Među tradicionalnim titulama kojima se Papa hvali, nalazi se i ona “Patrijarh Zapada”, koja datira iz prvih stoljeća kršćanstva. Benedikt XVI. je 2006. godine napustio ovaj naslov, ali se, na zahtjev pape Franje, neobično ponovno pojavio u Papinskom godišnjaku iz 2024. godine. Što znači ova promjena – piše Roberto de Mattei u Corrispondeza Romana?
Otac Adriano Garuti (1938.-2008.), franjevački teolog blizak Benediktu XVI., posvetio je studiju ovoj denominaciji (Patrijarh Zapada? Povijest i aktualna pitanja, Edizioni Studio Domenicano, Bologna 2007.), prateći njezino povijesno podrijetlo. Titulu Patrijarha Zapada usvojio je papa Teodor I. 642. godine i službeno je ušla u izdanje Papinskog godišnjaka iz 1863. godine, za vrijeme vladavine pape Pija IX., kako bi se naglasila uloga koju Kristov namjesnik vrši nad Latinskom Crkvom. Ali Rim je oduvijek tvrdio da ima jurisdikciju nad cijelom Crkvom, i zapadnom i istočnom. „Pravoslavni“, naprotiv, nakon raskola 1054. godine, nijekali su rimski primat i tvrdili da je u prvom tisućljeću rimski biskup bio samo jedan od pet patrijarha, uz one iz Carigrada, Aleksandrije, Antiohije i Jeruzalema. Prema pravoslavnom shvaćanju, patrijarhati Zapada i Istoka zajedno su tvorili takozvanu “pentarhiju”, unutar koje se rimski biskup smatrao samo prvim među jednakima.
Ukidanje titule Patrijarha Zapada 2006. godine pravoslavci su protumačili kao potvrdu prava Katoličke crkve na univerzalnu jurisdikciju, koju oni odbacuju. Predstavnik Ruske pravoslavne crkve pri europskim institucijama, Hilarion Alfejev, sada metropolit Budimpešte, izjavio je da bi Benedikt XVI. učinio bolje da je iz Papinskog godišnjaka uklonio ne titulu Patrijarha Zapada, već one koje se odnose na njegov primat. Pravoslavci mogu priznati titule rimskog biskupa, metropolita i nadbiskupa rimske provincije, primasa Italije i patrijarha Zapada, ali, dodao je, „najneprihvatljivije, pa čak i skandalozne titule rimskog biskupa su one koje naglašavaju njegovu pretenziju na univerzalnu jurisdikciju: namjesnik Isusa Krista, nasljednik Kneza apostola i suvereni papa univerzalne Crkve“ (“Europaica Bulletin”, br. 89 (ožujak 2006.), str. 14).
Papa Franjo se oduvijek predstavljao kao “rimski biskup” i nikada nije koristio titule koje su neugodne pravoslavcima. Ponovnim uspostavljanjem titule Zapadnog patrijarha 2024. godine, Franjo je možda želio poslati poruku pomirenja Moskovskoj patrijaršiji, nakon što je ogorčeno odbacila deklaraciju Fiducia supplicans, ali prije svega je namjeravao napraviti simboličan korak naprijed u svojoj strategiji „sinodalnog puta“ za Crkvu. Povjesničar Giuseppe Alberigo (1926.-2007.), vođa tzv. „Bolonjske škole“, oduvijek je predlagao „geo-crkvenu“ artikulaciju autoriteta u Crkvi, pozivajući se na pravoslavnu ekleziologiju, koja jedan od svojih konstitutivnih oblika ima u sinodalnosti patrijarhata (La Chiesa nella storia, Paideia, Brescia 1988., str. 300-302). Alberigov sadašnji nastavljač, Alberto Melloni, od 2014., nekoliko mjeseci prije putovanja pape Franje u Svetu zemlju, stoga se nadao „obnovi titule patrijarha Zapada, koja je ukinuta 2006. iz krajnje uzaludnih povijesnih i političkih razloga“ („Corriere della Sera“, 8. siječnja 2014.).
Papa Lav XIV., od prvih dana svog pontifikata, čini se da pokazuje svijest o Petrovom primatu i njegovim titulama koja se razlikuje od one koju je imao njegov prethodnik. U svom govoru Kardinalskom zboru 10. svibnja 2025. želio je zahvaliti onima koji molitvom i dobrim djelima podržavaju „Kristova namjesnika“; U homiliji za inauguraciju svog pontifikata, 18. svibnja, definirao se kao “Petrov nasljednik”, a u homiliji za svoje postavljanje na Rimsku stolicu, 25. svibnja, potvrdio je univerzalno poslanje Rimske Crkve, definirajući je kao Mater omnium Ecclesiarum, Majka svih Crkava. Crkva, jedna, sveta i apostolska, zapravo nije mjesna ili partikularna, već katolička, to jest sveopća, određena da po cijelom svijetu širi jedino Kristovo krštenje i jedino spasenje.
Kako se titula Patrijarha Zapada uklapa u univerzalnu misiju Crkve? Jasno je da taj izraz ne može imati juridno značenje, kako bi to željeli pravoslavni i revolucionarni ekumenisti, poput Alberiga i Mellonija, ali može i mora imati kulturno i moralno značenje. Ono što je kardinal Ratzinger rekao o Europi vrijedi i za Zapad: «samo na potpuno sporedan način ona je geografski pojam; to je umjesto toga kulturni i povijesni koncept” (Europa – Njeni temelji danas i sutra, Edizioni San Paolo, Alba 2004, str. 9). U tom smislu pojam Zapad ne odnosi se na crkveni teritorij, već na kulturni prostor koji ima univerzalnost kao svoju karakteristiku. Patrijarh Zapada je, u toj perspektivi, nositelj poruke univerzalnog spasenja koja se ne može svesti na geografski okvir, već se povijesno razvila u Europi i iz Europe proširila na Zapad i svijet.
Vladajući Papa, kao Patrijarh Zapada, ima misiju braniti ne samo katoličku vjeru, već i civilizaciju koja je rođena iz te vjere i nametnula se svijetu tijekom stoljeća. Ova civilizacija je danas napadnuta i nalazi se na rubu planetarnog požara. Sveti Augustin uči da sva ljudska bića žude za mirom: „Svaki čovjek traži mir čak i ratujući, ali nitko ne želi rat stvarajući mir“ (De Civitate Dei, lib. 19, c. 12, 1). Mir, međutim, nije „bijela zastava“ koju je papa Franjo istaknuo u ožujku 2034. Mir, jedini mogući mir, onaj je utemeljen na Istini i Pravdi, kako je sam Lav XIV. objasnio u svom govoru Diplomatskom zboru 16. svibnja. Rat je, s druge strane, božanska kazna za odbacivanje prirodnog i božanskog poretka od strane naroda i samo molitva i pokora mogu spriječiti kazne koje se nadvijaju nad čovječanstvom zbog njegovih grijeha. Na toj razini, a ne na razini dvosmislene sinodalne ekleziologije, može se izgraditi autentični most između Istoka i Zapada. Stoga učinimo Papine riječi svojima: „Koliko je važno ponovno otkriti i na kršćanskom Zapadu osjećaj prvenstva Boga, vrijednost mistagogije, neprestanog zagovora, pokore, posta, plača za vlastite grijehe i grijehe cijelog čovječanstva, tako tipične za istočne duhovnosti“ (Govor za Jubilej istočnih Crkava, 14. svibnja 2025.).
Lav XIV. ima pred sobom primjer prvog pape u povijesti po imenu Lav, jedinog, uz svetog Grgura I., kojemu je pripisana titula “Veliki”, pape između 440. i 461. Čini se da je izraz Patrijarh Zapada prvi put upotrijebio 450. godine car Teodozije u pismu svetom Lavu I. Ova denominacija imala je proročanski karakter, jer se dvije godine kasnije, u kolovozu 452., rimska delegacija, predvođena papom Lavom, suočila s Atilou, vođom Huna, na rijeci Mincio. Ne znamo riječi koje mu je Papa uputio, ali Atila, “bič Božji”, definitivno je napustio Italiju i Zapad je bio spašen. Sveti Prosper Akvitanski, Augustinov učenik, u svom djelu De vocatione omnium gentium predstavlja papu Lava I. kao velikog protagonista ponovnog rođenja kršćanske civilizacije u tami koja je obavijala slom Rimskog Carstva.
Nije prošao ni mjesec dana od izbora novog Pape: ovo nije vrijeme za suđenje pontifikatu, već vrijeme za nade i dobre želje za onoga koji će vladati. Među tim željama je i da Lav XIV preuzme ulogu patrijarha i vođe Zapada u svijetu.