Prema popisu stanovništva iz 1991. godine u općini Sarajevo živjelo je 34.873 (6,6% ukupnog stanovništva općine) pripadnika hrvatske nacionalnosti, a 2013. godine bilo ih je 17.934 (3,9%). Nakon rata, prema popisu iz 2013. godine, u općini Sarajevo bilo je 16.939 (48,57%) Hrvata manje nego 1991. godine. 

Prema Istraživačko-dokumentacijskom centru (Sarajevo) u Općini Sarajevo je tijekom rata (1991. – 1995.) ukupno ubijeno 657 osoba hrvatske nacionalnosti (391 civila i 266 vojnika).

Hrvati su kao najmalobrojniji u Sarajevu bili stiješnjeni između Srba i Muslimana pa su potražili utočište u Hercegovini i u Hrvatskoj. U Sarajevo je došlo mnogo muslimanskih izbjeglica iz istočne Bosne i Sandžaka što je izazvalo dodatni pritisak na Hrvate i Srbe. Oni su se useljavali u napuštene stanove Hrvata i Srba. Hrvati su s Muslimanima branili Sarajevo. Bošnjaci/Muslimani su organizirali Teritorijalnu obranu (Armija BiH), a Hrvati su organizirali HVO. Hrvati formiraju brigadu Kralj Tvrtko HVO-a kao dio 4 OG i 2 OZ Srednje Bosne. Brigada je imala 2.000 branitelja, a kasnije 5.000 branitelja. HVO je branio Stup, Dobrinju i u samom gradu područje uz rijeku Miljacku, od mosta Vrbanja do Elektrotehničke škole. Sastav brigade Kralj Tvrtko činili su Hrvati i Bošnjaci/Muslimani. Poginulo je 85 pripadnika HVO-a, od toga 12 Bošnjaka koji su bili u HVO-u.

Muslimansko vodstvo (civilno i vojno) željelo je HVO staviti pod svoj nadzor pa je 6. studenoga 1993. izvršilo napad na brigadu. Brigada HVO-a nije prihvatila borbu; jedna satnija pobjegla je preko Miljacke i predala se Srbima koji su im obećali da će sigurno stići u Kiseljak, ali su ih prevarili. Srbi su ih zatočili i maltretirali tijekom 6 mjeseci. Morali su kopati rovove, postavljati minska polja i trpjeti fizičko i psihičko nasilje. Tri pripadnika HVO-a poginula su, a 11 ih je ranjeno. Armija BiH brigadu je rasformirala, a pripadnike su maltretirali na razne načine. Pet časnika bilo je zatvoreno i optuženo.

Hrvati su u Sarajevu bili maltretirani, izbacivani s posla, prisilno iseljavani iz stanova. U stanove Hrvata useljavali su se Muslimani koji su pobjegli pred Srbima. Na hrvatskim česticama grade se muslimanske građevine (npr. Jordanski islamski centar). Muslimanska policija je noću vodila Hrvate i Srbe na prisilan rad, kopanje rovova, a neki su jednostavno nestali.

Prije rata je u Sarajevo bilo 167 sveučilišnih profesora Hrvata, a poslije 6. studenoga 1993. ostalo ih je jako malo. O položaju Hrvata u Sarajevu pisao je vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić. Nadbiskup je pisao o silnoj diskriminaciji Hrvata u Sarajevu pa i u Bosni i Hercegovini. Pomoć poslanu Caritasu nadbiskupije Muslimani su redovito pljačkali. Iz vlasti su bili isključeni hrvatski predstavnici.

Dana 6. rujna 1993. izbio je incident; pripadnici Armije BiH napali su vojnike HVO-a u privatnom stanu. Vojnici HVO-a bili su fizički maltretirani pa zatočeni nekoliko dana;  svi su imale ozljede i potres mozga. Pustili su ih 11. rujna 1993.

RTV BiH blokirala je sva izvješća o maltretiranju Hrvata u Sarajevu:

nasilno kopanje rovova, privođenje na informativne razgovore, prijetnje, fizičko i psihičko maltretiranje, deložacije iz stanova, nasilno ulaženje u stanove, prisilna mobilizacija, oduzimanje oružja, ubojstvo (2 slučaja), nestanak (1 slučaj), silovanje (2 slučaja).

U Sarajevu je prvo uhićen (29. prosinca 1992.) sarajevski civil Hrvat Josip Gogala (direktor Republičke uprave za društvene prihode BiH), stan mu je zapečaćen pa opljačkan, a njegovo tijelo našli su 11. siječnja 1993. godine. Pored njegova tijela nađeno je više neidentificiranih spaljenih tijela, te leš silovane i mučene djevojke (18. god.).

O muslimanskim zločinima u Sarajevu svjedočio je Edin Garaplija. On je svjedočio o stratištu Srba i Hrvata podno Trebevića, o jami Kazani gdje su bacani leševi. Hrvati i Srbi  odvođeni su na kopanje rovova na prvoj crti bojišnice. Neki su se spasili plativši veliku otkupninu. Cilj muslimanskog terora bila je imovina Srba i Hrvata te njihovi stanovi. Točnih podataka o broju stradalih Srba i Hrvata nema. Navode se različiti podatci o broju žrtava koje su bačene u jamu Kazani i drugdje. Mušan Topalović Caco je zapovijedao Desetom brdskom brigadom koja je branila dio Sarajeva, ali i vršila egzekucije civila na Kazanima. Zbog kriminalnih aktivnosti vlasti BiH su ga likvidirale 1993. kao zločinca, ali je ekshumiran 1997. i sahranjen kao heroj! Tako se vlast i pravosuđe odnosilo/odnosi prema zločinima pripadnika BiH. Nekoliko vojnika Armije BiH osuđeno je za zločine. Nitko nije optužen niti je osuđen za ratni zločin (bosansko vodstvo izjavilo je da Armija BiH nije počinila niti jedan ratni zločin već da se radilo o pojedinačnim incidentima!). Vlasti BiH su nakon rata onemogućile istraživanje o počinjenim zločinima na Kazanima kao i drugdje u Sarajevu.

Kazani su nepristupačan lokalitet na obroncima Trebevića gdje su, tokom agresije na BiH i opsade Sarajeva, dovođeni i ubijani civili (uglavnom Srbi) koji su potom bacani u jamu. Iz duboke jame su ekshumirani posmrtni ostatci 23 žrtve. Prema podacima Justice Reporta, riječ je o pet žrtava ženskog spola i deset muškog, od 27 do 66 godina. Dvije žrtve su ukrajinske nacionalnosti, dvije žrtve hrvatske, jedna žrtva bošnjačke nacionalnosti i deset žrtava srpske nacionalnosti.

U Sarajevu je stradao bračni par Čeklić, suprug Ljubo, bivši direktor sarajevskog Tehnogasa i njegova supruga Zora. Oni su likvidirani, njihova imovina je opljačkana; pokopani su u nepoznatu grobnicu. Također je ubijen bračni par Komljenac, Slaven Markešić i drugi.

Muslimani su u Sarajevu ubili (4. lipnja 1992. godine) pripadnika HVO-a Mislava Lukića (r. 1958.). Također je ubijen (uhićen pa zaklan) Ranko Frankić Vinkov (r. 1952.) pripadnik HVO-a.

Ukupno je tijekom opsade Sarajeva ubijeno i poginulo 736 Hrvata prema jednom izvoru, a prema drugom izvoru 657 Hrvata.

Zločin u Tarčinu

Muslimani su kao većina u Tarčinu progonili Hrvate i Srbe. Zatočili su Hrvate i Srbe u logorima Silos i u zgradi osnovne škole. Budući da je Tarčin bio pod muslimanskom kontrolom, nije moguće točno utvrditi koliko je bilo zatočenika u logorima Silos i u zgradi osnovne škole. Također nije moguće točno utvrditi koliko je Hrvata i Srba tamo ubijeno.

Odjel za ljudska prava Hrvatske Republike Herceg-Bosne je 14. listopada 1993. godine  obavijestio više međunarodnih organizacija: Međunarodni komitet Crvenog križa, promatrače Euroopske zajednice, UNPROFOR, UNHCR, Komisiju za ljudska prav UN-a, Sud za ratne zločine u Den Haagu, ali od međunarodnih organizacija nije bilo odgovora. Lokalne, muslimanske, vlasti nisu dopustile nikakav očevid!

Navod iz prijave: „Samo u razdoblju od 20. do 30. kolovoza 1993. ubijeno je oko 30 Hrvata iz Konjica, 3 Srbina i petero djece mlađe od 14 god…“

Podnesene su prijave Okružnom javnom tužilaštvu Vitez (28. studenoga 1994.) i Višem sudu u Travniku (5. srpnja 1996.), ali istraga i kažnjavanje počinitelja nisu se dogodili.

Nažalost, ratni zločini nad Hrvatima nisu uopće procesuirani (neki), a drugi su procesuirani kao obični zločini. S druge strane, zločini Hrvata nad Muslimanima uglavnom su  procesuirani kao ratni zločini pa se može kazati da se radi o dvostrukim mjerilima koje je nametnula politika. Suđenja su pokazala silnu pristranost, nemogućnost iznošenja obrane, negiranje dokumenata i svjedoka optuženih (u postupcima Hrvatima). Također treba navesti da su sudili sudci koji nisu imali praktičnog sudskog iskustva i koji su dopustili da politika piše optužnice i utječe na sudski postupak.

Dr. Marko Jukić