Vijesti
Keir Starmer, pedofil Jimmy Savile i Downing Street u rukama Rothschilda
Godine 2024., kada je pobijedio na britanskim izborima, za mnoge Talijane i Europljane bio je nešto više od slavne nepoznanice. )*
Na perfidnom Albionu, pak, već je bio poznata politička figura jer je 2020. postao čelnik Laburističke stranke.
On je sadašnji britanski premijer Keir Starmer.
Čini se da je Starmer vrlo zanimljiv lik kojeg treba uzeti u obzir, posebno u svjetlu onoga što se događa u Europi posljednjih tjedana.
Euroatlantska tvrđava ostala je bez odlučujuće podrške američkog imperija koji je nakon Trumpove ere faktički označio kraj dotadašnjeg poretka uspostavljenog na kraju Drugog svjetskog rata.
Čini se kao da smo se vratili na početak 20. stoljeća kada Sjedinjene Države još nisu bile velesila druge polovice 20. stoljeća i kada je London bio pravo središte međunarodne subverzije.
Više od jednog stoljeća London je bio neosporna prijestolnica židovskih financija i njegovih gospodara koji su koristili britansku vojnu moć da prošire svoje dominione u potrazi za toliko željenim svjetskim carstvom.
Keir Starmer se svakako može definirati kao dijete ove kulture, ali njegova biografija, ako se pažljivije čita, otkriva uobičajene sličnosti i karakterne crte koje odlikuju karijeru svakog političara liberalnog Zapada upakiranu u okruženja globalizma.
Mladi Starmer svoju je odvjetničku karijeru započeo krajem 1980-ih, kada se osposobio za rad na engleskim sudovima, a samo tri godine kasnije njegov napredni “poziv” došao je do izražaja kada je postao odvjetnik grupe Liberty.
Liberty su osnovale osobe iz britanskog establišmenta 1930-ih, a među njezinim su članovima bile osobe kalibra Clementa Atleeja, premijera koji je naslijedio Churchilla na kraju Drugog svjetskog rata.
Financijeri su različiti, a među njima su i udruge poput Zaklade Berings, vrlo angažirane u LGBT aktivizmu te prestižne odvjetničke tvrtke poput Allen & Overyja koje su proteklih godina pružale važne savjete zloglasnom i sveprisutnom financijskom špekulantu Georgeu Sorosu.
Čini se da je Liberty u konačnici ništa više od onih struktura i nevladinih organizacija koje ljudi poput gore spomenutog Sorosa koriste kako bi oblikovali društva zapadnih zemalja i učinili ih likvidnim društvima u kojima patrijarhat postaje totem koji treba svrgnuti pod svaku cijenu, ne zaboravljajući mahnitu promociju uobičajene masovne imigracije, bitne za stvaranje ljudi bez rase i identiteta koje žele grof Kalergi i njegovi “duhovni” nasljednici.
Sa samo 39 godina, 2002. godine, mladi engleski pravnik uspio je napraviti neočekivani iskorak.
Postaje pravni savjetnik kraljice Elizabete, nedvojbeno jedne od najvažnijih osoba u globalističkom aparatu.
Kraljica nije bila samo monarh svoje zemlje.
Bilo je puno više.
Bio je jedan od najvažnijih članova međunarodnog masonstva, u kojem pak njegov rođak, princ Michael, šef Ujedinjene velike lože Engleske, koja se u svakom pogledu može smatrati matičnom kućom globalnog masonstva, ima vrlo važnu ulogu, a da ne spominjemo da je Elizabeth pripadala i tzv loomberg, George Soros, Sarkozy, Jacob Rothschild i Rupert Murdoch da spomenemo samo neke.
No, to ne može doprijeti do kraljičinih ušiju bez prethodnog odobrenja tih krugova, ali Starmer je očito u očima ovog aparata imao sve akreditacije ne samo da preuzme ulogu Elizabethinog pravnog savjetnika, već i da samo 6 godina kasnije, 2007., postane šef Crown Prosecution Service (CPS), odnosno službe općeg kaznenog progona Engleske i Walesa.
Kroz ovaj ured prolaze najosjetljiviji kazneni slučajevi u zemlji i kroz njega se donose odluke hoće li se ili ne procesuirati najutjecajnije osobe u Engleskoj.
CPS i pedofil Saville
Između 2007. i 2008. CPS je primio bujicu pritužbi o seksualnom uznemiravanju protiv odvratnog lika kao što je Jimmy Savile, o čemu je bilo riječi u prethodnoj prilici.
Savile je bio vrlo poznat u Ujedinjenom Kraljevstvu zbog svog BBC-jevog televizijskog programa “Jimmy Will Fix It”, ali je bio još zloglasniji jer su do kasnih 1970-ih njegove pedofilske sklonosti postale dobro poznate.
