus Vincitu, biskup Schneider citira ovaj prelijepi odlomak iz Svete Hilarije od Poitijera, Atanazije Zapada: “U tome se sastoji posebnost Crkve, koja pobjeđuje kada je poražena, da je bolje razumiju kad je napadnuta, da ona ustaje kad je napuste njezini nevjerni članovi. “[11] I, mogli bismo dodati, ona pobjeđuje kada se njeni vjerni članovi bore za nju.

Hvala, kardinal Burke; hvala vam, biskupe Schneider; i hvala, Diane Montagna, što ste biskupu Schneideru dali glas kroz ovu knjigu.

Cijeli članak pročitajte na portalu The Remnantnewspaper.

Preveo P.R./Croativ.net

[1] St Augustine, Enarrationes in Psalmos, 115, n. 12.

[2] Charles Joseph Hefele, Histoire des Conciles d’après les documens originaux, Letouzey et Ané, Paris 1907, vol. I, 1, p. 431.

[3] St Hilary of Poitiers, Fragmenta, l. II, c. XXXIII.

[4] https://panamazonsynodwatch.info/it/2019/09/26/lamazzonia-impari-dalla-cina-dove-la-chiesa-fioriva-con-pochissimi-missionari-celibi/

[5] St Thomas of Aquinas, Summa theologiae, II-IIae, q. 1, a. 9.

[6] Commissione Teologica Internazionale, Il sensus fidei nella vita della Chiesa, Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano 2014.

[7] Ivi, n. 54.

[8] Ivi, n. 63.

[9] Letter to the Duke of Norfork, it. tr. Paoline, Milan 1999, p. 219.

[10] St Louis Marie Grignion of Montfort, L’amour de la Sagesse eternelle, in Oeuvres complètes, Seuil, Paris 1966, p. 152-153.

[11] St. Hilary of Poitiers, De Trin., 7, 4.