Rijetko koje ime je prožeto emocijama i konotacijama kao što je Balkan. Svaka nova asocijacija doprinosi konfuziji i težini problematike Balkana. Što je to Balkan? Je li Balkan doista poluotok? Je li Balkan pojmovno utemeljen kulturološki, geografski, ili geopolitički? Zašto Hrvatska (ni)je na Balkanu?

Ovo su temeljna pitanja identiteta  prošlosti, sadašnjosti, pa i budućnosti naroda koje Balkan obuhvaća objektivno ili subjektivno. Ova pitanja su pogotovo važna za Hrvatsku državu i društvo, bez obzira na politički ili etnički identitet pojedinca. Određenje Hrvatske kao balkanske države ima dalekosežne posljedice na naše perspektive i mogućnosti na globalnoj i regionalnoj razini. Stoga, iznijeti ću nekoliko teza o Balkanu, njegovoj prostornoj (ne)stvarnosti, implikacijama, i presjeku sa Hrvatskom zbiljom.

Balkanski poluotok  

Balkan je pojam koji definira dio jugoistoka Europe i zapada Azije na različite načine te dobiva ime po planini Balkan u Bugarskoj. Kao pojam, relativno je novijeg vijeka i prvi su ga uveli u uporabu putopisci Njemačkog govornog područja. S vremenom se mijenjala konotacija Balkana, od Turskog dijela Europe do arhetipa neuređene i ratoborne regije. Mijenjala su se i primarna određenja Balkana; od kutlurne regije, geografske, političke, itd. – prenosimo s Geopolitika.news.

„Balkanski poluotok“ jedan je od najčešćih određenja Balkana u javnom mijenju i medijima. Geografski gledano, Balkan ne može biti poluotok po opće prihvaćenim definicijama poluotoka. Polutotok je dio kopna okružen morem sa tri strane, s tim da je nužno da kopnena strana bude kraća od morskih profila. Bez obzira koje krajnje točke uzeli za sjevernu (kopnenu) stranu Balkana, a ima ih mnogo (najčešće Trst-Sava-Dunav), morske strane su uvijek kraće od kopnene zbog lijevkastog oblika jugoistoka Europe. Geografsko određenje Balkana kao poluotoka nije znanstveno utemeljen. Stoga, često se koriste druge definicije Balkana koje ne ovise nužno o objektivnoj znanosti. Najjednostavniji dokaz ove teze je činjenica da se Grčku rijetko svrstava pod „Balkanski poluotok“, što je nemoguće! Štoviše, Encyclopedia Britannica spominje geografsku određenje Balkana kao poluotoka tek pod sekundarnu definiciju. Na prvom mjestu je koncept „Balkans“, dakle množina, što je vrlo indikativno prave determinacije Balkana. Balkan nije geografska cjelina, već je konstelacija manjih država i naroda definirana iz perspektive Zapadne ili Srednje Europe. Sastavnice Balkana objedinjuje percepcija sličnih kulturnih obrazaca ponašanja, (nedostatka) političke kulture, i povijesti na ratnim marginama velikih Carstava. Balkan je europski Divlji Zapad. Ironično je da upravo ono što razdvaja narode jugoistoka Europe i potiče sukobe (kultura, povijest, politika itd.), u očima drugih regija ih ujedinjuje! Upravo je važna činjenica geneze pojma Balkan van samog Balkana. Bugarska planina Balkan nije ni najviša, ni najšira, pa ni kulturno najznačajnija geografska cjelina prostora percipiranog kao Balkan. Točnije, nije od ključnog značenja iz perspektive naroda koji žive na percipiranom Balkanu (osim možda Bugara). Stoga, potpuno je proizvoljno i geografski neutemeljeno smatrati jugoistok Europe „Balkanskim poluotokom“. Zašto se, na primjer, ne bi zvao „Rodopski poluotok“, ili Dinarski, Šar-planinski, Pindski itd.

