Connect with us

Vijesti

Katolička obveza jest – oduprijeti se!

Published

on

Prezentacija knjige Roberta de Mattei-a kojom se on obraća kardinalu Mulleru (lijevo), biskupu Schneideru (desno) i papinskom izaslaniku fra. Murray (krajnje desno)

Bilješka urednika: Ovaj razgovor, snažan poziv na bitku vjekova, objavljen je pri predstavljanju nove dugogodišnjeg knjige-intervjua biskupa Athanasija Schneidera u Rimu. Knjiga koja pokriva sve, od II. Vatikanskog koncila, do uloge nadbiskupa Lefebvre u otporu, pa čak i ulozi slobodnog zidarstva.

Usred Amazonske sinode, kardinal Burke i biskup Schneider – dvojica najjačih crkvenih kritičara Amazonske sinode – surađivali su u pokretanju knjige koju je objavila Diane Montagna (jedna od najtradicionalnijih katoličkih vatikanista u Rimu), u nazočnosti kardinala Mullera i Arinzea, na događaju na kojem je bilo nekoliko vatikanskih novinara i predstavnika vrhunskih svjetskih medija (uključujući i The Remnant), a na kojem je papin izaslanik, fra Gerald Murray, nije skrivao entuzijazam. (Pogledajte ostatak ovog događaja OVDJE)

Ljudi se često žale da trebamo ‘učiniti nešto’ o onome što se događa u Rimu. Pa, evo …! MJM


Intervju s biskupom Schneiderom vrlo je lijep i čestitam ne samo biskupu, već i novinarki koji se svojim pitanjima dotaknula sve aspekte suvremene vjerske rasprave. Ali ne želim vam uskraćivati ​​zadovoljstvo čitanja knjige govoreći vam što piše. Vjerujem da je najbolji način da je predstavimo umetanjem u povijesni obzor u kojem je napisana i objavljena, jer je u tijeku Sinoda koja se s pravom može opisati kao jedan od najdramatičnijih događaja Crkve posljednjih stoljeća.

Kardinal Burke i biskup Schneider uputili su apel za molitvu i post, da Sinoda o Amazoniji ne odobri pogreške i hereze sadržane u Instrumentum Laboris. I na tome im zahvaljujemo. Bili su među rijetkim pastirima Crkve koji su prekršili tišinu u koju je svjetski episkopat uronjen zbog trenutne krize. Time su ispunili svoj mandat kao nasljednici apostola. Sveti Augustin kaže da su oni koji javno ne priznaju ono u što vjeruju, samo upola vjerni: “Non enim perfecte credunt, qui quod quunt loqui nolunt.” , ne samo onima koji poništavaju istinu, da bi prigrlili grijeh, nego i oni koji ju javno ne ispovijedaju kad je to potrebno. Za tihe pastire u doba tame, poput ove u kojem mi živimo, prisjetimo se riječi proroka Izaije: “Jao meni, što sam šutio” (usp. Izaija VI, 5).

Kako pripovijeda u svojoj knjizi, biskup Schneider je od božanske Providnosti dobio od ruku svojih vjerskih nadređenih ime Athanasius, a Athanasius je ime koje mu je zasigurno uzor.

Sveti Atanasije je bio neuništivi branitelj katoličke vjere protiv Arijanaca i polu-Arijanaca u strašnoj vjerskoj krizi četvrtog stoljeća. Kada je u svibnju 325. godine u gradu Niceiji otvoren prvi Crkveni sabor Crkve, koji je sazvao car Konstantin, uočene su mnoge pogreške i krivovjera u vezi sa Osobama Presvetog Trojstva, koje su kružile skoro među tristo koncilskih otaca. Veliki povjesničar Sabora, Hefele, objašnjava da su u Niceji pravovjerni biskupi bili manjina. Zajedno s Athanasijem i njegovim prijateljima stvoreno je pravo, točnije red konačnog prava (desnicu). Arie i njegovi odmetnici formirali su ljevicu, dok je lijevi centar zauzeo Euzebije Nikomedijski, a desni centar Euzebije Cezarejski. [2]

Među tim položajima postojao je samo jedan istinski položaj, samo jedan položaj katolika, položaj svetog Atanazija. Ali Atanazije, kojemu sveta Hilarija od Poitiera pripisuje najveći utjecaj na formuliranje nicejskog vjerovanja, [3] tada nije bio ni biskup, ni svećenik, ni poznati teolog, već samo mladi đakon koji je imao nešto više od 25 godina starosti, i bio je suradnik Aleksandra, biskupa aleksandrijskog. Athanasius se nije ograničio na molitvu, već je organizirao, iza kulisa, biskupov otpor arijanstvu. Zahvaljujući njemu formulirano je Nicejsko vjerovanje i predstavljao je neupadljiv bedem protiv arijanstva. To je dokaz djelovanja Duha Svetoga u Crkvi.

