Rektor najvećeg svetišta Sv. Mihaela na svijetu Mont Saint Michela, otac Pierre Doat, koji je upravo objavio roman o ulozi i liku anđela, smatra da Crkva mora iskoristiti neuspjeh materijalizma da ponovno evangelizira svijet kroz ta davno zaboravljena učenja – piše Zrinka Požežanac u Vjera.hr.

On opisuje svoju ulogu osobe koja je uronjena u svakodnevno čuđenje i stoji u oštrom kontrastu sa sekularnim zapadnim svijetom, gdje društvena dezintegracija i kultura smrti otkrivaju duboko razočaranje.

Od svog dolaska na ovo obilježje kršćanstva, koje je zapravo plimni otok u Normandiji, ovaj mladi svećenik Zajednice svetog Martina, javne klerikalne udruge papinskog prava, iz prve je ruke svjedočio snažnoj evangelizatorskoj sili svetog Mihaela Arkanđela. Nadovezujući se na to bogato iskustvo, nedavno je napisao Le Roman des Anges , roman koji opisuje susret Arnauda, ​​mladog odvjetnika koji se bori sa smislom života, i njegovog anđela čuvara u trenutku njegove smrti.

Kroz prepričavanje različitih poglavlja iz života mladog glavnog junaka, autor destilira crkveni nauk o nebeskom svijetu i ulozi anđela tijekom ljudskog zemaljskog hodočašća, od začeća do prijelaza u vječni život. Otac Doat vjeruje da ovaj oblik fikcionaliziranog narativa dobro odjekuje među zapadnom publikom, koja često gleda na svijet anđela s distancom ili ga ne shvaća ozbiljno.

Uzdizanje žeđi za transcendencijom

“Zbog ekscesa suvremenog zapadnog racionalizma, koji je i Rimokatoličku Crkvu doveo do zanemarivanja čitavog dijela učenja vjere, sve što ima veze s anđeoskim može izgledati prilično neozbiljno, tim više što je teško prenijeti katoličku vjeru na jednostavan, prizeman način o ovoj temi,” rekao je otac Doat za Register.

Dok je vidio rastući interes za anđeoske likove među mladima, kršćanima i nekršćanima, primjećuje da je ta fascinacija često više utemeljena na ezoterizmu nego na katoličkoj teologiji, naglašavajući potrebu za ponovnom evangelizacijom.

“Ova fascinantna privlačnost nedvojbeno je rezultat neuspjeha materijalizma, koji je postao očit posljednjih godina, jer su ljudi bili dovedeni do uvjerenja da nevidljivi svijet više nije bitan – da samo trebate imati lijepu kuću da biste bili sretni i auto. Sada su mnogi ljudi shvatili bezizlaznost ovog svjetonazora i postaju puno prijemčiviji za pitanje anđela, što lako otvara vrata transcendencije u njihovim životima,” nastavio je.

To je dodatno potvrđeno neočekivanim uspjehom njegovih predavanja o kršćanskoj angelologiji u svetištu Mont Saint Michel posljednjih godina. Sesije su privukle mnoštvo iz svih društvenih slojeva.

Usporedno s tim terenskim iskustvom došao je spoznaja, dok je pokušavao opskrbiti knjižaru svetišta, da nedostaje literature dovoljno dostupne široj javnosti.

„Često postoje vrlo intelektualne teološke knjige ili pobožne knjige koje se sviđaju samo ljudima koji su već uvjereni u to, pa sam imao ideju proizvesti nešto malo drugačije kako bih proširio učenja o anđelima na ‘bezbolan’ način, a da ljudi to ne primijete ”, rekao je mladi rektor.

Ponovno čuđenje

Oslanjajući se na svoje misionarske godine na Kubi 2010-ih, koje su razvile njegovu pastoralnu karizmu, otac Doat spremno se povezuje s posjetiteljima svetišta i svakodnevno doživljava mala čuda, osobito putem ispovijedi.

Često je svjedočio odraslim posjetiteljima koji su prirodno privučeni sakramentom pomirenja, čak i nakon desetljeća odsustva od ispovijedi. Osobito se prisjeća mladića u 30-ima koji se, nakon što se nije ispovjedio od prve pričesti prije više od 20 godina, instinktivno približio ispovjedaonici nakon što je vidio da netko drugi ulazi. Njegova je inicijativa tada nadahnula njegovu mladu suprugu, a zatim i njegove roditelje, bake i djedove i tazbinu, koji su svi ponovno otkrivali ispovijed po prvi put nakon desetljeća.

“Postoji vrlo jaka veza između svetog Mihaela i milosrđa, koja se odražava u svim pričama o arkanđelovim ukazanjima”, rekao je.

Osvrćući se na raširenu dekristijanizaciju na Zapadu, za koju vjeruje da malo pridonosi poticanju nebeskih ukazanja, rektor je istaknuo kako nije slučajnost da najnovija ukazanja koja Crkva priznaje – posebice ono Djevice Marije s arkanđelom Gabrijelom u Ile Bouchardu u Francuskoj 1947. — bili djeci.

“Navodno, na Zapadu, jedini ljudi koji još uvijek mogu vidjeti anđele su djeca, jer još nisu opsjednuti materijalizmom i racionalizmom i još uvijek imaju začaranu viziju svijeta.”

Po njegovom mišljenju, postupni nestanak anđela iz zapadne svijesti u posljednjim stoljećima odražava sve dublje razočaranje svijetom – trend koji je ubrzao ateistički humanizam.

Ovaj svjetonazor je zaslijepio ljudska bića za činjenicu da, u savršenom prirodnom poretku koji je stvorio Bog, dobronamjerna bića bdiju nad njima. Njegov je roman osmišljen kako bi podsjetio čitatelje na to, ističući da prijateljstvo s anđelima “otvara naša srca nevidljivome”, čineći da rastemo u prijateljstvu s Bogom i dajući nam nebeskiji pogled na svijet.

Crpeći inspiraciju s Istoka

Ovaj fenomen, ističe on, daleko je manje raširen na Istoku, gdje kršćani imaju kozmološku viziju spasenja koja ih “čuva od laži materijalizma”. Stoga smatra da za razliku od Zapadnjaka, koji imaju prilično individualnu viziju spasenja, istočni katolici i pravoslavci prihvaćaju više komunitaristički i kozmološki pogled.

“Kada je vaša tradicija prožeta bizantskim himnama koje govore o vidljivom i nevidljivom stvaranju – o anđelima, drveću, cvijeću i pticama, i tako dalje – ne gubite iz vida činjenicu da raj nije za ovu zemlju”, rekao je uvjeren da bi zapadnim kršćanima bilo dobro da crpe više nadahnuća od svoje istočne braće, koja također imaju mnogo razrađeniji oblik pobožnosti svetom Mihaelu.

Dimenzija utjehe arhanđela, na primjer, danas je malo poznat aspekt na Zapadu, ali ostaje središnji dio popularne istočnjačke pobožnosti.

Sveti Mihael Tješitelj… To smo na neki način ostavili po strani i sveli arkanđela na neku vrstu borca ​​- tjelesno građenog komadića u oklopu. Ipak, svi ovi aspekti bili su prisutni u zapadnoj tradiciji prvog tisućljeća,” nastavio je otac Doat.

Po njegovom mišljenju, vraćanje bogatstva ove predačke pobožnosti tim je korisnije jer potiče kršćansko jedinstvo, budući da su čak i neki protestanti odani svetom Mihaelu Arkanđelu.

“Mi ovdje imamo pravo zajedničko blago o kojem moramo brinuti”, zaključio je, “a moja misija kao čuvara tisućljetnog kršćanskog dragulja upravo je da ga obogatim gdje god je to moguće.”

izvor(i): Ncregister | Vjera | croativ.net

Nakon prospavane noći, želio bih od srca zahvaliti svima koji su mi jučer ukazali povjerenje! Zahvaljujem još jednom i svim volonterima koji su prikupljali potpise i promatrali izbore, kao i onim medijima koji su mi otvorili svoja vrata, bez svih njih zasigurno ne bih bio tu gdje sada jesam piše Tomislav Jonjić na svom fb profilu.

Hvala i mojoj užoj i široj obitelji, supruzi Mariani i mojim sinovima – Trpimiru koji me je tijekom kampanje oslobodio većine uredskih i poslovnih obveza; Zvonimiru koji je uz poslovne i obiteljske obveze bitno sudjelovao u sadržajnom oblikovanju kampanje, te je na sebe preuzeo vođenje Facebook profila i stranice pomažući pritom i u tehničkom dijelu kampanje; i Mislavu koji je uz svoje studentske obveze vodio preostale društvene mreže i brinuo o brojnim tehničkim aspektima kampanje.

Što se samih rezultata prvoga kruga izbora tiče, osjećam kako bi bilo nezahvalno reći da sam njima na osobnoj razini nezadovoljan, imajući u vidu da sam krenuo praktično od nule, i da sam na raspolaganju imao razmjerno skromna sredstva i razmjerno skromnu organizaciju koja je nastajala u hodu i sastojala se je uglavnom od obitelji i prijatelja.

Morali smo se boriti za svaku sekundu medijskog prostora, i morali smo se boriti protiv vrlo prljavih laži i podmetanja koja su dolazila kako s ljevice, tako i s tzv. desnice. No, ponosan sam da smo unatoč svemu tome vodili jednu čistu i pozitivnu kampanju. Nismo nikoga klevetali, nikoga etiketirali i nikoga ocrnjivali, jer to je ispod našeg dostojanstva, a smatramo da je dostojanstvo potrebno i hrvatskoj politici uopće.

Artikulirano smo izlagali hrvatsku nacionalnu ideju i pokazali smo ono najvažnije – odgovornost i poštovanje prema hrvatskog državi. Isticali smo potrebu nadilaženja strančarenja i pojedinačnih interesa, a umjesto toga nudili smo nacionalno okupljanje oko načela koja su nam najvažnija. Podsjetili smo da narod bez kulture, povijesti i povijesne istine nema budućnosti.

Stojimo, međutim, s obje noge na zemlji. Nema nikakvog razloga za euforiju jer rezultati ovih izbora poražavajući su za Hrvatsku. Pobjedu je skoro u prvom krugu odnio čovjek kojega će povijest upamtiti po „lex Perkoviću“, po verbalnim, ali i fizičkim napadima na hrvatske branitelje i pripadnike katoličkoga klera, po nevjerojatnim, netočnim i uvredljivim ocjenama najbolnijih točaka hrvatske povijesti, po kontinuitetu štetne i neodgovorne politike, i „kafanskim“ doskočicama kojima zagađuje javni prostor i diskreditira institucije hrvatske države.

Nema, dakle, nikakva razloga za slavlje koje vidimo u nekim drugim stožerima i „taborima“ niti osjećam ikakvu potrebu čestitati Milanoviću i Primorcu na ulasku u drugi krug, jer oni predstavljaju nastavak hrvatskog poraza i hrvatske sramote na svim poljima.

Iznevjerena su očekivanja većine hrvatskog naroda, onih koji slave hrvatske pobjede i oplakuju hrvatske poraze, i produbljena je malodušnost hrvatske mladosti u trenutcima koji bi se – zbog globalne i geopolitičke situacije te demografskih i migracijskih trendova – mogli pokazati presudnima u hrvatskoj povijesti. Odgovornost pritom ne želi preuzeti nitko, a hrvatski narod još nije naučio uzeti svoju sudbinu u svoje ruke i zahtijevati odgovornost tzv. elita. Uostalom, u takvom ga se položaju želi trajno držati metodom „biča i zobi“, uz pomoć poslušnih medija i na valu tzv. političke korektnosti koja umrtvljuje um i dušu.

Pred nama je, dakle, dug i težak put razvoja nacionalne, građanske i demokratske svijesti, kao i jačanja medijskih sloboda i državnih institucija. Nadam se da ćemo jednom uistinu postati dostojni ove lijepe zemlje i svih žrtava koje su za nju pale.

Živjeli! Živjela Hrvatska!