Vijesti
Milović: Mogu li Bošnjaci lagati da su jedini baštinici i bosanskog kraljevstva i kraljevih glavosjeka?
Krajem 1993. enklava Kiseljak, pod kontrolom HVO, imala je oko 15 tisuća domicilnih stanovnika i skoro 35 tisuća izbjeglih Hrvata iz okolnih općina. Prvo su došli Sarajlije, pa Fojničani, Visočani, Zeničani, Travničani… ipak, najveći priljev izbjeglica bio je nakon pada Vareša kada su u Kiseljak stigle tisuće izbjeglih Hrvata Kaknja i Vareša, piše Tvrtko Milović.
Najupečatljiviji i najbolniji je bio prizor žena Kraljeve Sutjeske i Borovice koje su stigle u narodnim nošnjama. Mi to danas nazivamo narodnim nošnjama ali 1993. njima su bile svakodnevna nošnja. Uglavnom starije žene su tako bile čest prizor na ulicama Kiseljaka. Razmjeri njihove tragedije će biti jasni tak nakon rata kada je postalo jasno da su upravo ovi krajevi trajno uništeni.
Katolici iz doline Bosne i oni istočnije od rijeke Bosne su prisutni na tom području još iz vremena bosanskog kraljevstva a upravo je crna boja narodnih nošnje znak sjećanja na posljednju bosansku kraljicu Katarinu. To živo sjećanje na bosanske kraljeve u dolini Kraljeve Sutjeske i okolice Vareša ostalo je samo među katolicima.
Kakva je žrtva podnesena da bi katolici ovog kraja opstali pod osmanskom vlašću najbolje se može pročitati u ljetopisima sutjeških franjevaca.
Između Borovice i Kraljeve Sutjeske nalazi se i poznati utvrđeni kraljevski grad Bobovac. Najbliže katoličko selo Bobovcu su Kopijari. Danas je ovo selo poznato po tome što je od njega ostala samo livada i groblje. Ni jedne kuće ni štale nije ostalo nakon što je kroz selo 1993. prošla jedna Armija sa obilježjima dinastije Kotromanića.
Nešto življe je obližnje selo Ratanj. Za razliku od Kopijara, u Ratanju živi nekoliko Hrvata katolika. Prije par godina tu je ubijeno dvoje povratnika. Ubojica je poznat i, gle čuda, potpuno slobodan. Blizu je i selo Poljani koje od prijeratnih 1500 stanovnika nema ni 15. Sve ukupno, čitav kakanjski i vareški kraj nemaju ni 10% katoličke – hrvatske populacije koja je preživjela i seobu Eugena Savojskog.
No, mračan kraj jednog naroda na jednom području nije dovoljan.
Od nasljednika vrhovnog komandanta Armije s grbom Kotromanića, oni moraju biti dodatno poniženi.
Sin komandanta Armije s grbom Kotromanića, koji je do nepostojanja uništio hrvatski narod šire doline rijeke Bosne, danas je Kandidat.
Kandidira se za Predsjedništvo.
Svojim sljedbenicima objasnio je da oni jednako baštine i bosanske kraljeve i one koji su sjekli glave bosanskim kraljevima. Istovremeno poručuje katolicima, pa i onim nesretnim kakanjskim i vareškim, kako će se obračunati s njima.
Može li on to tako?!
Zašto ne bi. Osmanlije su osim vještine proizvodnje alkohola u Bosnu donijele i frapantnu nonšalantnost prema danoj riječi. Sve se može reći i potpisati. I sve rečeno i potpisano je nebitno. Rekli bi na kiseljačkom ringišpilu „svaka igra svaka dobija“.
Naravno, Kandidat uobičajeno laže. Ni on ni njegovi sljedbenici nisu nikakvi baštinici kraljevske Bosne. O njoj ne znaju ništa, nemaju o njoj pjevanja, nošnje, tradiciju, pisanu riječ.. ništa. Uhvatili su se grba Kotromanića kao nekog iskaza povijesne superiornosti. Ali u pozadini takvog licemjerja danas stoje uništen katolički puk Središnje Bosne. Isti onaj koji je najbolje razumio to licemjerje.
Selo Bulčići je vizualno najupečatljiviji primjer. Radi se o najvećem hrvatskom selu prije posljednjeg rata u Visokom, gradu sjedištu bosanskih kraljeva. Kršćana. Da ne bude zabune.
Selo je prije rata imalo skoro 400 Hrvata i 16 Bošnjaka. Danas je u selu 0 Hrvata i 15 Bošnjaka. Dramatične posljedice iseljavanja Hrvata koji su pri tom zapalili svoje kuće do temelja i kasnije odbili da se vrate u multietničko Visoko pod zastavom dinastije Kotromanića.
Na kraju, može li se Bošnjacima slagati da su jedini baštinici i bosanskog kraljevstva i kraljevih glavosjeka? Naravno da može. Jedini je problem što oni to nisu.
A katolicima istočne, ali i zapadne obale rijeke Bosne se čini da pod zastavom Kotromanića danas nema mnogo sljedbenika Kotromanića. Ako uopće.
…
Na fotografiji se nalazi selo Borovica, općina Vareš, neposredno nakon oslobođenja od Armije. Selo su zapalili izbjeglice iz Istočne Bosne koje su Hrvati Borovice smjestili u svoje domove nakon progona.
Tvrko Milović/facebook
Vijesti
OBEĆAO IZNIJETI ISTINU NA VIDJELO Vatikanski revizor uvjerava da je smrt kardinala Pella bila “obavijena misterijom”
OBEĆAO SAM MU DA ĆEMO IZNJEDRITI ISTINU NA SVJETLO Bivši vatikanski revizor, Libero Milone, uvjeravao je da je smrt kardinala Georgea Pella “okružena misterijom”. “Na njegovoj sahrani, uz njegov lijes, obećao sam mu da ćemo iznijeti istinu na vidjelo”, izjavio je Milone, prenosi list “The Australian”.
foto-ilustracija: X.com
(Katolisch/InfoCatólica) Ekonomist je tako nagovijestio povezanost Pellove smrti i skandala s nekretninama u Vatikanu. Prema istrazi australskih medija, mjesecima se u Vatikanu šuškalo o posljednjim satima Pellova života zbog neobične manipulacije njegovim tijelom. Nakon obdukcije, rečeno je da je njegovo tijelo ostavljeno “u neredu” umjesto da je pripremljeno kao obično.
Nakon rutinske operacije zgloba kuka, 10. siječnja 2023. u bolnici Salvator Mundi u Rimu, bivši australski kurijski kardinal službeno je preminuo od posljedica postoperativnih komplikacija.
Prema novinama, anonimni izvori bliski Vatikanu tvrdili su da bolnički videonadzor nije bio na mreži u vrijeme Pellove smrti. Na odgovarajući upit bolnici nije odgovoreno. Također se priča da nijedan liječnik nije bio dostupan u vrijeme Pellove smrti. Nakon operacije, Pell (81) se prvo probudio u stabilnom stanju i ubrzo je neočekivano preminuo od zastoja srca.
Libero Milone, the only man left alive of the high-powered trio who launched Pope Francis’s reforms of the Holy See’s corrupt financial systems, reveals he made a heartfelt vow to George Pell while paying final respects at his coffin in Rome: https://t.co/b6TB45fXKD pic.twitter.com/jVj9mLKfbu
— The Australian (@australian) July 3, 2024
Nadalje, bliski prijatelji u Vatikanu apelirali su na Pella da se medicinski zahvat na kuku obavi u Rimu, a ne u Australiji. Prema novinama, neobično je da je operiran u privatnoj bolnici Salvator Mundi, a ne u klinici Gemelli, u blizini Vatikana. Bolnica Gemelli je nastavna bolnica Katoličkog sveučilišta u Rimu. Tamo obično dolaze visoki vatikanski dužnosnici, uključujući i Papu.
Nakon što je služio kao nadbiskup Melbournea i nadbiskup Sydneya, Pell je od 2014. do 2019. bio prefekt novoosnovanog Tajništva za gospodarska pitanja Kurije. Godine 2003. papa Ivan Pavao II. ga je uzdigao u kardinala. Od 2013. do 2018. Pell je bio član Vijeća kardinala, bliskog savjetodavnog tijela pape Franje. Nakon što su se 2008. pojavile prve optužbe za prikrivanje zlostavljanja protiv Pella, australska policija je 2017. započela istragu o seksualnom zlostavljanju maloljetnika koje je kardinal ‘počinio’ dok je bio svećenik i nadbiskup u Australiji. Godine 2018. Pell je proglašen krivim, što je godinu dana kasnije potvrdio i žalbeni sud. No, 2020. ovu je kaznu protiv kardinala poništio najviši australski sud zbog nedostatka dokaza. Pell je bio u zatvoru više od godinu dana kao nevin čovjek.
