Upravo radi mogućnosti vječne propasti dobar je govor o toj tužnoj stvarnosti iz razloga prevencije, da se čovjeka od toga očuva. Tako je i svaki Isusov govor o paklu prvenstveno govor o tome kako da se očuva od tog užasnog stanja. Tako je i nakana ovoga teksta otkloniti tri zablude o paklu koje potječu još iz vremena prije svetog Augustina ali su, zanimljivo, prisutne i danas.

Jedna od tema o kojoj se u današnje vrijeme jako slabo govori jesu posljednje stvari pod čime se podrazumijeva govor o smrti, sudu, raju, čistilištu i paklu. Unutar te teme danas je gotovo potpuno iščeznuo govor o stanju vječne propasti koji se jednom riječju naziva pakao. Mogli bi se zapitati; Zašto govoriti o tako tužnoj i mračnoj temi? Zašto plašiti ljude time? Pogledamo li u Bibliju, sam Isus često je govorio o stanju vječne propasti. Onda bi mogli prigovoriti Isusu da je takvim govorom plašio ljude. No, je li Isus, koji je Bog, koji je sve činio iz ljubavi, spominjao vječnu propast da plaši ljude? Božji govor o paklu je također govor iz ljubavi, donosi Juniorat Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda.

Ukoliko imate minsko polje u dvorištu, a to ne znate, voljeli biste da vam netko nekad to i kaže, bez obzira koliko ta spoznaja neće biti lagodna, zar ne? Jer ako ne znate za mine u dvorištu, postoji velika mogućnost da će vas iste ugroziti. Ako imamo rak voljeli bismo da nam liječnik to i kaže, zar ne? Ako ne znamo da imamo smrtnu bolest nećemo vidjeti ni potrebnu liječenja od iste. Ako ne znamo da nam prijeti grijeh (te koja je konačna njegova svrha) nećemo vidjeti potrebu njegova uklanjanja. Ukoliko ne poznamo pojedine istine o paklu, moglo bi nas ugroziti.

Upravo radi mogućnosti vječne propasti dobar je govor o toj tužnoj stvarnosti iz razloga prevencije, da se čovjeka od toga očuva. Tako je i svaki Isusov govor o paklu prvenstveno govor o tome kako da se očuva od tog užasnog stanja. Tako je i nakana ovoga teksta otkloniti tri zablude o paklu koje potječu još iz vremena prije svetog Augustina ali su, zanimljivo, prisutne i danas, kako bi se očuvali od tog stanja. Budući da je već sveti Augustin otklonio zablude s obzirom na tri pitanja koja će se ovdje obraditi, ovaj tekst je uvelike nadahnut dotičnim svecem i koristi dobrim dijelom njegove argumente.

Prva zabluda – da pakao nije vječan: tko tamo završi nakon određenog vremena bit će ipak oslobođen u nebo

Postoje oni koji tvrde da kazna u paklu nije vječna, te da će, nakon određenog vremena, oni koji su u paklu prijeći u nebo. Origen je išao tako daleko da je tvrdio da će ne samo ljudi nego također i svi đavli, nakon određenog vremena u paklu, prijeći u nebo. Iz ovoga proizlazi da će ona osuda na kraju za one koji završe u nebu biti vječna, ali za one koji završe u paklu privremena. Oni koji zastupaju ovakav stav pozivaju se na milosrđe, jer kažu, to je jako milosrdno i dobro i lijepo razmišljanje, pa je onda zbog toga i istinito.

Logika je ova: što je razmišljanje milosrdnije to je istinitije. Tako, ako ćemo biti milosrdni s obzirom na ljude, zašto ne bismo bili i s obzirom na đavle? Zašto se ograničiti samo na ljude? Ako smo milosrdni, trebamo biti što više milosrdni, dakle, i svi đavli će u nebo na kraju. Jer ako je milosrđe veliko onda i njih može obuhvatiti, zar ne?

Ipak, pojedini tvrde da pakao nije vječan samo za ljude, dok za đavle jest. Pitamo se onda – zašto? Zašto bi za đavle bio vječan, a za ljude ne? Onda idemo reći da nije ni za đavle. Zanimljivo, kaže sveti Augustin na ovakve postavke da “takav griješi to gnusnije i izopačenije protiv prave riječi Božje što se sam sebi čini da razmišlja blaže od ostalih“.

A njihov zavodnik, Đavao, bačen bi u jezero ognjeno i sumporno, gdje se nalaze i Zvijer i Lažni prorok: ondje će se mučiti danju i noću u vijeke vjekova (Otk 20,10)

Da je tvrdnja da će đavao samo određeno vrijeme boraviti u paklu, a nakon toga završiti u nebu pogrešna ukazuje objava, Sveto pismo, prema Božjim riječima kada govori o ognju vječnom koji je “pripravljen đavlu i anđelima njegovim” (Mt 25,41). U ovom odlomku Bog govori kako će izgledati posljednji sud. Kaže se kako su đavao i anđeli njegovi u vječnom ognju. Dakle sam Bog kaže da je oganj u kojem su đavli vječan. Nadalje, na drugom mjestu, Biblija kaže: “A njihov zavodnik, Đavao, bačen bi u jezero ognjeno i sumporno, gdje se nalaze i Zvijer i Lažni prorok: ondje će se mučiti danju i noću u vijeke vjekova” (Otk 20,10). Jasno se kaže da će se đavao mučiti danju i noću u vijeke vjekova. Tako na ovom mjestu možemo skupa sa svetim Augustinom reći da ne možemo naći pravedniji i jasniji razlog od Svetog pisma, koje nikoga nije prevarilo, iz kojega se jasno vidi da sam Bog kaže kako im je sudbina u propasti ne privremena, nego vječna.

I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni” (Mt 25,46)

Dakle, ako je pakao za đavle vječan, zašto bi za ljude bio privremen? I ovi demoni su bili dobri anđeli prije svojeg odvraćanja od Boga. Kaže se da je pakao vječan za đavla, a ako bi vjerovali da će ljudi tamo biti samo privremeno, zašto bi onda vjerovali da će đavli biti vječno? Ili je moguće da je Bog tako odredio da je pakao za đavle vječan a za ljude privremen? Na ovo kaže sveti Augustin: “Tako bi bilo ako ne bi prevladalo ono što Bog reče nego što ljudi nagađaju“. Nije li besmisleno vjerovati da je pakao – za čije se opisivanje u Bibliji kaže da je vječan – privremen, a za nebo za koje se također kaže da je vječno da je ipak vječno? Bog za oboje kaže da je vječno. Ne pravi razlike. “I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni” (Mt 25,46).

I za nebo i za pakao se koristi izraz vječno, prema tome, ili je oboje vječno ili oboje nije vječno. Ili oboje traje bez kraja ili je oboje privremeno. Jer je Bog oboje izjednačio što se tiče vremenskog trajanja, za oboje kaže da je vječno. Stoga, kako kaže sveti Augustin, reći da je vječni život bez kraja, a da vječna kazna ima kraja, sasvim je besmisleno. To nije moguće nikako povezati s Biblijom. To Biblija nigdje ne kaže.

Druga zabluda – da na koncu nitko neće završiti u paklu

Pod ovim izričajem zastupa se teza da će se svi ljudi, kakvi god bili, na kraju ipak spasiti. Takvi kažu da će na kraju prevladati Božje milosrđe. Jedni se ovdje pozivaju na zagovor svetaca govoreći da će Bog uslišati molitve svetih u nebu, a pošto su oni sveti oni žele da svi završe u nebu, jer ljube i neprijatelje, dakle, Bog će njihove sve molitve uslišati i tako će se na kraju svi spasiti. Drugi tvrde da kad god Bog u Bibliji govori o sudu i paklu da je to tek prijetnja u smislu odgojne metode, ali da tamo nitko neće završiti. Kažu kako je Bog poštedio Ninivu, premda im je najavio propast, prema tome, tako će i sve ostale poštedjeti. Za one koji zastupaju navedene stavove kaže sveti Augustin da “njih pokreće samo ljudsko milosrđe samo radi ljudi i najviše zagovaraju vlastitu stvar, obećavajući svojim izopačenim značajevima izmišljenu nekažnjenost, pripisavši Bogu tobožnje opće smilovanje prema ljudskome rodu. I zbog toga će njih u propovijedanju Božjeg milosrđa nadmašiti oni koji dotičnu nekažnjenost obećavaju čak i knezu zloduha i njegovim pratiteljima”.

Zatim će reći i onima slijeva: Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni…” (Mt 25,41)

S obzirom na molitve svetih, ako su im molitve toliko moćne, zašto onda ne bi molili i za pale anđele? Primjećujemo, Crkva ne moli za pale anđele, za đavla, iako je Isus ostavio nalog da molimo za neprijatelje. Crkva moli za neprijatelje dok su oni još živi, jer dok su živi postoji mogućnost promjene: “…da s blagošću preodgaja protivnike, ne bi li ih Bog podario obraćenjem te spoznaju istinu i ponovno budu trijezni izvan zamke đavla, koji ih drži robljem svoje volje” (2 Tim 2,25-26).

Sam Isus govori da na kraju neće svi završiti u nebu: “Zatim će reći i onima slijeva: Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni…” (Mt 25,41). Ako Isus kaže da će ovi s lijeva završiti u vječnoj propasti nije li, kako sveti Augustin primjećuje, odveć drsko izjaviti da je pakao prazan? Također, postoji još Biblijskih mjesta gdje Isus objavljuje istinu da će na kraju jedni u nebo, drugi u pakao: Mt 13,24-30; Mt 13,47-50; Lk 13,22-30.

Oni koji tvrde da je to samo prijetnja, a ne i istina, takvima Biblija proturječi. Istina, Niniva nije uništena, pa bi netko mogao reći da je to bila samo prijetnja, međutim, ne bi ovdje smio izmaknuti ključni detalj – Ninivljani su se obratili i počeli vršiti pokoru te su zbog toga opstali. Sjetimo se Sodome i Gomore gdje nije bilo obraćenja. Sjetimo se gradova za koje je Isus prorekao da će propasti ako se ne obrate.

Treća zabluda – da je dovoljno biti kršten i završiti ćeš u nebu bez obzira na ostalo

Postoje i oni koji tvrde da će se svi koji su kršteni spasiti, bez obzira na to kako žive i u koje krivovjerje vjeruju. Oni se uglavnom pozivaju na Iv 6,51: “Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke”. Tako, tko god je kršten, i još k tomu ako se redovito pričešćuje, nužno je da će se spasiti, bez obzira na to kako živi. Međutim, kaže Bog po svetom Pavlu: “A očita su djela tijela: To su: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomora, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično. Unaprijed vam kažem, kao što vam već rekoh: koji takvo što čine, kraljevstva Božjega neće baštiniti” (Gal 5,19-21). Na ovo dodaje sveti Augustin: “Ako će ti baštiniti kraljevstvo Božje nekad, onda je ova apostolova izjava lažna. Ali jer nije lažna, neće ti baštiniti kraljevstvo. A ako neće kraljevstvo, onda je vječna kazna, jer nema srednjeg“.

Tko ustraje do svršetka bit će spašen” (Mt 24,13)

Čovjek može biti kršten, ali ukoliko ne živi u skladu sa svojim krštenjem, u tom slučaju mu samo krštenje neće ništa značiti, niti će se spasiti zbog toga samo što je kršten. Potrebna je vjera ljubavlju djelotvorna. Vjera bez djela je mrtva. Ukoliko nema djela, kao da nema ni vjere, bez obzira ako je ona ispravna. Kako kaže Crkva u dokumentu Lumen Gentium: “A sva djeca Crkve neka se sjete da svoje izvrsno stanje nemaju pripisati svojim zaslugama, nego posebnoj Kristovoj milosti; ako joj ne budu odgovorili mišlju, riječju i djelom, oni ne samo da se neće spasiti, nego će biti strože suđeni” (br. 14).

S obzirom na pričešćivanje, dakako da to ne ide po automatizmu. Moguće je blagovati tijelo i krv nedostojno, dakle, sebi na sud (usp. 1 Kor 11,27-29).  Krštenje je, stoga, nužno ali nije samo po sebi dovoljno. Valja živjeti u skladu s primljenim darom. Kako će Isus reći: “Tko ustraje do svršetka bit će spašen” (Mt 24,13). Na koncu nije zgorega još istaknuti važnu ulogu Crkve koja je nužna za spasenje: “Jedini je, naime, Krist posrednik i put spasenja; on nam biva prisutan u svojem Tijelu, koje je Crkva; izričito ističući nužnost vjere i krst, on je time ujedno potvrdio i nužnost Crkve u koju ljudi ulaze po krstu kao kroz vrata. Zato se ne bi mogli spasiti oni ljudi, koji – iako im nije nepoznato da je Bog po Isusu Kristu ustanovio Katoličku crkvu kao nužnu – ipak ne bi u nju htjeli ući ili u njoj ustrajati” (LG 14).

Im /HKM.hr