Poruka svjetske politke moćnih, prvenstveno na zapadu po ovom pitanju jest: bijelci su krivi za sva zla svijeta; oni su kolonizatori, porobljivači siromašnih i nedužnih naroda diljem svijeta i kroz povijest; neusporedivi izrabljivači slabih, prvenstveno na kontinentima van Europe.

[Naslovna slika: Engleska, 1890-tih: premorena majka u času odmora pri pakovanju šibica prepušta se snu na radnom stolu. Njen sin spava kod njenih nogu, pokriven ogrtačem. Život većine europljana onog vremena. Danas možemo naći ratne veterane spavati na ulici. A inmigrante, uhranjene, u hotelima sa četiri zvjezdice. Privilegija bijelaca.]

Do te mjere da i u sveučilišnim krugovima može se naći tvrdnji – nešto zbog čega nije bilo kazni – da je biti bijel vrsta bolesti koju treba iskorijeniti. Bacimo stoga kratki i nepristani pogled kroz povijest po ovom pitanju: da li su zbilja bijelci krivi za tolika zla koja nas danas muče, i mučila su ostatak svijeta kroz stoljeća?

U prvom redu, bijelci su ljudska bića kao i toliki drugi, i prema tome sposobni za dobro i zlo. Sigurno je da su i skupine bijelaca činile zla dijela u povijesti. Ali nema zla kojeg ne bi činili i većeg druge ljudske skupine, ili rase. Ropstvo, na primjer. Nema naroda u kojem ropstvo nije bilo prakticirano. Uglavnom prema pripadnicima drugih naroda ili plemena. Nije ih bilo više u Rimu ili Ateni, nego u Africi, Aziji ili Americi. Arapi i Turci, prožeti Islamom, postaju jedni od najvećih robovlasnika i trgovaca robljem kroz povijest. Jedna od najstarijih kronika, Tempore belli, kratko nakon arapskog osvajanja Iberijskog poluotoka opisuje kako su muslimani iz Afrike „pljačkali kršćanske crkve i domove, spaljivali gradove onih koji bi pružili otpor i odvodili njihove djevojke kao seksualne ropkinje, stvarajući neopisiv teror“.

Godine 715., nakon što je privedeno kraju muslimansko osvajanje Španjolske, osim malih enklava na sjeveru, njihove su vojskovođe otišle na dugo putovanje u omejski kalifat u Damasku. Sa sobom su vodili tisuće deva natovarenih ogromnim blagom i trideset tisuća zarobljenika kao porez u krvi kalifu Al-Walidu, koji je, prema arapskom kroničaru al-Maqqariju, bio oduševljen “resursima naroda iz Hispanije… njihovim bogatstvom i ljepotom njihovih djevojaka.”

Djelatnost Sultana od slomljenog Istočnog Rimskog Carstva, preko krajeva današnje Grčke, Albanije, Bugarske, Vlahije (Rumunjske), Srbije, Hrvatske,… do Mađarske pa do Krima, trebala bi nam biti dobro poznata. Godine 1438. Bartolomeo de Giano, talijanski franjevac koji je bio prisutan u Carigradu za vrijeme turske opsade, opisivao je obuhvat turskog porobljavanja naroda sa Balkana. Iz Mađarske (podrazumijevaj i dijela Hrvatske) bilo je porobljeno 300.000 duša i „odvedeno u samo nekoliko dana“: iz Srbije i Transilvanije, 100.000 ih je “odvedeno u željeznim okovima, vučeni konjima… na djecu i žene su tjerali pse bez imalo milosti ili sućuti.  Ako bi poneka od njih usporila, ne mogavši dalje hodati od žeđi ili boli, – o dobri Isuse! – odmah je tu u mukama bio okončan njen život, presječena na pola.”

Koncem srednjeg vijeka i kroz kolonizaciju Amerike trgovina robljem bila je značajna također kod Židova, što je priznato i od njihovih značajnih povijesničara, makar im se iz izvjesnih židovskih krugova ne čestita zbog toga. Na primjer Dr. Abraham J. Peck, koji je kroz više od dva desetljeća bio jedan od vodećih autora Američkih Židovskih Arhiva u Cincinnati i Američkog Židovskog Povijesnog Društva u New Yorku, dvije vrlo važne povijesne institucije židovskog američkog života i povijesti, pisao je „Prva dva stoljeća susreta crnaca i Židova u Americi označeni su vrlo opširnim svjedočanstvima o židovskom robovlasništvu“.

Slične tvrdnje moguće je naći i kod drugih istaknutih židovskih povijesničara. No, nekoliko osnovnih stvari trebaju nam biti jasne:

Barem 98% europske populacije, da ostanemo kratki, nisu bili robovlasnici, niti su imali posla sa tim. Oni su imali druge obaveze i običaje: u teškim, preteškim okolnostima očuvati svoje obitelji i nacije, podizati ih usred velikih muka i napora. Čak i Karl Marx u Kapitalu ukazuje na robovlasničku praksu na prelasku kasnog srednjeg i početka modernog doba kao pripremu za prvobitnu akumulaciju kapitala. Nije to bio posao običnog puka, nego iznimne manjine europske populacije.

Drugo, fenomen ropstva, te i kolonizacije, treba razmotriti također iz perspektive sposobnosti impliciranih nacija. Drugim riječima, ljudi su po naravi skloni ambicijom za probitkom, novcem i imanjem. Stoga gdje je veći tehnološki napredak, veće su i mogućnosti izrabljivanja slabijih. Što bi bilo da su muslimanske nacije raspolagale rezultatima industrijske revolucije koja se počela odvijati na zapadu krajem XVIII stoljeća? Možemo samo zamisliti, dok znamo da sa mnogo manje sredstava, kao za vrijeme Turskog carstva, moglo se vidjeti što je to značilo.

U vezi ovog zadnjeg, komentirati ću jednu zgodu iz života Davida Livingstone, čuvenog britanskog istraživača Afrike iz XIX stoljeća. Kad je jednom prilikom stigao malim uprežnim kolima u jedno zametnuto selo u središnjoj Africi, svi domoroci su se okupili oko kola i buljili zapanjeno u… točak. Jer nikad u svom životu nisu vidjeli najobičniji točak! Govorimo o godini oko 1870. Nakon tisuća godina života u izolaciji, gdje je kultura afričkih domorodaca mogla napraviti što je htjela, nije bilo na dane i dane hoda najobičnijeg točka za vidjeti. I kad su počeli shvaćati da je zahvaljujući tom točku bijeli čovjek mogao prijeći udaljenosti za koje je potrebno uložiti dane i tjedne hoda, a da se ne umori, divili su se bijelom čovjeku i uzimali ih za neku vrstu božanstva, kojem su se vrlo lako podvrgavali kao nadmoćnijem i sposobnijem biću.

Treće, ropstvo je s druge strane bilo vrlo uvrženo među afričkim narodima, do te mjere da je abolicijska inicijativa potjecala upravo od europljana. Sam Livingstone je bio jedan od velikih boraca za dokidanje ropstva; on koji je u svom djetinjstvu trpio praktično ropsku ekpslotaciju: radio je od 6 izjutra do osam poslije podne, četrnaest sati dnevno dakle (makar bilo uračunato malo vremena za objed). Nakon toga pohađao bi satove vjeronauka – otac mu je bio pastir škotske crkve -, i osnovnog zdravstvenog obrazovanja koje mu je znatno pomoglo u pohodima po Africi. Kako je bilo kod nas, prije jedno stoljeće, tako reći jučer? Kad je zavladala glad po Hercegovini i Dalmaciji, roditelji su bili prinuđeni slati djecu u Slavoniju da prežive. Tek jedno zrnce od tolike i tolike muke koju su morali pretrpjeti naši preci.  Tako se podizala Europa, uz toliki napor, protivštine i odricanja. A da nitko nije dolazio sa strane da nam pomogne. Ustvari jest: prije dvije tisuće godine došli su Sveti Petar i Pavao, i na podlogu pripremljenu klasičnom filozofijom donijeli su vjeru, što je učinilo Europu velikom, postajući lukom za izvoz civilizacije po cijelom svijetu. To je tvrda činjenica, toliko je istinita i toliko je mrze moćnici da je žele izbrisati iz sjećanja i svijesti. Oni crnci koji su se divili točku na Livingstoneovim kolima, ti isti iz zahvalnosti su mu sahranili srce u Africi, dok mu je tijelo prenešeno u Englesku. Danas ih uče naprotiv, por najezdom kulture woke, da mu ruše spomen kip. Običaj primjenjen na druge povijesne znakovite bijele osobe posebno u USA i UK, ali i šire.

[Ima jedan interesantan momenat koji se spominje na kraju filma “Sound of Freedom”. Ukazuje se na činjenicu da danas u svijeti ima više ropstva nego u ikad u povijesti. Strahoviti i istiniti podatak, posebno grozan kad se ima u vidu da su žrtve često najneviniji poput djece. Činjenica koju prikriva ideologija woke prikriva, koristeći strahote ropstva iz prošlosti za svoje ciljeve.]

Običaji uvriježeni među afričkim plemenima bili su strahotno okrutni, neshvatljivi za europske kolonizatore i standarde. Neka su ostala opisana još od prvih misionara i istražitelja. Navodimo nekoliko činjenica za imati u vidu: Prekomorska trgovina robljem je trajala samo mali dio vremena u usporedbi sa stoljećima dugom trgovinom robljem sa Arapima, koliko u vremenu, još više u broju odvedenih robova. Uz to treba imati u vidu i trgovinu robljem između samih afričkih plemena i naroda, koja je predominirala u XIX stoljeću (Johann Barth, 1857, „Putovanja i otkrića u Sjevernoj i Centralnoj Africi“). Herbert Ward, engleski istraživatelj pisao je o običajima (crnih) zemljovlasnika u Congu, po kojima kad bi htjeli označiti da je sklopljen neki račun, kupili bi roba, slomili mu kosti i živa ga sahranili do glave u zemlji, bez hrane i vode prepuštajući ga polaganom umiranju. Ako bi mu netko htio pomoći, čekala bi ga ista sudbina („Pet godina sa kanibalima u Congu“, prva publikacija 1891.). Portugalac Francisco Valdez u istom periodu ostavlja svjedočanstvo u svojoj knjizi „Šest godina putovanja Zapadnom Afrikom“, da kad bi preminuo poglavica nekog plemena, nitko ne bi smio ni spomenuti činjenicu kroz mjesec ili dva, uz prijetnju odsjecanja glave ako bi se slucajno usudio i odvođenjem njegove obitelji u ropstvo. Ako ne bi bilo kupaca za obitelj, svi bi bili obezglavljeni. Kraljevi Dahomeya za održati počast svojim precima periodično bi sjekli glave stotinama robova i škropili bi njihovom krvlju grobove predaka. Dok bi žrtve bile pogubljene na stratištu, prisutno mnoštvo bi vrištalo u zanosu. Potrebne su knjige, ne jedan članak, za navesti, opisati i posvjedočiti o tolikim sličnim običajima. To što nisu danas popularne za spomenuti, druga je stvar.

[Film Apocalypto Mel Gibsona, kao toliki drugi u zadnje dvije decenije, bio je u centru napada antifa i sličnih krugova. Ne znaju što je bolje, napadati ga, ili ignorirati. Makar teško podnose što istina uvijek otvara sebi put. Gibson prikazuje sočno i bez pardona situaciju precolumbijske Amerike. Mala posada ondašnjih španjolskih brodova nije mogla osvojiti kontinent bez suradnje sa američkim narodima nižeg sloja čija je sudbina bila ropstvo ili žrtvovanje bogu sunca. Scene filma podsjećaju na upozorenje dano u psalmu 106, 37-39: “Prinosili su svoje sinove i kćeri kao žrtvu zlodusima. Prolijevali su krv nevinu, krv svojih sinova i kćeri koje su žrtvovali kanaanskim idolima. Tako se oskvrnu zemlja u krvi. Onečistiše se svojim dijelima i učinišel preljub svojim postupcima.” ]

Četvrto, europska kolonizacija donijela je ne samo zlih primjera i djela, koja ne postoje gdje nema ljudi, tj svojstveni su ranjenoj ljudskoj naravi; donijela je pače ogroman kulturni, materijalni i zdravstveni napredak tamo gdje bi dosezala. I svakako, duhovni. Donijela je Evanđelje, pristojne običaje, zdravstvene navike, higijenu; borilo se protiv bolesti. Kao rezultat  populacija afričkih zemalja – na teritoriji današnjih zemalja, onda su postojala uglavnom plemenska područja -, posebno ispodsaharskih regija, eksponencijalno raste upravo od polovice XIX st. Do tada, afrička populacija stagnira ili se povećava vrlo malo, posljedica beskrajnih međuplemenskih ratova, primitivizma, dosežući ne rijetko granicu ljudožderstva.

I čemu smo danas svjedoci, pred bezočnom i drskom ideologijom woke, koja hara prvenstveno po USA, ali ne ostajući tamo nego se širi se na sve strane? Jedan primjer: otipkaš na google “povijest europskih naroda” na engleskom, i na slikama imas sto vidjeti. Naći ćeš engleskog, španjolskog itd kralja kao crnca, Sv Ivanu Aršku kao crnkinju, pa preko Beetovena i Newtona do Cezara svi redom crni. Ako je tako: gdje su onda katedrale i znamenja, znanost i filozofija u Africi na primjer prije dolaska bijelaca? Gdje su arheološki ostaci i njihova ostavština? Mi stariji se rugamo dosjetkama svjetskih moćnika, ali nisu dosjetke: upućene su novim generacijama koje se tek formiraju. Trebamo se plašiti za njihov način razmišljanja kroz nekoliko godina nakon sve ove propagande. Povijest na koncu biti će jedna od najvažnijih znanosti kojoj ćemo trebati posvecivati sve vise pažnje. Za obraniti istinu u prvom redu.

Završavamo s onim sto smo vec natuknuli: bijelci su doista bili privilegirani; kršćanstvo je procvjetalo na njihovom tlu. Odatle, uz darežljivost njihovih najboljih sinova, proširili su Novost po cijelom svijetu. U krajevima gdje je bila primljena, došlo je do prije nikad viđenog cvjetanja. Kao kad voda i sunce od pustinje napravi vrt.

[Ideologija woke priprema mentalitet društva za prihvatiti multikulturnost kao nužnost u europskim nacijama. Hrvatski demograf Tado Jukić upozorava da će sa ovakvim zakonima o inmigraciji Hrvatska ostati možda kao država, ali nestati kao ono na čemu počiva: narod. „Mi kao narod smo prihvatili nestati”. ]

Bog je htio da se to dogodi kod bijelaca, na ovom – našem – tlu. Bog zna što radi, ne radi se o slučaju. Razlozi postoje, ne moramo ih ni znati u detalje. Ali ti razlozi su naš identitet; upravo taj kojeg mrze radi toga što jesmo, Bogom dano.

Postoji li bolji razlog za očuvati tvoj materijalni i duhovni poklad?

Milenko Bernadić, dopisnik za Croativ iz Španjolske