Dakle, Balkan je i nastao i dalje se održava i prekraja prema perspektivama onih prostora koje su ga na prvom mjestu i definirale. Da bismo razumili Balkan, treba na njega gledati iz perspektive Londona ili Berlina, dva najvažnija središta za geopolitiku Jugoistočne Europe (uz sekundarne igrače Washington, Moskvu, i Ankaru koji tek u novije vrijeme aktivno geopolitički nastupaju na Balkanu). Balkan je kongnitivni konstrukt, misaona karta dijela Europe definiranog sličnom poviješću i trendom društvene i političke neuređenosti. Kognitivni konstrukt stvoren od, i održavan zbog, prije svega potrebe europskih i globalnih sila koje imaju svoje geopolitičke i geostrateške interese na području Jugoistočne Europe. Balkanski poluotok ne postoji, ali to ne znači da Balkan kao pojam nije utemeljen u stvarnosti.

Geopolitički Balkan  

Za Hrvatsku je najvažnije geopolitičku određenje Balkana pošto se to izravno odražava na nacionalnu sigurnosti i interese. Jednostavno rečeno, Geopolitika je pojam koji obuhvaća znanosti, percepcije, i djelovanje na regionalnoj i globalnoj razini u funkciji nacionalne politike i interesa. Geopolitiku ne zanimaju granice, već geografija prostora i odnosi moći i interesa unutar tog prostora. Primjer geopolitičkog djelovanja je; uspostava zona interesa velikih sila, podržavanje separatizma u drugim državama, sklapanje saveza i suradnja među državama itd. Percipirati Balkan iz geopoličke perspektive znači prepoznati moguće interese europskih i globanih sila na prostoru Balkana, kao i interese lokalnih čimbenika.

U kontinetnalnom i globalnom razmjeru, prostor Balkana zanimljiv je kao kopnena poveznica Zapadne Azije i Središnje Europe. Poznati Orient Express definirao je ovu ulogu u popularnoj kulturi, dok je geostrateška ambicija Mitteleuropskih sila (Njemačko i Austrijsko carstvo) utjelovljena u željeznici Berlin-Bagdad. Upravo je to osnova ispreplitanja interesa Velikih sila na prostoru Jugoistočne Europe. Otac geopolitike i geostrategije, engleski geograf Halford Mackinder, definirao je svijet u dvije geopolitičke i geostrateške sastavnice; Osrčje (Heartland) i Obrublje (Rimland), dvije nužno suprostavljene cjeline. Osrčje obuhvaća kontinentalne sile poput Njemačke, Rusije, ili Kine, dok Obrublje obuhvaća pomorske sile poput SAD, UK, ili Japana. Središnji geopolitički i geostrateški interes Obrublja je kontrola svjetskih mora kroz koncept valokracije (thalassocracy), čime si osiguravaju slobodnu trgovinu i resurse. Jedina ugroza dominaciji svjetskih mora je ujedinjeno Osrčje koje može usmjeriti svoju brojčanu i ekonomsku nadmoć u gradnju mornarica (danas i zrakoplovstava i raketnog naoružanja). Uloga Balkana u ovoj koncepciji je poveznica između vojnih i industrijskih sila Središnje Europe te resursa i tržišta Bliskog Istoka. Interesi sila Osrčja prisutni su na Balkanu od raspada Turskog carstva (Berlinski kongres, ruska Velika Bugarska, austrijski protektorat i aneksija BiH itd.). Stoga, nužno je kao protuteža na isti prostor ušla i Ujedinjena Kraljevina, a kasnije i SAD, kao predstavnici

Obrublja. U današnje doba, interes na Balkanu prepoznaje i Kina kao potencijalni koridor za pristup Srednjoeuropskim tržištima kroz Grčke luke, te Turksa kao zapadn neo-osmansku zonu interesa.

 Dakle, globalno određenje Balkana oduvijek je bila funkcija koridora između Istoka i Zapada.

Kontrolom Balkana osigurava se pristup Bliskoistočnim i Azijskim resursima za Središnju i Istočnu

Europu, bez mogućnosti jednostavne ugroze te veze od strane sila Obrublja. Stoga, Balkan je nesumnjivo trajna geopolitička kategorija i temeljno određenje pojma Balkan. Brdovitost jugoistoka Europe geografski uvjetuje mali broj mogućih pravaca za Balkanski koridor. Ti geoprometni pravci predstavljaju geopolitičke i geostrateške osovine Balkanskih prostora.

Balkan u užem smislu

Najvažnija geostrateška osovina Balkana danas prati doline rijeka Morave (Srbija) i Vardara

(Makedonija, Grčka). Sekundarna osovina prati Moravu pa preko Sofije i dolinom rijeke Marice  (Bugarska, Turksa/Grčka) dalje ide na Istanbul, to je nekoć bila trasa Orient Expressa i pravci projekcije Osmanskog carstva na Zapad. Najnovina osovina Balkana spaja jadransku luku Drač (Albanija) preko Kosova sa dolinom Morave. Rastući značaj osovine Jadran-Morava rezultat je novovremene mogućnosti probivanja prometnih koridora kroz do sada teško prohodne terene. Tri osovine Balkana spajaju se na prostoru grada Niša (Srbija) za kojeg se može reći da je središte Balkana. Doista, od Rimskog razdoblja Niš (Naissus) bio je raskrižje glavnih rimskih cesta koje su povezivale Epir, istocne provincije, i Grčku sa Panonijom, Dalmacijom, i dalje Italijom.

Ipak, geostrateška osovina Dunav-Morava-Vardar-Egejsko more danas najbolje određuje geopolitički Balkan (Balkan u užem smislu). Istodobno osigurava ulogu Srbije kao glavnog lokalnog čimbenika Balkana, jer je jedina zemlja na čijem teritoriju nalaze se sve tri geostrateške osovine Balkana.

Crnim četverokutom obuhvaćen je Balkan u užem smislu. Određen je prisustvom države neposredno na jednoj od geostrateških osovina Balkana; Srbija, (Nova/Gornja) Makedonija, Kosovo, Albanija, i Bugarska. Ovih pet država neodvojivi su sastavnice geopolitičkog Balkana. Također, ove države zajednički određuje neupitnost njihovog regionalnog karaktera kao Balkanskih država u javnom i stručnom mijenju. S druge strane, za Grčku se dvoji da li je dio Južne Europe ili Jugoistocne, ili za Hrvatsku da li je dio Srednje ili Južne Europe, ili npr. Rumunjske kao dijela Istočne Europe. Iznimka je Bosna i Hercegovina, ali ja bi osporio određenje BiH isključivo kao Balkanske država. Iako je po mnogo toga zasigurno, pogotovo entitet Republika Srpska, BiH ima potencijala biti dio Srednjoeuropskog kruga ako se uspije suzbiti srbijanski utjecaj.

Balkan u širem smislu

Nadogradnja na Balkan u užem smislu je Balkan u širem smislu, definiran ne prisustvom na jednoj od geostrateških osovina, već uslijed svojih nacionalnih interesa ili nacionalnih interesa država užeg Balkana. Dakle, države koje geopolitikčki Balkan uvjetno obuhvaća nisu primarno definirane svojim Balkanskim identitetom, ali su na neki način geopolitički povezane s užim Balkanom. Ako država ostvaruje neke od svojih nacionalnih interesa na prostoru užeg Balkana (npr. Grčka nad Makedonijom), onda se može smatrati državom Balkana u širem smislu. Također, težnje Turske za ponovu uspostavu utjecaja nad osovinama Balkana mogu je karakterizirati kao dijelom Balkana u širem smislu. Isto vrijedi i obrnuto, ako država užeg Balkana ostvaruje svoje nacionalne interese na prostorima susjednih, ne-balkanskih država, te države mogu se smatrati dijelom Balkana u širem smislu. Pod ovu drugu kategoriju spadaju Bosna i Hercegovina, Hrvatska, i Crna Gora kao objekti srbijanskih nacionalnih interesa.

(Zapadni) Balkan i Hrvatska

Hrvatska povijest dobar je uvod u raspravu da li je Hrvatska dio Balkana. Od prvih državnih tvorevina pa sve do 1918. godine Hrvatska je bila pod utjecajem ili kontrolom srednjeoeuropskih krugova u Panonskoj Hrvatskoj, mediteranskih krugova u Jadranskoj Hrvatskoj, te do 15. stoljeća također pod srednjoeuropskih krugovima na prostoru Dinarske Hrvatske i današnje BiH. Tek osnutkom prve Jugoslavije, Kraljevine SHS, Hrvatska u svojoj potpunosti politički spada pod kontrolu balkanskog kruga (Beograd), što je nastavljeno uz kratki prekid sve do 1990e. Povijesni apsurd je da se u tih 80 godina uspješno u javnom i međunarodnom mijenju balkaniziralo geopolitičko i popularno određenje Hrvatske. Dakle, Hrvatksa ni povijesno, ni geografski, ni geopolitički ne spada pod Balkan. Usprkos tome, pitanje da li je Hrvatska dio Balkana i dalje progoni i državu i narod.  Štoviše, krajem 90ih uveden je novi geopolitički pojam „Zapadni Balkan“; Jugoslavija minus Slovenija, plus Albanija. Opseg Zapadnog Balkana obuhvaća integralni doseg srbijanskih nacionalnih interesa i pretenzija; Velika Srbija plus kusur! Dakle, kognitivni geopolitički konstrukt Zapadni Balkan predstavlja najveću ugrozu nacionalne sigurnosti i suvereniteta Hrvatske (pa tako i BiH) još od Srbijanske agresije 90ih godina 20. stoljeća. Glavna zadaća hrvatske vanjske politike mora biti „micanje“ Hrvatske s Zapadnog Balkana, kroz redefiniciju samog pojma „Zapadnog Balkana“ ili njegovim ukidanjem.

Zašto je Zapadni Balkan opasan? Uzmimo u obzir osovine geopolitičkog Balkana, točnije glavnu osovinu Morava-Vardar. Tko želi kontrolirati Balkan, treba kontrolirati tu osovinu. Srbija je zemlja koju se treba pridobiti ili osvojiti kako bi se najučinkovitije kontroliralo Balkan. Dakle, Srbija će uvijek i zauvijek biti igrač broj 1 na Balkanu, bez obzira povlačili konce iz Londona, Berlina, Washingtonga, Ankare, ili Moskve. U takvoj konstelaciji, Hrvatskoj je predodređen status podređen srbijanskim interesima. Mi tu nemamo što tražiti, niti Hrvatska ima nacionalne interese na prostoru geopolitičkih osovina Balkana, niti možemo ostvariti kakvu takvu kontrolu nad njima. Nemamo što ponuditi osim protuteže Beogradu u njegovim zapadnim aspiracijama. Ali za ulogu protuteže Beogradu zapadno od Drine, Hrvatska ne mora biti dio Balkana! Jednako učinkovito možemo osiguravati integrititet BiH, status quo na Kosovu, i integraciju Crne Gore sa Zapadom iz pozicije mediteranske (juzno europske) ili srednjoeuropske države. Biti dio Balkana znači vječno biti u opasnosti da te jedna od Velikih sila iskoristi za pridobivanje Srbije na svoju stranu. Upravo to doživljavamo ovih dana s Njemačkom.

Danke Deutschland ili Thank you England?

Za strateške promjene na Balkanu uvijek trebamo pratiti Berlin i London. Iako su nominalno slabiji od SAD i Rusije, interes Njemačke i UK u europi je njihov primarni interes nasuprot primarno globalnih interesa Rusije i SAD-a. Kako bi uspješno zastupao Hrvatske nacionalne interese, Hrvatski državnik uvijek treba pratiti ta dva središta moći te prilagođavati se prema njihovim pozicijama. Mora biti sposoban ujutro za kavom biti stava „Danke Deutschland!“, a popodne u 17:00 za čajom biti stava „Thank you England!“. To je narav geopolitike i uloga koju mali moraju igrati ako ne žele da ih veći od njih dominiraju. Tijekom razdoblja Domovinskog rata Njemačka doista je podržavala Hrvatsku samostalnost (iako se dobro naplatila, e.g. telekom, banke itd., op.a.). S druge strane, Jugoslavija je imala podršku Ujedinjene Kraljevine na jugoistoku Europe. Štoviše, Lord Peter Carrington Srbiji je naložio da onemogući Hrvatsku samostalnost te obećao britansku medijsku (BBC) i diplomatsku potporu (UN embarga i moratoriji na neovisnost). Danas su se stvari okrenule za 180*, Srbija je prihvatila patronat Njemačke (relacija Vučić-Merkel), dok je s druge strane UK postala potencijalni geopolitički prijatelj.

Kako napustiti Balkan?

Hrvatska je samostalna država, nismo nužno samo pijuni većih igrača i to moramo iskoristiti kako bi gradili svoju poziciju i percepciju. Hrvatska se mora pridružiti Višegradskoj skupini srednjoeuropskih država kojima povijesno i geografski pripada. Štoviše, Hrvatska je savršena za upotpunjivanje Viešgradske skupine sa izlazom na Mediteran i time Istočna tržišta za srednjoeuropske zemlje bez izlaza na more. Nadalje, već postoje globalne inicijative podržane od strane SAD-a za geopolitičko i geostrateško spajanje Jadrana i Baltika: Inicijativa triju mora i Uspravnica Baltik-Jadran. To je odraz euroazijske energetske strategije gdje SAD želi osujetiti ruski monopol na opskrbu plina Europi putem svoga i arapskog ukapljenog plina LNG terminalima (e.g. Krk) i transverzalnim (Sjever-Jug, vs longitudinalno Istok-Zapad) prometnim koridorima. Dakle, imamo priliku nadići balkanske okove sudjelovanjem u tim inicijativama pod patronatom SAD-a i UK, što omogućava promjenu međunarodne i općedruštvene percepcije Hrvatske na Balkanu. Povrh svega, Washington je u direktnom srazu s Berlinom oko plinovoda Sjeverni tok 2. Prolazeći dnom Baltika između Njemačke i Rusije, Sjeverni tok 2 zaobilazi Poljsku i Ukrajinu čime ih slabi dok jača Njemačku i Rusiju. Povećani kapacitet direktnog prijenosa plina u Njemačku učinio bi Poljsku i Ukrajinu podložnijima plinskim manipulacijama i uskraćivanjima dostave kao sredstvima geopolitičke prisile. Trenutačno, Rusija nema mogućnost uskratiti plin Poljskoj i Ukrajini bez da ošteti Njemačku i druge kupce srednje i zapadne Europe.

SAD ne želi da Rusija ostvari veći utjecaj na Istoku Europe te stoga svesrdno otežava Njemačko-Ruski monopol nad distribucijom plina u Europi; de facto dogovor Molotov-Ribbentrop

2.

U slučaju da Njemačka ostvari mogućnost energetske prisile kao distributer ruskog plina za Središnju Europu, biti će u mogućnosti provoditi svoju europsku politiku s još više pozicije sile i autoriteta nego je sada. Možemo zamisliti pijetnje porasta cijene plina za države koje odbiju Njemačke migrantske i europske politike. Kao tradicionalna sila geostrateškog Osrčja, interes sila Obrublja je onemogućiti političko jačanje Njemačke, koje bi istodobno osiguralo velike novčane resurse za Rusiju koje ta može uložiti u svoju vojnu silu. SAD mora reagirati i već sada gradi svoj blok unutar Europe pozicioniran na UK i Poljskoj.

Hrvatska je u povijesnoj prilici da nadogradi svoje strateške veze prema srednjoj Europi (Višegrad, Baltik-Jadran), kao i prema Mediteranu (LNG terminal, Jadransko-Jonska makroregija sa Crnom Gorom i Albanijom) u sklopu Američke opozicije Rusiji i Njemačkoj. Kako je Srbija postala Njemački igrač na Balkanu, Hrvatska i njeni interesi mogu se integrirati u Veliku igru u sklopu politika sila Obrublja. Od presudne je važnosti da se Zagreb odupre Berlinu i berlinskoj sluzi Bruxellesu, te pozicionira kao prijatelj Londonu i Washingtonu. Prošla su vremena „Danke Deutschland!“.

Nažalost, čak i uspješnom integracijom s Srednjom i/ili Južnom Europom, Hrvatska će i dalje biti predmet nacionalnih interesa Srbije. Središnja tema i glavni interes Hrvatske u odnosima sa Srbijom treba biti raskrinkavanje i onemogućivanje projekta Velike Srbije, kojeg se Srbija nije odrekla, a niti će kako stvari stoje i uz prijatelje koje imaju. Dokle god postoji projekt Velike Srbije (koje ce uvik podrzavati ili London ili Berlin ovisno o globalnim pozicijama), Hrvatska ce biti smatrana Balkanskom drzavom i njena sloboda i interesi biti će ugroženi… To znači; hrabro blokirati svaki srbijanski pokušaj ostvarenja utjecaja zapadno od Drine putem prečanskih Srba; Podržavati Albaniju i Kosovo kako bi se Srbija zaokupila na svom južnom boku; Zahtjevati konačno utvrđivanje granica između Srbije i zapadnih susjeda prije nego Srbija može pristupiti EU; Podržavati EU i NATO integracije Crne Gore kao i samoodređenje Crnogorskog naroda.

Važnost Kosova

Tema Balkana nije konačna bez spomena Kosova i njegove pozicije. Kosovo nije srce Srbije, ali zato je srce Balkana i glavna gravitacijska točka s koje je moguće projicirati utjecaj i kontrolirati cijeli prostor geopolitičkog Balkana.

Kontrolom Kosova, moguće je kontrolirati sve tri geostrateške osovine Balkana. Zbog tog razloga se SAD utaborila na Kosovo putem vojne i zrakoplovne baze „Bondsteel“ i 7000 vojnog osoblja u njoj. Tim potezom osigurava stabilnu prisutnost i mogućnost djelovanja na jugoistoku Europe. Štoviše, ovim potezom Rusija je de facto izbačena sa Balkana u kombinaciji s pristupanjem Bugarske i Rumunjske u EU i NATO. Rusiji je opstala samo patetično-afektivna poveznica sa Srbijom na osnovu zamišljenog pravoslavnog bratstva koje je svoju potvrdu doživjelo isključivo u guslarskim i medijskim naricanjima.

I to zamišljeno bratstvo će doživjeti svoj kraj srbijanskim pristupom EU i NATO pod patronatom Berlina.

Budućnost Balkana

Državama užeg i uvjetno šireg Balkana može se pridodati još jedna zajednička odrednica u 21. stoljeću; masovno iseljavanje i izumiranje stanovništva. Točnije, može se pridodati svakom narodu, osim jednoga – Albanskog naroda. Albanci su budućnost Balkana jer za kontrolu prostora potrebni su ljudi. Albanci kontroliraju Kosovu i demografski izbijaju na Vardarsku osovinu (1/3 Makedonije su Albanci i taj udio raste). Ovo stanje će se samo produbiti kroz 21. stoljeće. Indikativno je da su Makedonci pristali na promjenu imena u korist Grčkih interesa; Nova ili Gornja Makedonija. Pristali su jer pored tempirane albanske demografske bombe unutar države, ne trebaju im neprijatelji van Makedonije. Daljnim rastom udjela Albanaca u Makedoniji i nemogućnošću kontrole granica prema Kosovu i Albaniji, vjerovatno je da će se pojaviti albanski separatizam kojem se makedonski slaveni neće moći oduprijeti svojim vlastitim snagama. Iako Ohridski sporazum održava formalni mir, Makedonija neće doživjeti kraj 21. stoljeća u današnjim granicama… Srbija će osigurati određeni utjecaj na Sjeveru Kosova, ali demografski rast albanske populacije utjecati će i Srbiju koja najbrže izumire od svih bivših jugoslavenskih saveznih republika i pokrajina. Preševska dolina i Južna Srbija postati će vruće točke balkanske geopolitke, uz sudbinu Makedonije an 1. mjestu.

U ovoj konstelaciji, Hrvatski je interes strateška suradnja sa Albanijom. Suradanja na geopolitčkom, vojnom, gospodarskom, i demografskom planu ispunjava obostrane potrebe u nadolazećim vremenima. Hrvatska također izumire i iseljava, dok istodobno turistički sektor nezaustavljivo raste. Već sada postoji akutni nedostatak sezonske radne snage u turizmu i poljoprivredi, koji će u budućnosti biti još gori. Albanija ima vitalno mlado stanovništvo koje može ispuniti dio hrvatskih sezonskih potreba za radnom snagom. S druge strane, Albanska ekonomija vjerovatno neće biti u stanju zaposliti svoje rastuće stanovništvo u potpunosti, te će im biti u interesu omogućiti barem sezonalno zaposlenje kao izvor prihoda i doznaka. Ove migracije mogu se regulirati međudržavnim strateškim ugovorom kojim bi Hrvatska imala pravo birati i odbijati potencijalne radnike prema svojim kriterijima, mogućnostima, i potrebama.

Zašto bi Albanija na to pristala? Jedini saveznik Albanije na Balkanu je SAD, koji ima primarno svoje interese koje zastupa. Albanija možda ima vlastite vizije i interese, ali nemaju nijednog lokalnog ni regionalnog saveznika. Štoviše, glavni geopolitički suparnik Albanije je Srbija, koja je istodobno najveća geopolitička ugroza Hrvatskoj. To je prirodni savez u kojem bi Hrvatska i Albanija mogli ispuniti međusobne potrebe bez sukoba interesa. Hrvatska treba graditi veze s Albanijom, zbog naše sigurnosti, zbog naše ekonomije, pa i zbog naše ekologije (može ih se uvjetovati da reguliraju bacanje smeća u rijeke i Jadran). Albanija je također potencijalno tržište za hrvatsku vojnu industriju, kao i sastavnica Jadransko-Jonske makroregije (regija u nastajanju koja uključuje države Istočnog Jadrana plus Grčku, čiji su interesi prometni pravac duž Istočnog Jadrana).

Balkan je složena pojava. Iako je kognitivni konstrukt vanjskih faktora, njegova geopolitička dimenzija je neporeciva i utemeljena je u prošlosti, sadašnjosti, i budućnosti. Geografija Balkana uvjetuje dihotomiju interesa sila osrčja i obrublja, dok demografija uvjetuje mogućnosti i aspiracije lokalnih faktora. Hrvatska, iako nije dio Balkana, ugrožena je od strane Balkana i njegove glavne sastavnice; Srbije. Stoga, razumna vanjska politka treba prepoznati mogućnosti unutar i van Balkana za osiguravanje hrvatskih interesa i sigurnosti. Mogućnosti postoje, samo treba volja, hrabrost, i odbacivanje poltronskog mentaliteta koji dominirao hrvatskom politikom još od smrti dr. Franje Tuđmana. (Marin Kutuzović)

(Napomena: stavovi autora nisu nužno i stavovi redakcije)