Connect with us

Vijesti

MAX BERGHOLTZ: U temelju SFR Jugoslavije je ustanički zločin iz 1941.

Published

on

Otvoreno pismo Josipa Pavičića Miljenku Jergoviću

Titova Jugoslavija nije nikla u Jajcu, nego u krvavom antihrvatskom ustanku u kojem je u ljeto i jesen 1941. ubijeno najmanje 2.000 nedužnih ljudi, pretežno žena i djece. Knjiga američko-kanadskog povjesničara Maxa Bergholza „Nasilje kao generativna sila“ i tekst Miljenka Jergovića o njoj u ‘Jutarnjem listu’ raskrinkavaju taj ustanak kao nekažnjeni masovni zločin

Kolega Jergoviću, napokon!

U svom prikazu studije američko-kanadskog povjesničara Maxa Bergholza, sveučilišnog profesora u Montrealu, „Nasilje kao generativna sila / Identitet, nacionalizam i sjećanje u jednoj balkanskoj zajednici“ (Cornell University Press, SAD, 2016.; Buybook, Sarajevo / Zagreb, 2018.), zaključili ste da ustanak u Srbu i Drvaru 27. srpnja 1941. nije bio ni antifašistički ni narodnooslobodilački događaj, koji se u SFR Jugoslaviji slavio kao državni praznik, nego brutalni masovni zločin u kojem je od noža, vatre, sjekire, vila, metka, bacanja u jamu i utapanja u rijeci svoju pogrešnu nacionalnost ili vjeru životom platilo najmanje 2.000 nezaštićenih, nedužnih i nenaoružanih ljudi, Hrvata katolika i muslimana na objema obalama Une, među kojima i nemali broj još nerođene djece. Čestitam vam na tome, ugodno iznenađen što priznanje dolazi upravo od vas, intelektualca koji nije krio da je volio SFRJ i bio spreman da se suprotstavi njezinim osporavateljima, pa i onima koji su osporavali oslobodilački karakter ustanka u Drvaru i Srbu.

Dobro vas razumijem kad kažete da vam nije bilo lako napisati tekst (Miljenko Jergović, „Istina o zločinu i osveti iz 1941, koja bi izazvala gnjev svih strana u ratu“, Jutarnji list, 6. 4. 19.) o toj knjizi:

„Knjigu kakvu je napisao Max Bergholz nismo dosad čitali. Ovaj se čitatelj ne sjeća kada je čitao nešto što mu je nanijelo takvu muku i skoro fizičku bol. Knjiga bi, kada bi je slučajno čitali i kada ništa u njoj ne bi preskakali, izazvala silan gnjev među hrvatskim, srpskim i bošnjačkim nacionalistima, kao i među zastupnicima moralne intaktnosti ustanka iz 1941, te one napuštene i prezrene povijesne istine iz socijalističkih vremena. Zapravo je nevjerojatno koliko nam je neprihvatljiva ova velika, možda i iskupljujuća knjiga.“

I u meni tema kojom se bavi neumoljivo precizni Bergholz izaziva „muku i fizičku bol“, ali ne od jučer, nego otkad znam za sebe. Rođen sam 1944., daleko od mjesta na kojem se u ljeto i jesen 1941. dogodio ustanički masakr, ali vrlo blizu nesretnih ljudi koje su srpski ustanici iz doline Une zauvijek lišili zavičaja i pretvorili ih u prezrenu, vječno sumnjičenu, obespravljenu sirotinju. Ta bi „muka i fizička bol“ s vremenom slabjela, ali jednom godišnje, usred ljeta, 27. VII., bila bi nepodnošljiva. Toga se dana, naime, slavio Dan ustanka hrvatskog naroda, ili naroda Hrvatske, kako se nekad govorilo, dok su na vlasti u SRH i SFRJ bili ustanici iz Srba i Drvara.

Sve su prognanici iz Pounja i Like mogli podnijeti, ali ta ih je proslava doslovno ubijala. Mjesec srpanj za njih je i 1941. i svih poslijeratnih godina bio fatalan. Odnio je i mog oca u godini okrugle godišnjice ustaničke pobjede, 1985.

Da, Jergoviću dragi, ja sam jedan od onih što na str. 302 Bergholzove knjige, na fotografiji snimljenoj 3. studenog 1981., na ‘narodnom mitingu’ u Kulen Vakufu, gradiću u kojem su i oko kojeg su ustanici 6. rujna 41., u čast rođendana kralja Petra II., na onaj svijet poslali spomenute dvije tisuće duša, stoje u masi i slušaju govor narodnog heroja Nikole Karanovića iz obližnjeg sela Čovka, ovaj put bez brade, nositelja partizanske spomenice 1941., generala JNA (koji je poslije rata Titovim pionirima vezao crvenu maramu oko vrata) i zaslužnog ustanika iz doline Une, koji je osobno, kao jedan od komandanata, sudjelovao u masakriranju žena, djece, staraca i nenaoružanih muškaraca. Žrtve svoje i svojih podivljalih ustanika koje je podjarivao, naravno, nije ni spomenuo. One su, i ja s njima, stajale tu, na vakufskom trgu, i šutjele kao zalivene 45 godina, dok im je njihov krvnik tumačio kako bratstvo i jedinstvo jugoslavenskih naroda i narodnosti, iskovano u narodnooslobodilačkoj borbi započetoj 27. srpnja 41. u Drvaru i Srbu treba čuvati kao zjenicu oka, pod uvjetom da im već nije iskopana u danima slavnog ustanka.

Pišete, kolega Miljenko, da bi knjiga, ako se pozorno pročita, mogla imati iskupiteljsko značenje. O tome kako bi, što i koga ona mogla iskupiti ne govorite izravno, ali zato kažete koga bi mogla razgnjeviti. Ponajprije nacionaliste na trima stranama, bošnjačkoj, hrvatskoj i srpskoj, ali i zastupnike „moralne intaktnosti ustanka iz 1941, te one napuštene i prezrene povijesne istine iz socijalističkih vremena“.

I ja bih pitanje iskupljenja u ovom času ostavio otvorenim, kao i moguću ljutnju na, kako kažete, nacionalističkim stranama (kojih, usput, nije bilo tri, nego dvije: protjerani i usmrćeni Hrvati katoličke i islamske vjere i srpski ustanici koji su ih protjerali i usmrtili). Zapravo, na kraju ustanka u Pounju u ljeto i jesen 1941. nisu ostale ni te dvije strane, nego samo jedna, ustanička, dok je sve drugo zbrisano s lica svijeta, što bilježi i sam Bergholz: „Ti pokolji, u kojima je oduzet život oko 35 posto ljudi koji su 6. septembra pokušali pobjeći iz Kulen-Vakufa, naprasno su zaustavili bujicu etničke kategorizacije i lokalnih ubijanja iz osvete na toj osnovi. U jednom konačnom, konvulzivnom talasu masovnog ubijanja i raseljavanja stanovništva… nestala je iznenada cijela jedna strana u sukobu što je izbio u tom kraju (str. 257).“ O tome možemo progovoriti u nekoj drugoj prilici, a u ovoj bih se rado zaustavio na zastupnicima „moralne intaktnosti ustanka“ i „napuštene i prezrene povijesne istine iz socijalističkih vremena“, koje spominjete, a koji nas uvode i u pravi razlog ovog pisma.

SFR Jugoslavija stajala je na četiri stupa: Tito, Partija, bratstvo-jedinstvo, NOR (narodnooslobodilački rat), s tim što su prva tri stupa stvarno bila samo inačice četvrtog. Nije se Josip Broz u najsvečanijim prilikama slučajno pojavljivao u odori partizanskog maršala, nije se Partija slučajno prema Savezu boraca NOR-a odnosila kao prema svom gornjem domu, nije se slučajno učilo naraštaje da je bratstvo-jedinstvo jugoslavenskih naroda proizašlo baš iz NOR-a. Na NOR-u je u drugoj Jugoslaviji počivalo sve, a ishodište NOR-a bio je, stvarno i figurativno, ustanak u Srbu i Drvaru. Tu je, u dolini „ledene, smaragdnozelene Une“ (Bergholz) sve počelo, u krvi, plaču i pogromu. Tu su se, doslovno, s krvavim srpom i čekićem u ruci, prekalili ustanički heroji. Tu su stasali čuvari „moralne intaktnosti ustanka“ i promicatelji „povijesne istine iz socijalističkih vremena“. Tu je, a ne u Jajcu, nikla Titova Jugoslavija. Tu je rođena sablast koja je po našim životima kružila 45 godina prijeteći nam da ćemo, ako ne budemo pokorni, proći kao bračni par Marija i Josip Matijević kojima su ustanici u selu Vrtoču blizu Vakufa odsjekli glave, nabili ih na kolce i nosali po selu (str. 173).

Stoga sam, dragi kolega Jergoviću, Bergholzovu knjigu, a i vaš tekst o njoj, doživio kao glogov kolac u srcu te sablasti.

Dobar dio ovog što sam napisao bilo je i otprije poznato. Oduvijek se znalo za ustaničke zločine. Deklarativno ih je Komunistička partija Jugoslavije čak i osuđivala, ali su zbiljski i zločini i njihovi počinitelji ostali i nekažnjeni i neokajani. No, to nije najgore. Zločina je u ustancima uvijek bilo, kao što ni opravdanja za njih nikad nije uzmanjkalo. Nije najgore ubijanje, ma kako bestijalno bilo. Gore od najgorega je ruganje ubojica vlastitim žrtvama i slavljenje ubojstava. Bilo je toga i drugdje, ali malo gdje u tako raskošnom izdanju kao kod nas, u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji. Katyn, ubijanje Armenaca, pogrom Židova ili Tutsija, to se ipak nigdje nije slavilo i ne slavi, kao što se slavio, a slavi i danas, masovno klanje u dolini Une, zvano narodnooslobodilački ustanak u Srbu i Drvaru. „Veleugledni građanin socijalističke Jugoslavije“ s rukama krvavim do lakata samo je ovdje mogao drsko stati pred svoje žrtve, narugati im se i za to dobiti srdačan aplauz.

O toj perverziji govori dragocjena Bergholzova knjiga, za koju i sami kažete da je velika, od početnog pitanja zašto su se jugoslavenske vlasti naveliko zgražale nad ustaškim, četničkim, muslimanskim… zločinima, a prešućivale strahotna zlodjela počinjena u srpskom ustanka u vakufskom kraju (u kojem, da apsurd bude veći, praktički nije poginuo ni jedan ustaša!), do završne analize nasilja kao generativne sile koja mirnog susjeda pretvara u monstruma spremnog da dojučešanjem pobratimu pregrize vrat.

O tome se, kolega Jergoviću, govori i u vašem prikazu koji posebnu težinu dobiva u kontekstu prastare jugoslavenske i postjugoslavenske navade da se svaki pokušaj propitivanja ishodišta SFRJ, tj. „narodnooslobodilačkog ustanka“ u Srbu i Drvaru, automatski proglašava ustaševanjem. Sve je moguće, ali Maxa Bergholza i vas teže je eliminirati s pomoću ustaške etikete, nego prosječnog hrvatskog povjesničara koji je najmanje 30% kriv i prije nego što zine.

Nemojte misliti, gospodine Jergoviću, da ja mislim kako će se sad naglo sve promijeniti i kako će se na SFRJ u Hrvatskoj i svijetu početi gledati otprilike onako kako se sad gleda na NDH. Neće biti nikakvih velikih promjena, ali će se nešto zbiti. Sad se ipak više nitko tko 27. VII. dođe u Srb slaviti srpski ustanak neće moći praviti da ne zna da su junaci toga ustanka u selu Krnjeuši nedaleko od Vakufa mjesnom župniku Krešimiru Barešiću „odsjekli… nos i uši i izboli oči“ te zajedno s izmučenim, poluživim seljanima zapalili u župnopj crkvi (str. 172). Jer to ne kažem ja, potomak ustaničkih žrtava, nego to kažu Bergolz i Jergović koji s klanjem u dolini „ledene, smaragdnozelene Une“ nisu osobno povezani.

Kažem, napokon, a mislim: hvala Bogu da je i sada. I s vama ponavljam vašu eliptičnu rečenicu: „Zapravo je nevjerojatno koliko nam je neprihvatljiva ova velika, možda i iskupljujuća knjiga.“

Vaš Josip Pavičić

(Hrvatski tjednik, Zadar, 23. V. 2019., str. 44-46)

Advertisement

Vijesti

Spomen pohod na Jazovku: Obilježavanje zločina nad ranjenicima iz zagrebačkih bolnica, od strane partizana

Published

on

Na poziv Hrvatskog obrednog zdruga HOZ Jazovka, članovi domovinskih udruga organiziraju Spomen pohod na Jazovku, dana 22. lipnja 2024. (subota). Svetu misu predvodi mons. Vlado Košić, biskup sisački.

Procesija iz centra Sošica, uz molitvu svete krunice, krenut će u 10:30 prema jami Jazovka. Nakon mise i pauze za ručak, nastavlja se put za Krašić te posjet župnoj crkvi gdje je boravio bl. Alojzije Stepinac.

Polasci iz Imotskog u 4:00, Ciste Velike – 4:30, te iz Splita, s Lovrinca 5:15. Cijena puta je 50€. Poseban dogovor za ručak. Prijave do 15. lipnja (Željko Pleić, 098 9975 494)

O Jazovki

Masovna grobnica Jazovka je jama koja se nalazi u šumi pokraj naselja Sošice na Žumberku u Republici Hrvatskoj. Obzirom na ratni zločin koji se u njoj dogodio, zaštićeno je kulturno dobro.

Jama se sastoji od ulaznog dijela nalik bunaru dubokog oko 34 m, na čijem se dnu nalazi izduženi kosi dio dugačak oko 15 m.

2020. godine su iz jame ekshumirani ostatci 814 žrtava koje su ondje ubili partizani nakon zauzimanja Krašića u siječnju 1943. godine, te potom vojnici Jugoslavenske armije u svibnju i lipnju 1945. godine.

Partizanski zločini 1945.

Jazovka je poznata kao mjesto masovnog ubojstva Hrvata tijekom i nakon završetka Drugog svjetskog rata od strane partizana.

Žrtve su bile uglavnom ranjenici, medicinsko osoblje i časne sestre koje su pripadnici Jugoslavenske armije prisilno odveli iz zagrebačkih bolnica 1945. godine.