Kao vatikanski revizor, Milone je bio blizak Pellov suradnik u reorganizaciji financija crkvene države u Vatikansko tajništvo za ekonomska pitanja. Godine 2017. Milonea i još jednog vatikanskog zaposlenika otpustio je nadbiskup Giovanni Angelo Becciu, tadašnji zamjenik Državnog tajništva. Taj je potez poduzet u vezi s imovinskim skandalom koji je u međuvremenu iznesen pred vatikanske sudove. Becciu je 2023. godine osuđen na pet i pol godina zatvora i novčanu kaznu zbog prijevare i pronevjere.
Milone je tužio Državno tajništvo za više od devet milijuna eura odštete zbog svoje smjene, no tužbu je vatikanski sud odbacio u siječnju 2024. Milone je najavio da će se žaliti. Bivši revizor sebe smatra žrtvom korupcije i sukoba interesa u Vatikanu.
izvori: infocatolica.com | The Australian
Vijesti
Hitrec: Čekala je klatež svojih 8 minuta čameći u rupi zgrožena dvama svjetskim uspjesima iste te repke i istoga selektora
Uživa klatež u hrvatskom ispadanju. Čekala je dugo svojih pet minuta (ili osam minuta), dugo je čamila u rupi zgrožena dvama svjetskim uspjesima iste te reprezentacije i istoga selektora, grizla nokte i šutjela jer su trijumfi ipak bili preveliki da bi se tu nešto moglo učiniti. No sada je šokirana i deprimirana klatež izmilila ispod kamena i pojavila se u punom sjaju bijednih sarkazama.
Nakon kraćega predaha temperature opet temperamentne, uglavnom ćemo se kuhati do listopada, a tko preživi – pričat će. O Bože, kako sam nekada davno volio ljeta, a sada ih pomalo mrzim. Govor mržnje. Vrućine uzrokuju različite poremećaje, ljudi su živčani, stradavaju u prometu ali i kada dođu doma, gdje ih čeka obiteljsko nasilje. Jedan se takav slučaj dogodio u Varaždinskim Toplicama, ondje je žena ubila muža, stanovitog Agamemnona. Ozlojedilo je to njezinu kćer Elektru, koja je nakon niza ispada odlučila ubiti majku, ali se nije usudila sama, pričekala brata svoga Oresta.
Bila je to, doduše, samo varaždinska kazališna predstava, grčka tragedija na rimskim iskopinama (Aque Isae) u inače mirnoj ljetnoj noći, s dvije vrlo dobre glumice i tekstom baziranim na Sofoklu, to jest komprimiranom Sofoklu, ali je publika ipak ponovila gradivo, i to nekoliko puta. Orest na kraju nije ni došao, uostalom komad se i zove Čekajući Oresta, što površno podsjeća na neko drugo čekanje.
I tako, velim, vrućine donose tragedije, na moru i kopnu, završavaju kazališne i političke sezone, piše se nastavak Krležinih Zastava – oni s jugoslavenskom i crvenom zvijezdom imali su u lipnju svoje pobožnosti u Zagrebu, njima nasuprot vidjela se zastava HOS-a u Saboru. Službene hrvatske zastave najviše su se vijorile u – Njemačkoj. Dotično na Europskom nogometnom prvenstvu, gdje su nas lijepo oderali, isprevarali i zakinuli ne samo protiv Italije nego i inače, odlučivši unaprijed da taj hrvatski virus u nogometnom računalu ne će više pakostiti velikima. Dosta je. Te se poduzelo sve što se poduzeti moglo, od utakmica po vrućinama do nizozemskoga nestašnog istospolca Dannyja, čiji je partner navodno Talijan, možebitno i „muž“. I tako su nas oženili, što bi rekao narod. Nešto smo i sami skrivili, malo su nas pretrčali. A klatež došla na svoje: aha, to je ona reprezentacija koja drži ruku na srcu dok svira himna, to je ona domoljubna, klerikalna štoviše, da ne kažemo nacionalistička nacionalna vrsta, k tomu izbornik Hercegovac, ajoj…
Uživa klatež u hrvatskom ispadanju. Čekala je dugo svojih pet minuta (ili osam minuta), dugo je čamila u rupi zgrožena dvama svjetskim uspjesima iste te reprezentacije i istoga selektora, grizla nokte i šutjela jer su trijumfi ipak bili preveliki da bi se tu nešto moglo učiniti. No sada je šokirana i deprimirana klatež izmilila ispod kamena i pojavila se u punom sjaju bijednih sarkazama. Tu klatež nazivamo i pederima, što nije seksualna nego karakterna oznaka. (Glede pravih istospolaca ipak: homoseksualni lobby uspio je na valu bojažljive heteroseksualne defanzive domoći se moći i zavladati mnogih područjima života, te se situacija u zadnjim desetljećima potpuno izokrenula, neopazice smo došli do – diskriminacije heteroseksualaca, a sve i nadalje pod egidom ugroženosti homoseksualaca. Jer, kada spomenuti lobby osvoji neku instituciju i šire, daje prvenstvo sebi sličnima, što se već dogodilo u međunarodnim okvirima osobito u svijetu produktivne i još više reproduktivne umjetnosti, koja pada u naručje floskule o političkoj korektnosti. Možda bolje od svega o tome svjedoče televizijske nizanke američke (i ne samo američke) proizvodnje: za ilustraciju jedna popularna bolnička serija – započela je bila prilično davno s ljubavnim odnosima osoblja usred operacija, krvi i smrti, ljubavnim ili samo erotskim, teško je reći, hetero vezama. Nizanka je dugo trajala, toliko dugo da je doživjela i udar homoseksualnoga lobbyja, koji je zadobio i te kakav utjecaj (a i novaca ima naravno), te su producenti natjerali scenariste da uvedu isprva samo lezbijski par vrhunskih liječnica, ali se pobunili muškoložnici i pitali gdje je muški par. Pa se pojavio i taj. I „moda“ je krenula, ne samo u bolničkim, nego i u obiteljskim (jedan sin mora biti istospolac), u kriminalističkim, u… (u vražju mater, nema gdje nema.) Čovjek jednostavno zažali za starim serijama“, gdje i rijetke aluzije na muškoložništvo izazivaju smijeh… Ima ipak i sada naznaka heteroseksualne kontrarevolucije: kreće iz Amsterdama, koji je napokon shvatio čari „liberalizacije“ svega i svačega, u čemu je bio perjanicom.
Nestašnoga Dannyja je Uefa otjerala s europskoga prvenstva, nakon što se ista ta Uefa pobrinula da Hrvatska ispadne, a na kraju je ispala i Italija, koja očito više nema utjecaja, pa ni na raspodjelu dužnosti u visokoj europskoj politici. O Nizozemcu Dannyju snimat će se, čujem, film Osam i pol, na tragu Fellinija.
Toliko o tome, a eto već i među nogometnim sucima. Nestašnoga Dannyja je Uefa otjerala s europskoga prvenstva, nakon što se ista ta Uefa pobrinula da Hrvatska ispadne, a na kraju je ispala i Italija, koja očito više nema utjecaja, pa ni na raspodjelu dužnosti u visokoj europskoj politici. O Nizozemcu Dannyju snimat će se, čujem, film Osam i pol, na tragu Fellinija.
Nogometno se prvenstvo odvija i nadalje, ništa nije izgubljeno. Još imamo teoretske šanse da osvojimo sljedeće svjetsko prvenstvo, ako bude održano. Situacija na planetu Zemlja nikako nije ružičasta, puno manjih ili srednjih ratova lako može prerasti u treći svjetski rat o kojemu se već posve otvoreno govori (recimo na forumu u Dubrovniku). U svemu lošem kao i uvijek postoji i nešto dobro: bit će to posljednji svjetski rat.
„Kako to misliš?“, pita me Mak, a ja mu objašnjavam očito. „Što te više slušam, sve mi je jasnije da vi ljudi niste normalni“, kaže mačak. „Pa stalno ratujete, koji vam je đavo? Mi životinje se malo pokefamo, tu i tamo netko nekoga pojede za doručak, ali to je dječji vrtić prema vama ljudima. Nego, čuj gazda, vele da se i mi u Hrvatskoj, to jest vi, blago naoružavate. Uvodi se vojni rok.“„Ja hoću u vojsku“, umiješa se Tor. „Nije to za tebe“, kažem, „ti si razmaženi kućni, odnosno dvorišni pas, i ideš u civilnu zaštitu. Ali Mak bi se mogao šuljati iza neprijateljskih linija, stavit ćemo mu kameru.“ „Da ne bi“, buni se Mak, „ ja ću se pozvati na priziv savjesti. A zašto ti ne ideš u vojsku, gazda?“ „Nemoj me vući za jezik“, velim,“ ja sam, drage moje životinje bio u dvije vojske. A dvaput je dvaput. Jedanput u onoj propaloj jugoslavenskoj, ne drage volje ali tako je to bilo, drugi put u hrvatskoj i to dragovoljno, i te kako dragovoljno. Iz prve sam izašao kao vojnik, hvala Bogu, iz druge kao satnik, a poslije rata u nekom dizanju činova dalo mi bojnika. Zato stojte mirno kada sa mnom razgovarate.“„ Ti si bojnik? Onda smo nadrapali“, kesi se Tor. „Pa imaš godina koliko i Biden.“
Otjerao sam životinje na dvorište i zabranio im da gledaju televiziju, a posebno sučeljavanja Bidena i Trumpa. Osim toga, imamo i mi uskoro predsjedničke izbore, a još ne znamo tko će se to suprotstaviti sadašnjem koji bi htio biti i budući, a to je, dragi moji, podosta neozbiljno. Ili se ide na iznenađenje u zadnji čas, šok. Možda se opet pojavi Kolinda, koju nitko ne će prepoznati. Slično je i za lokalne izbore, recimo u Zagrebu, pa se može! dogoditi da Zagrepčanci izvuku glave iz hrpe smeća i tako omamljeni opet izaberu što su već jednom učinili. Vidite, ja sam tolerantan čovjek (ne bi se reklo), pa predlažem da se za tu priliku stvori koalicija HDZ-SDP, lokalna, nešto kao Vlada nacionalnoga spasa Grada Zagreba, jerbo je sekta pretjerala i to je jedini način, barem u ovom trenutku, da ode i ne vrati se. Nego, gdje je taj guru Celakoski ili kako se već zove, vidjeli smo ga samo u jednom trenutku na ekranu, a godine prolaze, sjedi li u tamnoj komori i ondje prima stalno vidljive sljedbenike?
Izbori su i u strankama, u nekima je sve poznato, u nekima je sve nepoznato. I u nepoznatima je ipak nešto poznato: visoki predstavnik SDP-a Peđa ide na pričuvni položaj, hajde Hajdaš, sada probaj ti, kaže on. Nemam (više) ništa protiv SDP-a, vjerovali ili ne, njih smo uspjeli pripitomiti nakon što su početkom stoljeća počeli divljati u detuđmanizacijskom i dekroatizacijskom bunilu, podbadani s Pantovčaka, s još jednom nevoljnom iskrom u vrijeme Milanovićeve vladavine. Smjestili se zatim na posustalom lijevom krilu, pa centrirali, ali od centaršuteva nije bilo koristi. Možda i shvatili da su Hrvati općenito desno ili desnije orijentirani, svakako desnije od poludesnih, a ništa ultralijevo ne može proći. Osim u Zagrebu.
Crnogorska deklaracija o Jasenovcu nije crnogorska nego srbijanska, samo je Srbija prepustila posao vazalima sada na vlasti u Montenegru, vjerojatno blagoslovom SPC, valjda i Porfirija. Srbija je ipak pametnija, računa na mogućnost da bude prisiljena ostaviti Putina i nastaviti grebati se za Uniju, pa ne bi htjela da joj Hrvatska radi poteškoće, a može!
A žalim li ja za crvenim vremenima u prošlom stoljeću? Žalim! Samo zbog jednoga, a odmah ću vam reći o čemu je riječ: o honorarima za književna djela. U onim vremenima pisac je dobivao za roman, recimo, četiri ili pet puta više nego sada. A baš su književnici, podsjećam, bili strastveno angažirani u vrijeme stvaranja prvih demokratskih stranaka uoči pada komunizma, te u rađanju države. Pa kada je stvar uspjela, donijeli privatnom nakladniku rukopis, on njima ugovor, a u ugovoru neka smiješna svota. Eto, tako je bilo. I ostalo. Filmaši su neko vrijeme solidno prolazili, ali čujem od njih da su se honorari s vremenom grdno srozali, više za kreativni dio ekipe, manje za tehniku, ali se srozalo. I još štošta.
Oprostite na ovom takoreći privatnom izletu, da ne velim ispadu. Ima važnijih stvari, recimo ta deklaracija ili slično, crnogorska deklaracija o Jasenovcu. Odnosno nije crnogorska nego srbijanska, samo je Srbija prepustila posao vazalima sada na vlasti u Montenegru, vjerojatno blagoslovom SPC, valjda i Porfirija. Srbija je ipak pametnija, računa na mogućnost da bude prisiljena ostaviti Putina i nastaviti grebati se za Uniju, pa ne bi htjela da joj Hrvatska radi poteškoće, a može! Prosrpski i proruski bjelaši crnogorski nisu toliko mudri, pa odrađuju što im gazda kaže. I uopće, stvaraju atmosferu nalik onoj kada su istaknuti književnici montenegrinski, protivnici utapanja u veliku Srbiju, morali bježati i tražiti spas u Hrvatskoj. Te se sjećam dugoga razgovora s Jevremom Brkovićem, nas dvojica sami u jednoj prostoriji Društva hrvatskih književnika, on s drvenom krunicom. Doduše, reče mi da prebirući zrna nastoji svladati želju za pušenjem cigareta. Ne znam kako je sada s književnicima u Crnoj Gori i hoće li dio njih opet tražiti spas u Hrvatskoj, ali, velim, sve podsjeća na ona vremena. U svakom slučaju, treba napokon definirati i učvrstiti granicu Hrvatske i Crne Gore, da bi i bjegunci znali gdje su.
Na ona vremena prisjetili smo se i mi u Hrvatskoj, kada je u nedjelju očito srpski vozač automobila, iznerviran dolaskom biciklista (branitelja iz 110. brigade) u Vojnić, pijan i mahnit od mržnje prema hrvatskim kvadratima, naletio na kolonu zaustavljenu u nekoj krčmi podno Petrove gore. Valjda čovjek u alkoholnoj magli i dalje vjeruje da je to dio „krajine“. Inače, na stranicama Turističke zajednice Vojnića piše: „Ako želite mir, lijepu prirodu i srdačne ljude, dođite u Vojnić.“ Možda je tako, ali da u nekima tinja, jest. Gore u Međimurju hrvatska policija ima stalnih problema s Romima, a to je teško riješiti i naši policajci preko volje, za neveliku plaću, dolaze održavati red i mir, a odlaze s modricama i ozbiljnijim ozljedama. Te se pitaju zašto i dokle. I što su oni Bogu skrivili da moraju raditi što politika očito ne zna i ne može, tek slini o uključivosti i sličnim šarmantnim iskazima, daleko od zbilje.
Pohvala Igoru Rudanu za feljton o Tesli, školski primjer kako se pišu feljtoni, u zahvatu duboki i široki, prostudirani. Pohvala to više što je feljton postao pomalo zanemarena novinska forma, nepravedno.
I na kraju, jedna pohvala, ili više. Prva vrhunskom intelektualcu Ivanu Bekavcu, koji je u dnevnom listu opširno (opširnije nego ja na portalu HKV, a i bolje) prikazao knjigu Anđelka Mijatovića Pisma iz tamnice. Slučilo se da je istodobno drugi jedan Bekavac, kapetan Bekavac – u turskom zatvoru, lažno optužen, pa bi i njegova pisma, ako ih ima, mogla naći mjesto u nastavku knjige. Druga pohvala Igoru Rudanu za feljton o Tesli, školski primjer kako se pišu feljtoni, u zahvatu duboki i široki, prostudirani. Pohvala to više što je feljton postao pomalo zanemarena novinska forma, nepravedno.
Da zaokružim ovu kolumnu začetu s Varaždinskim Toplicama i Agamemnonom, koji se živ vratio iz Trojanskoga rata, a onda doživio što već jest. Iz Domovinskoga rata vratili su se mnogi hrvatski branitelji na nosilima, teško ranjeni, najteže oni pogođeni srpskim metkom u kralježnicu. Isprva liječeni u Zagrebu, nastavili su se liječiti u Varaždinskim Toplicama. Medicina nije našla načina da ih uspravi, ostali su u invalidskim kolicima. Dok su bili u Zagrebu, posjećivale su ih u bolnicama poznate naše glumice, razgovarale s njima, činile sve da ih raspolože, koliko se moglo, shvatile su to kao domoljubnu i ljudsku obvezu. A kada su ranjenici prevezeni u Varaždinske Toplice, bilo je nešto teže doći do njih tada još starom cestom iz Zagreba. Jedna je glumica ipak i ondje stizala, starim autom po toj staroj cesti, nije ih zaboravila. Zove se Višnja Babić. Sjedi u petak prošloga tjedna pokraj mene na premijeri tragedije „Čekajući Oresta“, s mislima na tragedije kojima je svjedočila.
Tako se u termama ispreplela grčka, rimska i hrvatska povijest. S jednom primjedbom: kazališne predstave s temama iz starije hrvatske povijesti bijele su vrane u našim teatrima, kao i u igranim filmovima i televizijskim nizankama. Glede filmova – skupo je to, kažu, preskupo. A skupo je snimati i filmove o suvremenim temama, sve je držateljima novaca jako skupo, pa ako što i financiraju, premalo je za realizaciju. I onda se producenti dovijaju na razne načine, koprodukcijama i slično. Čak i za kratke filmove.
I (posve) na kraju: čestitka Večernjem listu na velikoj obljetnici.
Izvor: Hrvoje Hitrec/hkv.hr
Vijesti
NADOPUNJATI SE, A NE NATJECATI! “Muškarac i žena nisu isto… i to je blagoslov!”
Kad je žena odgojena, oslobođena prometejsko-iluminatskih lažnih nauka, slobodna od nametnutog feminizma i ‘izmišljenih prava’, kada se predaje svome mužu, djeci, obitelji, a muškarac isto tako… stvara se sklad u odnosima, u obitelji, djeci…
Evo kako razmišlja pristojna, razumna i odrasla žena… o značenju obitelji!
“On snabdjeva i štiti, ja umnožavam…
On je glava obitelji, ja sam – srce!
On pruža sklonište, Ja mu dajem ritam!
On osigurava sastojke, ja načinim obrok,
On osigurava kuću, ja je činim domom…
On se brine o mom vanjskom svijetu, ja vodim računa o njegovom unutarnjem svijetu.
On mi je dao ljubav, a ja njemu život…
Naše se ulogice puno više nadopunjuju, a manje natječu…”
Poslušajte izvornik…
Što mislite…?
(S društvenih mreža)
-
Vijesti2 tjedna ago
ONI NAM SE RUGAJU I PRIJETE!? Izvršni direktor Pfizera kaže da je COVID bio samo test, “proba”!
-
Vijesti6 dana ago
J’ACCUSE “…pozvan sam na sud koji je zauzeo mjesto Svetog oficija, da mi se sudi za raskol”
-
Vijesti2 tjedna ago
ŠTO DANAS SLAVIMO? NAJSLAVNIJU POBJEDU HRVATA NAD TURCIMA 22.06.1593. – kod Siska
-
Vijesti1 tjedan ago
RAZOTKRIVENE SRBSKE LAŽI – Enciklopedia Holocausta u New Yorku: Mapa glavnih nacističkih logora, u Hrvatskoj ih nema
-
Vijesti1 tjedan ago
HRVATSKA PRAVOSLAVNA CRKVA – ČINJENICAMA PROTIV KRIVOTVORINA – pismo ubijenog patrijarha Germogena
-
Vijesti3 tjedna ago
IZVANREDNA VIJEST IZ MEĐUGORJA: ‘GOSPA JE ISPRUŽILA RUKE NAD SVE PRISUTNE’ – Posebna devetnica
-
Istaknuto2 tjedna ago
Prekrasna, emotivna propovijed biskupa u miru Ivana Milovana, cenzurirana od medija
-
Vijesti7 dana ago
UEFA potjerala suca s EP-a, koji je teško oštetio Hrvatsku