Povratkom SAD-a i Velike Britanije na europsku političku pozornicu u velikom stilu kroz rat u Ukrajini strateško partnerstvo Njemačke i Švedske trebalo je nekako staviti pod nadzor Angloamerikanaca koji su suptilno preuzeli prevlast nad europskim kontinentalnim poslovima i sada je to i učinjeno

Suradnja Švedske i Njemačke unutar Europske unije uznapredovala je nakon Brexita i postala je jedna od važnih poluga rasta moći Europske unije. Takvu blisku suradnju, koja izravno konkurira interesima SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva, u europskim kontinentalnim poslovima nije moguće zaustaviti niti je to u konačnici interes konkurenata. Interes je ostvariti kontrolu nad njom. Washington i London ne žele slabu Njemačku i Europsku uniju kojom Njemačka dominira, nego žele ekonomski i vojno snažnu, ali kontroliranu Njemačku kako se ne bi previše uzdigla i time ugrozila njihove interese, kako u Europi, tako i na globalnoj razini. Rastuća suradnja Švedske i Njemačke unutar Europske unije stoga je morala biti stavljena pod kapu NATO-a kojim nedvojbeno upravlja Washington uz asistenciju Londona u svom novom partnerstvu sa SAD-om nakon Brexita.

Uvođenje Švedske u NATO u paketu s Finskom u velikoj mjeri motivirano je upravo potrebom stavljanja pod kontrolu SAD-a i Velike Britanije jedne od ključnih osi ekonomske i tehnološke moći Europske unije – tehnološkog i sirovinskog linka između Njemačke i Švedske.

Mračna sjena

U nastavku sada već stoljetnog gospodarenja europskim kontinentalnim poslovima koje se proteže od vremena 1. svjetskog rata, SAD je u savezništvu s Velikom Britanijom ponovno nakon kratkotrajnog predsjedništva Donalda Trumpa uspostavio čvrst nadzor nad Europom. Počelo je američkim spašavanjem Velike Britanije i Francuske ulaskom SAD-a u rat u Europi, u travnju 1917., i kasnijim prekrajanjima europske geopolitičke slike i podčinjavanjima poražene Njemačke na mirovnoj konferenciji u Versaillesu pod palicom američkog predsjednika Woodrowa Willsona. Mračna sjena Versaillesa i danas se nadvija nad kontinentalnom Europom u vidu njegovih razgraničenja i posijanog sjemena kasnijih i današnjih sukoba. Izjave mađarskog premijera Viktora Orbana o mađarskim teritorijalnim gubicima nakon 1. svjetskog rata potvrđenim sporazumom iz Trianona kao dijela Versajskog mirovnog poretka samo su vrh sante leda potisnutog nezadovoljstva učincima tadašnjeg početnog američkog diktata na europskom kontinentu.

Bez švedske rude nacisti ne bi mogli voditi rat

Švedska je tijekom 2. svjetskog rata osiguravala kontinuirani priljev strateških sirovina Trećem Reichu bez kojih Njemačka ne bi mogla ratovati jer nije uspjela ovladati sovjetskim rudnim potencijalima i ostalim sirovinskim izvorima, što je bio jedan od ciljeva rata protiv SSSR-a. Švedska je za nacističku Njemačku bila vitalni izvor željezne rude kao nužnog strateškog resursa za njemački ratni stroj. Kako su savezničke sile kontrolirale mora, Švedska je postala glavni izvor kvalitetne željezne rude bez kojeg ne bi bila moguća proizvodnja visokokvalitetnog čelika potrebnog za vojnu industriju. Švedska ruda toliko je bila značajna za njemačku industriju naoružanja, da su kopneni prometni pravci prema njoj održavani i štićeni sve do posljednjeg dana Reicha.

Drugi svjetski rat ponovno je na europskim prostorima potvrdio nepobitnu moć SAD-a i Velike Britanije, a mirovnim poretkom stvorenim nakon njega samo su uz modifikacije potvrđeni temelji Versajskog poretka nastaloga nakon prvoga rata.

Nakon 2. svjetskog rata Švedska, a s njom i Finska kao neutralne države strateški su se povezale sa SAD-om i Velikom Britanijom.

Nakon izlaska švedskog strateškog partnera, Velike Britanije iz Europske unije, Švedska je odlučila ojačati stratešku suradnju s preostalom najsnažnijom silom Unije, Njemačkom. Međusobna povezanost rasla je tijekom procesa izlaska Velike Britanije iz sastava Unije i polako je rasla sve do kraja 2021. Ruska invazija na Ukrajinu sve je promijenila. Njemačka se našla na optuženičkoj klupi zbog gospodarske, a posebice energetske suradnje s Rusijom, njezin utjecaj u europskim kontinentalnim prostorima počeo je padati.

Sve je drukčije

U prvi plan ponovno je na europsku scenu stupila Velika Britanija koja je u suradnji sa SAD-om preuzela vodstvo u obrani Ukrajine od ruske agresije. To je postalo središnje pitanje svega u Europskoj uniji i kako su London i Washington njime dominirali, tako su učvrstili i dominaciju nad Europskom unijom.

SAD-u i Velikoj Britaniji ne pada na pamet ponovno, drugi put u stotinu godina, ostaviti slobodni manevarski prostor Njemačkoj za masivnu i nekontroliranu blisku tehnološku i gospodarsku suradnju sa Švedskom. Još jedan strateški izvor sirovina za Njemačku i EU u cjelini nakon ruskih energenata trebalo je staviti pod nadzor. Tako je tehnološki i sirovinski link Njemačke prema Švedskoj postao sljedeća logična meta nakon što je u odgovoru na rusku agresiju razoren ili barem pod veliko pitanje stavljen njemački gospodarski i posebice energetski link prema istoku, prema Rusiji.

Najelegantniji način da se provede uspostava nadzora bilo je iskoristiti okolnosti ruske agresije i potrebe otpora prema njoj uvlačenjem Švedske u NATO pod sigurni angloamerički kišobran. Time je definitivno ostvarena kontrola nad njemačko-švedskom osi unutar EU-a. Strah od ruske vojne intervencije iskorišten je kao povod, pri čemu je veliku ulogu odigrala Finska jer je poslužila kao katalizator za proces destrukcije švedske neutralnosti i njezino uvođenje u NATO. Jednostavno, iskorištena je teška i krvava povijest rusko-finskih odnosa i nikada nestali strah Finske od novih ruskih nasrtaja na njezin teritorij. Švedska premijerka, govoreći o ulasku Švedske u NATO, izričito je naglasila da će Švedska to učiniti nakon što odluku o ulasku u NATO donese i Finska, pozivajući se na stratešku suradnju između Švedske i Finske.

Preduvjet procesa destrukcije švedske neutralnosti i uvođenja u NATO bila je pojava odgovarajuće konstelacije zvijezda na euro-atlantskom geopolitičkom nebu.

Strateško uporište

Tek kada su u SAD-u vlast ponovno preuzeli demokrati ili preciznije rečeno bistranački politički kompleks “neoconsa” pod vodstvom demokrata, a u Njemačkoj, Švedskoj i Finskoj socijalistička ljevica, bilo je moguće provesti u djelo disoluciju stoljetne švedske neutralnosti.

Uvođenjem Švedske u NATO u kompletu s Finskom postupno će se pod nadzor staviti proces jačanja strateške suradnje Švedske s Njemačkom koji je pokrenut neposredno nakon britanske najave mogućeg izlaska iz Europske unije.

Švedska, koja se desetljećima oslanjala na SAD i Veliku Britaniju unutar Europske unije, početkom procesa Brexita Njemačku je vidjela kao novo strateško uporište unutar europske integracije. I uistinu u vrlo kratkom vremenu strateška suradnja Švedske s Njemačkom počela je nezaustavljivo rasti. Suradnja Švedske s Berlinom postala je strateško pitanje švedske vanjske politike.

U studenome 2017. nitko drugi doli Švedska agencija za obrambena istraživanja (Totalförsvarets forskningsinstitut – FOI), kao državno tijelo koje je izravno podređeno švedskom ministarstvu obrane, u svome Strateškom pregledu broj 7 navodi: “Kao i Njemačka, i Švedska je pod utjecajem promjena u sigurnosnom krajoliku. Švedska mora pronaći zamjenu za Ujedinjeno Kraljevstvo kao svog bliskog partnera u Europskoj uniji jer uz SAD na američkoj strani euroatlantske integracije morat će u konačnici imati još jednoga strateškog saveznika svoje sigurnosne politike unutar Europske unije. Njemačka, glavna politička i ekonomska sila u Europi, nalazi se nadohvat ruke. Švedska vlada već je naznačila da Njemačka igra ključnu ulogu u stabilizaciji švedskog susjedstva i potvrdila izravnu vezu između njemačke i švedske sigurnosne politike. Švedska i Njemačka ušle su u pregovore o dubljoj međusobnoj suradnji tijekom 2016., a ministri obrane obiju zemalja potpisali su zajedničko pismo namjere o suradnji u lipnju 2017. godine”.

Novi izazovi

U uvodnom dijelu analize FOI navodi: “Značaj Njemačke za Švedsku i sigurnost švedskog susjedstva u posljednje se vrijeme povećava… Pogoršanje sigurnosne situacije u Europi i njezinu susjedstvu i aktualni izazovi europskog jedinstva uvjetuju da se i Njemačka i Švedska nalaze u potrazi za novim strateškim partnerima.

Njemačka je dugo bila europska pretežito ekonomska velesila, ali se posljednjih godina iskazuje kao jedan od čelnika europske sigurnosne politike. Postoje brojni izazovi europske sigurnosti s kojima se treba nositi. Očekivanja ostalih u Europi od njemačkog vodstva narasla su ne samo od ruske agresije na Ukrajinu nego i kao posljedica izbora Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a, kao i odluke Ujedinjenog Kraljevstva da napusti Europsku uniju. Tradicionalne velike europske sile zaokupljene su drugim izazovima – Ujedinjeno Kraljevstvo mora izgraditi novu ulogu izvan Europske unije dok se istovremeno bori za održavanje unutarnjeg jedinstva. Francuska je usmjerena na borbu protiv terorizma, kako domaćeg, tako i međunarodnog. No zato Njemačka iskazuje sve veću spremnost za preuzimanje odgovornosti za sigurnosna i obrambena pitanja”.

Razvidno je, tada 2017., prema FOI-ju, da uspostava strateške suradnje s Njemačkom unutar Europske unije nakon odlaska švedskog tradicionalnog saveznika Ujedinjenog Kraljevstva predstavlja logičan strateški smjer švedske vanjske i sigurnosne politike. I sve je uistinu sljedećih godina krenulo u tome smjeru.

Švedsko izdanje europske publikacije The Local u svome članku od 17. listopada 2017. donosi tekst pod naslovom: “Njemačka je najvažniji saveznik Švedske u EU-u nakon Brexita”.

U uvodnom dijelu članka iznosi se stav: “Dok Britanija napušta Europsku uniju, Švedska mora okrenuti pogled prema Njemačkoj”, a u nastavku uz naznaku da je Njemačka najvažniji švedski trgovinski partner i čini oko 10 posto švedskog izvoza i 17 posto uvoza doslovno se navodi: “Švedska će izgubiti bliskog saveznika i važnog partnera u EU-u kada Ujedinjeno Kraljevstvo izađe iz Unije. Švedska sada mora izabrati put u novoj, vjerojatno čvršćoj, eurozajednici. Bez sumnje, Švedska će morati graditi jače mostove s Berlinom kada Britanci odu”.

Kobni Brexit

Sljedećih godina sve do geopolitičkog potresa izazvanog ruskom invazijom na Ukrajinu suradnja Švedske s Njemačkom na svim poljima, posebice na gospodarskom i vojnom, ubrzano se razvijala. U fokus njemačkih interesa ponovno su, kao i za trajanja 2. svjetskog rata, došle švedske rudne sirovine koje su ovoga puta Njemačkoj potrebne i kao izvor rijetkih minerala koji se koriste u novim tehnologijama zelene tranzicije.

U prosincu 2021. godine think-tank London School of Economics and Political Science(LSE) u analizi pod naslovom: “Zašto Njemačka i Švedska imaju dobit od bliske suradnje” navodi da je njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier početkom rujna, boraveći u državnom posjetu Švedskoj, odletio u švedski arktički grad Kirunu, gdje švedska državna rudarska tvrtka LKAB (Luossavaara-Kiirunavaara Aktiebolag) ima ogroman rudnik željezne rude, uz onaj u Malmbergetu, najveći na sjeveru Europe. Švedski domaćini upoznali su njemačkog predsjednika s potpuno automatiziranim i ekološki čistim načinom vađenja i ekstrakcije željezne rude, koja je potrebna za njemačku industriju. U analizi LSE-a navodi se: “Geopolitički značaj Steinmeirova posjeta i za Švedsku i za Njemačku ne može se precijeniti.

Sjeverna Švedska dom je nekih od najvećih rudarskih nalazišta na svijetu, a dobila je i dodatnu geostratešku važnost zbog rastuće konkurencije između SAD-a i Kine vezane uz kritične materijale, rijetke metale, kao i zbog nastojanja Europske unije za postizanjem strateške autonomije… Švedska arktička regija ima potencijal postati pouzdani dobavljač željezne rude za Njemačku i europsku automobilsku, obrambenu i visokotehnološku industriju. Duga je i sramotna povijest bilateralne suradnje između Berlina i Stockholma. No danas kada su minerali u središtu brzog i rastućeg natjecanja između Kine, SAD-a i Europe, ponovno je važno osiguranje pouzdanog pristupa mineralima za napredna gospodarstva poput njemačkog. Ulaganjem u švedski rudarski sektor, kao i infrastrukturne projekte u sjevernoj Švedskoj, Berlin može osigurati opskrbu kritičnim mineralima za svoju industriju i tako poduzeti ključni korak u smanjenju kako svoje, tako i briselske ranjivosti na geopolitičke hirove Pekinga i Washingtona”.

Rusi nisu toliki idioti da bi napali Švedsku

Sama mogućnost ugroze Švedske od Rusije zapravo je SF-priča. U Moskvi možda jesu ludi, onaj Putin je možda potpuno poblesavio, možda je na samrti i sada, osim što mu se suše ruke, počinje trzati i lijevom nogom, ali da su baš toliki idioti oko njega da vojno nasrnu na jednu Švedsku, uistinu djeluje nevjerojatno. Pa ruska vojna sila ne može izboriti glatku pobjedu ni u jednoj poštenoj bitki u ratu u Ukrajini, u državi koja praktički tek stvara učinkovitu vojsku, a kamoli da bi bila sposobna ratovati sa švedskim oružanim snagama i nabildanim švedskim obrambenim sustavom. Švedske oružane snage vrhunski su obučene s dubokim mobilizacijskim rezervoarom obučenih pričuvnika koji obuhvaća gotovo svu vojno sposobnu populaciju, naoružane su najsuvremenijom ratnom tehnikom i osigurane čvrstom fortificiranom operacijskom osnovicom u vidu podzemnih aerodroma, zapovjednih središta, pristaništa za ratne brodove, pa čak i remontnih i proizvodnih postrojenja. Švedski akvatorij u ovome trenutku na najvažnijim pravcima miniran je sofisticiranim na dnu ležećim morskim minama kao dijelom sustava minskog zaprječavanja koji je u miru pasivan, a u slučaju potrebe iz zapovjednih mjesta uključuje se u aktivno stanje.

Preuzimanje moći

Da Berlin i Bruxelles ne bi tek tako izbjegli hirove Washingtona, pobrinula se ponovno igra povijesti s ruskom invazijom na Ukrajinu i ponovnom uspostavom američke i britanske dominacije u gotovo ratnom stanju u Europi. Sve se slučajno ili hotimično poklopilo na štetu Njemačke.

Američkoj i britanskoj politici ne pada na pamet ostaviti izvan kontrole novi pokušaj njemačko-švedskog sirovinskog partnerstva kao za vrijeme Trećeg Reicha i sada u 21. stoljeću. Uvođenjem Švedske u NATO pod kontrolom Washingtona i Londona u uvjetima njihove potpune prevlasti u europskoj politici pod nadzor je ponovno stavljen švedsko-njemački sirovinski link.

Švedska se nakon bliske suradnje s nacističkom Njemačkom posebice na sirovinskom planu nakon rata orijentirala na bliske veze sa SAD-om i Ujedinjenim Kraljevstvom. Pristupanjem Europskoj uniji Švedska je održala strateški most prema njima, ali je počela i ponovno jačati gospodarske veze s Njemačkom, posebice na razvoju novih tehnologija i osiguranja sirovina. Izlaskom Velike Britanije iz Europske unije Švedska se usmjerila na strateško partnerstvo s Njemačkom unutar europske integracije.

Povratkom SAD-a i Velike Britanije na europsku političku pozornicu u velikom stilu kroz rat u Ukrajini i podršku Ukrajini u otporu ruskoj agresiji strateško partnerstvo Njemačke i Švedske trebalo je nekako staviti pod nadzor Angloamerikanaca koji su suptilno preuzeli prevlast nad europskim kontinentalnim poslovima. To je učinjeno uvođenjem Švedske u NATO, koji je pod nedvojbenim angloameričkim vodstvom. Tako je još jedna kopnena os, ona EU njemačko-švedskog partnerstva stavljena pod kontrolu. Europska unija, koliko god se njezini čelnici pravili važni, nakon izbijanja rata u Ukrajini i britansko-američkog preuzimanja vodstva u otporu ruskoj agresiji, sve manje toga predstavlja na globalnom planu. Cijela njezina nesumnjivo velika ekonomska i potencijalna geopolitička moć stavljena je pod pokroviteljstvo Velike Britanije i SAD-a. Ostvarivanje kontrole nad švedsko-njemačkim strateškim partnerstvom uvođenjem Švedske u NATO dio je iste igre.

Piše: Mario Stefanov/Geopolitika.news