Saville je već bio na rubu da bude optužen za ubojstvo 1977.
Nedaleko od njezine kuće u Leedsu, blizu Roundhay Parka, pronađeno je tijelo 28-godišnje žene, Irene Richardson, koju je udarcima čekića ubio zloglasni serijski ubojica tih godina, Peter Sutcliffe.
Scotland Yard, međutim, Savillea nije niti pokušao staviti pod svoj istraživački objektiv, unatoč tome što je živio nedaleko od Sutcliffea i unatoč tome što ga je s njim vežulo “jedinstveno” prijateljstvo.
Ali Jimmyja se nije moglo dirnuti. Uživao je zaštitu najviših vrhova britanskog establišmenta.
Bio je naime blizak prijatelj tadašnjeg princa Charlesa koji ga je često primao u Buckinghamskoj palači jer je BBC-jev DJ bio puno više od savjetnika kraljevske obitelji Windsor.
Bio je to čovjek koji je dobio zadatak dovoditi djecu raznim kraljevskim obiteljima koje su ih željele zlostavljati jer je pedofilija, kao što je poznato, jako prisutna u krvi engleskih kraljeva.
Lady Diana, koja se udala za Charlesa ranih 1980-ih, bila je duboko zgrožena činjenicom da je njen suprug primao i tretirao pedofila Savilea kao svog bliskog prijatelja, ali vrata palača ove obitelji širom su otvorena svakome tko im može dovesti djecu i dječake na zlostavljanje, kao što se, primjerice, dogodilo princu Andrewu, bliskom prijatelju drugog pedofila poput Epsteina koji se pak brinuo o udovoljavanju zahtjevima obitelji.
U prvim godinama svog upravljanja CPS-om, Starmer se našao s eksplozivnim dosjeom koji je sadržavao stotine i stotine pritužbi i čvrstih svjedočanstava o zlostavljanjima koja je počinio Jimmy Savile.
Procjenjuje se da je bilo najmanje 450 žrtava pedofilskog zlostavljanja užasnog lika, no Starmerov istražni ured, koji je imao vrlo solidan slučaj u rukama, pustio je da padne u prazno.
Savillea je najprije pozvala policija, no Jimmy je tijekom ispitivanja istražiteljima uputio ne tako prikrivene prijetnje, pokušavajući jasno dati do znanja da je on jedan od onih koje se ne smije dirati.
Tako je pokrenut moćni pedofilski stroj koji drži uzde vlasti u Velikoj Britaniji i raznim zapadnoeuropskim zemljama.
Saville je spašen, a Starmer ulazi na globalistički Olimp
Žrtve zlostavljanja, sada žene, daju detaljne i vjerodostojne izvještaje o nasilju koje su pretrpjele, a istražitelji žele nastaviti, ali odvjetnik Starmerova ureda sve odbacuje kao “manje nasilje” nasuprot čuđenju istražitelja koji napominju da Ured državnog odvjetnika nema namjeru ništa poduzeti protiv Savillea.
Najmoćniji pedofil u kraljevstvu ponovno se uspijeva izvući.
Stigle su stroge naredbe odozgo da se ne postupa i svodnik iz Windsora umro je 2011., u dobi od 85 godina, a da mu krunski sudac nikada nije falio ni dlake s glave, unatoč stotinama optužbi protiv njega tijekom desetljeća.
Dosje koji sadrži cijelu istragu o Savilleu nestaje, a više se ne mogu pronaći ni dokazi o Starmerovim putovanjima u Washington tih godina.
Ravnatelj britanskog državnog odvjetništva zapravo je često putovao u Sjedinjene Države gdje je očito dobio precizne upute u vezi s još jednom delikatnom istragom mučenja protiv Binyama Mohameda, uhićenog u Pakistanu 2002. i mučenog od strane MI6 i ljudi iz CIA-e tijekom godina takozvanog “rata protiv terorizma”, u kojem su Angloamerikanci otimali navodne teroriste diljem svijeta, kada su samo godinu dana prije tijekom napada 11 rujna zapravo su isključili sve najosnovnije protuterorističke sigurnosne mjere.
Mladi sudac i dalje uživa naklonost globalističkih sila, a nakon angažmana u CPS-u, koji je bio presudan u spašavanju Savilea i razgranate pedofilske mreže iza njega, dolazi nagrada i definitivan skok na Olimp globalizma.
Godine 2017. postao je član Trilateralne komisije, jednog od raznih pipaka globalističkih obitelji, koju je 1973. godine osnovao neizrecivi David Rockefeller koji je cijeli život pokušavao izgraditi Novi svjetski poredak i koji je 1995. godine pred skupštinom Ujedinjenih naroda rekao da je sve spremno za takav korak.
Jedina stvar koja je nedostajala do cilja bila je kriza toliko velika i “savršena” da bi definitivno prisilila vlade da se odreknu svog preostalog suvereniteta.
Dugo očekivana kriza stiže 2020. pod krinkom zloglasne pandemijske farse i upravo te godine stiže definitivno političko posvećenje za Starmera koji postaje vođa laburističke oporbe i glavni protivnik Borisa Johnsona, da bi ga 2022. zamijenio emisar Goldman Sachsa Rishi Sunak.
Sam Johnson nakratko je ostavio dojam da želi pobjeći od korumpiranog stroja koji upravlja britanskom politikom kada je otvoreno optužio Starmera da prikriva dokaze o Savilleovom pedofilskom zlostavljanju.
Trenutak hrabrosti i ogorčenosti ipak je kratko trajao.
Bivšeg britanskog premijera najprije je pogodila nasilna medijska kampanja, a potom ga je vlastita stranka “natjerala” na ispriku prije nego što je konačno kapitulirao prepustivši vodstvo konzervativaca Rishiju Sunaku, čovjeku kojeg je spomenuta investicijska banka Goldman odabrala da provodi politiku socijalnog klanja u zemlji, uvijek na liniji neoliberalne linije Margaret Thatcher, Željezne Lady, još jedne bliske prijateljice, između ostalog, tate pedofila Savile-a.
Starmer stiže u Downing Street 2024., ali jasan je dojam da se suočava s uobičajenim političkim deja vuom, odnosno uobičajenom po tko zna koji put pomno izvedenom operacijom u stražnjim sobama raznih globalističkih i cionističkih krugova jer se britanski premijer također može pohvaliti još jednom vrlo bliskom vezom sa židovskim svijetom upravo unutar svoje obitelji.
Njegova supruga, Victoria Alexander, zapravo je židovskog podrijetla, a djeca para, unatoč tome što se Starmer izjašnjava kao “ateist”, odgajaju se prema odredbama židovskog zakona u Talmudu, prema kojem su njih dvoje Židovi po svemu jer se “gen” judaizma prenosi po majčinoj, a ne po očevoj liniji.
O supruzi britanskog premijera do 2020. nije se puno znalo, a do danas se ne zna pouzdano ni koje je godine rođena, što je neviđen pothvat za suprugu britanskog premijera.
Lady Starmer praktički je predmet misterije, izbor koji je možda napravljen upravo zato da bolje djeluje u sjeni, daleko od svjetla medijskih reflektora.
Čini se da je raskrižje koje je dovelo Starmera u Downing Street sinagoga u Saint John’s Woodu gdje njegova žena i djeca slijede židovske vjerske običaje, a ovo je mjesto zapravo isto mjesto gdje se nalaze druge vrlo moćne osobe u britanskom društvu.
Ista je to sinagoga u kojoj se vjenčala Lynn de Rothschild sa svojim bivšim suprugom, koji je preminuo 2022., Evelyn de Rothschild, povijesnom vlasnicom časopisa Economist, poznatog, ili zloglasnog, po ezoteričnim naslovnicama na kojima se najavljuju budući scenariji za godine koje dolaze.
Ali Starmerove veze s najmoćnijom obitelji u Velikoj Britaniji i svijetu ne staju tu.
Predizbornu kampanju laburističkog političara zapravo je financirao lik poput Trevora Chinna, biznismena koji je financirao razne cionističke lobije, a koji je pak bio blizak drugom vrlo moćnom eksponentu britanskih Rothschilda, Jacobu, koji je također umro posljednjih godina kao i njegova sestrična Evelyn.
Starmer se stoga pojavljuje okružen ljudima bliskim ovim moćnim bankarima i svakako ga se može definirati kao klasičnog političara kojeg su izgradile gornje razine liberalnih demokracija, onih u kojima se prave odluke donose, onih u kojima se sve unaprijed odlučuje i onih u kojima se ne penješ ako ne paziš da je kandidat “najbolji” da zadovolji interese ove transnacionalne elite i njenu agendu.
Čini se da je put britanskog premijera potpuno zrcalna slika puta kojim je krenuo njegov kolega s druge strane kanala, francuski predsjednik Emmanuel Macron, o čijem je bogatstvu odlučivao francuski ogranak obitelji Rothschild.
Sličnosti između dvojice političara postaju još uznemirujuće ako uzmemo u obzir drugi scenarij.
Prema nekima, i sam britanski premijer mogao je biti jedna od mladih žrtava pedofila Jimmyja Savillea, kao što je i sam Macron bio žrtva pedofilskog nasilja od strane Brigitte Trogneux, čije je pravo ime bilo Jean Michel Trogneux prije nego što je 1989. preuzela drugi identitet zahvaljujući odlučujućoj pomoći drugog pedofila, pastora Doucéa.
Iz kojeg god kuta gledali na te političke staze, uvijek se pojavi najmanji zajednički nazivnik pedofil.
Briljantna pravosudna i politička karijera aktualnog britanskog premijera u ovom slučaju ne bi bila ništa drugo nego rezultat jedne od onih žrtava CIA-inih programa, MK Ultra i Monarch, o kojima je više puta govorila, primjerice, Cathy O’Brien, koju su u djetinjstvu zlostavljali predsjednici kalibra Geralda Forda i Georgea H. Busha.
One su takozvane seksualne robinje koje trpe strahovita zlostavljanja od ranog djetinjstva da bi povrijedili njihovu psihu i programirali je na takav način da budu u stanju preživjeti nasilje kao djeca, a zatim postati, kao odrasli, razne političke vođe u rukama tih tajnih društava koja na vlast dovode vladare koje oni određuju i usmjeravaju kroz ove sofisticirane i neljudske tehnike kontrole uma.
U ovom slučaju zaključak bi bio samo jedan.
Starmer bi, poput Macrona, bio žrtva pedofilske mreže i mnogo godina unaprijed izabran da postane neka vrsta monarha u rukama obitelji Rothschild koja povlači konce francuske i britanske politike.
Zajedničko za njih dvoje su njihove žene, iako je u Brigitteinom slučaju taj izraz neprikladan, koje su bile istinske skrivene tkalje karijera njihovih muževa i koje su im otvorile sva ona vrata koja su svima izvan tih krugova čvrsto zatvorena.
Konačna bit liberalnih demokracija masonskog podrijetla je upravo to.
Ne odlučuje narod, nego moćnici koji su osmislili ovaj politički sustav i možda su upravo ti dokazi iskopali nepremostivi jaz između naroda i tzv. elita.
Danas se čini da Europska unija i NATO svoje preostale nade polažu u ovu vrstu anglo-francuske osovine kojom upravljaju dvojica ljudi koje su odabrali Trilaterala i Bilderberška skupina.
Samo ovaj jedini dokaz dovoljan je za mjerenje očaja eurokracije i njezinih marioneta.
Cessare Sacchetti/La cruna dell’Ago
)* – Mišljenja iznesena u tekstu su autorska i ne moraju biti stavovi redakcija roativ.net-a
Na ovogodišnjoj Dori, pobjednik je postao Marko Bošnjak sa svojom pjesmom Poison Cake koja je izazvala brojne reakcije i podijelila javnost. Jedan od privih svećenika koji je za ovu pjesme rekao: ”Posion cake – pjesma je puna otrova. Izbjegavajte!”, je fra Ante Vučković.
Upravo je on upozorio da trebamo paziti što slušamo. Donosimo vam još jedan duhovni osvrt na ovu pjesmu, a to je od teologa i psihologa patera Mije Nikića, koji je za Glas Koncila komentirao pobjedničku pjesmu Dore – Marija Berić u Vjera.hr.
Pater Nikić je izrazio zabrinutost zbog duhovne poruke koju pjesma nosi. Prema njegovom mišljenju, tekst pjesme, koji sadrži stihove poput “Zagrizi moj otrovni kolač” i “Sutra ćeš biti pokopan”, odražava pesimistički i destruktivni duh današnjeg društva. Nikić ističe da su ove riječi izraz frustriranog duha koji ne može pronaći smisao u životu i koji se okreće otrovnoj osveti kao rješenju.
Otrovne i negativne poruke i utjecaj glazbe
Prof. Nikić također postavlja pitanje jesmo li postali “bolesno osjetljivi” na ovakve sadržaje, kao i jesmo li postali “bolesno neosjetljivi”. On smatra da smo postali previše neosjetljivi na otrovne i negativne poruke koje dolaze kroz moderne komunikacijske platforme, što može imati ozbiljan duhovni utjecaj.
Nikić naglašava da pravi izlaz iz ove situacije nije u osveti i otrovnim reakcijama, već u iskrenom oprostu, koji je jedini put do iscjeljenja na osobnoj i društvenoj razini.
O utjecaju glazbe na čovjeka govorio je Matija Šafran na otvorenom susretu zajednice ”Nanovo rođeni” koji je tom prilikom istaknuo kako je tema glazbe jako bitna za čovjeka.
”U ovom vremenu kada smo prisiljeni na slušanje bilo kakve glazbe, nameće nam se glazba, većina potrošača glazbe danas, glazbu shvaća kroz materijalne oči i većina ju smatra kao zabavu ili jednu robu, a glazba je nešto puno dublje”, objasnio je.
”Kad govorimo o utjecaju glazbe na čovjeka, važno je sagledati tri razine na kojima se taj susret događa.
Čovjek je biće sastavljeno od tri dimenzije: tijela, duše i duha. Tijelo reagira na ritam, duša obuhvaća naše emocije, osobine i karakter, dok duh teži nečem neograničenom – možemo ga zamisliti kao dah koji nam je udahnut od Boga.
Glazba djeluje kroz tri ključna elementa: ritam, harmoniju i melodiju. Ona može oplemeniti društvo, ali ga također može i narušiti – ovisno o tome kako je koristimo”, istaknuo je Matija Šafran.
Ovih sati izlazi ogromna količina dokumenata vezanih uz atentat na američkog predsjednika Johna Fitzgeralda Kennedyja – piše Cesare Sacchetti… Neki su još uvijek užasnuti, a nije teško razumjeti njihove razloge…
Foto: J.F. Kennedy s Ben Gurionom, izraelskim premijerom, s kojim je imao dosta loše odnose…
Još uvijek smo tek na prvim otkrićima i potvrdama onoga što se može definirati kao pravi državni udar, a među tim otkrićima i potvrdama je da CIA nije htjela objaviti dokument koji je praktički potvrdio kako je američkim obavještajcima upravljala izraelska obavještajna služba kroz kontrolu ljudi lojalnijih Izraelu nego Sjedinjenim Američkim Državama, poput bivšeg šefa CIA-ine kontraobavještajne službe, Jamesa Angletona.
Angleton je bio jedan od onih ljudi koje su Izraelci upućivali što treba, a što ne smije govoriti, a nije teško zamisliti da je CIA proizvodila dezinformacije koje su osmislili i napisali ljudi iz Mossada u Tel Avivu.
Stoga se još jednom čini nemogućim razumjeti dinamiku koja je dovela do JFK-ove smrti bez ispitivanja svakog pojedinog elementa ove priče koja vodi natrag, točno, do židovske države.
Niti cionističke zavjere protiv JFK-a i priča o Kennedyju
A da bismo to učinili, možemo započeti rekonstruiranjem niti zavjere protiv predsjednika iz nedavno procurjelog audio zapisa između američke poduzetnice Billie Sol Estes, već osuđene za prijevaru, i Cliftona Cartera, desne ruke bivšeg potpredsjednika i predsjednika Lyndona Johnsona.
Carter ne škrtari riječi u ovom razgovoru. On jasno kaže da je nalog za ubojstvo predsjednika Sjedinjenih Država, JFK-a, dao njegov potpredsjednik, Lyndon Johnson, koji je imao dubok prezir i odbojnost prema Kennedyju i njegovoj obitelji, smatrajući ih previše neprijateljskim prema određenim interesima moćnih lobija u Washingtonu.
Audio je držao u ladici nećak Billie Sol Estes, kao da čuva policu osiguranja preko koje može sačuvati vlastiti život ili da može ucjenjivati vrlo isplativog Lyndona Johnsona.
Kennedyjevi su se sukobili s previše moćnih osoba u Washingtonu, a iznad svega usudili su se izazvati bijes stvarne cionističke sile koja je kontrolirala Sjedinjene Države tijekom 20. stoljeća i ranih godina sadašnjeg stoljeća.
Cionistički i židovski svijet jako je mrzio obitelj Kennedy ne samo zato što su bili pripadnici katoličke vjere, prava bauk u talmudskom svemiru, već i zato što su namjeravali stati na kraj moći koju je ovaj iznimno moćni lobi imao nad Amerikom.
Rat između Kennedysa i Židova već je započeo godinama prije, za vrijeme zabrane zabrane, kada su ulice američkih gradova i Chicaga krvale bande ne samo Al Caponea, već su prije svega pripadnici židovske mafije, poput Meyer Lanksyja i Mickyja, kad je itacija, koja je bila pamtila, u skladu s holillyjem, kojim se ne pamti, a to je, što je samo pamćeno, u skladu s Hollywoodom.
Joe Kennedy začetnik je ove obitelji irskih emigranata koja se probila u svijet američkog kriminalnog podzemlja zahvaljujući svojim vezama s tim likovima s kojima je surađivao i s kojima je počeo ilegalno uvoziti alkoholna pića iz Kanade i Europe.
Čini se da je veza plodna sve dok Joe konačno ne prekine s gangsterima poput Cohena i dvije strane započnu žestoki rat.
Tridesetih godina prošlog stoljeća Joe Kennedy postaje respektabilan poslovni čovjek te čak započinje svoju karijeru u svijetu diplomacije, te dobiva prestižno mjesto američkog veleposlanika u Londonu, jednu od najvažnijih pozicija u ovoj sredini.
Tih godina Kennedy je razvio bliske veze s tadašnjim premijerom i visokorangiranim masonom Winstonom Churchillom, no to ga nije spriječilo da shvati da su financijski krugovi koji su računali pokrenuli moćnu mašineriju koja je pod svaku cijenu htjela uvući Sjedinjene Države u Drugi svjetski rat.
Shvatio je to i slavni i legendarni avijatičar švedskog podrijetla Charles Lindbergh, koji je izričito doveo u pitanje spletke cionističkog lobija i Velike Britanije da uključe Sjedinjene Države u rat koji bi koristio samo onima koji su htjeli izgraditi određeni red iz kaosa, da upotrijebim izraz vrlo popularan u ložama.
Naredba je bila izgraditi američki imperij koji bi kao svoju primarnu svrhu imao zaštitu i osiguranje interesa onih, poput Churchilla, koji su htjeli izgraditi svjetsku vladu i onih koji su željeli izgraditi židovsku državu koja će postati najutjecajnija nacija 20. stoljeća.
Američki predsjednici bili su samo instrumenti te moći.
Oni su bili izvršitelji oporuka koje su već bile napisane negdje drugdje znatno unaprijed, a Joe je, unatoč svojoj nejasnoj prošlosti, savršeno razumio tko je zapravo glavni u Americi i želio je da to znanje prenese svojoj djeci kako bi imali oružje koje on nije mogao imati da se suprotstavi takvoj moći.
John Kennedy i cionističko pitanje
Joeov se san ostvaruje kada u Bijelu kuću stiže njegov sin John Fitzgerald, koji je već bio senator od poslijeratnog razdoblja i koji je već shvatio korijen cionističkog problema u Sjedinjenim Državama.
Osoba koja mu je to dala do znanja bio je čovjek poput Benjamina Freedmana, poduzetnika židovskog podrijetla, čija se priča nikad dovoljno ne proučava jer je previše “iritantna” za neke koji žele prešutjeti ono što neki Židovi koji su prešli na katoličanstvo imaju za reći.
Freedman je bio cionist od samog početka, onaj koji je savršeno dobro znao koji su pravi ciljevi ovog moćnog svijeta, koji bi pretvorio Sjedinjene Države u svoju dugu gospodarsku i vojnu ruku da se ništa nije učinilo da se to spriječi.
Tako je počela popularizacija poduzetnika koji je postao katolički aktivist i uspio se obratiti Kennedyju kako bi ga obavijestio o prijetnji koju cionizam predstavlja za Sjedinjene Američke Države i za cijeli svijet.
Mladi senator sluša, uči čak i više nego što je već naučio od svog oca, i stiže u Bijelu kuću s vrlo jasnim idejama o tome što je stvarna sila koja kontrolira njegovu zemlju.
Odmah počinje rat s cionizmom. U to je vrijeme u Tel Avivu postojao čovjek poput premijera Ben Guriona, koji se smatra jednim od utemeljitelja Izraela, s prošlošću terorista Hagane, koji je sudjelovao u nekoliko masakra nad civilima.
Izrael je želio postati nuklearna sila. On nije težio izradi atomske bombe da bi se zaštitio od napada, već da bi imao to razorno oružje koje može staviti pod kontrolu cijeli arapski svijet i one koji se nisu htjeli pokoriti ekspanzionističkim željama židovske države.
Počinje vrlo težak sukob između Kennedyja i Ben Guriona (s naslovne slike).
Izraelski premijer Kennedyja naziva nekom vrstom novaka koji nije u stanju razgovarati s njim, dok je američki predsjednik savršeno svjestan da mu Izraelci lažu o nuklearnom programu pokrenutom u Dimoni, u izraelskoj pustinji.
U mjesecima prije smrti, američki je predsjednik bio uporan u stavu da će se AIPAC, iznimno moćni izraelski lobi, smatrati stranim agentom te da će se pod svaku cijenu spriječiti da Izrael postane nuklearna sila.
Kennedy je ušao u zabranjenu zonu. Ušao je u sanctum sanctorum, da tako kažemo, stvarne moći koja vlada Amerikom i morao je biti eliminiran pod svaku cijenu.
Zavjera u Dallasu
Predsjednika je u studenom 1963. u Dallas pozvao predsjednik lokalne židovske zajednice Julius Schepps koji ga je odveo u grad u kojem se dogodila spletka.
Oswald, žrtveni jarac kojeg su već označili njegovi stari lutkari u CIA-i, nije čak ni bio tamo gdje će ga Warrenova komisija kasnije smjestiti, to jest na peti kat spremišta knjiga.
Bio je vani, na ulici, što je pokazala i snimka Associated Pressa.
Na oružju kojim je pucano nisu bili čak ni njegovi otisci prstiju, koji su se pojavili tek više od tjedan dana nakon što su znanstveni testovi već utvrdili da Lee Harvey Oswald nije uzeo tu pušku Carcano.
Pucnjevi nisu došli s leđa kako tvrdi Warrenova komisija. Krenuli su sprijeda, što se jasno vidi iz Zapruderovog filma.
Kennedyja je ustrijelio netko ispred predsjednika, a ne iza njega, a Bill Cooper, bivši vojnik američke mornarice, već je u kasnim 1980-ima otkrio da je vidio povjerljive dokumente u kojima se navodi da je Kennedyja ustrijelio njegov vozač William Greer.
Na restauriranoj snimci tih dramatičnih trenutaka, Greer se može vidjeti kako u lijevoj ruci drži predmet koji je uperen u Kennedyja, a ne treba ga brkati s odrazom sunca na glavi guvernera Connallyja pored vozača Tajne službe.
Kennedyjeva glava eksplodira, a Jacqueline, njegova žena, pokušava pobjeći jer je vidjela jasnu scenu.
Povijest mijenja tok. Predsjednik koji se htio suprotstaviti židovskoj državi eliminiran je samo zahvaljujući masovnoj suradnji snaga sigurnosti koje su umjesto da ga zaštite sudjelovale u njegovom ubojstvu.
Lyndon Johnson: Suučesnik pučista u ubojstvu predsjednika
Lyndon Johnson je u rekordnom roku odmah postao predsjednik SAD-a, kada bi u svakoj sudskoj istrazi na popisu osumnjičenika trebao završiti sam američki potpredsjednik, kao prvi dobitnik te smrti.
Johnson je već dan prije priznao svojoj ljubavnici Madeleine Brown da je sve spremno da ubije predsjednika Kennedyja.
Potpredsjednik je bio sve što Kennedy nije. Namjeravao je staviti Sjedinjene Države u službu Izraela, a pod njegovom administracijom ne samo da bi AIPAC povećao svoju moć, već bi Izrael izgradio vlastito nuklearno oružje, koje i danas tajno i ilegalno drži.
Izrael i danas pamti Johnsona kao jednog od predsjednika koji su najbliži židovskoj državi u američkoj povijesti i ne čudi što on tako govori.
Johnson je predsjednik koji je dopustio Izraelcima da napadnu američki brod USS Liberty, što je dovelo do smrti 34 američka mornara, u pokušaju da Sjedinjene Države uđu u rat protiv Egipta.
Izrael ubija američke vojnike i umjesto da bude kažnjen, nagrađuju ga predsjednici poput Johnsona.
Predsjednik koji je zamijenio Kennedyja u golemoj organiziranoj zavjeri, prema nekoliko izraelskih izvora, također je bio židovskog podrijetla i to bi pomoglo da se još bolje razumije njegova privrženost izraelskoj stvari.
U ubojstvu Kennedyja, cionistička prisutnost je posvuda. To je u Jacku Rubyju, mafijašu židovskog podrijetla, pravim imenom Jacob Rubenstein, poslan da ubije Oswalda kako bi izbjegao pretjerano neugodno suđenje.
Ruby je otvoreno rekao da je to učinio kako bi spasio Židove od mogućeg pogroma ako se sazna istina.
Tako je i u Warrenovoj komisiji, gdje je i sam Earl Warren bio židovskog podrijetla kao i 10 od 22 člana tog tijela koje je htjelo učiniti sve da optuži Oswalda i izostavi sve dokaze koji su pobijali teoriju o usamljenom ubojici i jednom metku koji napravi sedam okreta u zraku prije nego što pogodi Kennedyja u glavu.
Teorija koja bi možda bila u redu za fliper, ali koja je nevjerojatno prijevara koju je ova komisija podnijela Amerikancima.
Stroj koji je doveo do JFK-ove smrti je onaj koji kontrolira duboku državu u Washingtonu, onaj koji kontrolira CIA-u i onaj koji je pisao vanjsku politiku svakog američkog predsjednika od poslijeratnog razdoblja do dolaska Trumpa.
Kennedyjeva palica prešla je Trumpu
Predsjednik koji je prekinuo taj kontinuitet nedvojbeno je Donald Trump, koji je, za razliku od svog prethodnika, odabrao mnogo suptilniju i vještiju strategiju.
Nije izabrao put frontalnog i otvorenog sukoba protiv židovske države, već se uvijek deklarirao kao njezin “prijatelj”, a zatim se upustio u geopolitiku jasno suprotnu onoj koju je želio Tel Aviv, koja je započela povlačenjem trupa na Bliskom istoku i nastavila se završetkom posredničkih ratova koje je Washington pokrenuo u ime cionističkog lobija.
Ovo je tema o kojoj se mnogo raspravlja i jedan je od glavnih bojnih konja lažnih protuinformacija koje, u svom bjesomučnom pokušaju da Trumpa povežu s Izraelom, ne kažu da je Trump bio prvi predsjednik koji je okončao beskrajne ratove na Bliskom istoku i čak ne kažu da je Trump bio predmet niza beskonačnih pokušaja njegova života, a sve su organizirale iste cionističke sile koje su ubile Kennedyja 62 godine ranije.
Ne riskirate da budete višestruko ubijeni ako niste izazvali bijes krugova poput AIPAC-a, raznih neokonzervativaca i svih onih židovskih financijskih fondova koji su se dan prije napada u Butleru u Pennsylvaniji kladili na njegovu smrt jer su jasno znali, baš kao što su znali razni fondovi koji su prije 11. rujna stavljali svoje kratke oklade protiv zrakoplovnih kompanija uključenih u 11. rujna.
Trump je od ovih sila bio predodređen da dobije metak u glavu, baš kao i predsjednik Kennedy, ali Providnost je na dan trećeg ukazanja Fatime htjela da mu se život poštedi jer je iza puta ovog čovjeka očito stajao i postoji puno veći plan, a to je stati na kraj despotizmu ovih sila koje su htjele podići globalnu tiraniju, kakvu smo vidjeli u vrijeme pandemijske farse.
Trump je uspio doći do točke u kojoj JFK nažalost nije uspio, a to je neovisnost Sjedinjenih Država o stranim lobijima i uklanjanje FED-a iz njegove financijske moći.
Kennedy nije samo razgnjevio cionizam, već i njegov financijski ogranak, Federalne rezerve, koje su osnovale obitelji poput Warburga, Vanderbilta, Rockefellera i Morgana, raznih povjerenika obitelji Rothschild u Sjedinjenim Državama.
Predsjednik Kennedy je zapravo potpisao Izvršnu naredbu 11110 kako bi se Ministarstvu financija omogućilo tiskanje vlastitog novca bez da ga proslijedi iz FED-a u ruke privatnih bankara.
Čini se da je Trump također otvorio put kraju moći FED-a mjerama posljednjih godina, zahvaljujući kojima je učinkovito prisilio američku središnju banku da tiska novac kako bi pomogla malim i srednjim poduzećima, za razliku od onoga što su činili njegovi prethodnici, koji su računalima koja su tiskala novčanice puštali da rade samo za bankarske institucije kao što su Goldman Sachs i JP Morgan.
Promjena paradigme bila je jasna i oštra, toliko da se razni visoki financijski bankari sada boje da bi više od stoljeća moći FED-a nad Sjedinjenim Državama moglo doći do kraja.
Povijesna nit koja povezuje dvojicu američkih predsjednika, Kennedyja i Trumpa, čini se očiglednijom i čvršćom nego ikad.
Trump je u potpunosti preuzeo naslijeđe svog nasljednika i uspio ga je provesti do kraja.
Amerika konačno ulazi u eru u kojoj više nije podložna dominaciji aškenaskih financija i globalnog cionističkog pokreta.
Kennedyjev san sada postaje stvarnost, a Donald J. Trump to je omogućio.
Cesare Sacchetti/LaCrunadellAgo
Napomena: Mišljenja navedena u tekstu ne moraju odgovarati stavovima Redakcije Croativ.net-a
Poznati televizijski voditelj doživio šok u Međugorju: ‘Demon ga je nazvao imenom’
Hrvati, Hrvatska i Trump
OVI LIKOVI SU U STANJU POTPUNOG LUDILA – EU uvodi ono čega smo se svi bojali… je’l to znači zbogom gotovini?
Dr. Jure Burić: Tragična povijest hrvatske politike iza 90-ih
ETO ŠTO ŽENA MOŽE UČINIT ČOVIKU David, Bat-Sheba, Grijeh i Hallelujah
Poznati televizijski voditelj doživio šok u Međugorju: ‘Demon ga je nazvao imenom’
Hrvati, Hrvatska i Trump
OVI LIKOVI SU U STANJU POTPUNOG LUDILA – EU uvodi ono čega smo se svi bojali… je’l to znači zbogom gotovini?
Dr. Jure Burić: Tragična povijest hrvatske politike iza 90-ih
ETO ŠTO ŽENA MOŽE UČINIT ČOVIKU David, Bat-Sheba, Grijeh i Hallelujah
-
Vijesti1 tjedan agoPoznati televizijski voditelj doživio šok u Međugorju: ‘Demon ga je nazvao imenom’
-
Vijesti1 tjedan agoHrvati, Hrvatska i Trump
-
Vijesti4 dana agoOVI LIKOVI SU U STANJU POTPUNOG LUDILA – EU uvodi ono čega smo se svi bojali… je’l to znači zbogom gotovini?
-
Vijesti2 dana agoDr. Jure Burić: Tragična povijest hrvatske politike iza 90-ih
-
Vijesti4 dana agoETO ŠTO ŽENA MOŽE UČINIT ČOVIKU David, Bat-Sheba, Grijeh i Hallelujah
-
Vijesti2 tjedna agoAmerička odvjetnica C. Ybarra otkriva bombastični nalaz – vojni zrakoplovi raspršuju kemikalije po stambenim područjima
-
Vijesti1 tjedan agoSrbija koristila grozno sonično oružje protiv prosvjednika?
-
Vijesti2 tjedna agoZašto ja ne slavim Međunarodni dan žena – i zašto ne biste trebali ni vi