Katolička crkva je otajstveni organizam i važno je nastojati razumjeti njegovu fiziologiju. Danas gotovo svi masovni mediji prihvaćaju sekularističku ideologiju i ne razumiju natnaravnu prirodu Crkve. Različita teološka stajališta svode se na političke pozicije, a politika se zauzvrat svodi na sukob ekonomskih interesa.

Crkva ima vidljivo tijelo; to je društvo oblikovano od živih ljudi i obdareno pravnom strukturom. Ovo društvo okuplja sve one koji su, primivši krštenje, ispovijedali vjeru koju je podučavao Isus Krist, sudjelujući u sakramentima i pokoravajući se autoritetu koji je uspostavio sam Isus. Crkva, međutim, nije društvo poput bilo kojeg drugog. Njena struktura ne može se uspoređivati ​​s društvom niti s političkim, demokratskim ili diktatorskim režimom. Katolička crkva je mistično tijelo, čiji je Krist glava, vjernici su članovi, a Duh Sveti mu je duša. Lav XIII (Satis Cognitum) i Pio XII (Mystici Corporis), ali i Benedikt XVI. (Angelus 31. svibnja 2009.) nazvali su Duha Svetoga „dušom Crkve.“ Prisutnost Duha Svetoga nalazi se u svakoj duši koja je u stanju milosti, ali Njegova neuništiva prisutnost također ostaje u cijelom tijelu Crkve, kao Duh istine i mudrosti, do kraja vjekova.

Zanijekati ljudski i vidljivi element Crkve znači upadati u protestantizam, ali nijekati njezin božanski i nevidljivi aspekt znači izjednačavati Crkvu s bilo kojim ljudskim društvom. Ukloniti iz Crkve jedan od ova dva elementa, ljudskog ili božanskog, znači uništiti je.

Kardinali Burke, Muller i Arinze pridružili su se novinarima poput Roberta Royala (krajnje desno), Edwarda Pentina, Michaela Matt-a i Sandra Magistera pri predstavljanju knjige biskupa Schneidera.

Oni koji zanemaruju djelovanje Duha Svetoga na Crkvu nikada neće moći razumjeti njezinu stvarnost. Primjerice, često čujemo kako Papama pomaže Duhom Svetim i to je istina. Ali isto tako, svim kršćanima, iako na različite načine, pomaže Duh Sveti. Kroz krštenje oni primaju dar Duha Svetoga, koji je Kristov duh.

Duh Sveti ne pomaže samo poglavarima Crkve, nego i svakoj krštenoj osobi. I najmanji amazonski Indijanaci koji su primili krštenje, su ugrađeni u Kristovu Crkvu i pomaže im Duh Sveti. Iz tog razloga ne možemo ih razumjeti, takve poput biskupa Erwina Kräutlera, biskupa emeritusa iz Xinga, Brazil, koji se hvali da nikada nije krstio Indijance. [4]

Sakrament potvrde usavršava krštenje i čini kršćanina autentičnim “vojnikom Kristovim”, ili kako je jednom rečeno: sinom ili kćeri vojujuće Crkve koja se hrabro bori protiv tijela, đavla i duha svijeta. Uz krštenje i potvrdu, kršćanin također dobiva nadnaravno svjetlo koje teolozi nazivaju „katoličkim zdravim razumom“ ili „sensus fidei“, odnosno sposobnost pridržavanja istina vjere natprirodnim instinktom, čak i prije teološkog rasuđivanja. Sveti Toma uči da sveopćom Crkvom upravlja Duh Sveti koji će je, kako je obećao Isus Krist, “naučiti cijelu istinu” (Iv 16, 13). [5] Nadnaravna sposobnost u koju vjernik mora prodrijeti i primijeniti u svom životu ulazi u otkrivenu istinu, koja dolazi od Duha Svetoga.

Godine 2014. Međunarodna teološka komisija kojom je predsjedao kardinal Gerhard Ludwig Müller, tada predstojnik Kongregacije za vjeru, objavila je studiju pod nazivom „Sensus fidei u životu Crkve“ [6] koja objašnjava da sensus fidei nije reflektirajuće znanje o tajnama vjere poput znanja stečenog kroz teologiju, nego spontana intuicija kojom se vjernik pridržava prave vjere ili odbacuje ono što joj se protivi. [7] Na vjeru vjernika, poput nauka pastira, utječe Duh Sveti, a vjernici svojim kršćanskim osjećajem i ispoviješću vjere doprinose objašnjavanju, očitovanju i potvrđivanju kršćanske istine.

Svaki kršteni pripadnik vjernika ima sensus fidei, a ovaj sensus fidei ima racionalnu osnovu, jer je čin vjere po svojoj naravi čin intelektualne sposobnosti. Danas se istinski pojam vjere izgubio, jer se svodi na sentimentalno iskustvo, zaboravljajući da je to čin razuma, koji ima istinu kao svoj cilj. Crkva je osudila fideizam. Na prvom vatikanskom saboru ona je umjesto dogme definirala kao sklad između vjere i razuma (Denz-H, br. 3017).

Sve što se čini iracionalnim i oprečnim odbija istinsku vjeru. Stoga, kada sensus fidei naglašava kontrast između određenih izraza koje crkveni autoritet artikulira i Crkvene tradicije, vjernik se mora pribjeći dobrom korištenju logike, prosvijetljene milošću. U takvim slučajevima vjernik mora odbaciti svaku dvosmislenost ili krivotvorenje istine, oslanjajući se na nepromjenjivu tradiciju Crkve, koja nije u suprotnosti s učiteljstvom, nego je uključuje.

Citat Roberta di Matei-a

Vatikanska teološka komisija navela je da: “upozoreni svojim sensus fidei, pojedini vjernici mogu uskratiti pristanak čak i na učenje legitimnih pastira ako u tome učenju ne prepoznaju glas Krista, dobrog pastira” [8]. Iz tog razloga, sensus fidei može dovesti do toga da vjernici u nekim slučajevima odbiju svoje pristajanje na neke crkvene dokumente i da se pred vrhovnim vlastima postave u otpor ili očitu neposlušnost. Takva neposlušnost vidljiva je samo zato što se u tim slučajevima legitimnog otpora primjenjuje načelo evanđelja da se čovjek mora pokoravati Bogu, a ne ljudima (Djela 5, 29).

Suočeni s prijedlogom koji je u suprotnosti s vjerom ili moralom, imamo moralnu obvezu slijediti svoju savjest koja joj se protivi, jer, kako kaže sveti kardinal Newman, „savjest je Kristov aboridžinski vikar.“ [9]

Danas se oni koji se, slijedeći svoju savjest, opiru riječima ili djelima crkvenog autoriteta koji odstupaju od Crkvene tradicije, ponekad optužuju da su “papini neprijatelji” ili čak “šizmatici”. Ali te riječi moraju biti odvažne. Najozbiljnije pogreške katolika su suprotstavljanje Kristovom nauku ili odvojenost od Crkve koju je Krist osnovao. U prvom je slučaju čovjek heretik, u drugom slučaju shizmatik.

Nismo heretičari, jer nas hereza odbija: vjerujemo u Kristov nauk kako ga je podučavao uvijek i posvuda.

Mi nismo šizmatičari, jer nas raskol odvraća: čvrsto vjerujemo u papinstvo, kojega danas predstavlja papa Franjo, čiji vrhovni autoritet priznajemo.

Ali ako papa Franjo ili bilo koji drugi papa izgovori riječi ili počini djela koja su, čini se, u suprotnosti s naukom i običajima Crkve, tada se imamo pravo odvojiti od tih riječi i djela. Naše nije pravničko razdvajanje, već moralno odvajanje, ne od Petrove službe, koja je služenje Crkvi, nego odvajanje od zle službe koju Crkvi daju oni koji obnašaju ovu Petrovu dužnost.

Knjiga biskupa Sneidera Christus Vincit  može se nabavit na Amazon.com and Angelico Press:

Prepoznajemo papino prvenstvo nadležnosti nad svim biskupima u svijetu, ali patimo kada vidimo papu u ime sinodalnosti da podržava tvrdnje episkopskih konferencija koje ga upućuju na heretički ili heretički naslonjeni sinodalni put.

Priznajemo najveću karizmu koju Crkva pripisuje Papi, onu nepogrešivosti i željeli bismo da je Papa izvršava u svoj svojoj širini da definira istine i osuđuje pogreške. Ali patimo ako se Papa suzdrži od provođenja ove karizme da bi se izrazio na ekstravagantan način u intervjuima, pismima, pa čak i telefonskim pozivima.

Kleknemo pred papu, jer u njemu prepoznajemo Kristova vikara, ali patimo kad ne kleči pred Presvetim Sakramentom, a to je sam Krist – tijelo, krv, duša i božanstvo.

Mi ne doživljavamo samo vrstu patnje; to je i osjećaj ogorčenosti koji osjećamo kad vidimo paganske ceremonije kako se odvijaju u nazočnosti Svetog Oca u Vatikanskim vrtovima. To je isto ogorčenje koje smo osjećali kad smo vidjeli Baziliku svetog Petra oskrnavljenu slikama koje su projicirane na njenom pročelju 8. prosinca 2015.

Optužuju nas da smo neprijatelji pape Franje, ali ta je optužba besmislena. Nismo ni neprijatelji ni prijatelji pape Franje. Mi smo i želimo biti prijatelji istine i dobrote, neprijatelji pogreške i zla, prijatelji Crkve prijatelji i neprijatelji Crkvenih neprijatelja.

 Optužuju nas da želimo razbiti jedinstvo Crkve, ali ne može postojati jedinstvo bez istine. Crkva je jedna, jer je ona jedinstvena, oblikovana na sliku Krista koji je isti jučer, danas i zauvijek. Po svom liku priroda Crkve mora ostati identična do kraja svijeta, jer kako sveti Pavao kaže: „Postoji samo jedan Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje, Bogu i Ocu svih nas“ (Ef 4 : 5).

Govorim kao laik, u ime mnogih laika. Laici nemaju autoritet da bilo koga podučavaju nauku Crkve, jer on ne pripada Crkvi koja uči. Ali imaju pravo i dužnost, koje im propisuje kanonsko pravo, da čuvaju, prenose i brane vjeru koju su primili prilikom krštenja.

Kao jednostavan laik, duhovno sjedinjen s ovdje prisutnim nasljednicima apostola, vjerujem da mogu reći: Danas smo glas Tradicije, koja traži da papa bude saslušan. Naš glas odaje učenje koje dolazi izdaleka i traži od pape da ga sluša s manje pozornosti nego što rezervira za takozvanu “mudrost predaka” autohtonih naroda. I mi smo odjek mudrosti predaka, drevne mudrosti koja datira od Isusa Krista, utjelovljene mudrosti.

Mudrost, piše sveti Louis Marie Grignion iz Montforta u svojoj nadahnutoj knjizi L’amour de la sagesse eternelle, koja je sažeta u ovim riječima: Verbum caro factum est: “Riječ je postala tijelom, vječna se Mudrost utjelovila, Bog je postao čovjek bez prestanka da bude Bog: Čovjek-Božje ime je Isus Krist, tj. Spasitelj. “[10] Koliko su relevantne ove riječi velikog francuskog sveca!

Uzmimo s dubokom zahvalnošću one ljude Crkve, kao što su kardinal Burke i biskup Schneider, koji svojim glasovima svjedoče o utjelovljenoj mudrosti. Svaki put kad prekrše tišinu, naša se zahvalnost za njih povećava, a naša nadnaravna nada da će im se uskoro pridružiti i drugi kardinali i biskupi. Intervju o knjizi s biskupom Schneiderom dragocjena je pomoć u održavanju nade, ali i ravnoteže, u ovim teškim vremenima.

U Christus Vincitu, biskup Schneider citira ovaj prelijepi odlomak iz Svete Hilarije od Poitijera, Atanazije Zapada: “U tome se sastoji posebnost Crkve, koja pobjeđuje kada je poražena, da je bolje razumiju kad je napadnuta, da ona ustaje kad je napuste njezini nevjerni članovi. “[11] I, mogli bismo dodati, ona pobjeđuje kada se njeni vjerni članovi bore za nju.

Hvala, kardinal Burke; hvala vam, biskupe Schneider; i hvala, Diane Montagna, što ste biskupu Schneideru dali glas kroz ovu knjigu.

Cijeli članak pročitajte na portalu The Remnantnewspaper.

Preveo P.R./Croativ.net

[1] St Augustine, Enarrationes in Psalmos, 115, n. 12.

[2] Charles Joseph Hefele, Histoire des Conciles d’après les documens originaux, Letouzey et Ané, Paris 1907, vol. I, 1, p. 431.

[3] St Hilary of Poitiers, Fragmenta, l. II, c. XXXIII.

[4] https://panamazonsynodwatch.info/it/2019/09/26/lamazzonia-impari-dalla-cina-dove-la-chiesa-fioriva-con-pochissimi-missionari-celibi/

[5] St Thomas of Aquinas, Summa theologiae, II-IIae, q. 1, a. 9.

[6] Commissione Teologica Internazionale, Il sensus fidei nella vita della Chiesa, Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano 2014.

[7] Ivi, n. 54.

[8] Ivi, n. 63.

[9] Letter to the Duke of Norfork, it. tr. Paoline, Milan 1999, p. 219.

[10] St Louis Marie Grignion of Montfort, L’amour de la Sagesse eternelle, in Oeuvres complètes, Seuil, Paris 1966, p. 152-153.

[11] St. Hilary of Poitiers, De Trin., 7, 4.

Vijesti

Starešina: “Ako poruči premijeru da ‘širi dimnu zavjesu‘ i da nadležnost nije važna, pitam se – za koga sad radi Laura?”

Published

on

Nakon mnogih, u Rumunjskoj traljavo odrađenih postupaka pod američkim sponzorstvom, ali ne vidjevši aferu vlastitog brata, tešku 30 milijuna €, pitam se za koga, ova predstavnica Ceausescuove zlatne mladeži (kći komunističkog tužitelja) – danas radi?

Očekivala sam da će glavna europska tužiteljica Laura Codruţa Kövesi za neslužbeni ulazak u hrvatsku izbornu kampanju pričekati barem raspisivanje izbora. Krenula je prije, intervjuom na televiziji N1 prošle nedjelje. Nemam uopće problem s time da Ured europskog tužitelja (EPPO) bude aktivan i u izbornoj kampanji. Naprotiv.

Novac iz europskih fondova toliki je mamac (i hrvatskim) klijentelističkim lobijima povezanima s izvršnom (političkom vlašću) da u Hrvatskoj teško nalazi put prema onima koji bi se njime koristili kao potporom razvoju, osobito kad je riječ o manjim i srednjim poduzetnicima.

Prečesto se njime potpomažu pašnjaci bez krava i ovaca, izmišljeni voćnjaci i tulipani, a bliskost vlasti u prednosti je nad kvalitetom projekta. I logično mi je i da uoči izbora europsko tužiteljstvo naloži neko zvučnije uhićenje kako bi poslalo poruku da nadzire trošenje europskog novca, da se prijevare i potkradanje ne isplate.

No očekujem da pritom ne izlazi iz svoje uloge zaštitnika europskog novca i nadzornika njegova trošenja te da se služi sredstvima primjerenima standardima kaznenih postupaka u demokratskim državama. A da se suzdrži od poteza koji ostavljaju dojam pokušaja političkog utjecaja na izbore.

Plenković treba ustrajati

Prozvavši nekoliko puta tijekom intervjua premijera Andreja Plenkovića za ‘podizanje dimne zavjese‘ jer je osporio EPPO-ovu mjerodavnost za istrage zloporabe novca na Geodetskom fakultetu, koji prema tvrdnjama hrvatske vlade nije bio iz fondova EU-a, nego iz hrvatskoga državnog proračuna, Kövesi je duboko zagazila u sferu politike.

Europska tužiteljica može sutra zatražiti uhićenje Andreja Plenkovića ako do njega vode tragovi nezakonitoga trošenja europskog novca. Ali nije primjereno da politički proziva predsjednika hrvatske vlade insinuirajući prikrivanje kriminala. I da pritom banalizira pitanje mjerodavnosti u pravosudnim postupcima, kao nešto nevažno. Jer za nju je, navodno, važno samo – je li se dogodila prijevara.

U zapadnoj je pravnoj tradiciji pitanje odgovornosti početna točka svakoga pravosudnog postupka, točka na kojoj taj postupak pada ili ide dalje. Bilo bi zanimljivo vidjeti reakciju ako Kövesi jednoga dana odluči pokrenuti istragu trošenja novca iz francuskog ili njemačkog državnog proračuna.

Hrvatska ima vrlo neugodna iskustva s banalizacijom pitanja mjerodavnosti u slučaju tužiteljica Haaškog suda (i Arbour i Del Ponte) i njihovim ‘misijama‘ pisanja povijesti i donošenja pravde, a da bi danas kao članica EU-a bez propitivanja mjerodavnosti prihvatila svaku aktivnost nove europske misionarke pravde. Zato se nadam da će Plenković u ovom slučaju ustrajati u zaštiti nacionalnoga pravosudnog suvereniteta. I da bi učinio isto da je riječ o Sandri Benčić ili Ivanu Penavi, a ne o Nini Obuljen Koržinek. S druge strane, bilo bi mi drago vidjeti i što više EPPO-ovih postupaka zbog zloporabe europskog novca koji se zasnivaju na čvrstim dokazima, prikupljenima praćenjem tragova novca, a ne na medijskoj distribuciji privatnih poruka.

Za koga sad radi Laura?

Danas, u vrijeme pojačanoga ruskoga hibridnog rata i pokušaja utjecaja na izbore u Europi, osobito je važno da (i) glavna europska tužiteljica djeluje striktno unutar svojeg mandata. U slučaju Kövesi to je dodatno važno jer njezino obiteljsko i profesionalno nasljeđe u Rumunjskoj pozivaju barem na oprez. Kći rumunjskoga javnog tužitelja iz vremena Ceauşescua i juniorska košarkaška reprezentativka (oboje upućuje na bliskost komunističkoj dubokoj državi) ekspresni profesionalni procvat doživjela je nakon 2000., pod okriljem američke administracije koja je od nje napravila ikonu borbe protiv korupcije u Rumunjskoj.

Optužila je Kövesi mnogo vladinih dužnosnika. No suđenja su pokazala da su joj predmeti bili odrađeni traljavo, na krilima politike i medijskih kampanja, uz pomoć obavještajnih službi. Mnogi su poslije pali na sudu, uključujući i postupak protiv bivšeg premijera Victora Ponte, kojeg je 2016. natjerala na ostavku.

No sumnjivu klijentelističku aferu svojeg brata Sergiua Lascua, člana Uprave rumunjskoga državnog distributera plina Trasgaza, i njegove supruge, tešku tridesetak milijuna eura, nije primijetila. Odrađena američka antikorupcijska agenda u Rumunjskoj donijela joj je imenovanje na dužnost glavne europske tužiteljice. Ne vjerujem u tužitelje koji djeluju kao produžena ruka politike. Zato, kada Kövesi poruči hrvatskom premijeru (ma tko bio) da ‘širi dimnu zavjesu‘ i da mjerodavnost nije važna, ja se pitam – za koga sad radi Laura?

Višnja Starešina / Lidermedia

Continue Reading

Vijesti

Misteriozan nestanak britanske princeze Kate povlači mnoga pitanja

Published

on

Velika Britanija, čini se, ima običaj malo-pomalo izgubiti nešto ili nekoga s radara – prvo je nestao špijun zbog kojeg su Britanci zaoštrili odnose s Rusijom, a onda je “mrak” progutao i najpopularnijeg člana kraljevske obitelji – pišu srbijanski mediji.

Princeza o kojoj se mjesecima nitko nije javljao, iznenada preminuli plemić i markiza čudnog prezimena koja bi mogla imati aferu s prijestolonasljednikom ovih su dana u središtu medijske pomame u Velikoj Britaniji.

Scenarij pomalo nalikuje zapletima romana Agathe Christie, samo što, na zgražanje znatiželjne javnosti, genijalni Hercule Poirot ovoga puta ne može riješiti misterij koji se događa na kraljevskom dvoru. Umjesto brkatog detektiva, takvim se slučajevima u stvarnosti bave operativci MI6.

Za razliku od Poirota, oni su još uvijek skloniji skrivanju informacija nego otkrivanju, pa su tako već godinama dio još jedne velike misterije koju je mogla napisati i Agatha Christie – misterija nestanka špijuna Sergeja Skripala i njegove kćeri Julije.

Britanska princeza Kate zadnji put je viđena u javnosti 25. prosinca, a onda je iznenada objavljeno da će nekoliko mjeseci biti izvan javnosti zbog “operacije abdomena”.

Kensingtonska palača, međutim, uporno odbija pružiti “dokaz života” Kate Middleton – javnost je preplavljena, a točka vrenja dosegnuta je kada je na Instagram profilu kraljevskog para objavljena fotografija princeze s djecom, što govori agencije ubrzo povukle kad su shvatile da je priča o fotomontaži.

Je li princeza živa? Gdje je otišla? Ima li njezin nestanak veze sa smrću Thomasa Kingstona, bivšeg dečka njezine sestre, a sada muža sestrične princa Williama? Kakvu ulogu u tome igraju modrice koje se vide na Williamovom vratu i njegovo povlačenje s nekoliko javnih događaja? Tko se u njezino ime putem Instagrama ispričao zbog uređene fotografije?

I ima li sve to veze s markizom od Cholmondeleyja, bivšim Kateinim prijateljem, za kojeg se sumnja da je u nešto bližem prijateljstvu s princem Williamom?

Pitanja se gomilaju, odgovora nigdje, a teorije zavjere rastu na društvenim mrežama dok obožavatelji princeze pozivaju da se ona “oslobodi”. Pokret “slobodne Kate” polako zaživljava i na internetskim platformama, kao što se svojedobno dogodilo kada su obožavatelji Britney Spears, baš u virtualnom svijetu, krenuli osloboditi slavnu pjevačicu očevog nametnutog skrbništva.

Ako je princeza doista nestala, javnost doista ima razloga strahovati za najpopularniju članicu kraljevske obitelji. Ne bi bilo prvi put da su Britanci izgubili svoju “narodnu princezu”, a ne bi bilo ni prvi put da su spomenuti špijuni MI6 “izgubili” nekoga na koga su trebali paziti.

Već godinama je nemoguće pronaći obitelj Skripal, oca i kćer, Sergeja i Juliju, unatoč tome što Britanija i njeni saveznici njihovo trovanje, navodno nervnim plinom “novičok”, koriste za antirusku propagandu.

Naime, dok je služio u Oružanim snagama Rusije, sredinom devedesetih, Skripal je bio regrutiran od strane britanskih obavještajaca kako bi im prenio državne tajne. U Rusiji je 2006. godine osuđen na 13 godina zatvora jer je agentima MI6 tajno proslijedio imena ruskih agenata koji su tajno djelovali u Europi. Četiri godine kasnije pomilovan je i razmijenjen, a potom je dobio azil u Britaniji gdje je počeo raditi za britansku obavještajnu službu.

Nakon trovanja, odnosno otpuštanja iz bolnice, Skripalu se gubi svaki trag. I ne samo to, britanske tvrdnje o ruskoj krivnji nikad nisu dokazane, već su bivši špijun, kao i njegova kći Julija, potpuno nestali s radara. Isto kao Kate.

Godine 2019. majka Sergeja Skripala zatražila je od ruske policije da njega i njegovu kćer Juliju proglasi nestalima. Prema riječima Viktorije, Skripalove nećakinje, ona je zadnji put razgovarala sa svojom rodbinom 24. srpnja 2018., te naglašava da se postupci Ujedinjenog Kraljevstva “mogu smatrati otmicom ruskih građana”.

Ona smatra da London koristi Juliju Skripal kao taoca za promicanje svojih interesa, a kako piše Izvestija, “trovanje” Sergeja Skripala i njegove kćeri bilo je potrebno Ujedinjenom Kraljevstvu za zaoštravanje odnosa s Ruskom Federacijom.

Stoga je moguće da je Zapad, a posebice sama Velika Britanija, mogla inscenirati trovanje njezine rodbine vojnim nervnim agensom kako bi nametnula antiruske sankcije i destabilizirala međunarodnu situaciju.

Viktorija Skripal je ranije tvrdila da se Julija, a možda i njen ujak, ako je još živ, prisilno drže na teritoriju jedne od britanskih vojnih baza.

Britanski mediji, baš kao i u slučaju Kate Middleton, poprilično su škrti oko Skripalovog nestanka. Što se njih tiče, Julia i Sergei zapravo nisu nestali, kao što nije ni Kate. Navode da su Skripaljevi proveli dvije godine u sigurnoj kući MI6, a odatle su “odjahali” prema horizontu, u neku drugu zemlju pod nekim drugim identitetom.

Da britanske službe odbijaju provesti zajedničku istragu s Rusima i utvrđuju što im se dogodilo, a to je manje važno. Kao što je apsolutno nebitno što javnost ne vjeruje da su princezi potrebni mjeseci i mjeseci da se oporavi od operacije, jer je bila živa i zdrava, pozirala je samo 17 sati nakon poroda.

Ista se javnost, međutim, i dalje pita što se dogodilo sa špijunom ruskog podrijetla, o čemu svjedoče objave na društvenim mrežama, gdje mnogi Skripalov nestanak uspoređuju s nestankom princeze.

I glasnogovornica ruskog ministarstva vanjskih poslova Maria Zakharova primijetila je neobičnu sličnost između dva misterija.

Kako je istaknula, Britanci u svemu odmah pronađu “novičok” i “ruku Moskve”, ali ne mogu pronaći princezu.

“Što sve nisu pronašli tisućama kilometara od Britanije, pa možda nađu kraljevsku osobu pred nosom.” Mislim da će, sudeći po trenutnom tempu, stići do subote. Možda će se Skripal konačno pojaviti negdje tamo, pored Kate”, zaključila je Zakharova.

Kad bi ih Poirot tražio, mogli bi se pojaviti. Do tada, teško da će britanski obavještajci iz MI6, kod kojih je svojedobno internirao i princezin suprug William, javnosti otkriti išta više od onoga što žele da mislimo i znamo.

“Jeste li svijetu pokazali Kate Middleton?” Jeste li pronašli obitelj Skripal?”, upitala je Zakharova Britance prije nekoliko dana. Nije dobila odgovor.

Umjesto toga, britanski mediji objavili su da je princeza Kate “napravila svoje prve korake natrag u život” – posjetila je svoju omiljenu farmu, izgledajući “sretno, odmorno i zdravo”. Nema fotografije princeze, ali ima izjava “očevidaca”.

“To su isti očevici koji su rekli ‘važne stvari’ o Salisburyju, Amesburyju i ‘novičoku’?” Čuo sam od drugih očevidaca da je na istoj farmi Sergej Skripal stajao za pultom i pakirao ručno rađene rezance. I sasvim slučajno, prošla je medicinska sestra iz berlinske klinike Charita, koja vikendom honorarno radi u tajnom engleskom kemijskom laboratoriju Porton Down.

Tajno je dala ekspresnu analizu Njenom Visočanstvu i otkrila ‘ruku Moskve’ i u tome. Naravno, još uvijek nema fotografija cijele ove pastorale. Zato su britanski tabloidi prisiljeni svoje tekstove popratiti starim slikama”, narugala se Zakharova ovom londonskom triku.

Continue Reading

Vijesti

Najveći muški svetac koji je ikada živio nije bio ni…

Published

on

Najveći muški svetac koji je ikada živio nije bio ni svećenik, ni biskup, ni đakon, ni pustinjak, ni redovnik nego suprug, otac i radnik – sv. Josip. (sv. Josemaria Escrivá)

Danas slavimo blagdan svetog Josipa, zaštitnika cijele Crkve i hrvatskoga naroda. Josip je bio pravedan čovjek dobra srca i velikog pouzdanja u Boga. Brižan čuvar, skrbnik i otac najsvetije obitelji.

Čovjek vjere i poslušnosti, vjeran čak i onda kada je poslušnost tražila od njega velike žrtve koje nije razumio. Slijedimo i mi njegov primjer i molimo za njegov zagovor jer svetost nije povlastica malobrojnih, nego poziv svima.

Sveti Josipe, brižni čuvaru Svete obitelji i zaštitniče cijele Crkve i hrvatskoga naroda, budi u nebeskoj slavi zagovornik svakoga od nas da u kušnjama života i teškoj borbi između dobra i zla ustrajemo na putu istine i ljubavi. Svojim svetim zagovorom izmoli za naše obitelji da budu Bogu odane, vjerne, pobožne i hrabre za sve životne kušnje; takve će biti jamstvo naše crkvene i narodne budućnosti.

Sveti Josipe, bdij nad našom domovinom i svim njezinim stanovnicima da nam bude blagoslovljeno prebivalište na putovanju u vječni život, gdje ćemo se jednog dana naći zajedno s Tobom, s tvojom svetom Zaručnicom i našom Majkom Marijom i sa svom nebeskom Crkvom u ljubavi, radosti i svjetlosti Presvetoga Trojstva: Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

fb/Z. G.

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved