Nešto se događa. Bez fanfara, bez kamera, bez službenih najava – ali svi tragovi vode na isto mjesto – Sankt Peterburg. Avion specijalnog izaslanika američkog predsjednika Donalda Trampa Stevea Witkoffa sletio je u ruski grad u jutarnjim satima, prema podacima “Flightradara” – donosi srbijanska Webtribune.

Sjetite se Staljingrada! SAD upozorava Englesku i EU na sukob s Rusijom – “Ako na njih krenete, sami ste!”

Istovremeno je u tri sata ujutro iz Moskve u Sankt Peterburg stigao i predsjednik Rusije Vladimir Putin. Zvuči kao slučajnost? Jedva.
Nitko još ne potvrđuje sastanak. Kremlj se drži svoje klasične formule – predsjednik ima “regionalni izlet”.

No, mediji bliski Bijeloj kući i geopolitički analitičari ne ostavljaju mjesta dilemama – u Petersburg odlaze tek tako. Iz Miamija se ne leti preko oceana bez jasnog programa i ne otvaraju se vrata predsjedničke razine za simbolični posjet. Ne u ovom trenutku.

Telegram kanali i info-računi već bruje. Jedni nagađaju da je tema Ukrajina, drugi sumnjaju da se iza kulisa zapravo razgovara o Iranu, jer Witkoff sutra nastavlja put za Oman, gdje ga čeka šef iranske diplomacije. Drugi idu još dublje – govore o resursima, energetskoj sigurnosti, preraspodjeli utjecaja. Svi se slažu u jednom – ovo nije protokolaran sastanak.

Politolog Sergej Markov unosi novu nijansu u cijelu priču. Prema njegovim riječima, Putin i Witkoff će imati dvostruki program – Iran i Ukrajina. I to nije sve – podsjeća da je početkom ove godine ruski čelnik iznio ideju o uspostavi strane uprave nad Ukrajinom pod okriljem UN-a, što je, prema “Axiosu“, prilično uzdrmalo Trumpa.

TUŽNO IZ ITALIJE Mattarella i podložnost Britaniji i Anglosferi koju je Washington ostavio kao siroče

Donald Trump, prema tim izvorima, nije zadovoljan tempom pregovora i očekuje konkretne rezultate do kraja mjeseca. Inače bi mogao reagirati – politički, diplomatski, pa i ekonomski.

Spominju se nove mjere, ali je istovremeno jasno da pritisci, prijetnje i “oštra retorika” više nisu prihvatljivi u komunikaciji s Moskvom. Svi u američkoj administraciji to znaju – samo to ne govore naglas.

Zanimljivo je podsjetiti da ovo nije Witkoffov prvi posjet Rusiji. Već 13. ožujka imao je sastanak s ruskim predstavnicima u Moskvi, a potom je imao izravnu komunikaciju s predsjednikom Putinom. Zatim je prenio poruke iz Bijele kuće i prenio odgovore Kremlja – zajedno s onim što je rekao da su dodatni signali za Trumpa osobno.

Sada se ponovno otvara ploča za pregovore. Samo što su ulozi još veći. Svijet je u osjetljivoj ravnoteži, a potezi koji se čine poput detalja – poput nenajavljenog leta iz Miamija – ponekad mijenjaju čitava razdoblja…

U međuvremenu, Kremlj je potvrdio sastanak Putina s američkim izaslanikom Witkoffom…

BREAKING: Putin meets Trump's diplomatic envoy Steve Witkoff.

The Kremlin confirmed the meeting is to discuss efforts to reach a ceasefire with Ukraine and a possible meeting with President Trump. pic.twitter.com/W8vodMSHk2

— Charlie Kirk (@charliekirk11) April 11, 2025

Guverner HNB-a Boris Vujčić najavio je uvođenje digitalnog eura: “Digitalni euro omogućit će da novac izravno i trenutno stigne od kupca do prodavatelja, bilo da je riječ o trgovini, kafiću, web-shopu ili prijenosu novca između prijatelja.” – Ovu vijest nam donosi portal Mirovine.hr, a prenosi InfoTeam. Borba protiv klimatskih promjena kroz digitalni euro, geoinženjering, 5G mreže, porez na nekretnine, 15-minutne gradove, seksualizaciju djece…

Digitalni euro stiže: Novac u džepu bez novčanika!

ZAGREB, 4. travnja 2025. – U petak navečer, u inspirativnom prostoru Muzeja novca Moneterra, guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić održao je predavanje na temu ‘Budućnost novca’, koje je okupilo brojne financijske ‘stručnjake’, studente i građane.

Ključna poruka večeri bila je – Digitalni euro dolazi, ali postepeno i uz niz zakonskih koraka.
Guverner je najavio da se uvođenje digitalnog eura očekuje kroz sljedeće četiri godine, nakon što se na razini svih zemalja članica Europske unije, kao i na razini Europskog parlamenta, usvoje potrebni zakoni i uredbe.

“Digitalni euro nije samo tehnološko, već i političko i društveno pitanje. On mora imati čvrst pravni okvir, a njegov uspjeh ovisi i o povjerenju građana“, naglasio je guverner.

Što je zapravo digitalni euro?

Digitalni euro je službeni novac Europske središnje banke, ali u digitalnom obliku. Ne tiska se, ne postoji fizički, ali ima jednaku vrijednost kao i novčanice i kovanice. Posrednici u njegovoj distribuciji bit će komercijalne banke, koje će građanima i poduzećima omogućiti pristup digitalnim eurima putem posebnih aplikacija na mobitelima ili računalu, odnosno digitalnih novčanika na karticama.

Razlika između digitalnog eura i kartica Vise ili Mastercarda

Za razliku od današnjih kartičnih plaćanja, koja prolaze kroz sustave privatnih kompanija poput Vise i Mastercarda, digitalni euro neće imati posrednike. To znači da će plaćanje biti jednostavnije, brže i bez dodatnih naknada. Umjesto da koristimo karticu i čekamo da banka obradi transakciju, digitalni euro omogućit će da novac izravno i trenutno stigne od kupca do prodavača, bilo da je riječ o trgovini, kafiću, web-shopu ili prijenosu novca između prijatelja.

Što znači za građane i poduzeća?

Građanima će to donijeti osjećaj veće sigurnosti jer iza tog novca neće stajati privatna firma, već središnja banka – dakle država. Bit će to novac koji možemo koristiti bilo kad i bilo gdje, bez potrebe za fizičkom prisutnošću ili radnim vremenom banke. Za one koji nisu vični digitalnim alatima, guverner je naglasio da će sustav biti jednostavan, a korisničko iskustvo osmišljeno tako da ga može koristiti svatko – baš kao i obični novčanik, samo što će ovaj biti digitalan. (?????)

Za poduzeća, osobito manja i srednja, digitalni euro znači manje troškova i manje čekanja. Plaćanja će stizati odmah, bez provizija koje inače odlaze na obradu kartičnih transakcija. To će značiti brži protok novca, lakše poslovanje unutar eurozone i više prostora za ulaganja i razvoj.

Je li bolje od beskontaktnog plaćanja?

Iako smo već navikli na beskontaktne kartice i mobilno plaćanje, digitalni euro nudi višu razinu sigurnosti i neovisnosti, jer iza njega stoji središnja banka, a ne komercijalna korporacija. Također, jamči privatnost, zaštitu potrošača i financijsku uključenost, osobito za građane koji nemaju pristup klasičnom bankarstvu.

“Umjesto kovanica u džepu ili kartice u ruci, imat ćemo novac kojem pristupamo klikom – jednostavno, sigurno i uvijek dostupno.” Kako je zaključio guverner: – Budućnost novca nije negdje daleko. Ona je već tu i oblikuje se upravo sada. (Magdalena Dovečer)

Izvor: Mirovine.hr

Urednički komentar kolege Mira Perkovića

Naravno da oni to ne rade iz sebičnih razloga i zbog vlastite koristi i u korist svojih gospodara. Ne mare oni za svoje dobro, sve što čine je za naše dobro i našu sigurnost. Čak i kad nas pljačkaju putem kojekakvih nameta i poreza, i to je za naše dobro. Uostalom, zar cilj čovjekova života nije sreća, a oni nam upravo nju nude – nećemo imati ništa i bit ćemo sretni. Kud ćeš bolje: “Pa nije sreća para puna vreća”. Znači, beštije nas pljačkaju kako bi mi bili sretni i sigurni.

I nemojte misliti da nas oni uvode u digitalno ropstvo, oni nam nude digitalnu slobodu. Evo kako je Vujčić sve lijepo objasnio u članku na portalu Mirovine.hr, a koliko možemo vjerovati Državi osjetili smo to i vidjeli u pLandemiji Covida. Znači, guverner nam nudi med i mlijeko…

Sve za naše dobro!!!

Udruga Hrvatski Ratnik

Predstava nije ništa manje nego odvratna i srećom nije dugo prošlo prije nego što završi – piše Cesare Sacchetti

Na Quirinaleu, palači koja je nekoć bila dom papa, stoji britanska Union Jack zastava, podignuta ondje po nalogu predsjednika Mattarelle u znak “počasti” posjetu engleskih kraljeva.

To je čin besramne podložnosti, svojevrsno ljubljenje papuče političkog sustava koji je od Drugog svjetskog rata izravna emanacija takozvane anglosfere.

Anglosfera je zapravo bila geopolitički blok koji je velikim dijelom ispisao povijest prošlog stoljeća, a stranice koje je ostavio vjerojatno su među najgorima koje moderna povijest pamti.

Snaga Britanskog Carstva bila je ono što je, primjerice, odlučilo poharati Bliski istok kako bi se dodvorilo obitelji Rothschild, koja je već krajem 19. stoljeća odlučila da Palestina, u to vrijeme dio Otomanskog Carstva, postane dom Židova.

Tajna društva, globalisti i zakulisni igrači: Tko zapravo upravlja Amerikom? Je li svijet već predan “Odboru 300”?

Dijaspora koja je započela u vrijeme cara Tita, omraženog od strane židovskog svijeta, trebala je završiti povratkom Židova u svoju drevnu zemlju, iako ona nije bila njihova 2000 godina, i iako suvremeni Židovi imaju malo ili nimalo veze s onima iz Kristovog vremena, budući da su uglavnom podrijetlom iz kraljevstva Hazarije, teritorija koji je sada velikim dijelom u rukama Ukrajine.

London je bio moćan “agent” međunarodne subverzije.

Ako su se Rothschildi riješili, britanska kruna promptno pogubila i tamo gdje je možda bio mir i red, stigli su nered i pustoš jer bankari koji sjede na carstvu sazdanom od ratova i krvi, ne traže samo financijsku moć, već “duhovnu” i apsolutnu dominaciju svog moschiacha nad cijelim čovječanstvom.

To je zabranjena tema težnji suvremenog cionizma, koju tisak prešućuje, a umjesto toga s punim ponosom tvrdi najutjecajniji i najvažniji židovski lobi na svijetu, onaj zloglasnog Chabad Lubavitcha.

London i ujedinjenje Italije

Čak je i povijest same Italije napisao, unatoč njoj samoj, London.

Sredinom 19. stoljeća Italija je još uvijek bila podijeljena na države prije ujedinjenja, ali je u Engleskoj donesena odluka da se započne proces ujedinjenja ove zemlje, nimalo iz patriotskih razloga, već iz jednostavne i instinktivne mržnje prema Rimskoj apostolskoj crkvi.

Risorgimento je u svakom svom dijelu prožet masonskim duhom. Takozvani očevi zemlje koji su doveli do ujedinjenja Italije nisu bili vjernici i pravi domoljubi.

Bili su to ljudi registrirani kod Slobodnih zidara poput Giuseppea Mazzinija, člana superlože Palladijanskog obreda zajedno sa svojim prijateljem Albertom Pikeom, i Giuseppea Garibaldija, člana lože Mizraim, iste one kojoj se početkom 1900-ih pridružio sotonist Aleister Crowley.

Risorgimento je želio izgraditi masonsku i liberalnu Italiju koja nema nikakve veze s katoličkom i latinskom Italijom prošlih stoljeća.

Ovo je bila operacija koju je također financirala obitelj Rothschild koja je donirala velike svote novca Garibaldiju, opet za izgradnju ove lažne Italije koja je mrzila Rimsku crkvu.

Tek je fašizam, od ujedinjenja Italije, djelotvorno obilježio odvajanje Rima od anglosfere i od masonstva, toliko da se i sam Mussolini od prvih trenutaka rađanja svog političkog pokreta nakon Prvog svjetskog rata našao uglavnom suočen s dva protivnika koja su vladala Italijom, a to su Velika Britanija i masonerija.

London nije želio da Italija postane istinski suverena država, a Mussolini, koji je dobro poznavao međunarodnu politiku, znao je da je britanska kruna ta koja je držala ključeve suvereniteta Italije od 1861. nadalje.

Masonstvo, iako se pokušavalo infiltrirati u fašizam, doživjelo je gorko buđenje 1925. godine kada je premijer odlučio odobriti zakon kojim su raspuštene ne samo lože, nego i onaj savez između masonerije i Londona koji je do prije nekoliko godina držao sudbinu Italije.

Drugi svjetski rat bio je, nažalost, povratak u prošlost.

Rim ponovno pada u ruke anglosfere i slobodno zidarstvo koje je bilo zabranjeno ponovno se uspostavlja i postali su protagonisti političke scene, toliko da su nekoliko godina kasnije napisali i Ustav ’48., čime se pregače i danas ponosno hvale.

Najnovija povijest Italije očito je bila povijest ogorčene podložnosti stranim silama, koje su zauzvrat bile u rukama te financijske i bankarske moći, istinskog negativnog protagonista poslijeratnog razdoblja i istinskog gospodara međunarodne politike kroz svoju progresivnu nadmoć i afirmaciju nad nacionalnom državom, ispražnjenom od svojih bitnih prerogativa od 1945. nadalje.

Međutim, žezlo anglosfere prelazi iz Londona u Washington, jer su Sjedinjene Države “izabrana” nacija da predsjeda carstvom zbog svoje goleme vojne i ekonomske snage.

Status quo ostao je nepromijenjen desetljećima.

Ako se nešto nije svidjelo Bijeloj kući u Italiji, onda je to uklonjeno, kao što se dogodilo u vrijeme otmice Alda Mora, kojeg je na smrt osudio američki državni tajnik Henry Kissinger, blizak Agnellijev prijatelj i siva eminencija mnogih ekskluzivnih krugova globalizma, poput Rimskog kluba, Bilderberške skupine i Bohemian Grovea, mjesta gdje kabala voli slaviti svoje ezoterične ceremonije. u čast boga Moloha.

Godine 1992. je, da tako kažemo, apoteoza moći koju Washington ima nad Rimom, jer se prvi cijelu jednu političku klasu, s jedinim izuzetkom novih američkih štićenika PDS-a, odlučuje riješiti kao stare cipele jer carstvu ne trebaju pravi političari, već otirači kojima prenosi naloge da se ropski izvršavaju.

Tako je rođena zloglasna Druga Republika.

Na scenu dolaze razni pobjednici obojene revolucije 1992. poput Prodija, Ciampija, D’Aleme, Napolitana i samog Mattarelle.

Washingtonovi ljudi rade što Washington želi.

Oni uništavaju zemlju koja je bila vrt Europe kako bi je žigosali u zloglasnoj anglosaksonskoj definiciji PIGS, akronimu koji na engleskom znači “svinje” i uključuje zemlje južne Europe kao što su Portugal, Italija, Grčka i Španjolska.

Ovaj epitet dobro utjelovljuje sav prijezir koji kapitalistički protestantski svijet ima prema katoličkom svijetu, koji je umjesto toga toliko neprijateljski raspoložen prema rotschildovskoj logici koja novcu pripisuje apsolutnu moć nad nacijama.

Trumpova era i kraj američkog carstva

Godinama se činilo da ništa neće napraviti mrlju u malom vrtu zloglasnih talijanskih izdajnika sve dok Trump nije stigao u Washington, predsjednik koji je odlučio stati na kraj američkom carstvu i podložnosti Amerike obiteljima koje su držale Banku federalnih rezervi od 1913.

Zaprepaštenje u trulim palačama talijanske politike je na vrhuncu.

Razni gurači papira talijanske duboke države odmah su se stavili na raspolaganje kako bi svrgnuli predsjednika Trumpa u dva navrata, prvo u skandalu Spygate 2016., a zatim kroz Italiagate 2020., no svaki je pokušaj bio uzaludan.

Predsjednik Trump ne silazi sa scene i vraća se kao protagonist jači nego prije.

Sada smo svjedoci još jednog povratka u prošlost, odnosno na porijeklo ove zemlje.

Siročad iz Washingtona zabezeknuto i uplašeno gledaju oko sebe, ne znajući kamo da se okrenu kako bi sačuvali svoj propadajući status quo, pa se vraćaju svojoj prvoj ljubavi.

Pokušava se londonska karta i traži zaštita britanske krune, ali sama ideja o stavljanju pod okrilje Ujedinjenog Kraljevstva pokazuje sav očaj talijanskog političkog sustava i njegovog jamca Sergia Mattarelle.

Pad Britanije i dinastije Windsor

London sigurno nije carstvo kakvo je bio u vrijeme Risorgimenta, niti ono kakvo je bio početkom prošlog stoljeća, kada je oteo Palestinu od Osmanlija da bi je pretvorio u cionističko naselje koje su željeli ljudi poput Theodora Herzla.

London je sada sjena onoga što je bio prije.

To je zemlja u rukama, kao i druge zapadnoeuropske zemlje, demografskog pada, nekontroliranog useljavanja i trojanskog konja ius soli koji je transformirao britanske gradove u enklave islamizma, baš kao što je grof Kalergi, ljubazno subvencioniran od strane židovskih financija, želio.

Njezina vojna moć nije ni izdaleka usporediva s onom Sjedinjenih Država, a njezine stalne provokacije protiv Moskve u velikoj su mjeri ambicije nekoga tko bi želio vratiti u život carstvo i silu kojih više nema i koje se nikada više ne mogu vratiti.

Sama kruna nikada nije bila slabija, a opstanak dinastije Windsor nikada nije bio neizvjesniji nego u ovom trenutku.

Oslonac ove dinastije, Elizabeta II., više nije s nama, a sigurno je nije dostojno zamijenio njezin sin Charles.

Elizabeta je bila ključna figura monarhije.

Ona je bila monarh koji je imao apsolutnu ulogu u Komitetu 300, jednom od najutjecajnijih krugova isključivo globalizma, a bila je i jedna od najmoćnijih referenci svjetskog masonstva.

U Londonu postoji poznata Ujedinjena velika loža Engleske, kojom predsjeda Elizabethin rođak, Michael, koji je već neko vrijeme nestao sa scene poput ostalih članova kraljevske obitelji koji su, čini se, otišli s javne scene u posljednjih godinu i pol.

Charles nije u stanju nositi težinu monarhije na svojim krhkim plećima.

Ona nema ni karizmu svoje majke ni njezine političke vještine, a njegovo loše zdravlje sugerira da bi uskoro mogo predati prijestolje svom sinu Williamu, iako je nepoznato gdje se nalazi imenovani nasljednik.

Daleko od Buckinghamske palače i često ga se viđa samo na društvenim ili rekreacijskim događanjima, William nije tamo gdje bi trebao biti.

Nije blizu oca u trenutku kada bi njegova prisutnost bila najpotrebnija, kada se u ovom trenutku čini da je posljednja nada njegove obitelji samo on, jer Henry sada već godinama živi u egzilu u Trumpovim Sjedinjenim Državama.

U novije vrijeme postoje i neki mračni “predznaci” za zdravlje krune.

Prošlog travnja, krvavi vojni konji viđeni su kako trče ulicama Londona.

Najupečatljiviji je bio bijeli konj natopljen krvlju, što je nekima bilo previše “teatralno”, gotovo kao da je netko želio konjskom utrkom poslati poruku o stanju korona virusa.

Kakva god bila istina o tom misterioznom incidentu, jasno je da se London više ne može vratiti kao jamac starog liberalnog poretka izgrađenog na kraju Drugog svjetskog rata.

Danas nema Jalte. Za stolom nema velikih sila koje dijele zone utjecaja planeta i uvode u doba carstava.

Nema više ni Rothschilda koji su Charlesu stavljali prst u prsa, a koji su se danas našli bez svoja dva povijesna vođe, Jacoba i Evelyn, ne zaboravljajući da je obitelj podrijetlom iz Frankfurta čak odlučila prodati svoju povijesnu zbirku umjetnina na aukciji, što je znak da možda blagajna više nije tako obilna kao nekada.

Današnje velike sile, poput Sjedinjenih Američkih Država, Rusije i Kine, ne pripadaju anglosferi i nemaju interesa u stvaranju vrste globalnog upravljanja koje je trebalo nastati nakon neuspjeha “uspjeha” pandemijske farse.

Ove tri sile su one koje su najviše vodile svijet prema povratku nacionalnih država i posljedičnom kraju moći nadnacionalnih sila.

Pokušavajući zaštititi ono što zapravo više ne postoji, ostali su upravo Starmerov slabašni London, zajedno s jednako slabom Europskom unijom koja je upravo jučer provela najgori mogući potez koji je mogla učiniti u obuzdavanju štete.

Bruxelles je zapravo odlučio odgovoriti na Trumpove dužnosti najluđim mogućim potezom, odnosno povećanjem cijena raznih američkih roba za 25 posto, unatoč tome što je američki predsjednik upozorio eurokrate.

Tko god odgovori, teško će ga pogoditi, a ako ste na aktivnoj strani platne bilance, poput Europske unije, svakako nije dobra ideja odgovoriti obvezama na druge obveze, osim ako ne želite biti potpuno komercijalno uništeni.

EU, koja svoj ekonomski rast u osnovi temelji na izvozu, uvijek u znaku merkantilističke maksime “osiromaši susjeda”, vješa se o konop koji joj je dao sam Trump, a u tom slučaju ostaje samo da eurokrati nastave raditi to što rade.

Ako je predsjednik Trump čekić, Bruxelles je nakovanj koji udara sam po sebi.

Što onda ostaje od ovog ponižavajućeg i smiješnog posjeta engleskih kraljeva koje je Mattarella pozvao u Rim?

Ništa u političkom smislu, ako ne upravo odvratni spektakl političkog sustava, onog koji su stvorili Cassibile i Mani Pulite, koji da bi preživio ne zna ništa drugo nego kleknuti da ostane na svom mjestu.

Ovaj put, međutim, nije samo sluga taj koji je završio na koljenima.

Nego i on je i njezin gospodar.

Cesare Sacchetti/LaCrunaDellAgo