Connect with us

Vijesti

Kolumnist SD razotkrio Milanovića u potpunosti!

Published

on

Pod naslovom “Milanović stvarno ima neki problem”, Ivica Šola, kolumnist Slobodne Dalmacije u najnovojoj kolumni osvrnuo se na iznanađujući ispad predsjednika RH Zorana Milanovića i njegovo vrjeđanje žrtava HOS-a, legendarne i legalne postrojbe Hrvatske vojske, čiji spomenik bi Milanović „bacio tamo negdje“.

Naon uvodnog dijela, u svojoj kolumni Šola piše: Predsjednika Zorana Milanovića, prznicu s elementima motorne pile, koji za razliku od Plenkovića u ovoj ozbiljnoj krizi nema, s obzirom na ovlasti, skoro pa nikakvu odgovornost, osim da Plenkoviću soli pamet i otvara teme koje u ovo hudo vrijeme unose nemir i podjele. Dok se cijeli svijet bori s koronavirusom, Milanović 2020. godine zaratio s – „ustašama“. I to na mjestu i komemoraciji kada za takve izjave nije ni vrijeme ni mjesto, pa tresne k’o baba iz bunila: „Ploču poginulim braniteljima HOS-a treba BACITI, oni se nisu borili za Hrvatsku“, već, veli Zoki, za obnovu NDH.

Ne znam je li Milanovića pukao koronavirus u mozak, ili ga je drug Tito taj dan nazvao iz pakla, drug Tito od čije vojske, komunističke JNA, su hrabri HOS-ovci branili Republiku (!) Hrvatsku, pa i njegovu stražnjicu smještenu na sigurno, ali pokazati takvu bezosjećajnost i kontradiktornost može samo tip koji u glavi ima neobičan algoritam. Kontradiktornost je u tome što „to“ što bi on bacio ozakonila njegova partija u vrijeme Račana, a ne ni HDZ, ni HSP niti unučad Ante Pavelića. Ali zato mu ne smeta u Borovu Selu spomenik četničkom komandantu Vukašinu Šoškočaninu na kojem stoji: „Srpska zastava na srpskoj zemlji“.

>> Neka političke elite čuju ovaj kratki Tudjmanov govor o HOS-u, prvom bijelom polju …

Takvih spomenika četnicima ima podosta, a Milanović ni zucnuti, samo podeblja s ćirilicom u Vukovaru, a majke još sinove nisu zakopale, rane svježe…, čačka mečku sasvim nepotrebno. Taj isti Šoškočanin bio je, kako piše na spomeniku zapovjednik obrane (!?) Borova Sela gdje je masakrirano 12 hrvatskih policajaca, taj isti Šoškočanin zarobljenim HOS-ovcima na živo je vadio oči dok su se oni borili za slobodnu i demokratsku (!) Hrvatsku, u kojoj je zahvaljujući i njima Milanović bio i premijer i sada predsjednik.

Bezosjećajnost Milanovićeva, osim u huliganskom vokabularu (treba BACITI), sastoji se i u tome da su ljudi, hrvatski junaci, čija se imena nalaze na „toj ploči“, nečiji sinovi, očevi, braća… Osobno poznajem mnoge HOS-ovce, za razliku od Milanovića, pa za njegovu informaciju, među njima je mnoštvo unuka i sinova partizana, koji su „jamačno“ htjeli obnoviti NDH. Mo’š si mislit…

Tu su i stranci poput, najpoznatijeg, Nicoliera, HOS-ovca, Francuza, čija majka još traži njegove ostatke, koji o NDH ne znaju ništa, došli su pomoći Hrvatskoj za slobodu i demokraciju. Zna li Zoki da je među HOS-ovcima bilo i Srba, da spomenem samo mog „susjeda“ iz Belišća Dinu Simića. Baš je pokojni Dino i drugi Srbi HOS-ovci bio za ustaše i NDH, Dino koji je pripadnik naroda koje je baš u Jasenovcu NDH ubijala!?

I Dinino ime je na „toj“ ploči koju bi Milanović „bacio negdje“, pazite „negdje“? Gdje, nije rekao, pa možemo spekulirati, možda kantu za smeće, jer tamo se baca, a ne, recimo, odlaže ili premješta. Zoran Milanović nije bilo tko, on je predsjednik države i kao takav trebao bi dobro paziti ne samo što govori, nego i kako to govori, da „ta“ ploča nosi imena vitezova koji su život dali za Domovinu, a njihovoj živoj rodbini gubitak najdražeg je trauma za cijeli život. Poslije se išao korigirati preko Facebooka, molim lijepo, preko „Fejsa“ poput adolescenta. Ne, to nije stvar za „Fejs“, kada je predsjednik u pitanju, već za presicu.

Otkuda ovakav brutalan ispad oko ploče, i tim riječima? I na taj dan. Nemam drugog objašnjenja osim sljedećeg, psihološkog. Koronavirus je, a tome se Plenković jamačno ne veseli, njega i njegov tim izbacio u prvi plan. Zokija nigdje.

I onda, poput djeteta u vrtiću kada ga teta ne primjećuje, namjerno se ukaki u gaće. Drugim riječima, ljudi, ne postoji samo Andrej, postoji i Zoran, pa skrene pozornost na sebe. Naime, i ja sam jako bitan, a ne samo Plenki…, završava svoju kolumnu Ivice Šole koju u cijelosti možete pročitati klikom OVDJE

Izvor: Fenix-magazin/SIM/SD

Foto: RTL

Advertisement

Vijesti

Čudan otkaz: Peronizam je stigao do Tibera

Published

on

Pišem kako bih se još jednom pozabavio slučajem abp. Gabriel Mestre, prolazni nadbiskup La Plate. [Ovdje je prvi članak] U samo osam i pol mjeseci privukao je pozornost lokalnog svećenstva, napokon oslobođenog progoniteljske ideologije “Tucho” Fernandeza – piše Nadb. Héctor Agüer, Nadbiskup La Plate u miru.

S obzirom na žalosnu činjenicu franjevačkog zahtjeva za ostavkom monsinjora Mestrea, bilo bi zgodno da se svećenici La Plate javno očituju, diskretno i bez straha. Ne vjerujem da će njegova privremena zamjena, biskup Bochatey, reagirati protiv primjene kvalificirane demokracije koja odgovara, naposljetku, poliedralnoj ekleziologiji pape Bergoglia.

U ovom slučaju, vjerujem da se može poslužiti starom izrekom, “misli krivo i bit ćeš u pravu”; dakle, mislim na odgovornost kardinala Fernandeza, tako bliskog vrhovnom papi, u poništenju svrgnutih. Nadb. Mestre je napisao: “Svjestan sam svoje slabosti i ljudske slabosti prekrasne Crkve koja je moj dom i moja obitelj. Sveta Crkva zbog službe Trojstva, grešna Crkva zbog krhkosti ljudi koji su dio nje.

Dobro rečeno; ovo što se dogodilo je tipična argentinska intriga. U najmanju ruku je zanimljivo da je sada već bivši nadbiskup pozvan u Rim, od strane Svete Stolice, kako bi razgovarali o nekim aspektima biskupije Mar del Plata, koja je bila njegov bivši ured, i što se tamo dogodilo od studenog 2023., kada je Mestre dobio već unaprijeđenje u nadbiskupiji La Plate. Inzistiram na onome što sam prije predložio: u tome se vidi Fernandezova ruka. Usput ističem da je on bio moj nasljednik. Ostavku sam predao stolici La Plate davno prije, a prihvaćena je samo dva dana nakon mog 75. rođendana. Ta se činjenica jednoglasno smatrala nepoželjnom; ovo nije uobičajeni način da se nastavi. U svjetlu ovih epizoda mogu razumjeti slučaj neobične smjene monsinjora Mestrea. Fernandez je bio moj nasljednik; Mislio sam da bih trebao razgovarati s njim o nekim karakteristikama Nadbiskupije kojoj sam služio dvadeset godina; Sigurno sam s njim razgovarao dvadesetak minuta. Primijetio sam da ga ne zanima što mu mogu reći; bio je odlučan učiniti suprotno, što je i učinio. Još jedna argentinska intriga, sigurno skovana u Rimu.

Pregledavam poruku nadb. Mestre “dragoj zajednici nadbiskupije La Plata”. Biskupova veza s njegovim narodom nije dužnosnička; to je – da upotrijebimo izraz koji se ponavlja u Novom zavjetu – agápē, ljubav. Tako se pojavljuje u poslanicama apostola Pavla: ljubav koja se ne ustručava ispraviti kad je potrebno.

U poruci stoji: „Danas (27. svibnja 2024.) više nisam vaš župnik. Želim vam reći da sam jako sretan ovih osam i pol mjeseci i na tome vam od srca hvala… Hvala vam što se osjećam kao kod kuće! Hvala na gestama blagosti i ljubaznosti u svakom od posjeta! Hvala vam što ste me pozvali da budem dio vaših života! Uistinu sam mogao iskusiti različitost i dubinu vjere u Boga mnogih od vas, predanu vjeru koja me više puta izgradila i obogatila.”

Što će se dogoditi s La Platom? Kako to obično biva u ovim slučajevima, imena se već pojavljuju; neki od njih izazivaju u meni brigu i strah. Apostolska nuncijatura u ovakvim prilikama obavlja konzultacije i provjerava biografiju mogućih kandidata, ali pretpostavljam da se sada stvari odlučuju na višoj razini. Ne mislim na činjenicu da Papa uvijek imenuje biskupe, nego na to da je danas Argentina u Rimu i da su argentinske intrige dobro podmazane. Reći će se da je to uvijek tako, bilo da se radi o talijanskom, poljskom ili njemačkom papi; ne, argentinska originalnost je neusporediva. Više od desetljeća argentinski episkopat oblikovan je ne samo imenovanjima, već i „francisquismom” prelata koji, što je razumno, žele zadržati svoje položaje ili teže usponu. Peronističko nadahnuće daje Crkvi u zemlji vlastita obilježja, a peronizam je stigao do obala Tibera.

Moramo paziti da ne dođemo do zabune. Poslanje Crkve uvijek ostaje poslanje koje je Gospodin poslao apostolima: učiniti sve narode učenicima. Ovaj nalog dolazi njihovim nasljednicima u sakramentalnoj službi.

Posljednje, ali ne manje važno: Nadb. Mestre je postao nadbiskup emeritus La Plate, što sam ja; osim ako mu se ne pripiše titularna stolica. Ali on ima 55 godina. Bilo bi mu preostalo dvadeset godina obnašanja biskupske službe do sudbonosne 75. godine, koju je Pavao VI. odredio kao dob za odlazak u mirovinu, protivno onome što je Drugi vatikanski koncil ustanovio dekretom Christus Dominus. Što će on činit?

Možda bi mogao pomoći prijatelju biskupu ili se zaposliti kao svećenik u župi. A od čega će živjeti? Hoće li doživjeti sudbinu otkazanih biskupa i svećenika? Pravda ukazuje da ga nadbiskupija La Plata mora podržati. U mom slučaju isplaćuje mi mirovinu u Svećeničkom domu u Buenos Airesu, gdje živim, a to je neka vrsta staračkog doma za svećenike. Već sam pisao o 75-godišnjoj giljotini. Prema Tradiciji Crkve, biskup treba umrijeti u svojoj biskupiji, radeći do kraja, kao što se apostoli nisu povukli. Crkva je naš dom, naša obitelj i ne može se odreći tog stanja da postane bezosjećajna maćeha.

Continue Reading

Vijesti

Dobro vam došao Blagdan sv. Ante – svetca cijeloga svijeta

Published

on

Govorimo o jednom od najomiljenijih svetaca u čitavoj Katoličkoj Crkvi, kojega se časti ne samo u Padovi, gdje je podignuta prekrasna bazilika u kojoj se čuvaju njegovi posmrtni ostaci, već i u cijelom svijetu.

U Hrvatskoj je jedno od središta čašćenja Sv. Antuna Padovanskog (inače, bio je Portugalac) Samostan sv. Ante na Poljudu u Splitu (Župa Svete Trojice).

Na naslovnom plakatu je raspored svetih misa i ispovijedi na sam blagdan Sv. Ante.

Sveti Antun Padovanski (sveti Ante) rodio se u Lisabonu u plemićkoj obitelji, oko 1195., i na krštenju je dobio ime Fernando. Stupio je među kanonike koji su opsluživali monaško pravilo svetog Augustina, najprije u samostanu Sv. Vincenta u Lisabonu a potom u samostanu Svetog križa u Coimbri, čuvenom kulturnom središtu Portugala. Posvetio se sa zanimanjem i žarom proučavanju Biblije i crkvenih otaca, stekavši potrebno teološko znanje koje je plodonosno primjenjivao u svom poučavanju i propovijedanju.

U Coimbri se zbio događaj koji je označio prekretnicu u njegovu životu: ondje su 1220. godine bile izložene relikvije prvih pet franjevačkih misionara, koji su otišli u Maroku i ondje podnijeli mučeništvo. Njihov je život duboko dirnuo mladog Fernanda i u njemu se rodila želja da ih nasljeduje i pođe putom kršćanske savršenosti: zatražio je tada da istupi iz augustinskih kanonika i da postane manji brat. Njegov je zahtjev prihvaćen i on se, uzevši ime Antun, uputio u Maroko, ali je Božja providnost odlučila drukčije.

Zbog bolesti je bio prisiljen vratiti se u Italiju te je, 1221. godine, sudjelovao na glasovitom “Kapitulu na rogožinama” u Asizu, gdje se susreo također sa svetim Franjom. Nakon toga je neko vrijeme živio u potpunoj skrovitosti u samostanu u blizini Forlija, na sjeveru Italije, gdje ga je Gospodin pozvao u drugu misiju. Pozvan, sasvim slučajno, propovijedati na svećeničkom ređenju, pokazao je da je obdaren takvom učenošću i govorničkim umijećem da su mu poglavari povjerili zadaću propovijedanja.

Započeo je tako u Italiji i Francuskoj apostolsko djelovanje koje je bilo tako snažno i djelotvorno da je naveo brojne one koji su se odijelili od Crkve da se ponovno vrate na pravi put. Bio je također jedan od prvih, ako ne i prvi učitelj teologije među manjom braćom. Počeo je predavati u Bologni, uz Franjin blagoslov, koji je, prepoznavši njegove kreposti, poslao Antunu kratko pismo, koje započinje ovim riječima: “Bilo bi mi drago da braću poučavaš teologiji”. Antun je udario temelje franjevačke teologije koju su njegovali veliki mislioci a koja je imala svoj vrhunac sa svetim Bonaventurom iz Bagnoregia i blaženim Duns Scotom.

Nakon što je postao provincijalnim poglavarom manje braće iz Sjeverne Italije, nastavio je službu propovijedanja, vršeći je naizmjenično sa službama vezanim uz vođenje provincije. Po završetku službe provincijala povukao se u blizinu Padove, gdje je bio boravio već u nekoliko navrata. Nakon svega godine dana, umro je pred gradskim vratima, 13. lipnja 1231. Padova, koja ga je prihvatila s ljubavlju i štovanjem za života, odala mu je trajno štovanje i iskazala svoju pobožnost. Sam papa Grgur IX., koji ga je, čuvši njegovu propovijed, nazvao “Kovčegom Svetoga pisma”, proglasio ga je svetim 1232., između ostaloga i zbog čudesa koja su se dogodila po njegovu zagovoru.

U posljednjem razdoblju svoga života, Antun je napisao dva sveska “Propovijedi”, koja su naslovljena “Nedjeljne propovijedi” i “Propovijedi o svecima”, namijenjene propovjednicima i predavačima na teološkim studijima iz Franjevačkog reda.

Sveti Antun piše: “Ljubav je duša vjere, ona je oživljava; bez ljubavi, vjera umire” (Sermones Dominicales et Festivi II, Messaggero, Padova 1979., str. 37). Samo duša koja moli može napredovati u duhovnom životu: to je povlaštena tema propovijedi svetog Antuna. On dobro poznaje nedostatke ljudske naravi i čovjekovu sklonost grijehu. Zato neprestano poziva vjernike da se bore protiv nagnuća pohlepe, oholosti i nečistoće te, naprotiv, vrše kreposti siromaštva i velikodušnosti, poniznosti i poslušnosti, neporočnosti i čistoće.

Na početku 13. stoljeća, kada su nicali novi gradovi a trgovina doživljavala procvat, sve je više bilo onih koji su bili neosjetljivi na potrebe siromaha. Zbog toga Antun u više navrata poziva vjernike da razmišljaju o pravom bogatstvu, a to je bogatstvo srca, kojim čovjek postaje dobar i milosrdan te tako skuplja blago za nebo: “O vi bogati – tako je on opominjao – neka vam prijatelji budu… siromasi, primite ih u svoje domove. Isti će ti siromasi kasnije primiti vas u vječne stanove, gdje vlada ljepota mira, povjerenje i sigurnost te obilni spokoj neprolazne sitosti” (Isto, str. 29). Nije li možda to učenje, dragi prijatelji, veoma važno i danas, kada financijska kriza i teške ekonomske neuravnoteženosti osiromašuju brojne osobe i stvaraju uvjete bijede?

Antun, koji je bio iz Franjine škole, stavlja uvijek Krista u središte života i misli, djelovanja i propovijedanja. Upravo to je drugo tipično obilježje franjevačke teologije: kristocentrizam. Franjevački teolozi rado razmatraju, i pozivaju razmatrati, otajstva Gospodinova čovještva, napose rođenje, koje u čovjeku bude osjećaje ljubavi i zahvalnosti prema Božjoj dobroti. Pogled na Raspetoga također nadahnjuje osjećaje zahvalnosti prema Bogu i poštovanja prema dostojanstvu osobe, tako da svi, vjernici i nevjernici, mogu ovdje pronaći značenje koje obogaćuje život. Antun tako piše: “Krist, koji je tvoj život, stoji pred tobom raspet, da se ti zagledaš u križ kao u neko zrcalo. Ondje ćeš moći spoznati koliko su smrtonosne bile tvoje rane, koje nijedan drugi lijek ne bi mogao ozdraviti osim krv Sina Božjega. Ako pogledaš dobro, moći ćeš shvatiti koliko su veliki ljudsko dostojanstvo i tvoja vrijednost… Nigdje drugdje čovjek ne može bolje uočiti koliko vrijedi kao kada se zagleda u zrcalo križa” (Sermones Dominicales et Festivi III, str. 213-214).

Dragi prijatelji, neka Antun Padovanski, kojega vjernici toliko časte, zagovara za čitavu Crkvu i poglavito za one koji se posvećuju propovijedanju. Neka ovi potonji, crpeći nadahnuće iz njegova primjera, trude ujediniti solidan i zdrav nauk, iskrenu i gorljivu pobožnost te učinkovitost u naviještanju.

“Ako propovijedaš Isusa, on omekšava otvrdnula srca; ako ga zazoveš, gorke ti napasti postaju slatke; ako o njemu razmišljaš, on ti srce prosvjetljuje; ako o njemu čitaš, on ti nasićuje um” (Sermones Dominicales et Festivi III, str. 59). (papa Benedikt XVI., kateheza na općoj audijenciji, 10. veljače 2010.)

Continue Reading

Vijesti

UPOZORENJE Ivoševiću!? ČETVRTA: Znamo da ne volite Vatrene i Dalića, al što je previše, previše je

Published

on

Udruga veterana Četvrte gardijske brigade iz Splita oštro je reagirala na izjave Bojana Ivoševića, splitskog dogradonačelnika.

Foto: Defilee 4. gardijska brigada HV na Rivi

On je uoči Europskog prvenstva najavio da građani Splita neće moći gledati utakmice hrvatske nogometne reprezentacije na otvorenim prostorima Rive i Marmontove ulice. Na tim je mjestima, prema ranijoj odluci, zabranjeno postavljanje televizora na otvorenom.

Poštovani gospodine Bojane Ivoševiću, dogradonačelniče grada Splita, Odakle Vam pravo zabraniti gledanje utakmice Hrvatske nogometne reprezentacije na Europskom prvenstvu, koje Vi nazivate „Neki Euro“, isto tako možemo reći da ste i Vi “Neki dogradonačelnik“. Već dugi niz godina Hrvatska nogometna reprezentacija nas Hrvate čini sretnima i ponosnima svojim rezultatima i postignućima, i onda se nađe „Neki dogradonačelnik“ koji sve to želi zasjeniti svojom pozicijom u Gradu.

Cijela država organizira navijačke zone za praćenje utakmica Hrvatske nogometne reprezentacije osim Grada Splita. Pitamo se čiji je ovo grad i s kojim pravom samovoljno zabranjujete praćenje utakmica na rivi, trgovima i slično. Ako Vama Hrvatska ne znači ništa, osim pozicije i dobre plaće, nama je Hrvatska sve.

Stoga, kao branitelji i stvaratelji hrvatske države, zbog heroja koji su svojim životima stvorili državu, da bi Vi danas bili na poziciji na kojoj jeste, i pljuvali po svemu tome, tražimo (ne molimo) da se po hitnom postupku omogući praćenje utakmica na otvorenome kako na rivi tako i u ostalim dijelovima grada Splita. Ukoliko Vi osobno ne volite Hrvatsku nogometnu reprezentaciju, ne znači da je ne vole i ostali građani Splita, kao i mnogi turisti koji su u gradu a žele pratiti utakmice kako Hrvatske, tako i reprezentacija svojih država.

Pitamo se kako se na rivi mogu održavati razno razna događanja, a prijenos utakmica ne može. Čime se tu ugrožava arhitektura centra Grada, možda prevelikim zračenjem, svjetlosti ili pak nečim drugim?! Možda Vam smeta što bi gledatelji bili ogrnuti Hrvatskim zastavama a ne zastavama duginih boja.

Hajduk je simbol grada, i Hajduk se gleda na Poljudu. Hajduk se gleda i prati svugdje. Ovdje bismo napomenuli da uz Hajduk postoje još tri simbola grada, a to su: Sveti Duje, 4.gardijska brigada i Torcida, kojih velika većina navija za Hrvatsku nogometnu reprezentaciju i želi je pratiti. Ukoliko Vam smeta Hrvatska nogometna reprezentacija, Vi je nemojte gledati, odjavite TV za vrijeme kako ga vi nazivate „Nekakvog Eura“.

Stoga, još jednom zahtijevamo da postavite zone na rivi i na ostalim mjestima i trgovima u Splitu za gledanje Europskog prvenstva.
Što se tiče nas iz Udruge veterana 4.gardijske brigade, najoštrije osuđujemo Vaše izjave i još jednom konstatiramo da Vas može biti sram za te izjave koje dajete o Hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji. Znamo da je ne volite, al što je previše, previše je.

Hrvatska iznad svih.”

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved