Otvoreno pismo Josipa Pavičića Miljenku Jergoviću

Titova Jugoslavija nije nikla u Jajcu, nego u krvavom antihrvatskom ustanku u kojem je u ljeto i jesen 1941. ubijeno najmanje 2.000 nedužnih ljudi, pretežno žena i djece. Knjiga američko-kanadskog povjesničara Maxa Bergholza „Nasilje kao generativna sila“ i tekst Miljenka Jergovića o njoj u ‘Jutarnjem listu’ raskrinkavaju taj ustanak kao nekažnjeni masovni zločin

Kolega Jergoviću, napokon!

U svom prikazu studije američko-kanadskog povjesničara Maxa Bergholza, sveučilišnog profesora u Montrealu, „Nasilje kao generativna sila / Identitet, nacionalizam i sjećanje u jednoj balkanskoj zajednici“ (Cornell University Press, SAD, 2016.; Buybook, Sarajevo / Zagreb, 2018.), zaključili ste da ustanak u Srbu i Drvaru 27. srpnja 1941. nije bio ni antifašistički ni narodnooslobodilački događaj, koji se u SFR Jugoslaviji slavio kao državni praznik, nego brutalni masovni zločin u kojem je od noža, vatre, sjekire, vila, metka, bacanja u jamu i utapanja u rijeci svoju pogrešnu nacionalnost ili vjeru životom platilo najmanje 2.000 nezaštićenih, nedužnih i nenaoružanih ljudi, Hrvata katolika i muslimana na objema obalama Une, među kojima i nemali broj još nerođene djece. Čestitam vam na tome, ugodno iznenađen što priznanje dolazi upravo od vas, intelektualca koji nije krio da je volio SFRJ i bio spreman da se suprotstavi njezinim osporavateljima, pa i onima koji su osporavali oslobodilački karakter ustanka u Drvaru i Srbu.

Dobro vas razumijem kad kažete da vam nije bilo lako napisati tekst (Miljenko Jergović, „Istina o zločinu i osveti iz 1941, koja bi izazvala gnjev svih strana u ratu“, Jutarnji list, 6. 4. 19.) o toj knjizi:

„Knjigu kakvu je napisao Max Bergholz nismo dosad čitali. Ovaj se čitatelj ne sjeća kada je čitao nešto što mu je nanijelo takvu muku i skoro fizičku bol. Knjiga bi, kada bi je slučajno čitali i kada ništa u njoj ne bi preskakali, izazvala silan gnjev među hrvatskim, srpskim i bošnjačkim nacionalistima, kao i među zastupnicima moralne intaktnosti ustanka iz 1941, te one napuštene i prezrene povijesne istine iz socijalističkih vremena. Zapravo je nevjerojatno koliko nam je neprihvatljiva ova velika, možda i iskupljujuća knjiga.“

I u meni tema kojom se bavi neumoljivo precizni Bergholz izaziva „muku i fizičku bol“, ali ne od jučer, nego otkad znam za sebe. Rođen sam 1944., daleko od mjesta na kojem se u ljeto i jesen 1941. dogodio ustanički masakr, ali vrlo blizu nesretnih ljudi koje su srpski ustanici iz doline Une zauvijek lišili zavičaja i pretvorili ih u prezrenu, vječno sumnjičenu, obespravljenu sirotinju. Ta bi „muka i fizička bol“ s vremenom slabjela, ali jednom godišnje, usred ljeta, 27. VII., bila bi nepodnošljiva. Toga se dana, naime, slavio Dan ustanka hrvatskog naroda, ili naroda Hrvatske, kako se nekad govorilo, dok su na vlasti u SRH i SFRJ bili ustanici iz Srba i Drvara.

Sve su prognanici iz Pounja i Like mogli podnijeti, ali ta ih je proslava doslovno ubijala. Mjesec srpanj za njih je i 1941. i svih poslijeratnih godina bio fatalan. Odnio je i mog oca u godini okrugle godišnjice ustaničke pobjede, 1985.

Da, Jergoviću dragi, ja sam jedan od onih što na str. 302 Bergholzove knjige, na fotografiji snimljenoj 3. studenog 1981., na ‘narodnom mitingu’ u Kulen Vakufu, gradiću u kojem su i oko kojeg su ustanici 6. rujna 41., u čast rođendana kralja Petra II., na onaj svijet poslali spomenute dvije tisuće duša, stoje u masi i slušaju govor narodnog heroja Nikole Karanovića iz obližnjeg sela Čovka, ovaj put bez brade, nositelja partizanske spomenice 1941., generala JNA (koji je poslije rata Titovim pionirima vezao crvenu maramu oko vrata) i zaslužnog ustanika iz doline Une, koji je osobno, kao jedan od komandanata, sudjelovao u masakriranju žena, djece, staraca i nenaoružanih muškaraca. Žrtve svoje i svojih podivljalih ustanika koje je podjarivao, naravno, nije ni spomenuo. One su, i ja s njima, stajale tu, na vakufskom trgu, i šutjele kao zalivene 45 godina, dok im je njihov krvnik tumačio kako bratstvo i jedinstvo jugoslavenskih naroda i narodnosti, iskovano u narodnooslobodilačkoj borbi započetoj 27. srpnja 41. u Drvaru i Srbu treba čuvati kao zjenicu oka, pod uvjetom da im već nije iskopana u danima slavnog ustanka.

Pišete, kolega Miljenko, da bi knjiga, ako se pozorno pročita, mogla imati iskupiteljsko značenje. O tome kako bi, što i koga ona mogla iskupiti ne govorite izravno, ali zato kažete koga bi mogla razgnjeviti. Ponajprije nacionaliste na trima stranama, bošnjačkoj, hrvatskoj i srpskoj, ali i zastupnike „moralne intaktnosti ustanka iz 1941, te one napuštene i prezrene povijesne istine iz socijalističkih vremena“.

I ja bih pitanje iskupljenja u ovom času ostavio otvorenim, kao i moguću ljutnju na, kako kažete, nacionalističkim stranama (kojih, usput, nije bilo tri, nego dvije: protjerani i usmrćeni Hrvati katoličke i islamske vjere i srpski ustanici koji su ih protjerali i usmrtili). Zapravo, na kraju ustanka u Pounju u ljeto i jesen 1941. nisu ostale ni te dvije strane, nego samo jedna, ustanička, dok je sve drugo zbrisano s lica svijeta, što bilježi i sam Bergholz: „Ti pokolji, u kojima je oduzet život oko 35 posto ljudi koji su 6. septembra pokušali pobjeći iz Kulen-Vakufa, naprasno su zaustavili bujicu etničke kategorizacije i lokalnih ubijanja iz osvete na toj osnovi. U jednom konačnom, konvulzivnom talasu masovnog ubijanja i raseljavanja stanovništva… nestala je iznenada cijela jedna strana u sukobu što je izbio u tom kraju (str. 257).“ O tome možemo progovoriti u nekoj drugoj prilici, a u ovoj bih se rado zaustavio na zastupnicima „moralne intaktnosti ustanka“ i „napuštene i prezrene povijesne istine iz socijalističkih vremena“, koje spominjete, a koji nas uvode i u pravi razlog ovog pisma.

SFR Jugoslavija stajala je na četiri stupa: Tito, Partija, bratstvo-jedinstvo, NOR (narodnooslobodilački rat), s tim što su prva tri stupa stvarno bila samo inačice četvrtog. Nije se Josip Broz u najsvečanijim prilikama slučajno pojavljivao u odori partizanskog maršala, nije se Partija slučajno prema Savezu boraca NOR-a odnosila kao prema svom gornjem domu, nije se slučajno učilo naraštaje da je bratstvo-jedinstvo jugoslavenskih naroda proizašlo baš iz NOR-a. Na NOR-u je u drugoj Jugoslaviji počivalo sve, a ishodište NOR-a bio je, stvarno i figurativno, ustanak u Srbu i Drvaru. Tu je, u dolini „ledene, smaragdnozelene Une“ (Bergholz) sve počelo, u krvi, plaču i pogromu. Tu su se, doslovno, s krvavim srpom i čekićem u ruci, prekalili ustanički heroji. Tu su stasali čuvari „moralne intaktnosti ustanka“ i promicatelji „povijesne istine iz socijalističkih vremena“. Tu je, a ne u Jajcu, nikla Titova Jugoslavija. Tu je rođena sablast koja je po našim životima kružila 45 godina prijeteći nam da ćemo, ako ne budemo pokorni, proći kao bračni par Marija i Josip Matijević kojima su ustanici u selu Vrtoču blizu Vakufa odsjekli glave, nabili ih na kolce i nosali po selu (str. 173).

Stoga sam, dragi kolega Jergoviću, Bergholzovu knjigu, a i vaš tekst o njoj, doživio kao glogov kolac u srcu te sablasti.

Dobar dio ovog što sam napisao bilo je i otprije poznato. Oduvijek se znalo za ustaničke zločine. Deklarativno ih je Komunistička partija Jugoslavije čak i osuđivala, ali su zbiljski i zločini i njihovi počinitelji ostali i nekažnjeni i neokajani. No, to nije najgore. Zločina je u ustancima uvijek bilo, kao što ni opravdanja za njih nikad nije uzmanjkalo. Nije najgore ubijanje, ma kako bestijalno bilo. Gore od najgorega je ruganje ubojica vlastitim žrtvama i slavljenje ubojstava. Bilo je toga i drugdje, ali malo gdje u tako raskošnom izdanju kao kod nas, u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji. Katyn, ubijanje Armenaca, pogrom Židova ili Tutsija, to se ipak nigdje nije slavilo i ne slavi, kao što se slavio, a slavi i danas, masovno klanje u dolini Une, zvano narodnooslobodilački ustanak u Srbu i Drvaru. „Veleugledni građanin socijalističke Jugoslavije“ s rukama krvavim do lakata samo je ovdje mogao drsko stati pred svoje žrtve, narugati im se i za to dobiti srdačan aplauz.

O toj perverziji govori dragocjena Bergholzova knjiga, za koju i sami kažete da je velika, od početnog pitanja zašto su se jugoslavenske vlasti naveliko zgražale nad ustaškim, četničkim, muslimanskim… zločinima, a prešućivale strahotna zlodjela počinjena u srpskom ustanka u vakufskom kraju (u kojem, da apsurd bude veći, praktički nije poginuo ni jedan ustaša!), do završne analize nasilja kao generativne sile koja mirnog susjeda pretvara u monstruma spremnog da dojučešanjem pobratimu pregrize vrat.

O tome se, kolega Jergoviću, govori i u vašem prikazu koji posebnu težinu dobiva u kontekstu prastare jugoslavenske i postjugoslavenske navade da se svaki pokušaj propitivanja ishodišta SFRJ, tj. „narodnooslobodilačkog ustanka“ u Srbu i Drvaru, automatski proglašava ustaševanjem. Sve je moguće, ali Maxa Bergholza i vas teže je eliminirati s pomoću ustaške etikete, nego prosječnog hrvatskog povjesničara koji je najmanje 30% kriv i prije nego što zine.

Nemojte misliti, gospodine Jergoviću, da ja mislim kako će se sad naglo sve promijeniti i kako će se na SFRJ u Hrvatskoj i svijetu početi gledati otprilike onako kako se sad gleda na NDH. Neće biti nikakvih velikih promjena, ali će se nešto zbiti. Sad se ipak više nitko tko 27. VII. dođe u Srb slaviti srpski ustanak neće moći praviti da ne zna da su junaci toga ustanka u selu Krnjeuši nedaleko od Vakufa mjesnom župniku Krešimiru Barešiću „odsjekli… nos i uši i izboli oči“ te zajedno s izmučenim, poluživim seljanima zapalili u župnopj crkvi (str. 172). Jer to ne kažem ja, potomak ustaničkih žrtava, nego to kažu Bergolz i Jergović koji s klanjem u dolini „ledene, smaragdnozelene Une“ nisu osobno povezani.

Kažem, napokon, a mislim: hvala Bogu da je i sada. I s vama ponavljam vašu eliptičnu rečenicu: „Zapravo je nevjerojatno koliko nam je neprihvatljiva ova velika, možda i iskupljujuća knjiga.“

Vaš Josip Pavičić

(Hrvatski tjednik, Zadar, 23. V. 2019., str. 44-46)