Biblijski filmovi i TV emisije iznenađujuće su se vratili posljednjih godina, ali čini se da neki od nas nisu sretni zbog toga, nažalost.

Kolaž Johna Touheya/Aleteia

Posljednjih su se godina biblijski filmovi i TV emisije vratili, pojavljujući se brzinom neviđenom od 1950-ih, kada je žanr dosegao vrhunac popularnosti.

Tada su filmski studiji bili prisiljeni natjecati se s novim medijem televizije. Očajnički želeći održati puna kina, producenti su tražili priče s velikim opsegom koje bi ispunile filmska platna spektakularnim slikama u hrabrim bojama i neobičnim kostimima. Biblijske priče savršeno se uklapaju, što dovodi do niza skupih religijskih epova. Među njima su David i Bathsheba (1951.), Quo Vadis (1951.), The Robe (1953.), Solomon and Sheeba (1959.) i King of Kings (1961.).

“Neka bude zapisano, neka tako bude i učinjeno!”

Najpoznatiji od svih biblijskih filmova svakako je Deset zapovijedi (1956.) Cecille B. DeMille. To je remake nijemog hita istog redatelja iz 1923., sa spektakularnim specijalnim efektima i glumačkom postavom svih zvijezda. U prologu prikazanom prije filma, DeMille objašnjava da “Biblija izostavlja nekih 30 godina Mojsijevog života.” On uvjerava publiku da su on i njegov tim konzultirali tekstove “drevnih povjesničara” kako bi sastavili točan prikaz događaja.

“Naša namjera nije bila stvoriti priču, već biti dostojni božanski nadahnute priče”, zaključuje DeMille.
Naravno, DeMille je zapravo namjeravao stvoriti zabavan i spektakularan film – čak i ako je to značilo uzimanje slobode s biblijskom pričom kako bi popunio praznine. U središtu filma je romantični trokut koji uključuje Mojsija, princezu Neferteri i Ramzesa. Nažalost, nema čvrstih dokaza da je Mojsije živio u isto vrijeme kad i Ramzes i Neferteri. Knjiga Izlaska ne imenuje farona s kojim se Mojsije suočio. I dvojbeno je (iako ne i nemoguće) da je Mojsije ikada bio zaljubljen u egipatsku princezu. DeMille je izmislio romansu kako bi film bio zabavniji.

I, ako ništa drugo, film je silno zabavan. Moj omiljeni trenutak: Yule Brenner kao faraon Ramzes koji oholo zuri dok naređuje svojoj vojsci da progoni Mojsija i uništi robove. “Neka tako bude zapisano, tako neka bude i učinjeno!” Redak nije preuzet iz Biblije, to je samo sjajan, izražajan redak.

Moralno bez prigovora

Publika se nije bunila; zapravo, učinili su Deset zapovijedi filmom s najvećom zaradom 1956. Katolička legija pristojnosti očito također nije imala problema s ljubavnom radnjom, budući da su filmu dali svoju ocjenu “A1”, što znači da je “moralno bez prigovora za sve”. ”

Legija je istu ocjenu dala The Robe, filmu o rimskom vojniku po imenu Marcellus koji je ključan u Kristovoj smrti i koji postaje misionarski učenik svetog Petra. Nemojte se truditi tražiti lik u Djelima apostolskim jer su filmaši izmislili njega i njegovo mučeništvo.

Katolici tog vremena prihvaćali su te slobode jer su shvaćali da su holivudski filmovi oblici zabave, a ne katehetski dokumenti. Sve dok su biblijski filmovi bili relativno puni poštovanja i ne previše nečuveni, bili bi tolerirani, pa čak i pljeskali kad bi bili posebno umjetnički ili zabavni.

Renesansa biblijskog filma

Danas smo usred renesanse biblijskog filma kakva nije viđena od 50-ih. Ponajviše zahvaljujući uspjehu Odabranih, filmski i TV studiji jedva čekaju prikazati živote biblijskih osoba i svetaca. Nadolazeći Netflixov film Mary i serija Martin Scorsese Presents: The Saints, koja se emitira na Fox Nationu, dva su najnovija primjera.

Za mene ovaj trend ohrabruje. To pokazuje da su ljudi još uvijek fascinirani Biblijom i pričama o vjeri – a veliki studiji spremni su potrošiti milijune dolara kako bi zadovoljili tu želju. Nije svaka produkcija remek-djelo, naravno, ali poput Sodome i Gomore iz 1962., smrdljivi će filmovi uskoro nestati u mraku. (Čak i loš ili iznimno netočan film može potaknuti znatiželju i nadahnuti ljude da uzmu Bibliju u ruke.)

Nažalost, neki katolici su manje entuzijastični od mene. Čini se da su neki protivnici čak odlučni nadmašiti staru, ugašenu Legiju pristojnosti. Kako izađe svaki novi vjerski film ili TV emisija, ovi kritičari ih seciraju i zajedaju kadar po kadar, prigovarajući kad kreatori odstupaju od Biblije mijenjajući detalj ili dodajući imaginarne scene. U nekim slučajevima ovi kritičari čak potiču ljude da bojkotiraju filmove koje smatraju nepoželjnima.

Odabrani (The Chosen) za kritiku

Čak ni The Chosen, izuzetno popularan, nije bio imun na kritike. Uvodnik iz 2022. kritizirao je prikaz Rođenja u seriji jer je prikazivao Mariju koja ima trudove – što bi moglo izazvati pitanja ili zbunjenost u umovima gledatelja o istini i prirodi rođenja od Djevice:

Ono što bi se moglo činiti kao trivijalan detalj u gore spomenutim filmskim prikazima stoga ima značajne posljedice za ispravno razumijevanje onoga što nam je Bog objavio. Ako krivo shvatimo Mariju, postoji dobra šansa da ćemo pogrešno shvatiti Isusa. Njegov bezbolni porod nije izolirana zanimljivost. Umjesto toga, čini bitan dio Božjeg spasiteljskog djela: kako i zašto je došao i nastanio se među nama, i, kao što je Marija primjer, kako nas planira obnoviti, učiniti cjelovitima i odvesti kući.

Čini se da autor ima valjanu poantu, ali također mislim da je njegova zabrinutost neumjesna. Ljudi ne gledaju filmove o Isusu, Mariji, Mojsiju itd. očekujući da će dobiti lekciju iz teologije. Oni jednostavno žele gledati te ljude kako se “vraćaju u život”, potpuno svjesni da je radnja na ekranu samo pretvaranje i da će mnogi detalji biti netočni, netočni ili u potpunosti izmišljeni u službi dobre drame i uzbudljive zabave.

Duga tradicija izmišljanja stvari

To je tradicija koja je odavno dio Crkve, naravno, koja seže barem do srednjovjekovnih misterija i predstava čuda, gdje su se scene velike pobožnosti mogle miješati s niskom komedijom i spektaklom. Neki su svećenici bili zgroženi tim prikazima, ali Crkva je bila dovoljno mudra da ih dopusti i podrži kao izraze pučke pobožnosti. Tek tijekom protestantske reformacije misterije i predstave čudesa bile su tragično zabranjene u Engleskoj i drugim dotad katoličkim mjestima, zajedno s vjerskim slikama i mnogim drugim stvarima koje su neosporno kićene, ali i vrlo maštovite i lijepe.

Nadam se da će katolici biti milosrdniji prema današnjim biblijskim filmovima i TV emisijama nego što su protestantski reformatori bili prema misterioznim predstavama. Ako vidimo nešto netočno, trebali bismo na to ukazati, naravno – ali uz milosrđe, malo olabaviti kreatore i, nadamo se, izraziti zahvalnost što je netko posvetio vrijeme, novac i kreativnost da jednom oživi ove svete, čudesne priče opet.

izvor: Aleteia

  Kako je Sirija uspjela u par dana potpuno izgubiti grad od 2 milijuna stanovnika gotovo nitko razuman ne može razumjeti. Postoje olakšavajuće okolnosti za pad Alepa, ali ipak…

  U određenom smislu rat u Siriji je završio nakon što sirijska vojska pobjeđuje islamske teroriste podržane od NATO saveza u Alepu. Riječ je o teroristima koji su pozivali na genocid Šiita i entičko čišćenje Kršćana i za to su imali punu podršku navodno kršćanskih država i humanista Otvorenog društva.

  Oslobađanje Alepa 2016. ubrzo dovodi do relativnog mira u Siriji koji je potvrđen porazom tursko-terorističke ofenzive 2020. Riječ je o miru tijekom kojeg terorističke organizacije podržane od Turske okupiraju dijelove sjeverne Sirije, a SAD istočne – prenosimo pisanje portala Hladna istina.

  Do promjena očito dolazi tijekom rata Izraela i Hezbollaha u Libanonu. Izrael je prvo raznim akcijama izbacio iz stroja vodstvo Hezbollaha, a potom ga napao. Mirovnim sporazumom koji 26.11.2024. potpisuju Izrael, Libanon, Hezbollah i SAD su regulirana prava i obveze Izraela, Libanona i Hezbollaha. Nikoga neće iznenaditi mogućnost da se tajnim aneksom mirovnog sporazuma naređuje Hezbollahu napuštanje Sirije !?

  Time želimo reći kako postoji realna mogućnost da je Hezbollah kopirao potez Bugarske iz Prvog svjetskog rata. Govorimo o odluci Sofije da istupi iz Prvog svjetskog rata i povuče svoje snage bez da obavjesti saveznike.

  Ta mogućnost da je Hezbollah nenajavljeno povukao svoju trupe iz Sirije predstavlja jedinu moguću olakšavajuću okolnost za Siriju. Liniju fronta ili ako želite drugačije razdvajanja održava sirijska vojska potpomognuta s odredima Hezbollaha i Irana. Teoretsko povlačenje Hezbollaha je moglo otvoriti ogromnu rupu u liniji fronta što Turska i teroristi iskorištavaju.

  Govorimo Turska pošto ona opravdava napad terorista na Alepo kao odgovor na sirijsko gađanje Idliba. Hitler je bio opravdao napad na Poljsku navodnim napadom Poljaka na njemačku čime je po ovom pitanju sve rečeno. Olakšavajuću okolnost za Siriju ne predstavlja moguće sudjelovanje turskih vojnika u osvajanju Alepa. To nije olakšavajuća okolnost jer je Turska vojska zajedno s teroristima 2020. napala sirijsku vojnu bazu pa takvi napadi ne predstavljaju iznenađenje.

  Glavnu udarnu vojnu snagu ovog uspješnog osvajanja Alepa 2024. čini Hayat Tahrim al-Sham (HTS) kojeg Rusija, SAD, Europska unija i Turska smatraju terorističkom organizacijom. Bez obzira na to Turska direktno surađuje s HTS-om prepuštajući mu kontrolu Idliba.

  Red je upitati se sada što je radila Sirija od početka napada na Alepo do njegovog pada pošto ispadne ništa. Time želimo reći da su HTS i saveznici 27.11.2024. počeli napad, dva dana kasnije došli do Alepa i onda ga u 24 sata praktički cijelog osvojili. Kada tome dodamo to da sirijska armija nije zelena nego je stekla iskustvo u 6-8 godina rata red je upitati se kako je to moguće ? Jedan stari političar bi rekao mogli su barem glumiti da se bore, ali niti to nisu radili.

  Moguće je bilo koristiti masovno bombardiranje, baciti čak i kemijsko oružje ako ga Sirija još ima za zaustaviti napad. Na kraju krajeva mogle su se na put napretka neprijatelja postaviti različite prepreka, ali ništa nije učinjeno. Ponovno ćemo reći da govorimo o Alepu koji ima 2 milijuna stanovnika i u kojemu žive deseci tisuća vojnih veterana, vojnika i policajaca. Bez obzira na sve navedeno Alepo je osvojilo manje od u najboljem, stvarno najboljem slučaju 20 000 terorista.

  U određenom smislu terorističko osvajanje Alepa predstavlja i dio hibridnog rata Zapada protiv Rusije. Riječ je o akcijama kojima se oslabljuje Rusija zauzeta svojim ratom protiv Ukrajine. Drugi primjer te akcije je bila građanska pobuna protiv Rusije u Abkhaziji (studeni 2024.),a treći zapadni pokušaj državnog udara u Gruziji. Rusija koja dava vojnu pomoć Siriji i bombardira teroriste navodi da će joj nakon pada Alepa dodatno pomoći.

  Ukratko Alepo je pao u jednom danu nakon što ga je ranije Sirija oslobađala 4 godine. Svaka akcija koja bi sprečila ovaj pad bi bila bolja od mjeseci ili godina rata u Alepu da ga se ponovno oslobodi.

Početak božićnog razdoblja mogli bi nekako smjestiti uz blagdan Svete Barbare (4. prosinca). Sveta Barbara je jedna od adventskih glasnica, koja nam naviješta Božić – donosi Narod.hr.

Blagdan Sv. Barbare u sebi sadrži neka folklorna obilježja tipična za božićno vrijeme. U nekim našim krajevima stavlja se žito u tanjuriće, koje proklija i zazeleni se do Božića (drugdje se ovaj običaj veže uz dan Sv. Lucije), ide se u ophodnje djece po selu, uz darivanje i blagoslivljanje. U nekim su krajevima manje grupe djece ujutro obilazile selo od kuće do kuće, recitirajući prigodnu pjesmu, koja se ponavlja i za božićnih ophodnji, a ukućani su ih darivali jabukama, sušenim voćem ili sitnim novcem. Upravo zbog toga i ne iznenađuje podatak da za Svetu Barbaru ponegdje u puku postoji naziv Mali Božić (Mikleuš).

„Početak Božića”

Božićno doba u selima kajkavskih krajeva počinje danom svete Barbare jer stari govorahu: „Sveta Barbara – početak Božića“. U Međimurju i drugdje, rano ujutro još za mraka, u kuću dolazi dječak ili više njih čestitati sv. Barbaru. Obično pod prozorom pjeva, zapravo nabraja sva ona dobra koja želi da budu u toj kući. Kad završi obično biva nagrađen jabukama, suhim voćem, bombonima, suhim mesom, a u zadnje vrijeme to biva novcem.

Zbog toga dječaci osobito vole blagdan svete Barbare, i dugo još o njemu pričaju, hvaleći se koliko je tko dobio darova…. Na žalost danas taj običaj sve više nestaje.

Spomendan svete Barbare značajan je i u Slavoniji

U nekim krajevima, posebno pod utjecajem njemačke kulture, na taj se dan odreže grana trešnje (višnje, šljive…) i stavi u vodu, kako bi procvjetala do Božića.

Spomendan svete Barbare značajan je i u Slavoniji, pa je tako još uvijek ponegdje običaj u slavonskim selima, a i drugdje, da susjedi porane i jedni drugima odlaze u čestitare, ovako se međusobno blagoslivljajući: „Hvaljen Isus! Čestitam vam Sv. Barbaru! Rodilo vam se, telilo se, ždrijebilo se, prasilo se, janjilo se, macilo se i leglo se! Živi i zdravi bili!” Domaćin bi na to odgovorio: „Živ i zdrav i ti bio!”, a onda bi se počastili domaćom kobasicom.

Prema predaji, Barbara je rođena u 3. stoljeću ili u Heliopolisu u Egiptu ili na području grada Kaira. Otac joj je bio bogat i ugledan poganin, trgovac purpurom, koji je iz silne ljubavi prema kćeri i pretjerane brige da ju netko ne oženi i odvede od obiteljske kuće, odlučio sazidati za kćer raskošnu kulu s dva prozora i postavio čuvare koji su budno pazili da joj se tko ne približi.

Otac se razbjesnio jer je prešla na kršćanstvo i predao ju je vlastima

Ona je pak saznala za kršćanstvo i ono ju je zaintrigiralo pa se obratila pismom Origenu, poznatom crkvenom ocu, a ovaj joj je uputio svećenika Valentina, preobučena u liječnika, koji ju je tajno poučavao u vjeri i kasnije krstio. Osnažena iskustvom ljubavi Boga Oca, Sina i Duha Svetoga, naredila je radnicima, dok joj je otac bio odsutan, da probiju u zidu još jedan otvor i naprave treći prozor, a s nakanom da ju oni stalno podsjećaju na otajstvo Presvetoga Trojstva. Također je dala da se na vratima ureže križ.

Kad se otac vratio s puta, pitao ju je zašto je to napravila, a kad mu je rekla kako duša upija svjetlo kroz tri duhovna prozora: Oca, Sina i Duha Svetoga, te da se obratila na kršćanstvo, otac se razbjesnio i predao ju vlastima. Djevojka je bila podvrgnuta velikim mukama, a na očev zahtjev na kraju su mu odobrili da joj on sam odrubi glavu. Kad se vraćao kući počela je velika grmljavina, pa ga je pogodila i ubila munja. Zbog toga se svetu Barbaru smatra zaštitnicom od nevremena i gromova.

U umjetnosti se Barbara prikazuje s mačem i kaležom u ruci te kulom ispod njezinih nogu.