Puno je napisano o tajnim društvima, globalistima i zakulisnim igračima. Ali malo je knjiga koje su privukle toliko pozornosti kao Odbor 300, Johna Colemana. Za mnoge je to obavezno štivo ako želite razumjeti kako se svijet zapravo vodi iz sjene.
I da, nije riječ o nekoj senzacionalističkoj teoriji zavjere bez temelja – Coleman nije forumski bloger, već bivši obavještajac MI6, koji je godinama u središtu mreže moći.
U tom svjetlu, tvrdnja da su Sjedinjene Države postale poligon za globalne elite možda se više ne čini kao pretjerivanje. Ako pogledate unatrag, sve se poklapa – od ekonomskih šokova, preko kulturnih revolucija, do razgradnje identiteta i suvereniteta.
Osnovna ideja Colemanove knjige je da svijetom zapravo upravlja neformalna grupa ljudi – “Odbor 300” – nasljednici glavnih dioničara Britanske istočnoindijske kompanije. Kad se ta tvrtka krajem 19. stoljeća ugasila, moć nije nestala. Upravo se prepakirala.
Ljudi koji su stajali iza njega već su tada kontrolirali ključne tokove trgovine, bankarstva i industrije diljem svijeta. Danas, prema Colemanu, oni kontroliraju sve – od politike do medija, od obrazovanja do umjetnosti, od farmaceutike do religije.
U ovoj konstrukciji SAD nije lider slobodnog svijeta, kako se to godinama predstavlja, već eksperimentalni laboratorij u kojem se testiraju modeli globalne kontrole. To više nije teorija, to je praksa, kaže Coleman.
Amerika, prema tom gledištu, ne vodi svijet, već ga vuče u ponor. To je zemlja koja je služila kao primjer – ne da inspirira, nego da služi kao primjer. Ako uspije u Americi, proširit će se i drugdje.
Od 1960-ih, kaže Coleman, SAD je na putu “samoubojstva”. Nije to bila greška ili slučajnost – to je bio plan. Kultura droge, seksualna revolucija, razaranje obitelji, veličanje nasilja i izopačenosti, uništavanje obrazovanja i duhovnih vrijednosti – sve to nije došlo spontano, već pod kontrolom i uz aktivno sudjelovanje medija, industrije zabave i obavještajnih službi.
Tko je sve to orkestrirao? Imena su poznata: David Rockefeller, Zbigniew Brzezinski, Etienne Davignon, članovi Rimskog kluba, ljudi iz London Circlea i New York Council on Foreign Relations.
Prema Colemanu, ova elita se ne zadovoljava samo moći – oni žele apsolutnu kontrolu: Jednu svjetsku vladu, jedan svjetski sustav, jedan svijet u kojem će oni biti bogovi, a svi ostali – robovi ili višak.
Zbigniew Brzezinski je još kao savjetnik Jimmyja Cartera bio ključna figura u implementaciji “postindustrijskog društva” – službeno evolucije gospodarstva prema “inovacijama i znanju”, ali praktično gašenja realne ekonomije i industrije.
Amerikanci su to prvo osjetili u čeliku, zatim u automobilima, brodogradnji, a danas u visokoj tehnologiji. Američka srednja klasa – nekoć ponos nacije – polako nestaje.
Coleman sve to naziva “nulti rast” – cilj Rimskog kluba i Komiteta 300 da zaustave razvoj, smanje broj stanovnika, unište nacionalne države i gurnu svijet u kaos iz kojeg će proizaći globalno rješenje. Na čelu tog novog svijeta neće biti američki narod – već nekoliko desetaka obitelji koje već vuku konce iz sjene.
Možda je najopasniji dio cijele priče ideja da će prosječni Amerikanac imati koristi od stvaranja ovog “novog svjetskog poretka”. Coleman kaže: Neće. Iskoristit će se, a zatim odbaciti. Ili će biti eliminiran ili pretvoren u poslušnog roba.
Tako je i vizija “Pax Americana”, koju američki establišment desetljećima prodaje – prazna ljuštura. Nije to mir pod američkom dominacijom, već iluzija mira pod totalitarnom kontrolom globalista. I dok prosječni Amerikanac gleda Super Bowl i pije Coca-Colu, elite kroje svijet bez nacija, bez granica, bez identiteta, bez Boga.
Coleman nije ravnodušan promatrač. On piše emotivno, kao kršćanin, kao domoljub, kao čovjek kojemu je stalo. Ne vidi sve kao propast, već kao upozorenje – ako se stvari ne zaustave, bit će prekasno.
Poziva se na prethodne predsjednike SAD-a koji su se protivili ovoj sili – poput Andrewa Jacksona koji je odbio stvoriti središnju banku ili Abrahama Lincolna koji je odbio dopustiti bankarima da preuzmu kontrolu nad financijama zemlje.
Ali bila su to druga vremena. Danas, kaže Coleman, većina američkih predsjednika više nisu simboli narodne volje, već izvršitelji volje Komiteta 300.
Kako piše Valentin Katasonov za “Fond strateške kulture”, kada sve ovo stavimo u širi okvir, jasno je da Amerika više ne djeluje kao suverena sila. Njezina politika, vanjska i unutarnja, često je nelogična sa stajališta interesa nacije.
Ratovi bez jasnih ciljeva, tiskanje novca bez pokrića, migrantske krize, kultura cenzure – sve to više liči na destabilizaciju nego na upravljanje. I ne samo u SAD-u – nego i u EU, Latinskoj Americi, pa i na Balkanu.
Nije li Europa danas u istom eksperimentu? Deindustrijalizacija, zabrane dizelskih vozila, klimatski porezi, promicanje identitetske političke zbrke, sve više nalikuje scenariju koji je prvi put isproban u Americi.
Ako je Amerika doista eksperimentalni poligon, kao što Coleman tvrdi, onda će drugi slijediti njezin primjer. I to ne iz želje, nego iz nužde – jer su globalne elite sve zemlje stavile na isti kolosijek.
U tom scenariju, svijet ide prema centralizaciji moći u rukama nekolicine. Suverenitet država bit će sveden na ukras. Demokracija – farsa. Ljudi – do robe široke potrošnje. Društva će oblikovati algoritmi, a vrijednosti će se određivati iz jednog središta.
Ali ako postoji jedna stvar koju povijest pokazuje, to je da nijedno carstvo ne traje vječno. Ni moć elite nije apsolutna. Suverenitet, identitet, duhovnost – to su zadnje crte obrane. Tko ih izgubi izgubio je sve.
I stoga više nije pitanje je li Coleman u pravu, nego – koliko nam još vremena preostaje dok eksperiment prijeđe u završnu fazu?