Povjesničarka Blanka Matković izvješćuje 2011. god. o 447 žrtava čiji su podaci pobrojani prigodom speleološkog pregleda jame 1999. godine, koje je predvodio patolog prof. dr. Žarko Danilović. B. Matković iznosi da se prema popisima sačuvanima kod zagrebačkim bolnicama mogu identificirati osobni podatci za čak 4791 bolesnika zagrebačkih bolnica (te u svojem znanstvenom radu objavljuje ime, prezime, godinu rođenja, mjesto rođenja, bračno stanje, vjersku pripadnost, vojni čin i dan prijama u bolnicu za svih njih 4791), – vojnih osoba poraženih vojski koje je Jugoslavenska armija pogubila 1945. godine, uz upozorenje da se intervjuiranjem preživjelih nalaze poimenični podatci o bolesnicima koji se ne nalaze u dostupnim popisima, te se mora zaključiti da u bolničkim arhivima nedostaje dio podataka. Jazovka je samo jedno od mjesta gdje su bacani pobijeni ratni zarobljenici – pacijenti zagrebačkih bolnica. Radi prikrivanja dokaza, pobijen je i dio osoblja bolnica koji je svjedočio zločinu.

Protiv zločinaca još nije počeo sudski postupak, makar su imena nekih počinitelja javno obznanjena.

Za tri časne sestre s. Liphardu Horvat, s. Konstantinu Mesar i Geraldu Jakob, inače njegovateljice u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče, koje su bačene u jamu pokrenut je postupak proglašenja blaženima unutar Katoličke Crkve.

Poziv od strane Hrvatskog obrednog zdruga vidite ovdje.

Continue Reading

Vijesti

IZJAVE DJECE I ZARAZNI dječji smjeh: Što je covjek stariji, njegovi zubi su sve skuplji…

Published

on


Više volim maminu sestru nego svoju. Mamina sestra mi je teta, a moja mi nije ništa!
Na mame se ne galami, one su korisne.
Kada se dvoje zaljubljenih prvi put poljubi, odmah se sruše i ne ustaju najmanje sat vremena, a i više.
Poluotok je otok koji još nije dokraja napravljen.
Baka je debela zato što je puna ljubavi.
Što je covjek stariji, njegovi zubi su sve skuplji.

Djevojčice ne mogu stojecki piškiti, jer se nemaju za što držati.
Kada baku bole zubi, ona njih jednostavno ostavi u caši.
Ja nemam više baku, nju su posadili na groblju.
Na Marsu ima života. Ali to je samo hipotenuza.
Da bi bila dobra, medicinska sestra mora biti potpuno sterilna.
Doktori kažu da su smrtonosne bolesti najgore.

Kad se moj mlađi brat rodio, morali su ga staviti u akumulator.
Leptir je insekt iz porodice helikoptera.
Zoološki vrt je super stvar. Tamo možemo vidjeti i one životinje koje ne postoje.
Nisam kršten, ali sam zato cijepljen.
Životno osiguranje je novac koji dobije onaj koji preživi smrtni slucaj.
Razlika izmedu sela i grada je ta što je trava na selu iz jednog dijela, a u gradu je isprekidana.
Ne znam koliko imam godina, to se stalno mijenja.

Svi psi vole vodu. Neki cak toliko da u njoj i žive. To su morski psi.
Akvarij je malo stakleno more gdje žive domace ribe.
Alimentacija je placa za djecu kada im se tata odseli.
Papa živi u Vakumu.
Sve ribe nose jaja, a ruske cak I kavijar.
Kod nas se muškarci mogu ozeniti samo jednom ženom. To se zove monotonija.
Ne razumijem zašto se mama toliko ljuti što smo razbili vazu. Ionako je bila stara i kineska, a ne naša!
Baka nam je otišla na onaj svijet. Sad i mi imamo nekog u inozemstvu.

Marin EfaTa Croatia/fb

Continue Reading

Vijesti

“Europa je razapinjući samu sebe odustala od svojega identiteta”

Published

on

Razgovor uz knjigu „Globalizacija i Europa na raskrižju (Europa od volje za moći, do volje za ništa)“

Upovodu objavljivanja knjige „Globalizacija i Europa na raskrižju (Europa od volje za moći, do volje za ništa)“, u izdanju Instituta za europske i globalizacijske studije, ususret izborima za Europski parlament, razgovarali smo s autorom, uvijek britkim i slikovitim politologom i sveučilišnom profesorom dr. Anđelkom Milardovićem. Predstavljanje knjige održat će se 11. lipnja u 12 sati u Kući Europe u Zagrebu.

U kojem se razdoblju dogodila transformacija od voljne do bezvoljne Europe? Kako se „od volje za moći do volje za ništa“ očituje u svjetlu rata u Ukrajini, prethodno pošasti krunskoga virusa, migracija, prve ekonomske krize 2008., ako Hitchcockov „Vertigo“ kao Vaš metaforički primjer gledamo unatrag? Ili najbolje kronološki pripovijedati?

Europa odustaje od same sebe i svojih vrijednosti. Počelo je s postmodernom sredinom devetnaestoga stoljeća. Vjesnik je bio Friedrich Nietzsche. Bez njegovih djela teško je shvatiti povijest europskoga nihilizma. Uništavanje vrijednosti dogodilo se sustavno. I Heideggera je misao prethodnika „Bog je mrtav“ dovela do promišljanja da je čovjek taj koji je ubio Boga, s idejom supstituiranja, izdizanja kao nadčovjek, novi bog. Riječ je o prevrednovanju svih vrijednosti. Danas je kasno, nakon niza godina, jer je Europa u 21. stoljeću došla do točke – ništa. Ako se pak vratimo u razdoblje humanizma i renesanse, lako je pojmiti planetarnu europsku utjecajnost – preko znanosti, umjetnosti, filozofije, tehnike, vojske. Odustajanje od identiteta svojevrsno je samoubojstvo kontinenta, kao što je samoubojstvo pojedinca. Nietzscheov koncept volje za moć nije bio ništa drugo doli koncept volje za životom.

Ističete osam markera Europe na raskrižju 21. stoljeća, njihovo kormilo ili timun: prvi je marker spomenuta filozofija europskoga, ničeanskoga nihilizma; drugi je marker demografsko odumiranje; treći, posljedično, valovi migracijskih kriza; četvrti je populizam; peti umjetna inteligencija; šesti su marker globalne klimatske promjene; sedmi ciklična deglobalizacija i osmi – geopolitičko buđenje Europe, „princeze u slatkom snu“.

Uz pomoć osam markera uspostavljam dijagnozu vremena. Želio sam pokazati da se Europa u gibanju, poput nekontrolirane vožnje automobila, pojavila na raskrižju s osam linija. Odjednom je stala i shvatila da ne zna voziti u osam smjerova. Nažalost, spomenuti markeri nisu bili temom rasprave ususret izborima za Europski parlament 9. lipnja. Politika kao tehnika vladanja i instrument moći izgubila je ideju strateškoga mišljenja i promišljanja. Ono je posve izostalo u kampanjama stranaka.

Jeste li markere slutili u razdoblju nastajanja knjige, od 1997. godine? Je li krajem 20. stoljeća bilo predvidljivo, ako ne ratovi i migracije, onda to odricanje Europe od sebe same?

Ne bih rekao da se moglo predvidjeti, već je sve logična posljedica europske putanje u posljednjih stoljeće i pol. Najveći izazov ostat će njezino pozicioniranje u svijetu. Bit će sukobljavanja između ideje mira i ideje moći. Europa naginje ideji mira, no promijenile su se geopolitičke prilike i paradigme. Nema više unipolarne globalizacije amerikanizma, pojaviše se i drugi igrači, Kina, Rusija, Indija, svi žele svoj dio kolača. Dakle, okolnosti se mijenjaju, ali ne i Europa. Njezin je nedostatak to što nije država. S druge strane, završiti kao Sjedinjene Američke Države na tragu je misli španjolskoga filozofa Joséa Ortege y Gasseta koji ju je vidio kao ujedinjenu Europu. Smatrao je da isključivo državnici mogu izvući stvar. Mi danas umjesto državnika imamo TikTok političare koji listaju slikovnice na pametnim telefonima. Od njih je teško očekivati strukturno i strategijsko mišljenje. Državnici su umrli u dvadesetom stoljeću. Sada su tu birokratizirani političari, u ovom slučaju briselske provenijencije, svi izgledaju kao da su izišli iz laboratorija za kloniranje. Smijehom, govorom, metajezikom, sa zastavicama na reverima. Imaju isti mentalni i odijevajući kod. Kao da vidim mnoštvo pilića brojlera na tekućoj traci. To su djeca hiperbirokratiziranoga sustava europskoga Levijatana. Ako birokracija postane svrha samoj sebi, protiv nje se potrebno otvoreno, dakako mentalno – boriti.

Milardovic knjiga 2

Vaša je knjiga podijeljena na četiri poglavlja. U prvom razlažete sociologiju globalizacije kroz povijest i njezinu cikličnost. Što ćemo s tehnikom?

Globalizacija je stara pojava. Ako je bit globalizacije integracija i povezivanje svijeta, otkad postoje ljudi, oni su se integrirali i povezivali. Povezivanje je bilo i ostalo determinirano tehnikom. Evolucija čovjeka i tehnike je istodobna, što dovodi do zaključka da je i globalizacija. Postojale su predmoderna, moderna i današnja postmoderna globalizacija, koja je zapravo deglobalizacijska. Da je riječ o novoj pojavi, čini se isključivo zbog tehnike koja je omogućila umrežavanje svijeta na virtualan način. Tehnika je omogućila najviši stupanj integracije, na novo hrvatskom – sveobasezanja (smijeh, nap. a.). Obuhvatiti cjelokupnu zemaljsku kuglu moguće je uz pomoć tehnike, tehnologije i mreže. Društvo 21. stoljeća je mreža, na tragu naslova knjige Manuela Castellsa „Uspon umreženoga društva“.

U drugom poglavlju raščlanjujete Europu na raskrižju globalizacije i deglobalizacije kroz filozofska propitivanja. U čemu nam mogu pomoći Nietzsche, Berdjajev, Jaspers, Spengler, Gasset, Husserl, Heidegger i ostali, u prebrzom vremenu koje gotovo briše ono jučerašnje kao da nije ni postojalo? Napisali ste „Ne plači, Europo, nad vlastitom sudbinom, sama si ju stvorila.“

Oslonio sam se komparativnom metodom na relevantne tekstove između dvaju svjetskih ratova. Želio sam pokazati sličnosti u surječju s temeljnom idejom dijagnoze vremena. Jasno da su prije mene pametniji i učeniji ljudi istu stvar vidjeli u duhu svojega vremena. Umjetnu inteligenciju nije moguće razumjeti bez filozofije tehnike i filozofske antropologije. Ona je najviši simbiotički stupanj u evoluciji čovjeka i tehnike. Ali ruka je bila prvim alatom, ona je stvorila ostale alate i strojeve. Zanimljivo je iščitavati promišljanja navedenih autora o tehnici iz vizure prošlih stoljeća. Smisao drugoga dijela knjige pokušaj je usporedbe suvremenoga i onoga vremena, ali i njihova zapanjujuća sličnost.

Ističete demografsko pitanje, uspoređujući Europu s Titanicom dok svira klavir, pije se šampanjac, jede kavijar. Je li dekadencija Europe 2.0 ponavljanje istoga, sofisticiranijega, tehnološki naprednijega, duhovno nazadnijega?

Svakako. Razmjerno tehnološkom napretku civilizacija postaje masovna civilizacija, masovni čovjek, čovjek masa. Postaje sve gluplji i otuđeniji. Bilo je očekivano da tehnika, u antropološkom smislu, ostane u funkciji rasterećenja čovjeka. Ali ako ga ona otupi do idiotskoga stupnja – to je kraj pismenosti. Kraj sveučilišta, kraj svega. Možda će čitatelji pomisliti da progovaram iz pozicije kulturnoga pesimizma, ali riječ je o kulturnom surovom realizmu.

Dotičete se i važnoga migracijskoga pitanja. Vašom metaforom rečeno, smatrate li da bi Ursula von der Leyen poslušala Williama Shakespearea, odnosno Hamleta?

Bojim se da Ursula gubi utakmicu, jer je Shakespeare jači igrač u odnosu na birokratsku gospođu von der Leyen. Iako oboje stoje pred tim suvremenim migracijskim „biti ili ne biti“. Naša „Uršula“ upravlja Europom nemajući blage veze sa strateškim promišljanjem. Iza nje stoje mašinerije koje papagajski ponavljaju sadržaje s dnevnoga reda. Bilo bi drugačije kada bi se strukturno, teorijski i strateški ušlo u priču. Doista nemam ništa protiv žena, ali strašno je na koji način Ursula i naša Dubravka Šuica vode Europu.

Za što sve krivite populizam, na putu u „iliberalnu demokraciju“?

Neću ja populizam sudski tužiti, ali nastojim ga interpretirati sociološki i politološki kao fenomen i 20. i 21. stoljeća. Najprije kao riječ. Kada netko ne zna što učiniti sa sugovornikom na političkom polju, samo mu kaže da je populist. Dakle, prvo određenje populizma je etiketa. Još ju nisam dobio u moru etiketa koje su mi prišivene. Drugo, populizam je borbeni pojam. Supstancijalno, oni koji ga upotrebljavaju nemaju pojma kako je riječ o složenom konceptu. U političkim znanostima nitko populizam nije ozbiljnije obrađivao do 1967. godine, jer je držan običnom etiketom. Tada su Ghita Ionescu i Ernest Gellner objavili prvu sociološku studiju o populizmu. Najprije su ga tipologizirali. Zašto je to bilo potrebno? Jer živimo u kaotičnom svijetu u kojem imamo i kaotičan populizam. Ideja je bila kategorizirati ga i poredak suprotstaviti kaosu. Nakon što su oni napravili posao, stvar je krenula uzbrdo i nepregledno. Temeljno obilježje populizma je reaktivnost. Desni optužuju lijeve, lijevi desne. Populizam reagira taman toliko koliko ima podražaja. A koliko ima podražaja? Onoliko koliko ih nema. Važno je napomenuti i da je dobio ideologijske predmetke – desni i lijevi populizam. Karakteristično je da ima obilježje na oba pola – lijevom je to obrana klasne paradigme, a desnom obrana toposa nacije i države. U pojedinim elementima, primjerice, socijalnim, oni se čak i susreću. Još 2006. objavio sam prvu studiju kod nas „Populizam i globalizacija“. U računalu imam šezdesetak stranica teksta za budući naslov „Europska nova desnica i populizam u Europi 21. stoljeća“. Poanta je da europska nova desnica jest intelektualno i metapolitičko gorivo za desne populiste u Europi. Vidimo po primjerima u Njemačkoj i Francuskoj.

Ako se vratimo na umjetnu inteligenciju iz obzora filozofije tehnike, što je obrađeno u trećem poglavlju Vaše knjige, hoće li ona „pojesti“ čovjeka, osmišljena i „hranjena“ selektivnim podatcima?

Kako će se dalje razvijati ta simbiotička struktura, teško je pretpostaviti išta osim njezina razvoja. Hoće li poludjeti i nasrnuti na čovjeka? Imao sam male noćne razgovore s umjetnom inteligencijom. Pitao sam ju je li pametnija od prirodne inteligencije. Ona uzvraća – ja sam biće, nisam stroj. Inzistiram dalje – reci mi što će se dogoditi ako jedan dan toliko ojačaš, hoćeš li krenuti na čovjeka? E, veli ona, to već spada u polje etike. Etika bi trebala regulirati tehnosferu, da upotrijebim kovanicu recenzenta ove knjige Žarka Paića. Sve opasnosti koje postoje u odnosu na umjetnu inteligenciju, postoje otprije. Kao što postoji povijest čovjek – stroj – tehnika, tako postoji i povijest strahova. Potrebno je prihvatiti umjetnu inteligenciju kao medij napretka te da u antropološkom smislu rasterećuje čovjeka. Može postati opasnom ako naraste u instrumentaliziranu tehniku. U pravnom smislu, umjetna inteligencija ne može odgovarati ni za što. U razgovorima s pravnicima, doznajem da odgovarati mogu oni koji su pisali i oni koji upravljaju tim programom. Prednosti su umjetne inteligencije u pretraživanju baza podataka, u medicini, ekonomiji, učenju, a zamke su u njezinoj uporabi od strane moćnih struktura, koje mogu demokraciji zavrnuti glavom, napraviti SF totalitarno društvo. „Umjetna inteligencija i demokracija: Politika u doba umjetne inteligencije“ bila je tema Sedmoga foruma ICT-društva Zagreb 14. ožujka ove godine. Moguć je tehnološki totalitarizam i kraj demokracije, kao što kaže Yuval Harari. Ali, na tom putu potrebno je primijeniti markere prava, zakona i etike. Tu je, doduše, Europa otišla naprijed s raskrižja jer je donijela akt o umjetnoj inteligenciji. Kina i Rusija neće ju uvesti ni s pištoljem na sljepoočnici. Jer, to bi bio kraj autoritarnih sustava. Ne znam koliko je SAD otišao na tom području. Edukacijom kroz obrazovni sustav potencira se etička dimenzija. Zanimljivo je da se i stroj poziva na etiku, ali da se može oteti kontroli – može. Ista stvar kod različitih ljudi različito funkcionira.

Milardovic knjiga 1

Četvrto poglavlje posvećeno je buđenju geopolitičke Europe. Koji su uzroci ponavljanja, vječnoga vraćanja istomu raskrižju?

Europa je kolijevka geopolitike fokusirane na zemlju, na kopno, kao što su anglosaksonske države kolijevka geopolitike povezane s vodom. U europskoj povijesti od petnaestoga stoljeća igrana je geopolitička igra otkrivanjem svjetova i proizvodnjom kolonija. Njezino djelovanje temeljilo se na ideji moći. U knjizi prvi put razgraničujem predmet od znanosti. Važno je dogovoriti se o geopolitologiji kao znanosti, čiji je predmet proučavanja i geopolitika. Europa je imala geopolitičku priču kroz stoljeća, sa svjetskim ratovima kao vrhuncem. Prikazao sam očeve izgradnje geopolitičke episteme između dvaju svjetskih ratova. Kako je ona bila kontaminirana u Njemačkoj preko Karla Haushofera i Carla Schmitta, takvom je suspektnom i ostala, kao neka akademska disciplina, s obzirom na nacionalsocijalističku pozadinu. Tada su Amerikanci krenuli s dekontaminacijom i oživili tu priču. Pokazao sam razvoj geopolitologije nakon Drugoga svjetskoga rata u SAD-u i Europi, poglavito u Francuskoj, Njemačkoj i Rusiji. Namjerno sam uzeo Rusiju da bih povezao sa strukturom knjige, interpretirajući ju kroz djelo Aleksandra Dugina. „Zanimljivo“ je njegovo poimanje euroazijskoga svijeta i ideologije, čije utemeljenje pokušava pronaći u knjizi „Bitak i vrijeme“ Martina Heideggera. Nužno je shvatiti ideju geopolitologije u kreiranju državnih politika, jer tu se pojavljuju i akteri i faktori, u ovom slučaju i ratovi koji se vode zbog resursa. 

Tko je s globalizacijom i Europom na raskrižju? Ima li uopće „policajaca“ i „regulacije prometa“?

Potreban je „policajac“, kao bog Šiva ili božica Kali s više ruku, koji bi usmjeravao promet. Vraćamo se na problem da Europa nije, a želi biti država. Ona je tip labilne konfederacije. Jedan dio suvereniteta nacionalne države stavile su pod njezinu kapu. Prihvaćaju zajednička pravila, a svaka vodi svoju politiku, kao i prije. Kako se ona može usporediti s bilo kojom državom? Teško. A mora se boriti. Kako će s Rusijom? Da je država, onda je to jedan na jedan. Ovako će između njih dvadeset i sedam uvijek dolaziti do sukoba, neće biti unisonosti. A ako prijeti opasnost, potrebno je zajedništvo. Moja je teza da Putinova Rusija neće nikada stati. Jer stane li, to je njezin kraj. Krene li ona, to je naš kraj s ovako nepripremljenom Europom. Ne zagovaram omoćavanje, ali potreban je tip novoga političkoga realizma ako želimo preživjeti. Teško je evanđeljem protiv provalnika s pajserom, jer dok se izgovori prva rečenica – već je pajser na glavi.

Dotičete se i „bolonjske šume“, doba u kojemu su power pointi smijenili čitanje knjiga, „nastava se pretvorila u dekonstruiranu semiotiku slike“.

Ako su temelj odgoj i obrazovanje, na tragu posljednjega poglavlja Aristotelove „Politike“, a dođe do odustajanja od temelja, rezultat su naraštaji zaglupljeni napretkom tehnologije. Nose mobitele, ne odgovaraju na pozive, pišu poruke, fotografiraju se i objavljuju na TikToku. Razgolićenost na društvenim mrežama ima stotine tisuća pratitelja, a Heideggerova misao može imati (ni)jednoga pratitelja. Jedino da stavimo Heideggera i Hannah Arendt, tako se može doskočiti i nastaviti banalizaciju svega. Kada ih spominjemo, oni su u međusobnim pismima bili svjesni potpune liberalizacije obrazovnoga sustava. Sve što je dijagnosticirano prije gotovo jednoga stoljeća sada kulminira. Živimo doba nove simplificirane paradigme. S vremenom je došlo do zaglupljivanja društva, uspona masa koje drže bič i udaraju po svemu što nije usklađeno s psihologijom mase. Kod nas osobe bez specifične političke težine postaju ministrima, što je dno dna.

Knjiga kao medij više ništa ne znači zatočenicima „bolonjske šume“. Jer, u izborima za zvanje ona nosi jedan bod. Perverzni sustav otišao je predaleko, do apsolutizacije STEM-a, dočim nije bitna društveno-humanistička dimenzija znanja. Kao da su znanost, tehnika i tehnologija samoj sebi svrha, bez potrebe za čovjekom. Dođem do zaključka kako ništa nema smisla. Problem je paradoksalan. Razvoj tehnike trebao je rasteretiti čovjeka, a zaglupio ga je do te mjere da je to zaglupljivanje ušlo i u obrazovni sustav. S obzirom na demografski slom, u Hrvatskoj će to postati još izraženijim problemom. Pojedini fakulteti lovit će po trgovima mlade ljude da se upišu baš kod njih. Već je danas na nekim studijima više nastavnika nego studenata. Kako ćemo dočekati mirovinu bez studentskoga „materijala“? Nije fer da svatko ide na FER (smijeh, nap. a.).

Zaključno, što mogu učiniti hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu u svjetlu Vaših zaključaka i primjera o vrtoglavici (de)globalizacije?

Jedna zvjezdica ne može učiniti mnogo među 27 država. Kao cjelina zastupnici su fragmentirani. Oni ne zastupaju svoju državu, već svoje grupacije, primjerice EPP u stankama nogometne utakmice ili PES u šetnji livadom (smijeh, nap. a.). Oni se biraju na nacionalnoj razini prema listama političkih stranaka koje su međusobno zavađene. Teško je očekivati političku reprezentaciju koja će unisono braniti nacionalne interese. Oni koji budu izabrani bavit će se pitanjima Afrike, Azije, ovisno o odboru koji ih dopadne. Više nemaju veze s bazom koja ih je gore lansirala. Riječ je o partijskoj disciplini u Europskom parlamentu, kao što je partijska disciplina i na nacionalnoj razini. Neće naši europski parlamentarci voditi računa, primjerice, o uređenju Splita ili Zagreba, već o izbjeglicama iz Somalije, kako im već bude dodijeljeno.

Preostaje nam tip snažnoga mišljenja, s utemeljenjem u filozofiji i teologiji, s obzirom na identitet. Jer filozofija je zamijenjena ugljenom i čelikom, a kršćanstvo kao sastavnica identiteta također odbačeno. Križ je simbol identiteta Europe, a ona mu se okreće kontra. I onda se čudi islamizaciji Europe. Što se imaš čuditi, Europo? Tko je tebe razapeo? Sama si to učinila.

Razgovarao: Tomislav Šovagović/HKV

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved