Na kraju svoje knjižice Addicted to Distraction BGC još jednom savjetuje odupiranje mediju;

Dakle psihološka šteta koju nanose moderni mediji uključuje desenzibilizaciju na ono što bi nas trebalo šokirati, perverzni apetit za ono što spontano izaziva gađenje; simplifikaciju i rutinizaciju razmišljanja; i gotovo univerzalnu pretjeranu reaktivnost na proizvoljne podražaje (lakovjerne i histerične).

Ipak, s obzirom na raširenost, ne možete se potpuno oduprijeti medijima -piše Katolik-s-dna-kace

Iako je nemoguće potpuno se oduprijeti, stalni otpor je nužan – otpor je ono što čini razliku; razliku između gubitka i zadržavanja duše.

Mediji su u stanju iskoristiti najmanji znak slabosti, polako će povećavati svoj doseg, poput parazita čija ličinka proždire domaćina iznutra.

Naravno, situacija nije beznadna, barem ne za kršćanina. Radi se o tek o kvantitativnoj amplifikaciji normalnog života.

Stalno osvješćivanje vlastitih grijeha i padova (pod medijskim utjecajem), nije strano kršćanskom razmišljanju, ali dokle god priznajemo da se o tome radi i pokajemo se – i ne branimo niti opravdavamo ili racionaliziramo naše neuspjehe, bilo pred nama samima ili pred drugima; onda nećemo biti potpuno iskvareni od strane medija. […]

***

Suvremeno društvo je ovisno o distrakciji – masovnim medijima i povezanih stvarima; seksu, opijatima, vijestima, sapunicama, modi i slavnima.

Ako napuste takve stvari ljudi se loše osjećaju, ponekad ne vide smisao, osjećaju se usamljenima itd. Dakle ljudi će se odreći jedino ako će rezultat biti bolje stvari od toga da su ovisni o njima.

Morate vjerovati da je stvarnost bolje od distrakcije. (Ako pak osoba vjeruje da je stvarnost dosadna ili užasna onda je distrakcija bolja od stvarnosti.)

Ljudi moraju znati da je stvarnost radost. To ne znači da ne postoje “zastražujuće” stvari u stvarnosti, ali stvarnost je unatoč svemu, duboka radost.

***

BGC se osvrnuo i na neobvezne svakodnevne razgovore, čavrljanje; 

Dominaciju masovnih medija u suvremenom društvu možete vidjeti u činjenici da je kolonizirala društvene interakcije; pruža materijal za “čavrljanje” između stranaca i poznanika – u određenom smislu čavrljanje predstavlja veliki problem za one koji su se odmakli od medijske ovisnosti.

“Čavrljanje” povezuje upravo to što postoji pretpostavka zajedničkih činjenica i interpetacija – radi se o zajedničkoj osnovi za pritužbe, hvaljenje, zabrinutost ili što god.

Ipak, sve priče o kojima bi mogli pričati sa usputnim sugovornicma su zatrovane medijskim pričama, takvi razgovori su najzasićeniji sekularnim Ljevičarstvom. Ukoliko pokušate ispraviti perspektivu koje nude mediji uništavate samu ideju čavrljanja.

(Pokušaj da ispravite neku pristranost koja im je nametnuta i u koju vjeruju će izazvati dosadu, uvredu ili odbojnost. Takvi pokušaji će biti kontraproduktivni, bit će ocjenjeni kao subverzija prijateljskog čavrljanja.)

Ipak, kršćani su u iskušenju da isprave druge kada ustraju u opasnim ili grešnih shvaćanjima i vjerovanjima u laži. […]

Mislim da je čavrljanje zapravo velika stvar za političku korektnost, bitan mehanizam širenja ideja, ali na to ne možete odgovoriti direktno, nego ignoriranjem tema.

Mislim da se moramo suzdržavati od raspravljanja prema slici koje nameću masovni mediji; a to je najbolje činiti istinskim nepoznavanjem – a ukoliko smo (što je obično slučaj) pokupili nešto od trenutnih velikih medijskih priča onda moramo priznati istinu da zapravo ne znamo ništa o tome i da nemamo povjerenje u izvore – onda možemo odvratiti razgovor u druge teme; vrijeme, novosti o prijateljima i obitelji, zdravlju, iskustva i planovima […]

Naravno, takvo postupanje je indirektna poruka da odbijate participirati u ritualnom slavljenju ili osuđivanju koje promiču mediji.

Međutim, većina ljudi će biti ili iziritirana ili neće niti primjetiti da ste razgovor skrenuli s masovnih medija.

Ipak, kada god odbijete sudjelovati u propagandi i širenju medijskih priča – i njihove zle perspektive i implikacije – učinili ste dobro.

PS

Napokon smo došli do kraja knjižice Addicted to Distraction iz koje sam izdvojio nekoliko razmišljanja koja su mi se učinila zanimljivim. BGC je kritičan prema različitim fenomenima u medijima, ali i prema samom mediju kao fenomenu. Naravno, mnogi drugi su na svoj način krizirali suvremene medije i njihov utjecaj; Huxley, Mcluhan, Postman itd. 

BGC je izrazito kritičan prema medijima, načinu na koji pogoršavaju stvari; krive nevine, a skrivaju i opravdavaju krivce, nanose patnju, proganjaju žrtve, zagovaraju nasilje na pogrešnoj strani i zabranjuju nasilje na ispravnoj stvari, stvaraju izopačene tabue, a ruše svete tabue… odnosno, promoviraju pohotu, inat, zavist, zbunjenost i inverzuju vrijednosti, očaj i svakakva zla.

No, BGC-ova kritika se ne bavi samo ljevičarskim pristranostima medija, nego medijima kao takvim, činjenicom da su postali evaluativni okvir stvarnosti.

Očito, mediji su – ili medij – moćno oružje u rukama onih koji “reformiraju” svijet na svoju sliku, ali bez različitih medija ne bismo imali pristup tolikim informacijama, pa i onima koje kritiziraju takav sustav.

Možda mediji nisu toliko loši ako razumijete koje su opasnosti, čak i ako niste sigurni o čemu se sve radi, dovoljno je da ste sumnjičavi.

Pretpostavljam da su stariji čitatelji svjesni različitih interesa koji manipuliraju medijima, mlađi čitatelji su pak u mogućnosti lako pristupiti različitim izvorima, na temelju toga bi očekivali da će barem dio ljudi razmisliti o tome što im se nudi.

Unatoč tome, svjedoci smo, posebno posljednjih godina, da su mediji u stanju kroz svega par dana navesti ljude na dotad nezamisliva ponašanja i razmišljanja.

Medijima se potrebno stalno odupirati, uključujući čavrljanje

Na kraju svoje knjižice Addicted to Distraction BGC još jednom savjetuje odupiranje mediju;

Dakle psihološka šteta koju nanose moderni mediji uključuje desenzibilizaciju na ono što bi nas trebalo šokirati, perverzni apetit za ono što spontano izaziva gađenje; simplifikaciju i rutinizaciju razmišljanja; i gotovo univerzalnu pretjeranu reaktivnost na proizvoljne podražaje (lakovjerne i histerične).

Ipak, s obzirom na raširenost, ne možete se potpuno oduprijeti medijima.

Iako je nemoguće potpuno se oduprijeti, stalni otpor je nužan – otpor je ono što čini razliku; razliku između gubitka i zadržavanja duše.

Mediji su u stanju iskoristiti najmanji znak slabosti, polako će povećavati svoj doseg, poput parazita čija ličinka proždire domaćina iznutra.

Naravno, situacija nije beznadna, barem ne za kršćanina. Radi se o tek o kvantitativnoj amplifikaciji normalnog života.

Stalno osvješćivanje vlastitih grijeha i padova (pod medijskim utjecajem), nije strano kršćanskom razmišljanju, ali dokle god priznajemo da se o tome radi i pokajemo se – i ne branimo niti opravdavamo ili racionaliziramo naše neuspjehe, bilo pred nama samima ili pred drugima; onda nećemo biti potpuno iskvareni od strane medija. […]

***

Suvremeno društvo je ovisno o distrakciji – masovnim medijima i povezanih stvarima; seksu, opijatima, vijestima, sapunicama, modi i slavnima.

Ako napuste takve stvari ljudi se loše osjećaju, ponekad ne vide smisao, osjećaju se usamljenima itd. Dakle ljudi će se odreći jedino ako će rezultat biti bolje stvari od toga da su ovisni o njima.

Morate vjerovati da je stvarnost bolje od distrakcije. (Ako pak osoba vjeruje da je stvarnost dosadna ili užasna onda je distrakcija bolja od stvarnosti.)

Ljudi moraju znati da je stvarnost radost. To ne znači da ne postoje “zastražujuće” stvari u stvarnosti, ali stvarnost je unatoč svemu, duboka radost.

***

BGC se osvrnuo i na neobvezne svakodnevne razgovore, čavrljanje; 

Dominaciju masovnih medija u suvremenom društvu možete vidjeti u činjenici da je kolonizirala društvene interakcije; pruža materijal za “čavrljanje” između stranaca i poznanika – u određenom smislu čavrljanje predstavlja veliki problem za one koji su se odmakli od medijske ovisnosti.

“Čavrljanje” povezuje upravo to što postoji pretpostavka zajedničkih činjenica i interpetacija – radi se o zajedničkoj osnovi za pritužbe, hvaljenje, zabrinutost ili što god.

Ipak, sve priče o kojima bi mogli pričati sa usputnim sugovornicma su zatrovane medijskim pričama, takvi razgovori su najzasićeniji sekularnim Ljevičarstvom. Ukoliko pokušate ispraviti perspektivu koje nude mediji uništavate samu ideju čavrljanja.

(Pokušaj da ispravite neku pristranost koja im je nametnuta i u koju vjeruju će izazvati dosadu, uvredu ili odbojnost. Takvi pokušaji će biti kontraproduktivni, bit će ocjenjeni kao subverzija prijateljskog čavrljanja.)

Ipak, kršćani su u iskušenju da isprave druge kada ustraju u opasnim ili grešnih shvaćanjima i vjerovanjima u laži. […]

Mislim da je čavrljanje zapravo velika stvar za političku korektnost, bitan mehanizam širenja ideja, ali na to ne možete odgovoriti direktno, nego ignoriranjem tema.

Mislim da se moramo suzdržavati od raspravljanja prema slici koje nameću masovni mediji; a to je najbolje činiti istinskim nepoznavanjem – a ukoliko smo (što je obično slučaj) pokupili nešto od trenutnih velikih medijskih priča onda moramo priznati istinu da zapravo ne znamo ništa o tome i da nemamo povjerenje u izvore – onda možemo odvratiti razgovor u druge teme; vrijeme, novosti o prijateljima i obitelji, zdravlju, iskustva i planovima […]

Naravno, takvo postupanje je indirektna poruka da odbijate participirati u ritualnom slavljenju ili osuđivanju koje promiču mediji.

Međutim, većina ljudi će biti ili iziritirana ili neće niti primjetiti da ste razgovor skrenuli s masovnih medija.

Ipak, kada god odbijete sudjelovati u propagandi i širenju medijskih priča – i njihove zle perspektive i implikacije – učinili ste dobro.

PS

Napokon smo došli do kraja knjižice Addicted to Distraction iz koje sam izdvojio nekoliko razmišljanja koja su mi se učinila zanimljivim. BGC je kritičan prema različitim fenomenima u medijima, ali i prema samom mediju kao fenomenu. Naravno, mnogi drugi su na svoj način krizirali suvremene medije i njihov utjecaj; Huxley, Mcluhan, Postman itd. 

BGC je izrazito kritičan prema medijima, načinu na koji pogoršavaju stvari; krive nevine, a skrivaju i opravdavaju krivce, nanose patnju, proganjaju žrtve, zagovaraju nasilje na pogrešnoj strani i zabranjuju nasilje na ispravnoj stvari, stvaraju izopačene tabue, a ruše svete tabue… odnosno, promoviraju pohotu, inat, zavist, zbunjenost i inverzuju vrijednosti, očaj i svakakva zla.

No, BGC-ova kritika se ne bavi samo ljevičarskim pristranostima medija, nego medijima kao takvim, činjenicom da su postali evaluativni okvir stvarnosti.

Očito, mediji su – ili medij – moćno oružje u rukama onih koji “reformiraju” svijet na svoju sliku, ali bez različitih medija ne bismo imali pristup tolikim informacijama, pa i onima koje kritiziraju takav sustav.

Možda mediji nisu toliko loši ako razumijete koje su opasnosti, čak i ako niste sigurni o čemu se sve radi, dovoljno je da ste sumnjičavi.

Pretpostavljam da su stariji čitatelji svjesni različitih interesa koji manipuliraju medijima, mlađi čitatelji su pak u mogućnosti lako pristupiti različitim izvorima, na temelju toga bi očekivali da će barem dio ljudi razmisliti o tome što im se nudi.

Unatoč tome, svjedoci smo, posebno posljednjih godina, da su mediji u stanju kroz svega par dana navesti ljude na dotad nezamisliva ponašanja i razmišljanja.

Novi blog post iz dnevnika svećenika i egzorcista Stephena Rossettija novi naziv: U Paklu nema križeva, a koji nosi snažnu poruku za ove dane pred nama.

Kad ste podigli raspelo, otišli su

“Na kraju sesije egzorcizma, jedno od pitanja koje postavljam pogođenoj osobi je: “Što se dogodilo tijekom seanse?” Kao rezultat njihove opsjednutosti demonima, “okultno treće oko” obično se otvara i stoga su svjesni dijela onoga što se događa s demonima. Pa sam upitao pogođenu osobu o seansi i ona je odgovorila: “Kada ste podigli raspelo, neki od demona su otišli.”

Možda najslikovitiji trenutak u egzorcizmu događa se kada svećenik-egzorcist podigne raspelo i kaže: “Ecce Crucem Domini, fugite partes adversae” (Evo križa Gospodnjega; odstupite zle sile od nje).

Parodije egzorcizama obično omalovažavaju ovaj trenutak, ali on je zapravo duhovno vrlo moćan. U znak priznanja njegove učinkovitosti, ovaj se čin nalazi i u pred-Drugom vatikanskom saboru i u revidiranim obredima egzorcizma. Smatra se bitnim dijelom egzorcizma.

Zanimljiv i često zanemaren natpis nalazi se na podnožju obeliska na trgu sv. Petra. Kao što je gore prikazano, stoji: “Ecce Crux Domini, fugite partes adversae.”

Tako postoji neka vrsta trajnog “egzorcizma” dok ljudi ulaze u Svetu Stolicu.

Ne mogu gledati križ

Nevjerojatno je koliko je mrzak demonima i koliko je učinkovit u njihovom istjerivanju. Svetu Francisku Rimsku (1384.-1440.), majku, mističarku i čudotvorku, Bog je počastio vizijom raja, pakla i čistilišta.

Dok ju je sveti Rafael pratio kroz njezinu zastrašujuću viziju pakla, arkanđeo joj je objasnio da se sveti znak ili oblik križa nigdje ne nalazi u paklu.

Demoni nisu mogli gledati ovu sliku i izbrisali su svaku sličnost s njom.

Za vjernike je običaj staviti blagoslovljeno raspelo u dom, osobito na zid iznad kreveta. To je običaj koji ima duboke duhovne korijene i ne smije se zanemariti,” piše svećenik Rossetti.

A mi se zapitajmo možemo li gledati križ u svojim životima ili izbjegavamo svaki pogled na njega?

Zrinka Požežanac/Vjera.hr

Zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša uputio je Uskrsnu poruku u kojoj ističe kako središnja poruka Kristova uskrsnuća nije prazan grob, nego živi Krist koji učenike poziva dalje od groba, na mjesta prvih susreta, u Galileju.

U prvu nedjelju uskrsnuća Gospodinova život se promijenio samo onima koji su povjerovali da je uskrsnuće Kristovo, koje nisu vidjeli, jednako stvarno kao i prazan grob u koji su gledali.

Napomenuo je kako je u zoru trećega tisućljeća po Kristovu uskrsnuću papa Ivan Pavao II. opisao duboku krizu koja je zahvatila Europu. Njezini su krajnji uzroci prepoznati u stavljanju čovjeka u središte stvarnosti, u zaboravu da je Bog stvorio čovjeka, a ne čovjek Boga, rekao je te dodao kako sinoda o Europi na pragu trećega tisućljeća utvrđuje da “europska kultura odaje sliku ‘tihe apostazije’ sitoga čovjeka koji živi kao da Bog ne postoji”.

Naše vrijeme, ocijenio je, još jače potvrđuje takvo stanje. Danas, nakon gotovo dvadeset pet godina ubrzanih promjena od početka ovoga tisućljeća, slika je i na europskoj i na svjetskoj razini progresivno lošija, dodao je.

Promjene su zahvatile društvo i samu Crkvu, rekao je i dodao kako zajednički nazivnik tehnološkoga napretka sve opravdava i podnosi.

Naglasio je kako nekoć nepojmljive stvarnosti, poput prava na usmrćivanje nerođene djece i na eutanaziju, postaju naša realnost jer je način razmišljanja modernoga čovjeka lišen temeljnih postavaka objektivne istine, a savjesti su uspavane.

Tomu je, smatra, pridonijelo i “teološko nijansiranje Istine u nejasne apstrakcije, koje započinju stvaranjem moralne pomutnje, a završavaju pretpostavkama mnogih kako istina nije primjenjiva na praktičnu stvarnost”.

Pitamo se, ističe nadbiskup, kako je moguće da nam logika zakaže pred očitostima, kako je moguće da je najuzvišenije od Božjih stvorenja zaboravilo svoje dostojanstvo i zadaću te se ponaša poput stroja zaražena virusom samouništenja?

Ocijenio je kako je od dana uskrsnuća Gospodinova svjetska povijest nalik praznomu grobu pred kojim su na ispitu naša vjera i naša temeljna opredjeljenja.

Uskrsnuće Gospodinovo očitovanje je stvarne Božje moći bez presedana, naglasio je i dodao kako nas njime Bog poziva u život koji nama izmiče, ali je u njemu stvaran.

Odgovorni smo, poručio je, jer nas nijekanje Božje moći nad našim životima prepušta neumoljivim silnicama naše pale ljudske naravi i duha svijeta koji time postaje područje protubožjega djelovanja.

Vjera je naša karta za vječnost, nadvladavanje granica smrti potvrđivanje je Božje moći, napomenuo je mons. Kutleša i dodao kako je moćni Bog Ljubav i da ni svojega Sina nije štedio smrti da nam to pokaže.

Kršćanska je poruka nade, istaknuo je, živjeti u svjetlu konačne Kristove pobjede. Samo vjera u Božju moć nad našim životima može u nama probuditi nadu i istinsku radost, rekao je Kutleša i dodao kako je ta moć očitovana u Kristu uskrsnulom.

Naglasio je da se On dao u smrt kako bi u svojem tijelu pokazao razornu snagu Zla. Uskrsnuo je snagom Božje ljubavi, kako bi pokazao konačnu pobjedu Božje moći u svijetu, a to nam daje nadu koja ne postiđuje, poručio je zagrebački nadbiskup, donosi Hina.