Connect with us

Vijesti

Knjiga o Samuelu, jednoj od najintrigantnijih figura Starog zavjeta

Published

on

Sastav knjige u koji nas uvodi Dr. Ivica Čatić govori o svečeniku i proroku Samuelu, jednom od najintrigantnijih figura Starog zavjeta

Slika: Prorok Samuel: Claude Vignon

1Sam 1-7 opisuje Samuela od njegovog tjelesnog (1Sam 1) do duhovnog rođenja (1Sam 3). On je jedna od najvećih osoba u SZ; protagonist je prelaska sa plemenskog društvenog sustava na monarhijski, kojeg je vodio s ekvilibrijem i autoritetom, spasivši Izrael od političkog rasula i religiozne krize. Osim toga, u svojoj osobi skladno ujedinjuje službe suca, svećenika i proroka koje je obnašao i Mojsije. Kao što je Mojsije doprinio da Izrael nakon stanja ropstva dobije novi institucionalni okvir Gospodinove obitelji, tako i Samuel pomaže da Izrael postane zajednica koju će obilježiti njezina nova institucija – monarhija. Poglavlja 4-7, koja opisuju nemile događaje kad su neprijatelji Filistejci čak oteli Kovčeg Saveza, zapravo oslikava socio-političko stanje koje priprema zahtjev za uspostavom monarhije; tako će Gospodinov rat postati kraljev rat.

1Sam 8-15 pripovijeda nastanak monarhije. U ovom dijelu knjige vrijedno je zapaziti postojanje dvostruke tradicije: antimonarhistička (1Sam 8; 10,17-27; 12) te filomonarhistička (1Sam 9,10-16; 11). Unatoč Božjim upozorenjima (1Sam 8), narod inzistira na uspostavi kraljevstva te Šaul biva pomazan i proglašen kraljem (9,1-11). Uskoro prvi kralj gubi inicijativu, sukobljava se sa svojim sinom Jonatanom uz kojeg pristaje narod (1Sam 13-14) da bi potom sagriješio prestupivši odredbu o heremu nakon pobjede nad Amalečanima i bio odbačen (1Sam 15).

1Sam 16 – 2Sam 1 obiluje pitoresknim scenama, različitim likovima a završava tragičnom Šaulovom pogibijom. Ponajprije, Samuel nakon Šaulovog odbačenja tajno pomazuje Davida za novog kralja (1Sam 16,1-13) koji postaje Šaulov svirač i štitonoša (1Sam 16,14-23). Nakon pobjede nad Golijatom (1Sam 17), David postaje generalom i ženi Šaulovu kćer Mikalu (1Sam 18). Slijedeća poglavlja opisuju Šaulovo neprijateljstvo i nastojanje ubiti Davida (1Sam 19-26). On se skriva kod Filistejaca (1Sam 27) a kada oni napadaju Izrael, David odlazi na jug boriti se protiv Amalečana (1Sam 29-30). U borbi s Filistejcima Šaul pogiba skupa sa sinom Jonatanom (1Sam 31-2Sam 1).

2Sam 2-8 opisuje uspon Davida od kralja Jude (2Sam 2-4) do kralja nad cijelim Izraelom (2Sam 5). Nakon što je zauzeo Jeruzalem, tamo utemeljuje svoju rezidenciju i prenosi Kovčeg Saveza (2Sam 6). Nakon Natanovog proroštva o Božjoj naklonosti i trajnosti davidovske dinastije (2Sam 7), David vodi ratove i pokorava susjedne narode (2Sam 8).

2Sam 10-12 opisuju Davidov grijeh preljuba sa Bat-Šebom i ubojstva Urije, njezina muža, te rođenje Salomona. Potom slijedi (2Sam 13-20) prepričavanje nemilih događaja u Davidovoj obitelji (incest Davidovog prvorođenca Amnona i Tamare, bratoubojstvo kad Abšalom ubija Amnona) te Abšalomova pobuna u kojoj i sam pogiba. Slijedeće knjige (1Kr 1-2) donijet će izvještaj o Davidovoj smrti te uspon Salomona na tron i nastaviti pripovijedati dvorsku povijest.

Temeljni naglasci iz poruke

Ustanova monarhije iz temelja mijenja Izraelov društveni profil. Umjesto dosadašnjih horizontalnih veza obitelj – klan – pleme – savez plemena, sada nastaje društvena piramida koja na svom vrhu ima kralja, poput Egipta i Mezopotamije. U Egiptu kralj je bio božanstvo od samog svog rođenja, a u Mezopotamiji posrednik između svijeta bogova i ljudi („sin Božji“ u metaforičkom smislu, a prema narodu pastir).

Sa teološkog stanovišta postojale su dva oprečna pogleda na monarhiju. Antimonarhistička (1Sam 8; 10,17-27; 12) struja bila je predvođena samim Samuelom; u temelju nje ležalo je uvjerenje da je jedini vladar u Izraelu Gospodin, a da će kraljevi zloupotrebljavati moć; ona će iznjedriti stajalište da je babilonsko sužanjstvo posljedica moralnog rasula monarhije. Filomonarhistička struja (1Sam 9,10-16; 11) smatra da je sazrelo vrijeme za monarhiju, kasnije će joj se prikloniti i Samuel pomazujući Davida (1Sam 10,1); ona naglašava da je monarhija kao plod Božje inicijative nastala kad je vidio nevolju svoga naroda (1Sam 9,16); smatra svetim pomazanje kralja koji time postaje mesija te mu biva komuniciran duh Gospodnji, kao negda Mojsiju, Jošui i sucima.

U odnosu na Boga, kralj je Božji pomazanik osposobljen realizirati Božji projekt i stoga postaje sinom Božjim i dobiva duha Gospodnjeg koji ga osposobljava za službu. U odnosu na narod kralj je pastir koji ga štiti te u pravu i pravdi njime upravlja. Svaki davidovski kralj jest mesija koji treba ostvarivati mesijansku nadu za posvemašnjim boljitkom i mirom, napose prema najugroženijima. U svjetlu tih zahtjeva bit će prosuđivani pojedini kraljevi (DtrH će pozitivnima od južnih kraljeva smatrati samo Davida, Ezekiju i Jošiju).

Drevni sloj redakcije u 1-2Sam suprotstavlja prvu dvojicu kraljeva. Šaul, iako je dobro počeo, nastavlja loše i čini velike pogreške (žrtvuje umjesto svećenika, ne izvršava zakon herema, želi ubiti nevinog Davida, ubija svećenike u Nobu, ide k vračari) i one, prema kriterijima DtrH, objašnjavaju njegov pad. David je potpuno suprotan primjer. Njegov uspjeh nije plod samo njegovih sposobnosti nego Gospodinovog vodstva (1Sam 16,18; 17,37). Za kralja je predodređen još od mladosti (1Sam 16,18), pogoduje mu Jonatanova abdikacija (1Sam 18,3-4), ima podršku svećenstva u Šilu (1Sam 22,20) i starješina (2Sam 5,3). Postaje prototip idealnog kralja tako da je svaki budući mesija novi David.

Kralj David

Prigodom izbora Šaulovog nasljednika, u prvi plan izbija činjenica da ga Samuel traži očima, ali doživljava ispravak: Bog ne gleda kao što gleda čovjek – čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu (1Sam 16,7); od toga dana Davida obuze duh Gospodnji (1Sam 16,13). Riječi proroka Natana otkrivaju da je taj izbor bio plod Božje naklonosti (2Sam 7,15) i učinio je Davida slugom (2Sam 7,5.8) u projektu na širem planu povijesti spasenja. On u njoj započinje novu etapu Izraelove monarhije koja se stavlja uz bok već postojećima u Izraelovom Credu (Stvaranje, patrijarsi, Izlazak, ulazak u Obećanu zemlju).

U susljednim događajima David je prikazan kako u mnogim crtama preuzima Mojsijeve značajke s kojim predstavlja jednog od glavnih likova Izraelove povijesti opisane u Post-2Kr. Kao Mojsije, i on bježi od kralja progonitelja, i on je protagonista saveza (2Sam 7,23,5), i on je vođa naroda; nastavljajući se na ono što je Mojsije već učinio, David će povesti procesiju iz Izl 15,17 na njezino odredište: na Sion, u Jeruzalem nakon što ga osvoji (2Sam 6). On je dovršio ispunjenje obećanja o zemlji Obećanoj patrijarsima. S njim dotadašnja sveta povijest dosiže svoj vrhunac.

Povijest je učiteljica života za onog koji zna čitati u njezinim dubinama. Stoga pisac deuteronomističke povijesti (DtrH), iako iznosi činjenice baštinjene iz predaja, ne kani pisati Davidovu kroniku niti „povijesnu biografiju“ nego jednostavno iščitavati njegov život u svjetlu Božje vjernosti Njegovim obećanjima: tako će postati vidljivom Davidova ljudska nevjernost i slabosti koje nisu prešućene (kao u „svetoj biografiji“ Abrahama i Mojsija). DtrH je prije svega prorok-teolog i za njega pisati povijest znači ispitati u njoj posljednje razloge onoga što se dogodilo (poglavito egzila), između redaka natuknuti koje su recentne posljedice pojedinih odluka iz prošlosti (npr. ustanova monarhije) te nagovijestiti perspektivu budućnosti  (mesijanska nada).

Bitni momenti njegovog curriculum-a:

Centralni moment njegovog hoda vjere jest izražen u 2Sam 7,1-17: Bog se svečano obvezuje utvrditi njegovo prijestolje tj. dinastiju zauvijek (r. 13). Time se zaokružuje njegov prethodni hod kao onog koji je izabran i blagoslovljen. Izabran po volji Božjeg srca i postavljen vođom Njegovog naroda (2Sam 13,14). Blagoslov na Davidu ga čini sposobnim za iskreno prijateljstvo s ljudima (1Sam 18,1-5) pa i prema progonitelju (1Sam 18,6-16; 2Sam 1,17-27). Njegovu kvalitetu primjećuje i narod i cijeni ga (1Sam 18,16; 2Sam 2,4). On se ispravno postavlja prema Bogu želeći mu sagraditi Hram nakon što mu je dodijelio grad u kojem će boraviti (2Sam 5-6). Bio je sposoban ostvariti potpunu vjernost (1Kr 11,4) za svega svog života (1Kr 15,5) u toj mjeri da je spreman napustiti tron samo da se ne bi opirao volji Božjoj (2Sam 15,25-26); uvijek hodi u istini, pravdi i iskrenosti srca (1Kr 3,6; 9,4) i nijedan ga njegov nasljednik nije u tom nadvisio. Štoviše, postao je ideal i kriterij za prosudbu svakog od njih (1Kr 15,3; 2Kr 18,3; 2Ljet 28,1).

Iako ga smatra čovjekom i kraljem koji se potpuno ostvario, biblijski pisac ne prešućuje njegovu ograničenost u pojedinim odlukama, vojničku okrutnost (2Sam 1,11-16) pa i osvetoljubivost (1Sam 25,12-14.21-22), političku snalažljivost koja ide do prevrtljivosti – udružuje se s Filistejcima (1Sam 27; 29; 2Sam 3-4). Sve je to ipak uklopljeno u Božji plan s njim, a kojeg on prihvaća i daje se od Boga voditi unatoč svojim ograničenjima (usp. 1Sam 23,1-14-2Sam 5,17-25). Nakon primljenih obećanja, Davida vidimo u 2Sam 11-12 kao grešnika na kojeg padaju poput prokletstva posljedice njegovog grijeha. To će se dogoditi u njegovu zenitu kao kralja i čovjeka. S te visine on pada popuštajući snazi svojih želja, poradi kojih nelegalno uzima Bat-Šebu nakon samo jednog pogleda i s njom čini preljub (2Sam 11,1-4). Kao što je Adam nakon prvog grijeha htio sakriti svoj grijeh svaljujući ga na druge (Post 3,9-13), tako i David da bi sačuvao obraz prvo namješta podvalu drugom – Uriji Hetitu (2Sam 11,6-9), a kada to ne uspijeva onda plete spletku (2Sam 11,10-13) koja završava ubojstvom (2Sam 14-25) tako da na prvi pogled Urija slučajno pogiba u borbi protiv Amonaca. David postaje preljubnik, ubojica i lažov. (Urija, iako stranac- Hetit, bio je pošten pa čak ni svojoj kući nije htio ići jer mu savjest nije dopuštala (2Sam 11,9.11.13) i kao tuđinac umire za Izrael i Božji plan, a David ostajući u svom dvoru čini preljub s njegovom ženom i njega šalje u smrt). Tko će objaviti istinu o svemu tome?

Pojavljuje se prorok Natan (2Sam 12) i pomoću prispodobe o siromahu i njegovoj ovci raskrinkava kralja. I ovdje, kao i u Post 3 Božja riječ osvjetljava čovjeku njegov grijeh, jer ako u sebi uguši Božji glas, onda je sklon svoj grijeh zamaskirati i sakriti. Samo Božja riječ ga ispravno osvjetljava, ali s poštovanjem prema grešniku tako da se ne doživljava zauvijek osuđenim i odbačenim Boga. Natanova riječ najprije Davidu posvješćuje dobra kojima ga je Bog obdario i tako stvara ozračje ljubavi koje je preduvjet za prihvaćanje istine. Tek potom osvjetljava istinu u cijelosti – grijeh (2Sam 12,7-9), da bi potom iznio posljedice grijeha (2Sam 12,10-11). Pošto je jedan od principa DtrH teologije retribucija (Bog dobro nagrađuje a zlo kažnjava), dio nevolja i tragedija koje su potom snašle davidovsku dinastiju shvaćani su kao kazna za ove Davidove grijehe (2Sam 11). Čovjek razgrađuje ono što Bog strpljivo i s ljubavlju gradi. Kaznom su stoga shvaćene smrt Bat-Šebinog djeteta (2Sam 12,14-15), incest Amnona sa Tamarom i osvetno bratoubojstvo Abšaloma (2Sam 13) te njegov pokušaj svrgnuti oca s vlasti (2Sam 15-19).

David je potom prikazan kao čovjek pokajanja: predaje se u ruke Božje i daje da u On u njemu stvori novo srce (2Sam 24; Ps 51). Bio je velik u svemu pa i u priznanju svoga grijeha, u prihvaćanju njegovih posljedica te ponizno traži oproštenje od Boga. Upravo ovdje jest dubina njegove vjere i moralna veličina – ne bježati u strahu niti tražiti isprike (kao Adam i Eva), ne umanjivati njegovu težinu (kao Kajin), ne negirati ga kao Šaul (1Sam 15,10-35). Nakon priznanja on se hrabro izručuje milosrđu Božjem (2Sam 15,25-26; 24,14). Stoga je model svetosti jer zna integrirati svoju ljudskost, pa i njezinu najslabiju stranu ranjenu grijehom, u Božji projekt kojeg ima s njim. Biblijski pojam svetosti ne znači nikada ne sagriješiti, jer tko kaže da nema grijeha lažac je (1Iv 1,8-10), nego tražiti i živjeti oproštenje te se nanovo uključiti u plan kojeg Bog ima s njim i željeti ga ostvariti. To znači na neki način odustati od samog sebe i primiti novo srcenovog sebe od Boga; tako je i David postajao novi adam. Biblijska svetost stoga nije prvotno život ispunjen uzvišenim, savršenim etičkim akcijama nego je Božji dar čovjeku koji mu se uvijek, pa i nakon grijeha, predaje u ruke da bi ga On uvijek iznova oblikovao – da bi život bio trajno Stvaranje a Bog neka se proslavlja kao Stvoritelj! Jer svet može biti samo onaj život kojeg primamo od Boga, a ne svetost koju smo sami isplanirali i potom više-manje nesavršeno ostvarili. Prije negoli bilo kakva akcija, sam čovjek treba biti ostvarenje Sveca Izraelova ako se preda u Njegove ruke. Jer, za Deuteronomij, na čijoj se teologiji inspirira DtrH, svetost Božjeg naroda ovisi o tome hoće li prihvatiti biti narod svet za Gospodina (Pnz 7,6; 14,2.21; 26,19; 28,9).

izvor: Dr. Ivica Čatić/Vjera i Djela

Vijesti

(VIDEO) Plaćeni ubojica šokirao javnost priznanjem da je poslan da ubije Carlsona: Tko ga je unajmio…

Published

on

Na nekim stranicama društvenih mreža procurile su informacije o tome tko je trebao likvidirati poznatog voditelja.

Poznati američki novinar Tucker Carlson bio je svjestan rizika koji u njegov život nosi intervju s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, no pravi novinar ne bi bio novinar da ne pokušava ići u krajnosti.

Što je Carlson i učinio i uspio natjerati više od milijardu ljudi da pogledaju intervju s Putinom.

No, sada se doznaje da je Carlson bio na meti Ukrajinaca koji su za njegovu likvidaciju angažirali izvjesnog Vasilija Petrova Aleksejeviča.

Ukrajinski obavještajci navodno su planirali ubiti Tuckera Carlsona u Moskvi, a čovjek koji je plaćen da ubije novinara detaljno je objasnio plan.

Vasilij Petrov Aleksejevič, koji je trebao ubiti Carlsona, uhićen je u Moskvi.

U videu koji se pojavio na Platformi X, on priznaje da je bio angažiran da ubije Carlsona.

– U studenom 2023. regrutirala me ukrajinska obavještajna služba. Trebao sam postaviti eksplozivnu napravu pod auto i za to mi je obećana nagrada od 4000 dolara. Trebao sam postaviti eksploziv u podzemnu garažu hotela u Moskvi, a meta je bio američki novinar Tucker Carlson – kazao je između ostalog Aleksejevič u videu.

Sad, je li ovo ruska medijsko-psihološka operacija ili ne, nadamo se saznati ubrzo…

(Mediji)

Continue Reading

Vijesti

Obljetnica smrti dr. Ante Starčevića: Otac Domovine – putokaz domoljubima!

Published

on

Na današnji dan 1896. godine preminuo je dr. Ante Starčević, veliki politički vođa, jedan od najutjecajnijih političara u hrvatskoj povijesti te jedan od najvećih promotora ljubavi prema Hrvatskoj, još za života nazvan Ocem Domovine – donosi Domovinski pokret.

Starčević se zalagao za samostalnu Hrvatsku te je smatrao da bi ona s Austro-ugarskom monarhijom trebala biti povezana samo ugovornim odnosom između kralja i hrvatskog naroda. Otuda i njegov glasoviti slogan: “Ni pod Beč, ni pod Peštu, nego za slobodnu, samostalnu Hrvatsku”. Upozoravao je kako je i Beograd neprijatelj hrvatske slobode i samostalnosti.

Dr. Starčević, hvala vam na svemu što ste učinili za Hrvatsku, i danas ste uzor i putokaz domoljubima. Počivali u miru Božjem, neka vam je laka hrvatska gruda!

Domovinski Pokret

Continue Reading

Vijesti

Munja osakatila kip svetog Petra u Buenos Airesu, na Bergogliov rođendan, dan prije izlaska Fiducie Supplicans?

Published

on

Internet je trenutno preplavljen izvješćem rezignacioniste Andree Cioncija, autora Ratzingerovog koda (koji je ovdje razotkrio Franjin sljedbenik), koji kaže da je kip svetog Petra na pročelju svetišta Gospe od Ružarija, sv. Nikole u provinciji Buenos Aires, Argentina, udarila je munja 17. prosinca zbog čega su mu otpali aureola i desna ruka, zajedno s ključem koji je držao (što simbolizira ključ kraljevstva nebeskog; usp. Mt 16,19):

Buenos Aires: munje na aureoli i ključevima svetog Petra. Bergoglio na kraju puta?” (Glavno mjesto Pape)
Cionci je o tome objavio i video reportažu (na talijanskom).

Fotografija prije i poslije sada kruži (vidi sliku iznad), iako neki dovode u pitanje autentičnost ove priče i/ili fotografije. Međutim, u svom članku Cionci kaže da su incident potvrdili jedan velečasni, Justo Lofeudo i svećenstvo svetišta.

Udar groma navodno se dogodio 17. prosinca 2023., što je bio Franjin 87. rođendan, a bilo je to jedan dan prije objavljivanja Fiducia Supplicans, Bergogliove paklenske deklaracije koja dopušta blagoslov sodomitskih parova. Pronicljivi promatrač na društvenim je mrežama istaknuo kako se upravo desna ruka koristi za blagoslove, a upravo je desna ruka kipa svetog Petra sada smrvljena u prah.

Svetište se nalazi u San Nicolás de Los Arroyos, koji pripada provinciji Buenos Aires, ali je preko 100 milja sjeverozapadno od grada Buenos Airesa. Kip svetog Petra nalazi se desno od glavnog ulaza, što se jasno vidi na ovoj fotografiji iz 2018. godine.

Kako bismo lakše procijenili ovaj navodni incident, prisjetimo se nekoliko povijesnih činjenica.

Polaganje prava Jorgea Bergoglia na papinstvo (kao ‘papa Franjo’) počelo je 13. ožujka 2013. To se nije moglo dogoditi bez da je ‘papa’ Benedikt XVI. (Joseph Ratzinger) prvi napustio položaj, što je i učinio 28. veljače u 8 sati. :00 min popodne po lokalnom vremenu, u trenutku kada je njegova unaprijed najavljena ostavka stupila na snagu.

Unatoč svim teorijama da je Ratzingerova ostavka bila manjkava i samim tim nevaljana, namjerno ili slučajno, podsjetimo, on je službeno izjavio da ostavku podnosi “na način da je od 28. veljače 2013. u 20 sati Rimska stolica, Stolica svetog Petra, bit će upražnjena i konklavu za izbor novog vrhovnog pontifeksa morat će sazvati oni čija je to nadležnost” (Benedikt XVI., Deklaracija od 11. veljače 2023.).

Međutim, ono što je najvažnije razumjeti jest da Benedikt XVI. nikako nije mogao dobiti papinstvo od početka 2005., stoga nije imao ništa od čega bi mogao odstupiti:

– Nevaljana ostavka ili nevaljani izbor? Ratzingerovo poricanje papinskog primata

Tako je 11. veljače 2013. Benedikt XVI. objavio svoju namjeru podnijeti ostavku, a mnogi će se sjetiti da je upravo na današnji dan, kasnije noću, munja udarila u kupolu bazilike svetog Petra, i to ne jednom nego dva puta :

Evo nas brzo nazad u sadašnjost. Navodno je udarila još jedna munja, a ovoga puta bio je to kip svetog Petra na ili u blizini Bergogliovog starog gazišta.

“Kad Bog kaže da nisi papa”, komentirao je jedan korisnik Twittera, nadajmo se (ali ne nužno) na dušu:

Ne, Fred Simon. Munja je pogodila kip svetog Petra i oštetila ga, u pokrajini Buenos Aires, tako Bog ne daje svijetu do znanja da Bergoglio u Rimu nije papa. Želite li znati kako nam Bog daje do znanja da otpadnik Bergoglio nije papa? Pa, evo malog izbora:

  • Franjo: Različite religije su ‘obogaćenje’ za čovječanstvo
  • Franjo na Međureligijskom kongresu: ‘Čovjek je put za sve religije’
  • ‘Navjestite ples ravnoteže i harmonije’: Franjo potpisuje ludu međuvjersku klimatsku izjavu
  • ‘Promjena paradigme’: Franjo izdaje katastrofalan Motu Proprio usmjeren na teološku revoluciju
  • Izgradnja raja na zemlji: Franjina poruka za Svjetski dan migranata
  • Masonsko bratstvo umjesto Isusa Krista: Franjina poruka za Svjetski dan mira ne iznenađuje
  • Franjo muslimanskim starješinama: ‘Samo će nas transcendencija i bratstvo spasiti’
  • Naturalizirati da bi neutralizirao: Kako Franjo lukavo lišava Evanđelje njegovog nadnaravnog karaktera
  • Otpadnik luta: Franjo kaže da je bratstvo “sidro spasenja za čovječanstvo”
  • Indiferentizam za djecu: Franjo podupire međureligijski “Park susreta” u Argentini
  • Otpadnik Bergoglio podržava svjetske religije kao “različite načine dolaska do Boga”
  • Franjo proširuje “Božji narod”: Sada uključuje sve religije!
  • Dobrodošli u Religiju bratstva: Franjo objavio opasan novi “Papin video”
  • Otpadnička Abu Dhabi deklaracija o ljudskom bratstvu
  • Naturalizam u punoj snazi: Franjo o postojanju svih religija

TAKO znamo da Franjo nije papa: jer on obično čini stvari koje bi božanska pomoć za papinstvo spriječila pravog papu da čini – stvari koje bi, da ih radi pravi papa, posve uništiti i učiniti besmislenom (malo opasnom!) instituciju papinstva.

Kakvu božansku pomoć, možda se pitate? Onaj o kojem se govori u bezbrojnim učiteljskim izjavama o papinstvu:

Kao što je naučavao papa Pio XI.

…[I]kako nikakvo krivotvorenje ili iskrivljavanje božanskog zakona, nego pravo istinsko poznavanje njega, ne bi moglo prosvijetliti umove ljudi i voditi njihovo ponašanje, potrebno je da se sinovska i ponizna poslušnost prema Crkvi kombinira s odanošću Bogu i želju da mu se podložimo. Jer sam je Krist učinio Crkvu učiteljicom istine iu onim stvarima koje se tiču ispravnog uređenja moralnog ponašanja, čak iako neka spoznaja o istome nije izvan ljudskog razuma. …[Bog] je postavio Crkvu za čuvara i učitelja cjelokupne istine o vjeri i moralnom ponašanju; stoga bi joj vjernici trebali iskazati poslušnost i podložiti svoje umove i srca kako bi bili sačuvani neozlijeđeni i slobodni od pogrešaka i moralne pokvarenosti, te kako se ne bi lišili te pomoći koju je Bog dao s takvom velikodušnošću, trebali bi pokazati tu dužnu poslušnost ne samo onda kada Crkva nešto definira svečanim sudom, nego također, u odgovarajućem omjeru, kada se konstitucijama i dekretima Svete Stolice propisuju i osuđuju mišljenja kao opasna ili iskrivljena.

Stoga neka i vjernici budu na oprezu od precijenjene neovisnosti osobnog suda i te lažne autonomije ljudskog razuma. Jer sasvim je strano svakome tko nosi ime kršćanin vjerovati svojim vlastitim mentalnim snagama s takvim ponosom da se slaže samo s onim stvarima koje može ispitati iz njihove unutarnje naravi, i zamišljati da Crkva, koju je Bog poslao da poučava i vodi sve narode, nije upućen u sadašnje stvari i okolnosti; ili čak da se moraju pokoravati samo u onim stvarima koje je ona odredila svečanom definicijom, kao da bi se njezine druge odluke mogle smatrati lažnima ili da izlažu nedovoljan motiv za istinu i poštenje. Naprotiv, karakteristika svih pravih Kristovih sljedbenika, pismenih ili nepismenih, je da dopuste da budu vođeni, te vođeni u svim stvarima koje se dotiču vjere ili morala od strane Svete Crkve Božje preko njenog vrhovnog pastira, rimskog prvosvećenika, koji je sam vođen Isusom Kristom Gospodinom našim.

(Papa Pio XI., Enciklika Casti Connubii, br. 103-104; podcrtavanje dodano.)

I ne, Franjina prisutnost u Vatikanu nije samo stvar postojanja ‘lošeg’ Pape, kao što je Crkva imala nekoliko puta u prošlosti:

Dakle, je li navodni udar groma u kip svetog Petra u blizini Buenos Airesa znak s neba koji najavljuje kraj vladavine zabluda ‘pape’ Franje? Budimo iskreni: nitko ne zna. Možda i jest; možda i nije.

Ipak, najvažnija točka je sljedeća: stvarno nije važno. Svatko tko, posebno u ovoj fazi, traži munju da mu kaže je li čovjek koji je objavio hrpe bogohuljenja, bezbožnosti, skandala, hereze, pogreške i svetogrđa u svom službenom učiteljstvu zapravo Kristov namjesnik koji drži vrata pakla od prevladavanja, nije razumio što je papinstvo ili kako katolicizam funkcionira.

Oh dobro. Ako ništa drugo, ova munjevita priča je barem jedna stvar: krajnje zabavna.

Izvor: Novus Ordo Watch izvor slike: popehead.substack.com

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved