Connect with us

Vijesti

KAZNA? Što nam se to događa?

Published

on

“Umrtvite dakle udove svoje zemaljske: bludnost, nečistoću, strasti, zlu požudu i pohlepu – to idolopoklonstvo! Zbog toga dolazi gnjev Božji na sinove neposlušne.” (Kol 3,5-6)

Govor o pandemiji ili o mjerama koje građanska vlast poduzima protiv nje ili govor o različitim odredbama biskupskih konferencija zagušio je mnoge druge govore. Nije sve zlo za zlo, ne trpimo kao prije medijski teror rodne ideologije. Međutim, rijetko se također čuje i istiniti govor o naravi ovih događaja. Što su oni u svjetlu Božje objave, kako ih tumačiti u skladu s katoličkom vjerom? Što se zaista događa?

Najčešće se javljaju glasovi koji ovo što nam se događa objašnjavaju na deistički način, kao da Boga nema. Dogodio se, eto, kvar u stroju. Strpimo se malo, uskoro će meštri (znanstvenici, stručnjaci, političari) riješiti problem i mi ćemo živjeti „novu normalnost”. Ne ćemo biti sasvim potrošačko društvo, nego dijelom potrošačko, a dijelom medicinsko. Neće nam biti jedini smisao užitak u trošenju, napravit ćemo mjesta i bojazni za zdravlje. Napunit ćemo jedan osjećaj drugim, užitak strahom. Taj će amalgam ukrotiti čovjeka i urediti društvo, pred nama je svijetla budućnost.

Rijetki se glasovi koji ovo što nam se događa tumače kao Božju kaznu, kao njegov „gnjev” kojim odgaja neposlušnu djecu. Štoviše, ovo se tumačenje s gnušanjem odbacuje kao nešto nedostojno Boga. Doduše, čuli su se ozbiljni glasovi da je riječ o kažnjavanju. Majka Zemlja kažnjava svoju djecu jer se nisu dobro odnosila prema njoj. Spopao ju je bijes, tantrum, i sad se osvećuje i trese, kao u Zagrebu – piše Mate Šimundić u QuoVadisCroatia.com

Tako nam Gea poručuje da se ekološki osvijestimo, obratimo, i prestanemo uništavati prirodu. Ovo tumačenje možemo nazvati poludeističkim. Bog se ne miješa u sve, s nama komunicira isključivo na ružičast način, a prljave poslove prepušta Majci Zemlji. Ako mislite da izmišljam i da ovakvih objašnjenja nema, pročitajte ovo.

Dakle, kažnjava li Bog ili ne? Na to pitanje odgovor je jednostavan: Da, Bog ponekad kažnjava. Kažnjava kako pojedince, tako i cijele narode. Kažnjava vremenitim kaznama u Čistilištu i vječnom kaznom u Paklu. Može kazniti uz pomoć prirodnih nesreća (bolest, potres, poplava…), ali to ne znači da je svaka prirodna nesreća automatski kazna za grijehe svakome onome koji od nje trpi. Često i nedužni stradaju, u tom slučaju Bog dopušta zlo radi većeg dobra.

„Kazna vodi čovječanstvo, kazna ga štiti, kazna budno pazi dok stražar spava. Mudar čovjek smatra kaznu usavršenjem pravde“ (Joseph de Maistre).

Bog nikada ne će moralno zlo, njegove kazne nisu plod mržnje. Nisu osveta, već milost. Ili donose pravdu ili donose spas. Njegove su kazne pedagoški usmjerene, služe tome da se ljudi obrate od svojih zala. Sluga Božji papa Pio XII. ovako je 1957. govorio katoličkim pravnicima: „Željeli bismo vas pozvati na razmišljanje o činjenici da `Bog kažnjava`, kako jasno proizlazi iz objave, povijesti i života. Koji je smisao ove božanske kazne? Apostol Pavao ga daje razumjeti kada uzvikuje: `Što tko sije, to će i žeti` (Gal 6,7). Čovjek, koji sije grijeh, žanje kaznu. Božja je kazna odgovor na grijehe ljudi.

Možemo, dakle, i trebamo (potiče nas papa Pio XII.) razmišljati o tome jesu li sveopća zaraza, ekonomske i društvene posljedice borbe protiv zaraze, uskrata sakramenata i zagrebački potres – jesu li Božja kazna. Naravno, pri tome valja sačuvati temeljnu poniznost i priznati da o tome ne možemo donijeti konačan zaključak. Nije nam dano sasvim poznavati Božje puteve. Premda Bog načelno može kažnjavati i pojedince i narode prirodnim nedaćama, je li to slučaj kad se radi o ovom ili onom, možemo samo razmišljati i pretpostavljati.

Velika prirodna zla i svi užasi povezani s tim, da bi bili kazna Božja, moraju imati neki veliki povod, neku groznu stvar preko koje Gospodin ne može lako prijeći. Promislimo, što je moglo izazvati ove strahote koje su nas pogodile? Obično se u povijesti spasenja prepoznaju dvije stvari koje izazivaju Božju snažnu odgojnu intervenciju. To su grijesi protiv prve zapovijedi (idolopoklonstvo) i grijesi protiv šeste zapovijedi (bludnost), koji su veoma često međusobno povezani i izazivaju jedno drugo.

Bog ne dopušta da njegovi izabranici budu kušani preko svojih snaga. Kad se najteža moralna zla (idolopoklonstvo, bludnost, pohlepa) rašire u toliko mjeri da se više i ne smatraju zlima, kad ih „elita” opravdava i čini, dovodeći tako malene (djecu, siromašne) u napast da i sami to opravdavaju i čine, Gospodin šalje različite prirodne nesreće kao upozorenje da ljudima prijeti vječna kazna ako se ne obrate. Preko proroka poziva na obraćenje, ne želi da njegova djeca zauvijek propadnu. Štoviše, sam hita da nas spasi, utjelovio se i na sebe preuzeo kaznu za naše grijehe. „Njegove nas modrice iscijeliše”, kaže Sveto Pismo.

Naročito se Božja kazna može očekivati kad zastrane oni koji bi trebali biti Božji glas na zemlji, kada sami proroci prestanu govoriti istinu i pozivati na obraćenje. Kada pastiri postanu najamnici i vukovi, za očekivati je da će se pojaviti vlasnik stada i dati svakome što je zaslužio. Stoga se možemo upitati što su to napravili naši pastiri i proroci u posljednje vrijeme, a moglo je izazvati ovakvu nevolju, kakva je primjerice nemogućnost javnog slavljenja svete i uzvišene Gospodinove žrtve na oltaru.

Toliko je toga, nažalost! Gotovo da nema dana, a da ne čujemo kako je ovaj ili onaj kardinal, nadbiskup, biskup, čak i biskup grada Rima, rekao ovo ili ono, učinio ovo ili ono. A gdje su tek grozote iz nedavne prošlosti! Evo primjera. Čikaški kardinal B. Cupich, naše gore žalosni list, javno je sudjelovao u poganskom obredu. To se dogodilo 7. siječnja ove godine. Kardinala Cupicha nitko od njegove subraće nije javno upozorio, niti sudionike tog nesretnog čina pozvao na obraćenje.

Drugi primjer. Novoizabrani predsjednik Njemačke biskupske konferencije, biskup Limburga, Georg Bätzing, u intervju utjecajnim njemačkim novinama 12. travnja 2020. izjavljuje: „Ako homoseksualni par živi u vjernosti, zar ne možemo reći da njihov odnos Bog blagoslivlje?” Nije zabilježen javni istup nekog biskupa ili pape protiv ove izjave. Njegova se misao širi među vjernicima i pomalo zahvaća većinu katolika. Takvo nešto strašan je otpad od vjere i izaziva dolazak „gnjeva Božjeg” (usp. Kol 3,6).

Osobito se grozna stvar dogodila prošle jeseni. Riječ je o idolopoklonstvu Pachamami, amazonskoj Majci Zemlji, i njenom kipiću. To se dogodilo u srcu katoličanstva, u Rimu, povodom sinode o Amazoniji. Naravno, samom strašnom činu (klanjanje kipu) i susljednim činima (uvođenje kipa u baziliku svetog Petra, ukrašavanje dvorane cvijećem koje simbolizira Majku Zemlju i sl.) nisu nazočili svi biskupi svijeta. Međutim, to ih ne oslobađa odgovornosti. Biskupi su dužni braniti vjeru čitave Crkve, nisu odgovorni samo za svoju biskupiju, a ponajprije griješe kad šute jer su pozvani svjedočiti za istinu. Osim nekoliko časnih izuzetaka, svi su biskupi svojom šutnjom pristali na tu sramotu.

Iz ovoga možemo zaključiti da se u narodu Božjem događa velika apostazija, ponekad glasna, a ponekad prešutna, i da su posljedice te apostazije strašna moralna zla. Hodamo po rubu balkona, neki su već i pali, misleći da je sve u redu. Brižan otac ne sjedi prekriženih ruku. Hvata nas za kosu i odvlači od provalije. To nas boli, ne sviđa nam se njegov postupak, doživljavamo to kao kaznu. To je, međutim, lijek. Gorak, ali itekako potreban. Otac s nama postupa strpljivo, ali i odlučno. Ne želi da stradamo zauvijek, nego sve poduzima da nas spasi.

Spoznaja pravog stanja stvari (masovni otpad od katoličke vjere, osobito otpad pastira, i susljedna Božja pedagoška mjera) mogu pojedinog vjernika dovesti u napast da izgubi vjeru u jednu, svetu, apostolsku i katoličku Crkvu. Čovjek može upasti u očaj i malodušnost, može malaksati u duhovnoj borbi, prestati hrabro svjedočiti za istinu. Ova kušnja osobito snalazi one koji su u svom vjerničkom životu prethodno razvili nesvjesnu papolatriju (uvjerenje da je papa uvijek i u svemu nepogrešiv) i krivo poimanje poslušnosti.

S druge strane, može se javiti cinizam i ogorčenost. Pojedinac, uvidjevši što se događa, pogrešno zaključi da ništa ne valja, da je sve jedna velika laž i da nema smisla ustrajati u vjeri. Počne se rugati svemu, tražiti mane i tamo gdje ih nema, postane zlurad. Ove dvije krajnosti, očaj i ogorčenost, malodušnost i zluradost, često pojedincu „sakriju” osobne slabosti i grijehe, zatvore duhovne oči, tako da ne vidi svoje pravo stanje i što se s njim događa.

Lijek protiv ovih napasti jest poniznost. Ponizan čovjek shvaća da sudbina Crkve, i njegova osobna sudbina, u prvom redu ovise o Bogu. Stoga ne gubi mir koji mu Uskrsli daje kao prvi dar. Drugo, ponizan čovjek zna da je Gospodin sudac svima, da se ne treba bojati ove ili one zemaljske ili crkvene vlasti, nego da se treba bojati Boga i vršiti njegovu volju, bilo zgodno ili nezgodno.

Također, budući da je Gospodin sudac živih i mrtvih, ponizan čovjek zna da nije na njemu suditi i osuđivati „tuđe sluge”, nego kao razumna ovca prosuđivati riječi i djela u skladu s istinom, čuvajući jedinstvo u ljubavi i zajedništvo s onima koji se brinu za njega. Ponizan čovjek je svjestan da poslušnost prestaje tamo gdje počinje grijeh i da se „većma” treba pokoravati Bogu. I naposljetku, onaj tko je ponizan prije svega gleda svoje grijehe, za njih se kaje, moli od Gospodina i od ljudi oproštenje, i nastoji popraviti se.

Želimo li prebroditi ovu oluju, koja se slučila na crkvenu lađu, budimo ponizni i držimo se sidra, ufanja, nade u Krista. Gospodin se brine za svoju Zaručnicu, Crkvu. Ako i dopušta da je za neko vrijeme zavode, ranjavaju i prljaju oni koji bi je trebali čuvati, brzo će pohitati da je oslobodi, da je očisti i posveti.

Tko li je onaj vjerni i razumni sluga što ga gospodar postavi nad svojim ukućanima da im izda hranu u pravo vrijeme? Blago onome sluzi kojega gospodar kada dođe nađe da tako radi! Zaista, kažem vam, postavit će ga nad svim imanjem svojim. No rekne li taj zli sluga u srcu: ‘Okasnit će gospodar moj’ pa stane tući sudrugove, jesti i piti s pijanicama, doći će gospodar toga sluge u dan u koji mu se ne nada i u čas u koji i ne sluti; rasjeći će ga i dodijeliti mu udes među licemjerima. Ondje će biti plač i škrgut zubî. (Mt 24,45-51)

Mate Šimundić

Advertisement

Vijesti

Dobro vam došao Blagdan sv. Ante – svetca cijeloga svijeta

Published

on

Govorimo o jednom od najomiljenijih svetaca u čitavoj Katoličkoj Crkvi, kojega se časti ne samo u Padovi, gdje je podignuta prekrasna bazilika u kojoj se čuvaju njegovi posmrtni ostaci, već i u cijelom svijetu.

U Hrvatskoj je jedno od središta čašćenja Sv. Antuna Padovanskog (inače, bio je Portugalac) Samostan sv. Ante na Poljudu u Splitu (Župa Svete Trojice).

Na naslovnom plakatu je raspored svetih misa i ispovijedi na sam blagdan Sv. Ante.

Sveti Antun Padovanski (sveti Ante) rodio se u Lisabonu u plemićkoj obitelji, oko 1195., i na krštenju je dobio ime Fernando. Stupio je među kanonike koji su opsluživali monaško pravilo svetog Augustina, najprije u samostanu Sv. Vincenta u Lisabonu a potom u samostanu Svetog križa u Coimbri, čuvenom kulturnom središtu Portugala. Posvetio se sa zanimanjem i žarom proučavanju Biblije i crkvenih otaca, stekavši potrebno teološko znanje koje je plodonosno primjenjivao u svom poučavanju i propovijedanju.

U Coimbri se zbio događaj koji je označio prekretnicu u njegovu životu: ondje su 1220. godine bile izložene relikvije prvih pet franjevačkih misionara, koji su otišli u Maroku i ondje podnijeli mučeništvo. Njihov je život duboko dirnuo mladog Fernanda i u njemu se rodila želja da ih nasljeduje i pođe putom kršćanske savršenosti: zatražio je tada da istupi iz augustinskih kanonika i da postane manji brat. Njegov je zahtjev prihvaćen i on se, uzevši ime Antun, uputio u Maroko, ali je Božja providnost odlučila drukčije.

Zbog bolesti je bio prisiljen vratiti se u Italiju te je, 1221. godine, sudjelovao na glasovitom “Kapitulu na rogožinama” u Asizu, gdje se susreo također sa svetim Franjom. Nakon toga je neko vrijeme živio u potpunoj skrovitosti u samostanu u blizini Forlija, na sjeveru Italije, gdje ga je Gospodin pozvao u drugu misiju. Pozvan, sasvim slučajno, propovijedati na svećeničkom ređenju, pokazao je da je obdaren takvom učenošću i govorničkim umijećem da su mu poglavari povjerili zadaću propovijedanja.

Započeo je tako u Italiji i Francuskoj apostolsko djelovanje koje je bilo tako snažno i djelotvorno da je naveo brojne one koji su se odijelili od Crkve da se ponovno vrate na pravi put. Bio je također jedan od prvih, ako ne i prvi učitelj teologije među manjom braćom. Počeo je predavati u Bologni, uz Franjin blagoslov, koji je, prepoznavši njegove kreposti, poslao Antunu kratko pismo, koje započinje ovim riječima: “Bilo bi mi drago da braću poučavaš teologiji”. Antun je udario temelje franjevačke teologije koju su njegovali veliki mislioci a koja je imala svoj vrhunac sa svetim Bonaventurom iz Bagnoregia i blaženim Duns Scotom.

Nakon što je postao provincijalnim poglavarom manje braće iz Sjeverne Italije, nastavio je službu propovijedanja, vršeći je naizmjenično sa službama vezanim uz vođenje provincije. Po završetku službe provincijala povukao se u blizinu Padove, gdje je bio boravio već u nekoliko navrata. Nakon svega godine dana, umro je pred gradskim vratima, 13. lipnja 1231. Padova, koja ga je prihvatila s ljubavlju i štovanjem za života, odala mu je trajno štovanje i iskazala svoju pobožnost. Sam papa Grgur IX., koji ga je, čuvši njegovu propovijed, nazvao “Kovčegom Svetoga pisma”, proglasio ga je svetim 1232., između ostaloga i zbog čudesa koja su se dogodila po njegovu zagovoru.

U posljednjem razdoblju svoga života, Antun je napisao dva sveska “Propovijedi”, koja su naslovljena “Nedjeljne propovijedi” i “Propovijedi o svecima”, namijenjene propovjednicima i predavačima na teološkim studijima iz Franjevačkog reda.

Sveti Antun piše: “Ljubav je duša vjere, ona je oživljava; bez ljubavi, vjera umire” (Sermones Dominicales et Festivi II, Messaggero, Padova 1979., str. 37). Samo duša koja moli može napredovati u duhovnom životu: to je povlaštena tema propovijedi svetog Antuna. On dobro poznaje nedostatke ljudske naravi i čovjekovu sklonost grijehu. Zato neprestano poziva vjernike da se bore protiv nagnuća pohlepe, oholosti i nečistoće te, naprotiv, vrše kreposti siromaštva i velikodušnosti, poniznosti i poslušnosti, neporočnosti i čistoće.

Na početku 13. stoljeća, kada su nicali novi gradovi a trgovina doživljavala procvat, sve je više bilo onih koji su bili neosjetljivi na potrebe siromaha. Zbog toga Antun u više navrata poziva vjernike da razmišljaju o pravom bogatstvu, a to je bogatstvo srca, kojim čovjek postaje dobar i milosrdan te tako skuplja blago za nebo: “O vi bogati – tako je on opominjao – neka vam prijatelji budu… siromasi, primite ih u svoje domove. Isti će ti siromasi kasnije primiti vas u vječne stanove, gdje vlada ljepota mira, povjerenje i sigurnost te obilni spokoj neprolazne sitosti” (Isto, str. 29). Nije li možda to učenje, dragi prijatelji, veoma važno i danas, kada financijska kriza i teške ekonomske neuravnoteženosti osiromašuju brojne osobe i stvaraju uvjete bijede?

Antun, koji je bio iz Franjine škole, stavlja uvijek Krista u središte života i misli, djelovanja i propovijedanja. Upravo to je drugo tipično obilježje franjevačke teologije: kristocentrizam. Franjevački teolozi rado razmatraju, i pozivaju razmatrati, otajstva Gospodinova čovještva, napose rođenje, koje u čovjeku bude osjećaje ljubavi i zahvalnosti prema Božjoj dobroti. Pogled na Raspetoga također nadahnjuje osjećaje zahvalnosti prema Bogu i poštovanja prema dostojanstvu osobe, tako da svi, vjernici i nevjernici, mogu ovdje pronaći značenje koje obogaćuje život. Antun tako piše: “Krist, koji je tvoj život, stoji pred tobom raspet, da se ti zagledaš u križ kao u neko zrcalo. Ondje ćeš moći spoznati koliko su smrtonosne bile tvoje rane, koje nijedan drugi lijek ne bi mogao ozdraviti osim krv Sina Božjega. Ako pogledaš dobro, moći ćeš shvatiti koliko su veliki ljudsko dostojanstvo i tvoja vrijednost… Nigdje drugdje čovjek ne može bolje uočiti koliko vrijedi kao kada se zagleda u zrcalo križa” (Sermones Dominicales et Festivi III, str. 213-214).

Dragi prijatelji, neka Antun Padovanski, kojega vjernici toliko časte, zagovara za čitavu Crkvu i poglavito za one koji se posvećuju propovijedanju. Neka ovi potonji, crpeći nadahnuće iz njegova primjera, trude ujediniti solidan i zdrav nauk, iskrenu i gorljivu pobožnost te učinkovitost u naviještanju.

“Ako propovijedaš Isusa, on omekšava otvrdnula srca; ako ga zazoveš, gorke ti napasti postaju slatke; ako o njemu razmišljaš, on ti srce prosvjetljuje; ako o njemu čitaš, on ti nasićuje um” (Sermones Dominicales et Festivi III, str. 59). (papa Benedikt XVI., kateheza na općoj audijenciji, 10. veljače 2010.)

Continue Reading

Vijesti

UPOZORENJE Ivoševiću!? ČETVRTA: Znamo da ne volite Vatrene i Dalića, al što je previše, previše je

Published

on

Udruga veterana Četvrte gardijske brigade iz Splita oštro je reagirala na izjave Bojana Ivoševića, splitskog dogradonačelnika.

Foto: Defilee 4. gardijska brigada HV na Rivi

On je uoči Europskog prvenstva najavio da građani Splita neće moći gledati utakmice hrvatske nogometne reprezentacije na otvorenim prostorima Rive i Marmontove ulice. Na tim je mjestima, prema ranijoj odluci, zabranjeno postavljanje televizora na otvorenom.

Poštovani gospodine Bojane Ivoševiću, dogradonačelniče grada Splita, Odakle Vam pravo zabraniti gledanje utakmice Hrvatske nogometne reprezentacije na Europskom prvenstvu, koje Vi nazivate „Neki Euro“, isto tako možemo reći da ste i Vi “Neki dogradonačelnik“. Već dugi niz godina Hrvatska nogometna reprezentacija nas Hrvate čini sretnima i ponosnima svojim rezultatima i postignućima, i onda se nađe „Neki dogradonačelnik“ koji sve to želi zasjeniti svojom pozicijom u Gradu.

Cijela država organizira navijačke zone za praćenje utakmica Hrvatske nogometne reprezentacije osim Grada Splita. Pitamo se čiji je ovo grad i s kojim pravom samovoljno zabranjujete praćenje utakmica na rivi, trgovima i slično. Ako Vama Hrvatska ne znači ništa, osim pozicije i dobre plaće, nama je Hrvatska sve.

Stoga, kao branitelji i stvaratelji hrvatske države, zbog heroja koji su svojim životima stvorili državu, da bi Vi danas bili na poziciji na kojoj jeste, i pljuvali po svemu tome, tražimo (ne molimo) da se po hitnom postupku omogući praćenje utakmica na otvorenome kako na rivi tako i u ostalim dijelovima grada Splita. Ukoliko Vi osobno ne volite Hrvatsku nogometnu reprezentaciju, ne znači da je ne vole i ostali građani Splita, kao i mnogi turisti koji su u gradu a žele pratiti utakmice kako Hrvatske, tako i reprezentacija svojih država.

Pitamo se kako se na rivi mogu održavati razno razna događanja, a prijenos utakmica ne može. Čime se tu ugrožava arhitektura centra Grada, možda prevelikim zračenjem, svjetlosti ili pak nečim drugim?! Možda Vam smeta što bi gledatelji bili ogrnuti Hrvatskim zastavama a ne zastavama duginih boja.

Hajduk je simbol grada, i Hajduk se gleda na Poljudu. Hajduk se gleda i prati svugdje. Ovdje bismo napomenuli da uz Hajduk postoje još tri simbola grada, a to su: Sveti Duje, 4.gardijska brigada i Torcida, kojih velika većina navija za Hrvatsku nogometnu reprezentaciju i želi je pratiti. Ukoliko Vam smeta Hrvatska nogometna reprezentacija, Vi je nemojte gledati, odjavite TV za vrijeme kako ga vi nazivate „Nekakvog Eura“.

Stoga, još jednom zahtijevamo da postavite zone na rivi i na ostalim mjestima i trgovima u Splitu za gledanje Europskog prvenstva.
Što se tiče nas iz Udruge veterana 4.gardijske brigade, najoštrije osuđujemo Vaše izjave i još jednom konstatiramo da Vas može biti sram za te izjave koje dajete o Hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji. Znamo da je ne volite, al što je previše, previše je.

Hrvatska iznad svih.”

Continue Reading

Vijesti

PRORAČUNATI RIZIK ili LUDO KOCKANJE – Igra li Macron ovu izbornu igru skrivenim kartama?

Published

on

Deutsche Welle: Na koju kartu igra Emmanuel Macron?

Glavni grad Francuske je u ponedjeljak zatresla politička bomba. „Malo je čudno“, kaže za DW Jean-Paul, slučajni prolaznik u centru Pariza. „Bilo je vrlo iznenađujuće to što je Macron odlučio raspustiti parlament. Ne znam što da mislim.” – donosi Deutsche Welle

Jean-Paul nije jedini koji je zbunjen. Raspuštajući francuski parlament i raspisujući izvanredne parlamentarne izbore u dva kruga, 30. lipnja i 7. srpnja, dugogodišnji predsjednik Emmanuel Macron iznenadio je naciju, pa i mnoge u vlastitoj stranci.

Na upravo održanim izborima za Europski parlament krajnje desna stranka Nacionalno okupljanje (RN) uvjerljivo je pobijedila Macronove proeuropske liberale i njega još više pritjerala uza zid. Antimigracijska i euroskeptična stranka Marine Le Pen osvojila je više od 30 posto glasova, a Macronov Preporod samo 15 posto.

„Ekstremna desnica je bijeda za Francuze i degradacija naše zemlje. Tako da se, na kraju današnjeg dana, ne mogu ponašati kao da se ništa nije dogodilo”, rekao je Macron, ističući sebe kao onoga koji vraća izbor narodu.

Bardella premijer?

Jean-Paul izvanredne izbore smatra dobrim potezom: „Bilo bi mu vrlo teško imati dobru vladu. Pa dobro, hajde da odmah razjasnimo stvari, pa ćemo vidjeti.” „Ako se Francuzi odluče za ekstremnu desnicu… ok, i to je izbor“, rekao je. „A ako žele nastaviti srednjim putem – na Francuzima je da odluče.“

Macronova pozicija kao predsjednika nije direktno na udaru zbog najavljenih izbora. On je 2022. pobijedio Marine Le Pen osiguravši si drugi i posljednji petogodišnji mandat.

U ponedjeljak je Macronova stranka počela pozivati druge centrističke snage da se udruže protiv RN-a.

Ali ako RN pobijedi na izvanrednim izborima, Macron, koji je stupio na dužnost 2017., mogao bi biti prisiljen da za svog petog premijera imenuje lidera RN-a Jordana Bardellu.

„Proračunati rizik ili ludo kockanje?“

Macronova šokantna najava odmah je postala glavna priča oko rezultata izbora u Europskoj uniji, dok su se analitičari trudili shvatiti na što on cilja.

Mutjaba Rahman, analitičar konzultantske kuće Eurasia Group, opisao je to „ili kao proračunati rizik ili ludo kockanje“.

Čini se da Macron računa na veću izlaznost i opreznije glasanje na nacionalnim izborima, napisao je Rahman na platformi X u ponedjeljak. Glasači često koriste izbore za Europski parlament za kažnjavanje nepopularnih domaćih vlada.

Macron je možda osvojio rijedak drugi mandat u Elizejskoj palači, ali on od 2022. predsjeda manjinskom vladom, boreći se da progura svoj dnevni red kroz parlament, ponekad forsirajući stvari i koristeći ustavne instrumente. Što ga je učinilo nepopularnim.

Pawel Zerka iz Europskog vijeća za vanjske poslove za DW kaže da se Macronova odluka mora gledati kroz tu prizmu. Macron riskira da posljednje tri godine svog predsjedničkog mandata proživi „u sjeni tog rezultata, očiglednog poraza od Marine Le Pen”, kaže Zerka.

Morao bi živjeti s tim da ga ona „stalno poziva da raspiše nove izbore i pokušava delegitimizirati njegov kabinet”, naglasio je Zerka.

Čini se da francuski predsjednik, poznat po svom samopouzdanju, velikim vizijama i blistavim govorima, radije kreće u ofanzivu da ponovo osvoji francuska srca i umove.

„Macron vjeruje da može na izbore, suočavajući Francusku s jasnim izborom između proeuropskog, proukrajinskog i centrističkog statusa quo, nasuprot egzistencijalnom riziku jedne krajnje desničarske vlade koja ostaje duboko antieuropska i ima tradiciju obožavanja i podrške Putinu“, smatra analitičar Rahman.

Inspiracija iz Španjolske?

Francuski predsjednik možda imitira španjolskog premijera Pedra Sancheza koji je prošle godine karijeru stavio na kocku na izvanrednim izborima – koji su na kraju za njega dobro prošli.

Ali, Pawel Zerka ističe: ako se Macronov plan izjalovi, pobjednici će naravno biti Le Pen i njen 28-godišnji nasljednik Bardella, koji su trenutno u vrlo jakoj poziciji.

„Ne možemo isključiti scenarij po kojem će, poslije izbora u lipnju i srpnju, njen utjecaj na francusku politiku rasti vrlo brzo, u slučaju da ona postane dio sljedeće vlade“, ukazuje Zerka.

Posljedice za Europsku uniju

Rezultat Macronove stranke na predstojećim izborima imat će utjecaja i izvan francuskih granica. Ako RN bude trijumfirao, Francuska bi mogla završiti kao najnovija članica EU-a s tvrdom desničarskom strankom u vladi, poslije Italije i Švedske.

Rezultati ovih europskih izbora zadali su teške udarce liderima u Parizu i Berlinu, političkom tandemu dvije najmoćnije nacije Europske unije.

Posljednjih godina Macron i njemački kancelar Olaf Scholz zajedno su radili na tome da proguraju svoju europsku agendu o snažnoj podršci Ukrajini u njenom ratu s Rusijom i davanju prioriteta klimatskoj politici.

S vladama Njemačke i Francuske na klimavim nogama oba političara djeluju manje moćno uoči borbe za najviše dužnosti u Europskoj uniji, koja slijedi nakon izbora za Europski parlament.

Za to vrijeme brige u Parizu su više lokalne prirode. Emanuelle, koju smo također zaustavili na ulici, rekla je za DW da je ljuta na Macrona zbog njegove rizične igre. „Nisam sigurna da može pobijediti. Ne razumijem zašto je to učinio, jer kako ja vidim stvari to je put da krajnja desnica dođe u vladu. Mislim da je to pravo kockanje, nikad ne znaš kako stvari mogu ispasti.”

Ella Joyner
Deutsche Welle

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved