Društvo
KULTURA SJEĆANJA: Zločinački Plan Z-4
ONI HOĆE DA ZABORAVIMO! NE MOŽEMO ZABORAVITI!
Slika 1. Plan Z-4 (Wikipedia)
Početkom 1995. predložen je Plan Z-4., plan o rješenju političke krize u Hrvatskoj. Izradili su ga veleposlanici zemalja Kontaktne skupine: SAD-a, Rusije, EZ-a i UN-a. Kontaktna skupina za izradu plana sastajala se u ruskom veleposlanstvu od 22. ožujka 1994. do početka 1995. Plan je obznanjen krajem siječnja 1995. Primio ga je na znanje predsjednik Tuđman i stavio ga u ladicu da se malo ohladi. Predsjednik Srbije Slobodan Milošević nije htio primiti veleposlanike niti njihov plan već ih je uputio na turističko putovanje u Knin gdje je šerif Mile Martić primio veleposlanike, ali nije htio primiti njihov plan (kojega je već imao). Veliki trud zagovaratelja (veleposlanika diletanta) zločinačkog Plana Z-4 propao je.
Plan je predvidio stvaranje države u državi! Predvidio je široku autonomiju Srba u okupiranim područjima (UNPA zone Sjever i Jug), predvidio je da zločinci imaju: vlastito zakonodavstvo i vlastitu vladu!?, vlastitu policiju (ali ne i vojsku), vlastiti novac, grbove, zastave i obilježja te vlastiti sudski sustav, potpunu autonomiju u području gospodarstva, socijalne politike, kulture, oporezivanja, turizma, energetike, zaštite okoliša itd. Plan Z-4 predviđao je reintegraciju okupiranih područja (11 općina) u sastav Republike Hrvatske kao državu u državi. Plan Z-4 nije se odnosio na Istočnu Slavoniju, Baranju i Zapadni Srijem.
U nadležnosti hrvatske države bili bi vanjski poslovi, obrana, međunarodna trgovina, financije, državljanstvo.
Pobunjeni Srbi bi imali pravo na dvojno državljanstvo (hrvatsko i SRJ), mogućnost održavanja međunarodnih veza i sklapanje međunarodnih ugovora (osobito sa SRJ i Republikom Srpskom na području obrazovanja, kulture i turizma). Pobunjeni Srbi bi imali pravo glasa i izbora na izborima za Predsjednika Republike Hrvatske i Hrvatski sabor u kojemu bi imali predstavnike. Također bi mogli biti ministri, sudci i obnašati druge državne funkcije.
Hrvatska vojska bi mogla ući u Srpsku Krajinu samo na poziv predsjednika te ‘države u državi’, hrvatski zakoni na tom teritoriju bi se sprovodili samo uz suglasnost Vlade Srpske Krajine, dok bi sporove između Krajine i Hrvatske rješavao poseban ustavni sud!
Ovako nešto mogu predložiti „diplomati-zločinci“ bez imalo morala i poštenja, a samo političar-idiot može prihvatiti Plan Z-4.
Postavlja se logično pitanje bi li veleposlanici (vlade) država koji su plan izradili i predložili, primijenili isti plan na teritoriju svojih država!
Odbor za ustav je ocijenio da je Plan Z-4 u suprotnosti s Ustavom RH, a Odbor za mirnu reintegraciju hrvatskih okupiranih područja zaključio je kako je plan neprihvatljiv. Hrvatska je načelno prihvatila plan kao polazište za pregovore s pobunjenim hrvatskim Srbima. O Planu Z-4 nije se ni pregovaralo. Srbi su plan odbacili, nisu ga htjeli ni primiti jer oni su htjeli živjeti u Velikoj Srbiji i ništa više ni manje. Slobodan Milošević nije htio primiti veleposlanike već ih je uputio u Knin gdje pobunjeničko vodstvo nije htjelo primiti plan! I tako je plan diplomata-diletanta Petera Galbraitha i kompanije propao.
Glavni tvorac i najdosljedniji zagovornik plana Z-4 bio je američki veleposlanik Peter Galbraith, diplomat-diletant koji ništa nije naučio niti shvatio o hrvatsko-srpskim odnosima kao ni o međunarodnom pravu. Budući da u SAD-u postoje mnogobrojne etničke zajednice koje žive na određenim područjima, zašto on ne napravi sličan plan za SAD?
U siječnju 1995. predsjednik Tuđman zatražio je od glavnog tajnika UN-a Boutrosa Boutrosa Ghalija okončanje mandata UNPROFOR-a u Hrvatskoj jer UNPROFOR nije ispunio postavljene zadaće od Vijeća sigurnosti UN-a (demilitarizacija, povratak prognanika, uspostava prometa itd.). Istovremeno su veleposlanici 4 države došli sa svojim Planom Z-4. Plan Z-4 je obuhvaćao 11 općina gdje su Srbi bili većina. Autori plana Z-4 zaboravili su da su s okupiranih područja Hrvati protjerani, njihovi domovi opljačkani, kuće i stanovi razoreni, crkve porušene i da su pobunjeni Srbi učinili niz zločina na tim područjima. Planom Z-4 legalizirao se zločin, pljačka i okupacija dijela Hrvatske te stvaranje „države u državi“.
Međunarodna zajednica tražila je način da se Plan Z-4 provede u djelo, ali kocka je bila bačena! Budući da se postojeće stanje okupiranih područja Hrvatske htjelo zabetonirati, predsjednik Tuđman je donio odluku da se Zapadna Slavonija oslobodi vojno-redarstvenom operacijom koja je pokrenuta 1. svibnja 1995. Operacijom „Bljesak“ pometeni su pobunjenici u Zapadnoj Slavoniji. Odgovor pobunjenih Srba o kojima je veleposlanik Peter jako brinuo bio je raketiranje Zagreba i drugih gradova. Zločinci su ubili 7 nedužnih civila i ranili 205 civila uz veliku materijalnu štetu (u Zagrebu, ali i drugdje) i opet veleposlanik ništa nije naučio niti vidio.
Novi pokušaji da se pobunjeni Srbi urazume nisu uspjeli (Geneva, 1. – 3. kolovoza 1995.) pa je opet kocka bačena. Uslijedila je VRO „Oluja“ i otpuhala pobunjeničku krajinu.
Plan Z-4 bio je zločinački plan međunarodne zajednice koja svojom politikom nije poštovala načela o ljudskim pravima i slobodama, nije poštovala temeljne međunarodne pravne dokumente niti humanitarno pravo (za koje se navodno zalagala). Tim planom legalizirao se zločin Srba, legaliziralo etničko čišćenje i pljačka na okupiranom hrvatskom teritoriju.
Dr. Marko Jukić
Društvo
SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske
Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.
O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.
Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.
Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.
Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.
Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.
Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».
Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili Velike Gospe.
Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.
Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.
U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.
U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.
Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik” je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.
DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA
KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.
Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.
Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a
Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.
Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.
Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:
https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/
Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar
Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a
DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA
KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom
Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)
Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.
Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.
Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.
Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.
U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.
Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.
O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.
Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.
Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991. Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991. godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.
12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.
Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.
U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.
Dr. Marko Jukić
-
Vijesti2 tjedna ago
Rim Tim Tagi Dim – tek pohvala Baalu?
-
Vijesti3 tjedna ago
Fra Josip Marcelić: ŠTO JE RUACH? Duh Sveti u povijesti spasenja
-
Vijesti7 dana ago
HRVATIMA GOVORI? Njemački svećenik prije 300 g. zapisao koga će svi htjeti uništiti
-
Vijesti5 dana ago
Hrvatska – Sretan ti Dan državnosti!
-
Vijesti2 tjedna ago
DEMONOLOG GOVORI: Ozdravljenje obiteljskog stabla
-
Vijesti4 tjedna ago
Izložba “Tamo gdje su moji korijeni”
-
Vijesti2 tjedna ago
DUŠE SVETI – DOBRODOŠAO! OBJAVA DUHA — DUH SVETI I CRKVA
-
Vijesti4 tjedna ago
Kad zakon postane teror, otpor postaje obaveza: Što komunizam ima s pobačajem, Metuzalemom i potopom!