Connect with us

Vijesti

Lourdes, mjesto gdje se osjećamo ponosno kao Hrvati

Published

4 godine ago

on

Hrvati su narod duboke katoličke tradicije i vjernosti Svetoj Stolici

Po zapisima Konstantina VII Porfirogeneta, De administrando imperio, Hrvati su nakon krštenja napravili ugovor sa papom Agatonom (678-681) vlastoručno potpisan, i tvrdom i nepokolebivom vjerom zakleli su se sv. Petru da ne će nikada provaljivati u tuđe zemlje i ondje ratovati, nego da će radije živjeti u miru sa svima koji to htjednu; od istoga pape u Rimu primili su blagoslov, ako ijedan drugi poganski narod provali na hrvatsko
tlo i otpočne rat, da će se Bog Hrvata boriti za n jih i biti im na pomoći, a Petar, učenik Kristov, da će ih obdariti pobjedom.

Pokrštenje narodnih vođa, povijesni izvori poimence spominju knezove Porgu, Porina, Vojnomira, Višeslava, Bornu, Ljudevita Posavskog i druge,  dalo je poticaja i širim narodnim slojevima da prigrle kršćanstvo.

Pokršteni Hrvati uključuju se u veliku kršćansku zajednicu evropskih naroda! Tadašnja Hrvatska bila je pod crkvenom upravom Rima koji joj je priznao određenu autonomiju u liturgiji i pomogao joj da se kulturno i politički afirmira u društvu evropskih kršćanskih
država u srednjem vijeku.

Pismom koje  je papa Ivan VIII. napisao 7. lipnja 879. godine knezu Branimiru, priznaje se Branimir kao zakoniti vladar, a Hrvatska kao zakonita država.

Kroz cijelu tisućljetnu borbu hrvatskog naroda za opstanak  u zajednici europskih naroda, opstali smo i razvijali se upravo zahvaljujući katoličkoj vjeri i Katoličkoj Crkvi kao instituciji. Hrvatsko katoličko svećenstvo uvijek je bilo uz hrvatski narod i zahvaljujući upravo njima, sačuvali smo svoj jezik, tradiciju i kulturu, te svoj identitet.

Kao duboko religiozan narod prebrodili smo sve povijesne nedaće i konačno smo i službeno priznati od strane Vatikana kao slobodna i neovisna država Hrvatska na  dan, 13. siječnja 1992. godine.

Mi Hrvati osobito štujemo Blaženu djevicu Mariju, Majku Božju, kao Kraljicu Hrvata!

Hrvati su uvijek bili veliki štovatelji Blažene Djevice Marije i njoj su se uvijek u teškim vremenima i trenutcima molili za pomoć. Zvali su je tijekom povijesti “fidelissima advocata Croatiae” (najvjernija odvjetnica Hrvatske) i “kraljica Hrvata”. Spjevali su joj brojne pjesme koje se i danas rado pjevaju. Već kod prvih hrvatskih knezova i kraljeva isticalo se izvanredno poštovanje prema Presvetoj Bogorodici. U selu Biskupija, kod Knina, pronađen je pralik Gospe Velikoga Zavjeta iz oko 1050. godine. Kasnije su štovanje podržavali i širili osobitom revnošću pavlini, franjevci, dominikanci, isusovci. S pavlinima je vezan razvoj Marijinih svetišta u Remetama i Mariji Bistrici. Franjevci su podigli svetišta na Trsatu, u Sinju i Iloku. Dominikanci su posredno ili neposredno uveli u hrvatske obitelji moljenje svete krunice. Isusovci su odgojili mnoge mladiće i djevojke pomoću Marijinih kongregacija. Godine 1935., zagrebački je nadbiskup Antun Bauer okrunio u Mariji Bistrici, čudotvorni kip Marijin i Malog Isusa zlatnim krunama i proglasio Majku Božju, kraljicom Hrvata.

Stoga mnogi od nas rado hodočastimo u Marijanska svetišta! Kako sam u Hrvatskoj obišla mnoga Marijanska svetišta od Trsata, Marije Bistrice, nacionalno marijansko svetište, Krasnog na Velebitu, Gospe od suza u Pleternici, Aljmaša, Ilače, marijansko svetište Gospe “na Vodici” u Srijemu, Nina, marijansko svetište Gospa od Zečeva i Međugorje, velika želja bila mi je hodočastiti u Lourdes.

Želja mi se ostvarila preko udruge JOB, Humanitarna neprofitna udruga za osmišljavanje života osobama s invaliditetom, koju predvodi vlč. Dragutin Goričanec. Udruga je osnovana 1999. godine. sa ciljem pomoći  invalidnim osobama i omogućavanje aktivnog sudjelovanja u aktivnostima župne zajednice najčešće kroz hodoćašća koja se vrše prijevozom u specijalnim autobusima koja  posjeduje.  Udruga se nalazi u prostorijama  koje joj je ustupila Zagrebačka nadbiskupija, na adresi Nart Savski, Zagrebačka 2.
Vlč. Dragec, kako ga svi oslovljavaju, sam je vozač autobusa  D kategorije.  Kao mladi župnik bio je raspoređen u Ozaljsku župu. Župljani su slabo dolazili na mise jer nisu imali prijevoz. Dragec je svojom ušteđevinom kupio minibus i položio za D kategoriju te svako jutro dolazio po župljane,  vozio ih na misu i vraćao doma sa mise.
Upravo on je glavni vozač udruge, koji osobno vozi autobus iz Hrvatske do Lourdesa.

BUS udruga JOB

Putovanje autobusom je dugo, jer je to put od oko 1600 km, pa tajnica udruge Marijeta Peršić,  dva svećenika vlč. Darko i vlč. Dragec, uz duhovnu podršku vlč. Kristijana, osmišljavaju molitve, pjesme i upoznavanje svih hodočasnika međusobno. U ugodnom, opuštenom i veselom raspoloženju vrijeme brzo prolazi.

Krenuli smo iz Rijeke, gdje su nas Istrane jobovci pokupili na odmorištu Vrata Jadrana.  Prva postaja bila je kapelica na odmorištu autoceste kraj Padove, gdje smo slavili euharistiju i okrijepljeni svetom pričesti i Božjim blagoslovom krenuli dalje.

kapelica kraj Padove

Ars, sveti župnik Arški

Navečer kasno stigli smo u Ars, gradić na jugu Francuske, gdje smo prespavali i nakon doručka razgledali svetište župnika svetog Ivan Maria Vianneya.

Sveti Ivan Marija Vianney rodio se 8. svibnja 1786. godine u Francuskoj, u mjestu Dardillyju. Bilo je to upravo uoči Francuske revolucije. Tako je Ivan bio svjedok te zloglasne revolucije i njezine strahovlade. Svećenici koji su ostali vjerni Crkvi i katoličkoj vjeri,  morali su pred progoniteljima bježati i skrivati se. Redovnice, preobučene u građansko odijelo, djecu su poučavale u vjeronauku potajno noću. Tako je bilo i s Ivanom. Tajno se ispovijedio u roditeljskoj kući, a svetu pričest je primio u jednom štaglju. Odlučio je postati svećenik i rekao svojoj majci ; “Kad bih bio svećenik, osvojio bih mnogo duša.” Ivan je bio netalentiran za školu i samo zahvaljujući uglednom župniku Balleyu, primljen je u sjemenište, a potom i u veliko sjemenište u Lyon. Uz velike teškoće konačno je zaređen za svećenika 1815. godine. Mladom svećeniku sreća se nasmiješila jer je imenovan kapelanom svojem dobročinitelju župniku Balleyu. Već 1818. godine imenovan je župnikom u malom mjestu Arsu. Za stanovnike tog mjesta rekao je jedan župnik da se osim krštenja ni u čemu ne razlikuju od životinja. A generalni vikar mu je prilikom imenovanja rekao:

“U toj župi nema mnogo ljubavi prema Bogu, ali ćete je vi u nju unijeti”.
Župnik Ivan Vianney vidjevši u kakvom je vjerskom stanju župa, vjerojatno se sjetio Isusove tvrdnje da ima slučajeva kada se Sotonu može savladati i otjerati samo postom i molitvom. I Arški župnik hranio se jedino krumpirom koji bi skuhao odjednom za cijeli tjedan. Teško se iscrpljivao i drugom pokorom. Noću je satima molio prod Oltarskim sakramentom. Propovijedi su mu bile vrlo glasne i oštre. Na pučkim misijama u susjednim župama pomagao je kao ispovjednik. Mnoštvo svijeta počelo je dolaziti baš k njemu na Ispovijed. Sve je više ljudi iz cijele okolice dolazilo u Ars da se ispovjede kod svetog župnika. Blo je tu i klerika i visoko školovanih ljudi. Kasno u noć provodio bi u ispovjedaonici. Čitao je ljudska srca i savjesti, otkrivao pokornicima prošlost i proricao budućnost.
No, taj silan Ivanov uspjeh izazvao je zle ljude i đavla, pa je Ivan zbog prijetnji, čak namjeravao i otići iz župe. Veliko ohrabrenje i utjeha davala mu je “Kuća providnosti”, koju je osnovao za siromašne i nezbrinute djevojčice. U tom su se domu dogodila i prva čudesa.

Jednom se dogodilo čudo umnažanja brašna za kruh kad župnik nije imao dovoljno novca da prehrani sve veći broj djevojčica.

Glas o svetosti župnika Vianneya nadaleko se pronio. Župa se duhovno preporodila, a mjesto Ars postalo je hodočasničko stjecište.

Pokornički način života, naporno pastoralno djelovanje, mnoge nepravde koje su mu učinjene,  sve je to iscrpilo sveca i nakon 42 godine župničke službe u Arsu u 73-oj godini života, umro je 4. kolovoza 1859. godine.

Po zagovoru župnika Ivana Marije Vianneya događala su se mnoga čudesa. Blaženim je proglašen 1905. svetim 1925., a zaštitnikom župnika 1929. godine.
Pokopan je u crkvenoj lađi s natpisom na grobu: “Ovdje počiva Ivan Marija Krstitelj Vianney, župnik Arški”.
Nakon 45 godina tijelo mu je sačuvano i postavljeno je u staklenom sarkofagu na Oltaru u Crkvi, gdje se i danas nalazi. Tu svećenici rado prikazuju svete Mise i preporučuju se Svetom Župniku.I naša grupa slavila je svetu Misu i nakon Božjeg blagoslova krenula za Lourdes.

Razmišljajući putem o motivima koji su potaknuli sve svece i mučenike, o  žrtvi koju su pridonijeli za vjeru i podredili cijeli život šireći Kristov nauk,  mnogi poput Arškog župnika željeli su svijet učiniti  boljim mjestom za život dostojan čovjeka, željeli su ljude  učiniti  boljima, da taj zemaljski život prožive u miru i ljubavi prema bližnjima i svijetu!

Lourdes, Marijansko svetišteLourdes je grad smješten na jugozapadu Francuske, u pokrajini Hautes-Pyrenees, u podnožju gorja Pireneja. Najpoznatiji je po ukazanjima Blažene Djevice Marije.Lourdes leži na visini od 420 m i sjecište je Gave de Pau rijeke koja dolazi s juga od Gavarnie i u koju se ulijeva nekoliko manjih rijeka. Rijeka se tada grana na zapad prema Bearnu i prolazi pokraj nekoliko spilja i nizvodno prema gradu Pau, a zatim i Biarritzu.Lourdes je bio mali trgovački grad koji leži u podnožju Pireneja. U to vrijeme najistaknutiji dio grada bio je utvrđeni dvorac. Nakon ukazanja Blažene Djevice Marije djevojčici Bernadetti Soubirous, Lourdes se razvio u ogromno turističko odredište kao Marijansko svetište. Danas Lourdes ima populaciju od oko 17 000 stanovnika, ali je sposoban prihvatiti i 5 000 000 hodočasnika i turista svake sezone. Lourdes je drugi grad u Francuskoj po broju hotela, odmah iza Pariza, sa 270 hotela.

Sveta Bernadetta je rođena 7. siječnja 1844 g. u Lourdesu. Pravo ime joj je Marie-Bernadette Soubirous. Bila je kći mlinara. Njezine vizije su dovele do toga da je Lourdes postao jedno od najpoznatijih svetišta u svijetu. Krhkog zdravlja, Bernadetta je bila najstarija od devetero djece iz siromašne obitelji. Oboljela je od kolere u epidemiji koja je bila 1854 godine,  a bolovala je i od astme i drugih bolesti.

11. veljače 1858., 14-godišnja Bernadetta tvrdila je da joj se Blažena Djevica Marija ukazala u spilji Massabielle. Kip Naše Gospe od Lourdesa postavljen je u spilju 1864.godine.

Prvo čudo se dogodilo na četvrtak, 11. veljače 1858. Bernadette je otišla u spilju, da bi skupila drva za vatru. No kada je trebala prijeći rijeku čula je puhanje vjetra, te se pojavila Gospa u bijeloj haljini, sa plavim pojasom i sa žutim ružama na stopalima, iste boje kao i njezina krunica, dok su zrna krunice bila bijela. No Gospa je odjednom nestala. Bernadette je upitala svoje prijateljice jesu li vidjele išta, no one su odgovorile da nisu. U trećem ukazanju, Gospa joj je rekla, da je neće usrećiti na ovome svijetu, ali na sljedećem hoće. U četvrtom ukazanju uz Bernadette je bila prisutna i njezina majka te tetke. U petom ukazanju Bernadette je rekla, da ju je Gospa naučila svakodnevnu molitvu. Do tada se vijest već proširila gradom i mnogi su pretpostavili sa joj se ukazuje Blažena Djevica Marija.

U osmom ukazanju Gospa joj je rekla, da se Bogu moli za grešnike. U devetom ukazanju Gospa joj je rekla da ode i okupa se na izvoru u spilji. Kako nitko nije za taj izvor znao i nije bilo nikakvih znakova, da on postoji Bernadette se otišla okupati u rijeku, ali Gospa joj je pokazala na kamen ispod kojeg je odjednom potekla voda. Za vrijeme dvanaestog ukazanja dogodilo se prvo ozdravljenje. Djevojka koja je imala paraliziranu ruku, nakon što ju je oprala u izvoru mogla ju je micati. U trinaestom ukazanju Gospa je rekla Bernadetti, da kaže svećeniku, da dođe i sagradi kapelu, te da ljudi dolaze u procesijama. U šesnaestom ukazanju pojavila se Gospa i rekla ’’Ja sam Bezgrešno Začeće’’.

Ovo je bio presudan podatak za priznavanje autentičnosti Bernardettinog viđenja. Naime, samo 4 godine ranije, 1854. godine, papa Pio IX. bulom “Ineffabilis Deus” proglasio je dogmu o Marijinom Bezgrešnom začeću. U ono vrijeme samo su rijetki znali da se u Rimu raspravlja o pitanju Marijinog bezgrešnog začeća. Svima crkvenim istražiteljima je bilo potpuno jasno da neuka i nepismena mlinarova kći Bernardetta nije sama mogla izmisliti niti razumjeti važnost imena koje joj je draga “Gospođa” rekla u viđenju. Prije posljednjeg ukazanja, spilja je bila zaštićena od strane lokalne vlade, a Bernadette je klečala izvan ograde pokraj rijeke i tada je vidjela Gospu koja je izgledala ljepše no ikad prije. Kada su se događala mnoga ukazanja, uz Bernadette su obično bili prisutni i liječnici te policajci koji bi je ispitivali poslije ukazanja.

Svetište Lourdes je osnovano upravo na tim ukazanjima Blažene Djevice Marije siromašnoj četrnaestogodišnjoj djevojci, Bernadette Soubirous. Bernadette je često padala u ekstazu. Misteriozne vizije koje je vidjela u spilji Massabielle su bile o mladoj i divnoj ženi. Iz početka svećenstvo je bilo skeptično. No samo 4 godine kasnije,1862. godine, biskup je ukazanje proglasio vjernim: ’’opravdano je vjerovati u stvarnost ukazanja’’. Bazilika je sagrađena na kamenu Massabielle, a sagradio ju je M. Peyramele, pariški svećenik.

Godine 1873. g. veliko ’’nacionalno’’ francusko svetište je inaugurirano. Tri godine kasnije bazilika je posvećena i kip je svečano okrunjen. Godine 1883. postavljen je kamen temeljac i druge crkve, jer prva nije bila dovoljno velika. Sagrađena je u podnožju bazilike i posvećena je 1901.godine,  a nazvana je Crkva Krunice. Papa Lav XIII. osnovao je poseban ured i misu u znak proslave ukazanja. Godine 1907. Pio X. proširio je proslavu ove gozbe na cijelu Crkvu i sada se slavi 11. veljače. Posebno impresivne su procesije svjetla svijeća i sakramenata.

Nikada jedno svetište nije privlačilo tolike gomile ljudi. Na kraju 1908. godine, kada se slavila pedeseta godišnjica ukazanja, iako je zapisivano tek od 1867. g., 5297 hodočašća je registrirano i svetište je posjetilo 4 919 000 hodočasnika. No broj hodočasnika koji su sami došli bio je mnogo veći od onih, koji su došli u grupama.

Moraju se dodati i posjetitelji, koji ne dolaze kao hodočasnici, ali koje privlači religiozni osjećaj ili ponekad jednostavno želja da vide ovo nadaleko poznato mjesto. Svaka država ima svoj dio grada koji i namješta. Od ukupnog broja hodočasnika, 464 000 dolaze iz ostalih država svijeta osim Francuske. Dolaze iz SAD-a,Njemačke,  Belgije,  Austrije,  Mađarske,  Španjolske,  Portugala,  Italije,  Engleske,  Irske,  Kanade,  Brazila,  Bolivije i tako dalje. Biskupi ih vode na put. Na kraju pedesete obljetnice, 2013 svećenika, uključujući 546 nadbiskupa, 19 patrijarha i 69 kardinala hodočastili su u Lourdes. Prosječno 200 milijuna hodočasnika posjetilo je Svetište od 1860.godine,  a Rimokatolička Crkva je priznala 68 čudesnih ozdravljenja, ali ih se dogodilo mnogo više.

Ali još zapaženije od gomile hodočasnika je niz čudesnih ozdravljenja, koja su se dogodila pod zaštitom svetišta. U prvoj polovici odkada postoji svetište zapisano je 3962 ozdravljenja od raznih bolesti. Usprkos toj vjernoj statistici iz koje se mogu vidjeti imena i prezimena svih ljudi koji su ozdravili, datum ozdravljenja, ime bolesti, i liječnika koji je potvrdio ozdravljenje, i neizbježne su sumnje, koje se mogu pripisati uzbuđenoj mašti, bolesnika koja se ubrzo sruši. Ali ipak pravo je i zabilježiti: ove neizbježne greške se pojavljuju samo u drugorazrednim slučajevima koji nisu kao drugi bili predmet proučavanja. Također broj slučajeva je jednak i prekoračen brojem pravih izlječenja, koji nisu zabilježeni. Oni koji su se oporavili nisu obavezni prijaviti se i polovica njih se i ne prijavi.

U prosjeku 4000 ozdravljenja se dogodilo u Lourdesu u prvih 50 godina svetišta, što je sasvim sigurno manje od stvarnog broja ozdravljenja. Podaci o ozdravljenjima dostupni su svim liječnicima bez obzira na njihovu nacionalnost ili vjersku pripadnost. Stoga prosječno 200-300 liječnika godišnje posjeti čudesnu bolnicu. Prirode bolesti od koje ljudi ozdrave kao što su živčan] poremećaji, koji se često spominju, ne čine ni jednu četrnaestinu od ukupnog broja; 278 takvih ozdravljenja je zapisano od ukupno 3962 ozdravljenja. Objavljeni su brojevi slučajeva ozdravljenja od svake bolesti kao sto su tuberkuloza, tumori, sljepoća, gluhoća, nijemost itd. No čitajući to nepristrani ljudi ne mogu biti uvjerene da su činjenice točne i autentične.

Ne postoji nijedan prirodni uzrok sposoban učiniti tolika ozdravljenja, koja su se dogodila u Lourdesu uz nepristrane svjedoke osim vjerovanja, da je to sve učinio Bog. Oni koji odbijaju vjerovati u čudesnu Božju intervenciju prvo traže znanstvene dokaze događaja u kemijskom sastavu vode u spilji. Ali tada je službeno objavljeno od strane cijenjenog kemičara, koji je napravio analizu vode, da u njoj nema nikakvih ljekovitih prirodnih svojstava. No tada oni nevjerni kažu da je možda uzrok tome njezina temperatura. No ipak svi znaju da se hidroterapija koristi i drugdje, a ne samo u Lourdesu, i da ne liječi sve vrste bolesti. Stoga sva ova izlječenja i čuda koja se događaju mogu dolaziti samo od Boga.

Razni neobični događaji se događaju u Lourdesu ne samo pijući vodi iz Lourdskoh Izvora ili se kupajući u njemu, nego i za vrijeme Euharistijskih procesija. Sva ova ukazanja i izlječenja su dovela do toga, da je Lourdes postao jedno od najpoznatijih svetišta u svijetu. No ispočetka Katolička Crkva, Lourdes nije priznavala kao svetište. Sve do 1862. godine,  kada je biskup Laurence iz pokrajine Tarbe, dao svečanu deklaraciju.

Objavljena je 18. siječnja, 1862. godine, a u njoj biskup govori: Mi smo inspirirani od strane komisije koja se sastoji od mudrih, svetih, učenih i iskusnih svećenika koji su ispitali dijete, proučili činjenice, sve pregledali i izmjerili dokaza. Također smo zovnuli i znanstvenike, i ostali smo uvjereni, da su Ukazanja natprirodna i božanska, i da posljedice toga su ono što je Bernadette vidjela, a to je Blažena Djevica Marija. Naša uvjerenja su temeljena na Bernadettinom svjedočanstvu, ali iznad svega na stvari koje su se dogodile, stvari koje ne mogu biti ništa drugo nego božansko djelo.

Zbog toga što su ukazanja sva privatna otkrivanja i ne javna otkrivanja, rimokatolici nisu obavezni vjerovati u njih, ali ona ni ne dodaju dodatni materijal u istine Katoličke Crkve kao što je to u javnim otkrivenjima. U vjerovanju rimokatolika, Bog izabire koga želi izliječiti, a koga ne želi izliječiti. Bernadette je rekla: Čovjek mora imati vjeru i moliti se, jer voda nema vrlina bez vjere. (Izvor: Wikipedija)

Stvarno čovjek mora imati vjeru i moliti, jer bez vjere cijeli kompleks svetišta u Lourdesu nema značaj koji za nas vjernike ima! Bez vjere to su samo monumentalni spomenici, bez duše, goli kamen!

U Večernjoj procesiji sa svijećama uz molitvu krunice na svim jezicima, kada čujemo naš lijepi hrvatski jezik, osjećamo veliki  ponos što smo baštinili našu vjeru, katoličku kršcansku, a ujedno i sjetu što se jedan dio Hrvata udaljio od naše Crkve, koja nas je vjekovima štitila i čuvala naš hrvatski identitet.

Zdravo Djevo, svih milosti puna, vječnog sunca ogrnu te sjaj.
Oko čela zvjezdana ti kruna, ispod nogu stenje pakla zmaj.

Rajska Djevo, kraljice Hrvata, naša majko, naša zoro zlata,
odanih ti srca primi dar, primi čiste ljubavi nam žar.

Blažena si, jerbo sva si čista, zmijin dah ne okuži ti grud!
Zvijezda sreće i nama da blista, noći grijeha mrak rasprši hud!
Rajska Djevo…

Hrvat za križ bojak bije sveti: vodio ga ljiljan-barjak tvoj!
Nova neman križu časnom prijeti; silna Djevo na braniku stoj!
Rajska Djevo…

Lili Benčik/hrvatskepravice

Related Topics:
Advertisement

Vijesti

Spomen pohod na Jazovku: Obilježavanje zločina nad ranjenicima iz zagrebačkih bolnica, od strane partizana

Published

1 sat ago

on

8 lipnja, 2024

By

Na poziv Hrvatskog obrednog zdruga HOZ Jazovka, članovi Hrvatske udruge Benedikt organiziraju Spomen pohod na Jazovku, dana 22. lipnja 2024. (subota). Svetu misu predvodi mons. Vlado Košić, biskup sisački.

Procesija iz centra Sošica, uz molitvu svete krunice, krenut će u 10:30 prema jami Jazovka. Nakon mise i pauze za ručak, nastavlja se put za Krašić te posjet župnoj crkvi gdje je boravio bl. Alojzije Stepinac.

Polasci iz Imotskog u 4:00, Ciste Velike – 4:30, te iz Splita, s Lovrinca 5:15. Cijena puta je 50€. Poseban dogovor za ručak. Prijave do 15. lipnja (Željko Pleić, 098 9975 494)

O Jazovki

Masovna grobnica Jazovka je jama koja se nalazi u šumi pokraj naselja Sošice na Žumberku u Republici Hrvatskoj. Obzirom na ratni zločin koji se u njoj dogodio, zaštićeno je kulturno dobro.

Jama se sastoji od ulaznog dijela nalik bunaru dubokog oko 34 m, na čijem se dnu nalazi izduženi kosi dio dugačak oko 15 m.

2020. godine su iz jame ekshumirani ostatci 814 žrtava koje su ondje ubili partizani nakon zauzimanja Krašića u siječnju 1943. godine, te potom vojnici Jugoslavenske armije u svibnju i lipnju 1945. godine.

Partizanski zločini 1945.

Jazovka je poznata kao mjesto masovnog ubojstva Hrvata tijekom i nakon završetka Drugog svjetskog rata od strane partizana.

Žrtve su bile uglavnom ranjenici, medicinsko osoblje i časne sestre koje su pripadnici Jugoslavenske armije prisilno odveli iz zagrebačkih bolnica 1945. godine.

Povjesničarka Blanka Matković izvješćuje 2011. god. o 447 žrtava čiji su podaci pobrojani prigodom speleološkog pregleda jame 1999. godine, koje je predvodio patolog prof. dr. Žarko Danilović. B. Matković iznosi da se prema popisima sačuvanima kod zagrebačkim bolnicama mogu identificirati osobni podatci za čak 4791 bolesnika zagrebačkih bolnica (te u svojem znanstvenom radu objavljuje ime, prezime, godinu rođenja, mjesto rođenja, bračno stanje, vjersku pripadnost, vojni čin i dan prijama u bolnicu za svih njih 4791), – vojnih osoba poraženih vojski koje je Jugoslavenska armija pogubila 1945. godine, uz upozorenje da se intervjuiranjem preživjelih nalaze poimenični podatci o bolesnicima koji se ne nalaze u dostupnim popisima, te se mora zaključiti da u bolničkim arhivima nedostaje dio podataka. Jazovka je samo jedno od mjesta gdje su bacani pobijeni ratni zarobljenici – pacijenti zagrebačkih bolnica. Radi prikrivanja dokaza, pobijen je i dio osoblja bolnica koji je svjedočio zločinu.

Protiv zločinaca još nije počeo sudski postupak, makar su imena nekih počinitelja javno obznanjena.

Za tri časne sestre s. Liphardu Horvat, s. Konstantinu Mesar i Geraldu Jakob, inače njegovateljice u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče, koje su bačene u jamu pokrenut je postupak proglašenja blaženima unutar Katoličke Crkve.

Poziv od strane Hrvatskog obrednog zdruga vidite ovdje.

Continue Reading

Vijesti

IZJAVE DJECE I ZARAZNI dječji smjeh: Što je covjek stariji, njegovi zubi su sve skuplji…

Published

18 sati ago

on

7 lipnja, 2024

By


Više volim maminu sestru nego svoju. Mamina sestra mi je teta, a moja mi nije ništa!
Na mame se ne galami, one su korisne.
Kada se dvoje zaljubljenih prvi put poljubi, odmah se sruše i ne ustaju najmanje sat vremena, a i više.
Poluotok je otok koji još nije dokraja napravljen.
Baka je debela zato što je puna ljubavi.
Što je covjek stariji, njegovi zubi su sve skuplji.

Djevojčice ne mogu stojecki piškiti, jer se nemaju za što držati.
Kada baku bole zubi, ona njih jednostavno ostavi u caši.
Ja nemam više baku, nju su posadili na groblju.
Na Marsu ima života. Ali to je samo hipotenuza.
Da bi bila dobra, medicinska sestra mora biti potpuno sterilna.
Doktori kažu da su smrtonosne bolesti najgore.

Kad se moj mlađi brat rodio, morali su ga staviti u akumulator.
Leptir je insekt iz porodice helikoptera.
Zoološki vrt je super stvar. Tamo možemo vidjeti i one životinje koje ne postoje.
Nisam kršten, ali sam zato cijepljen.
Životno osiguranje je novac koji dobije onaj koji preživi smrtni slucaj.
Razlika izmedu sela i grada je ta što je trava na selu iz jednog dijela, a u gradu je isprekidana.
Ne znam koliko imam godina, to se stalno mijenja.

Svi psi vole vodu. Neki cak toliko da u njoj i žive. To su morski psi.
Akvarij je malo stakleno more gdje žive domace ribe.
Alimentacija je placa za djecu kada im se tata odseli.
Papa živi u Vakumu.
Sve ribe nose jaja, a ruske cak I kavijar.
Kod nas se muškarci mogu ozeniti samo jednom ženom. To se zove monotonija.
Ne razumijem zašto se mama toliko ljuti što smo razbili vazu. Ionako je bila stara i kineska, a ne naša!
Baka nam je otišla na onaj svijet. Sad i mi imamo nekog u inozemstvu.

Marin EfaTa Croatia/fb

Continue Reading

Vijesti

“Europa je razapinjući samu sebe odustala od svojega identiteta”

Published

19 sati ago

on

7 lipnja, 2024

By

Razgovor uz knjigu „Globalizacija i Europa na raskrižju (Europa od volje za moći, do volje za ništa)“

Upovodu objavljivanja knjige „Globalizacija i Europa na raskrižju (Europa od volje za moći, do volje za ništa)“, u izdanju Instituta za europske i globalizacijske studije, ususret izborima za Europski parlament, razgovarali smo s autorom, uvijek britkim i slikovitim politologom i sveučilišnom profesorom dr. Anđelkom Milardovićem. Predstavljanje knjige održat će se 11. lipnja u 12 sati u Kući Europe u Zagrebu.

U kojem se razdoblju dogodila transformacija od voljne do bezvoljne Europe? Kako se „od volje za moći do volje za ništa“ očituje u svjetlu rata u Ukrajini, prethodno pošasti krunskoga virusa, migracija, prve ekonomske krize 2008., ako Hitchcockov „Vertigo“ kao Vaš metaforički primjer gledamo unatrag? Ili najbolje kronološki pripovijedati?

Europa odustaje od same sebe i svojih vrijednosti. Počelo je s postmodernom sredinom devetnaestoga stoljeća. Vjesnik je bio Friedrich Nietzsche. Bez njegovih djela teško je shvatiti povijest europskoga nihilizma. Uništavanje vrijednosti dogodilo se sustavno. I Heideggera je misao prethodnika „Bog je mrtav“ dovela do promišljanja da je čovjek taj koji je ubio Boga, s idejom supstituiranja, izdizanja kao nadčovjek, novi bog. Riječ je o prevrednovanju svih vrijednosti. Danas je kasno, nakon niza godina, jer je Europa u 21. stoljeću došla do točke – ništa. Ako se pak vratimo u razdoblje humanizma i renesanse, lako je pojmiti planetarnu europsku utjecajnost – preko znanosti, umjetnosti, filozofije, tehnike, vojske. Odustajanje od identiteta svojevrsno je samoubojstvo kontinenta, kao što je samoubojstvo pojedinca. Nietzscheov koncept volje za moć nije bio ništa drugo doli koncept volje za životom.

Ističete osam markera Europe na raskrižju 21. stoljeća, njihovo kormilo ili timun: prvi je marker spomenuta filozofija europskoga, ničeanskoga nihilizma; drugi je marker demografsko odumiranje; treći, posljedično, valovi migracijskih kriza; četvrti je populizam; peti umjetna inteligencija; šesti su marker globalne klimatske promjene; sedmi ciklična deglobalizacija i osmi – geopolitičko buđenje Europe, „princeze u slatkom snu“.

Uz pomoć osam markera uspostavljam dijagnozu vremena. Želio sam pokazati da se Europa u gibanju, poput nekontrolirane vožnje automobila, pojavila na raskrižju s osam linija. Odjednom je stala i shvatila da ne zna voziti u osam smjerova. Nažalost, spomenuti markeri nisu bili temom rasprave ususret izborima za Europski parlament 9. lipnja. Politika kao tehnika vladanja i instrument moći izgubila je ideju strateškoga mišljenja i promišljanja. Ono je posve izostalo u kampanjama stranaka.

Jeste li markere slutili u razdoblju nastajanja knjige, od 1997. godine? Je li krajem 20. stoljeća bilo predvidljivo, ako ne ratovi i migracije, onda to odricanje Europe od sebe same?

Ne bih rekao da se moglo predvidjeti, već je sve logična posljedica europske putanje u posljednjih stoljeće i pol. Najveći izazov ostat će njezino pozicioniranje u svijetu. Bit će sukobljavanja između ideje mira i ideje moći. Europa naginje ideji mira, no promijenile su se geopolitičke prilike i paradigme. Nema više unipolarne globalizacije amerikanizma, pojaviše se i drugi igrači, Kina, Rusija, Indija, svi žele svoj dio kolača. Dakle, okolnosti se mijenjaju, ali ne i Europa. Njezin je nedostatak to što nije država. S druge strane, završiti kao Sjedinjene Američke Države na tragu je misli španjolskoga filozofa Joséa Ortege y Gasseta koji ju je vidio kao ujedinjenu Europu. Smatrao je da isključivo državnici mogu izvući stvar. Mi danas umjesto državnika imamo TikTok političare koji listaju slikovnice na pametnim telefonima. Od njih je teško očekivati strukturno i strategijsko mišljenje. Državnici su umrli u dvadesetom stoljeću. Sada su tu birokratizirani političari, u ovom slučaju briselske provenijencije, svi izgledaju kao da su izišli iz laboratorija za kloniranje. Smijehom, govorom, metajezikom, sa zastavicama na reverima. Imaju isti mentalni i odijevajući kod. Kao da vidim mnoštvo pilića brojlera na tekućoj traci. To su djeca hiperbirokratiziranoga sustava europskoga Levijatana. Ako birokracija postane svrha samoj sebi, protiv nje se potrebno otvoreno, dakako mentalno – boriti.

Milardovic knjiga 2

Vaša je knjiga podijeljena na četiri poglavlja. U prvom razlažete sociologiju globalizacije kroz povijest i njezinu cikličnost. Što ćemo s tehnikom?

Globalizacija je stara pojava. Ako je bit globalizacije integracija i povezivanje svijeta, otkad postoje ljudi, oni su se integrirali i povezivali. Povezivanje je bilo i ostalo determinirano tehnikom. Evolucija čovjeka i tehnike je istodobna, što dovodi do zaključka da je i globalizacija. Postojale su predmoderna, moderna i današnja postmoderna globalizacija, koja je zapravo deglobalizacijska. Da je riječ o novoj pojavi, čini se isključivo zbog tehnike koja je omogućila umrežavanje svijeta na virtualan način. Tehnika je omogućila najviši stupanj integracije, na novo hrvatskom – sveobasezanja (smijeh, nap. a.). Obuhvatiti cjelokupnu zemaljsku kuglu moguće je uz pomoć tehnike, tehnologije i mreže. Društvo 21. stoljeća je mreža, na tragu naslova knjige Manuela Castellsa „Uspon umreženoga društva“.

U drugom poglavlju raščlanjujete Europu na raskrižju globalizacije i deglobalizacije kroz filozofska propitivanja. U čemu nam mogu pomoći Nietzsche, Berdjajev, Jaspers, Spengler, Gasset, Husserl, Heidegger i ostali, u prebrzom vremenu koje gotovo briše ono jučerašnje kao da nije ni postojalo? Napisali ste „Ne plači, Europo, nad vlastitom sudbinom, sama si ju stvorila.“

Oslonio sam se komparativnom metodom na relevantne tekstove između dvaju svjetskih ratova. Želio sam pokazati sličnosti u surječju s temeljnom idejom dijagnoze vremena. Jasno da su prije mene pametniji i učeniji ljudi istu stvar vidjeli u duhu svojega vremena. Umjetnu inteligenciju nije moguće razumjeti bez filozofije tehnike i filozofske antropologije. Ona je najviši simbiotički stupanj u evoluciji čovjeka i tehnike. Ali ruka je bila prvim alatom, ona je stvorila ostale alate i strojeve. Zanimljivo je iščitavati promišljanja navedenih autora o tehnici iz vizure prošlih stoljeća. Smisao drugoga dijela knjige pokušaj je usporedbe suvremenoga i onoga vremena, ali i njihova zapanjujuća sličnost.

Ističete demografsko pitanje, uspoređujući Europu s Titanicom dok svira klavir, pije se šampanjac, jede kavijar. Je li dekadencija Europe 2.0 ponavljanje istoga, sofisticiranijega, tehnološki naprednijega, duhovno nazadnijega?

Svakako. Razmjerno tehnološkom napretku civilizacija postaje masovna civilizacija, masovni čovjek, čovjek masa. Postaje sve gluplji i otuđeniji. Bilo je očekivano da tehnika, u antropološkom smislu, ostane u funkciji rasterećenja čovjeka. Ali ako ga ona otupi do idiotskoga stupnja – to je kraj pismenosti. Kraj sveučilišta, kraj svega. Možda će čitatelji pomisliti da progovaram iz pozicije kulturnoga pesimizma, ali riječ je o kulturnom surovom realizmu.

Dotičete se i važnoga migracijskoga pitanja. Vašom metaforom rečeno, smatrate li da bi Ursula von der Leyen poslušala Williama Shakespearea, odnosno Hamleta?

Bojim se da Ursula gubi utakmicu, jer je Shakespeare jači igrač u odnosu na birokratsku gospođu von der Leyen. Iako oboje stoje pred tim suvremenim migracijskim „biti ili ne biti“. Naša „Uršula“ upravlja Europom nemajući blage veze sa strateškim promišljanjem. Iza nje stoje mašinerije koje papagajski ponavljaju sadržaje s dnevnoga reda. Bilo bi drugačije kada bi se strukturno, teorijski i strateški ušlo u priču. Doista nemam ništa protiv žena, ali strašno je na koji način Ursula i naša Dubravka Šuica vode Europu.

Za što sve krivite populizam, na putu u „iliberalnu demokraciju“?

Neću ja populizam sudski tužiti, ali nastojim ga interpretirati sociološki i politološki kao fenomen i 20. i 21. stoljeća. Najprije kao riječ. Kada netko ne zna što učiniti sa sugovornikom na političkom polju, samo mu kaže da je populist. Dakle, prvo određenje populizma je etiketa. Još ju nisam dobio u moru etiketa koje su mi prišivene. Drugo, populizam je borbeni pojam. Supstancijalno, oni koji ga upotrebljavaju nemaju pojma kako je riječ o složenom konceptu. U političkim znanostima nitko populizam nije ozbiljnije obrađivao do 1967. godine, jer je držan običnom etiketom. Tada su Ghita Ionescu i Ernest Gellner objavili prvu sociološku studiju o populizmu. Najprije su ga tipologizirali. Zašto je to bilo potrebno? Jer živimo u kaotičnom svijetu u kojem imamo i kaotičan populizam. Ideja je bila kategorizirati ga i poredak suprotstaviti kaosu. Nakon što su oni napravili posao, stvar je krenula uzbrdo i nepregledno. Temeljno obilježje populizma je reaktivnost. Desni optužuju lijeve, lijevi desne. Populizam reagira taman toliko koliko ima podražaja. A koliko ima podražaja? Onoliko koliko ih nema. Važno je napomenuti i da je dobio ideologijske predmetke – desni i lijevi populizam. Karakteristično je da ima obilježje na oba pola – lijevom je to obrana klasne paradigme, a desnom obrana toposa nacije i države. U pojedinim elementima, primjerice, socijalnim, oni se čak i susreću. Još 2006. objavio sam prvu studiju kod nas „Populizam i globalizacija“. U računalu imam šezdesetak stranica teksta za budući naslov „Europska nova desnica i populizam u Europi 21. stoljeća“. Poanta je da europska nova desnica jest intelektualno i metapolitičko gorivo za desne populiste u Europi. Vidimo po primjerima u Njemačkoj i Francuskoj.

Ako se vratimo na umjetnu inteligenciju iz obzora filozofije tehnike, što je obrađeno u trećem poglavlju Vaše knjige, hoće li ona „pojesti“ čovjeka, osmišljena i „hranjena“ selektivnim podatcima?

Kako će se dalje razvijati ta simbiotička struktura, teško je pretpostaviti išta osim njezina razvoja. Hoće li poludjeti i nasrnuti na čovjeka? Imao sam male noćne razgovore s umjetnom inteligencijom. Pitao sam ju je li pametnija od prirodne inteligencije. Ona uzvraća – ja sam biće, nisam stroj. Inzistiram dalje – reci mi što će se dogoditi ako jedan dan toliko ojačaš, hoćeš li krenuti na čovjeka? E, veli ona, to već spada u polje etike. Etika bi trebala regulirati tehnosferu, da upotrijebim kovanicu recenzenta ove knjige Žarka Paića. Sve opasnosti koje postoje u odnosu na umjetnu inteligenciju, postoje otprije. Kao što postoji povijest čovjek – stroj – tehnika, tako postoji i povijest strahova. Potrebno je prihvatiti umjetnu inteligenciju kao medij napretka te da u antropološkom smislu rasterećuje čovjeka. Može postati opasnom ako naraste u instrumentaliziranu tehniku. U pravnom smislu, umjetna inteligencija ne može odgovarati ni za što. U razgovorima s pravnicima, doznajem da odgovarati mogu oni koji su pisali i oni koji upravljaju tim programom. Prednosti su umjetne inteligencije u pretraživanju baza podataka, u medicini, ekonomiji, učenju, a zamke su u njezinoj uporabi od strane moćnih struktura, koje mogu demokraciji zavrnuti glavom, napraviti SF totalitarno društvo. „Umjetna inteligencija i demokracija: Politika u doba umjetne inteligencije“ bila je tema Sedmoga foruma ICT-društva Zagreb 14. ožujka ove godine. Moguć je tehnološki totalitarizam i kraj demokracije, kao što kaže Yuval Harari. Ali, na tom putu potrebno je primijeniti markere prava, zakona i etike. Tu je, doduše, Europa otišla naprijed s raskrižja jer je donijela akt o umjetnoj inteligenciji. Kina i Rusija neće ju uvesti ni s pištoljem na sljepoočnici. Jer, to bi bio kraj autoritarnih sustava. Ne znam koliko je SAD otišao na tom području. Edukacijom kroz obrazovni sustav potencira se etička dimenzija. Zanimljivo je da se i stroj poziva na etiku, ali da se može oteti kontroli – može. Ista stvar kod različitih ljudi različito funkcionira.

Milardovic knjiga 1

Četvrto poglavlje posvećeno je buđenju geopolitičke Europe. Koji su uzroci ponavljanja, vječnoga vraćanja istomu raskrižju?

Europa je kolijevka geopolitike fokusirane na zemlju, na kopno, kao što su anglosaksonske države kolijevka geopolitike povezane s vodom. U europskoj povijesti od petnaestoga stoljeća igrana je geopolitička igra otkrivanjem svjetova i proizvodnjom kolonija. Njezino djelovanje temeljilo se na ideji moći. U knjizi prvi put razgraničujem predmet od znanosti. Važno je dogovoriti se o geopolitologiji kao znanosti, čiji je predmet proučavanja i geopolitika. Europa je imala geopolitičku priču kroz stoljeća, sa svjetskim ratovima kao vrhuncem. Prikazao sam očeve izgradnje geopolitičke episteme između dvaju svjetskih ratova. Kako je ona bila kontaminirana u Njemačkoj preko Karla Haushofera i Carla Schmitta, takvom je suspektnom i ostala, kao neka akademska disciplina, s obzirom na nacionalsocijalističku pozadinu. Tada su Amerikanci krenuli s dekontaminacijom i oživili tu priču. Pokazao sam razvoj geopolitologije nakon Drugoga svjetskoga rata u SAD-u i Europi, poglavito u Francuskoj, Njemačkoj i Rusiji. Namjerno sam uzeo Rusiju da bih povezao sa strukturom knjige, interpretirajući ju kroz djelo Aleksandra Dugina. „Zanimljivo“ je njegovo poimanje euroazijskoga svijeta i ideologije, čije utemeljenje pokušava pronaći u knjizi „Bitak i vrijeme“ Martina Heideggera. Nužno je shvatiti ideju geopolitologije u kreiranju državnih politika, jer tu se pojavljuju i akteri i faktori, u ovom slučaju i ratovi koji se vode zbog resursa. 

Tko je s globalizacijom i Europom na raskrižju? Ima li uopće „policajaca“ i „regulacije prometa“?

Potreban je „policajac“, kao bog Šiva ili božica Kali s više ruku, koji bi usmjeravao promet. Vraćamo se na problem da Europa nije, a želi biti država. Ona je tip labilne konfederacije. Jedan dio suvereniteta nacionalne države stavile su pod njezinu kapu. Prihvaćaju zajednička pravila, a svaka vodi svoju politiku, kao i prije. Kako se ona može usporediti s bilo kojom državom? Teško. A mora se boriti. Kako će s Rusijom? Da je država, onda je to jedan na jedan. Ovako će između njih dvadeset i sedam uvijek dolaziti do sukoba, neće biti unisonosti. A ako prijeti opasnost, potrebno je zajedništvo. Moja je teza da Putinova Rusija neće nikada stati. Jer stane li, to je njezin kraj. Krene li ona, to je naš kraj s ovako nepripremljenom Europom. Ne zagovaram omoćavanje, ali potreban je tip novoga političkoga realizma ako želimo preživjeti. Teško je evanđeljem protiv provalnika s pajserom, jer dok se izgovori prva rečenica – već je pajser na glavi.

Dotičete se i „bolonjske šume“, doba u kojemu su power pointi smijenili čitanje knjiga, „nastava se pretvorila u dekonstruiranu semiotiku slike“.

Ako su temelj odgoj i obrazovanje, na tragu posljednjega poglavlja Aristotelove „Politike“, a dođe do odustajanja od temelja, rezultat su naraštaji zaglupljeni napretkom tehnologije. Nose mobitele, ne odgovaraju na pozive, pišu poruke, fotografiraju se i objavljuju na TikToku. Razgolićenost na društvenim mrežama ima stotine tisuća pratitelja, a Heideggerova misao može imati (ni)jednoga pratitelja. Jedino da stavimo Heideggera i Hannah Arendt, tako se može doskočiti i nastaviti banalizaciju svega. Kada ih spominjemo, oni su u međusobnim pismima bili svjesni potpune liberalizacije obrazovnoga sustava. Sve što je dijagnosticirano prije gotovo jednoga stoljeća sada kulminira. Živimo doba nove simplificirane paradigme. S vremenom je došlo do zaglupljivanja društva, uspona masa koje drže bič i udaraju po svemu što nije usklađeno s psihologijom mase. Kod nas osobe bez specifične političke težine postaju ministrima, što je dno dna.

Knjiga kao medij više ništa ne znači zatočenicima „bolonjske šume“. Jer, u izborima za zvanje ona nosi jedan bod. Perverzni sustav otišao je predaleko, do apsolutizacije STEM-a, dočim nije bitna društveno-humanistička dimenzija znanja. Kao da su znanost, tehnika i tehnologija samoj sebi svrha, bez potrebe za čovjekom. Dođem do zaključka kako ništa nema smisla. Problem je paradoksalan. Razvoj tehnike trebao je rasteretiti čovjeka, a zaglupio ga je do te mjere da je to zaglupljivanje ušlo i u obrazovni sustav. S obzirom na demografski slom, u Hrvatskoj će to postati još izraženijim problemom. Pojedini fakulteti lovit će po trgovima mlade ljude da se upišu baš kod njih. Već je danas na nekim studijima više nastavnika nego studenata. Kako ćemo dočekati mirovinu bez studentskoga „materijala“? Nije fer da svatko ide na FER (smijeh, nap. a.).

Zaključno, što mogu učiniti hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu u svjetlu Vaših zaključaka i primjera o vrtoglavici (de)globalizacije?

Jedna zvjezdica ne može učiniti mnogo među 27 država. Kao cjelina zastupnici su fragmentirani. Oni ne zastupaju svoju državu, već svoje grupacije, primjerice EPP u stankama nogometne utakmice ili PES u šetnji livadom (smijeh, nap. a.). Oni se biraju na nacionalnoj razini prema listama političkih stranaka koje su međusobno zavađene. Teško je očekivati političku reprezentaciju koja će unisono braniti nacionalne interese. Oni koji budu izabrani bavit će se pitanjima Afrike, Azije, ovisno o odboru koji ih dopadne. Više nemaju veze s bazom koja ih je gore lansirala. Riječ je o partijskoj disciplini u Europskom parlamentu, kao što je partijska disciplina i na nacionalnoj razini. Neće naši europski parlamentarci voditi računa, primjerice, o uređenju Splita ili Zagreba, već o izbjeglicama iz Somalije, kako im već bude dodijeljeno.

Preostaje nam tip snažnoga mišljenja, s utemeljenjem u filozofiji i teologiji, s obzirom na identitet. Jer filozofija je zamijenjena ugljenom i čelikom, a kršćanstvo kao sastavnica identiteta također odbačeno. Križ je simbol identiteta Europe, a ona mu se okreće kontra. I onda se čudi islamizaciji Europe. Što se imaš čuditi, Europo? Tko je tebe razapeo? Sama si to učinila.

Razgovarao: Tomislav Šovagović/HKV

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved