“Tomislav Jonjić koji je sada sa svojim programom u 30 točaka, jedni mogući izbor za svakog Hrvata koji želi dobro Hrvatskoj. Zato što im predstavlja ozbiljnu opasnost, duboka država GA SE BOJI i nema ga u medijima!

Kome krivo, kome pravo, ali svi su kandidati dobili prostor u mainstream medijima osim njega, ŠTO JE NEPOBITNA ČINJENICA!”

Znači nije uspjela medijska blokada, pa treba čak i privatnom poštom ubaciti sjeme sumnje u dr. Tomislava Jonjića!

Podmuklo, promućurno, sročeno perfidno kao dobronamjerno, ali dovoljno LUKAVO da izazove sumnju, – piše Lili Benčik na svom profilu, o čemu ćemo naknadno izvjestit…

Evo izjave glede ogromnog broja prikupljenih potpisa zbog čeka je Duboka država ozbiljno zabrinuta:

„Mislili su neki, već nas ne će biti…“ – no, mi ćemo u utorak, 10. prosinca u 16.00 sati, nakon što se pridružimo molitvi na preoranome groblju hrvatskih vojnika na zagrebačkome Mirogoju te odamo počast prvom predsjedniku demokratske hrvatske države, na zagrebačkom Velesajmu u 16:00 sati predati toliko potpisa Hrvatica i Hrvata koliko ih nikad nije predao nijedan neovisni kandidat! Uz Božju pomoć, ima ih za nekoliko kandidatura, i sve to bez jedne minute na TV-u, bez ijednog razgovora za glavnostrujaške medije te uz dlaku svim naručenim i plaćenim anketama!

Iza nas su naporni dani, ali to su ujedno dani novih prijateljstava, novih ohrabrenja i novih snaga. Pred samoprijegorom i požrtvovnošću naših volontera, u koje s ponosom ubrajam i petnaestak članova svoje najuže i nešto šire obitelji, uzmiču sve spletke i podmetanja, neshvatljiva mržnja kojom su nas dočekivali jugoslavenski i globalistički ekstremisti, ali i neki s tzv. desnice, uključujući i navodne „intelektualce“ koji nisu uspjeli sakriti da su stasali u totalitarističkom brlogu. 

Zato sam beskrajno zahvalan svojim pristašama i volonterima koji su izdržali sve provokacije. Hvala svima koji su stajali na štandovima u Hrvatskoj i BiH, hvala svima koji su svoje potpise poslali poštom ili na drugi način, hvala i onima čije pošiljke s potpisima iz europskih i prekomorskih zemalja u ovom trenutku još putuju! 

Izdržali smo i pobijedili, a pobijedit ćemo i u bitci koja predstoji. Pridružite nam se na predaji potpisa u utorak, dvadesetak minuta prije 16 sati na jugozapadnom kutu velesajamskoga kompleksa, na križanju Avenije Dubrovnik i ulice Radoslava Cimermana. Neka vide da nas ima!

Kapetan Ipsiwich Towna, engleskog ligaša, odbio je nositi kapetansku traku duginih boja. Koji “primić”! Udar na boje ili na liberalni svijet koji sve više podsjeća na “srpski svet”. Nezaustavljivi su. U Ekvadoru je već odigrana “tekma” s loptom duginih boja. Izgleda kao da kod nas zapadne tribine pune navijači obučeni u dresove “duginih boja”, a istočna tribina je puna sirotinje crnih mračnih boja. Ima li uopće tribine na kojoj su navijači, recimo, crvene, bijele i plave boje. Zar doista zapadni svijet hrli k vragu?

Čuvena Ionescova drama ”Nosorog” mogla bi biti adaptirana u mjuzikl pod imenom “Nosorock”.

Golman rukometnog kluba Zagreb Mandić jedan je od najboljih ako ne i najbolji igrač kluba koji je i dvostruki europski prvak. Klub ga je doveo iz Srbije k’o pojačanje Milošu Kosu, a Miloš je “sredio” Mandića za jednu dobru bolničku operaciju. Nije ona klasična “dva loša ubiše Miloša” nego po onoj Miloš “dođe, sredi i ode”. Širi se rukometno “bratstvo i jedinstvo“. Po fejsu se svašta piše, a Zagrebaši samo muče i čkome. Baš gledam na TV-u utakmicu Zagreb-Barcelona. Bolje bi bilo da ne gledam. Inače što se rukometa tiče, tu smo daleko bolji od Srbije. Dvostruki smo svjetski prvaci i dvostruki olimpijski pobjednici. Zagreb je dvostruki europski prvak itd. Stoga bi oni trebali kupovati naše igrače, a ne da mi kupujemo njihove boksače pa kad nas lagano prebiju onda muk i šutnja. Mandiću i Zagrebu svako dobro. Inače famozna “hrvatska šutnja“ sada je postala i ”zagrebačka šutnja” ili prevedeno, staro dobro hrvatsko poltronstvo opet na sceni…

Kad plaćam kardiologu pregled, plaćam mu teška srca.. 

…

Čitam kako je dana 6. prosinca Brena stigla u Zagreb, u Arenu. Hrvatska je odgovorila s 10.000 posjetitelja na domoljubnom koncertu u Zadru, a Thompson je jedva uspio dobiti koncert u Dubrovniku gdje je pokazao desecima tisuća ljudi koji su ga došli čuti i podržati koga narod želi. Brena u Zagrebu, Miloš Kos u rukometnom klubu Zagreb, bojim se da ipak lagano, ali sigurno tonemo! Do kada?

U modernoj adaptaciji kazališni komad Kontesa Nera mogao bi se igrati pod imenom ”Hostesa Nera”.

Tempo nam sve više nameće zahuktala predsjednička kampanja. Meni se čini da je to kampanja ”puš-puš”. Šatro spika, ali većini već jasna. Kad se na kraju digne magla, kad prestanu laži i muljanje, imat ćemo napokon ”novog”, ”svježeg” i svima ”dragog” predsjednika – Zokija Milanovića. Za njega bi mogao glasovati i Plenki jer mu to najviše odgovara. Zamislite sukob oko odlaska hrvatskih vojnika u Ukrajinu između Plenkija i, recimo, nove predsjednice Ivana Kekin te njenog savjetnika za obranu Mile Kekina. Kaže Kekin: ”Njegovi su pobijedili četrdeset pete“. Ta se pobjeda i danas pamti. 180 tisuća pobijeđenih i pokopanih po jamama Hrvatske i Slovenije… Krleža je zbog ovakve pameti još davne 1938. g. napisao svoj jedini roman u prvom licu “Na rubu pameti“.

‘Njegovo kodno ime sve je govorilo’

Svi traže raspisivanje izbora – i pismeni i nepismeni. 

Na već tradicionalnom predbožićnom domjenku Hrvatskog tjednika, na kojem je bilo puno čitatelja i podržavatelja, sreo sam generala Glasnovića. Ispričao mi je jednu “ratnu“ priču. Primili usred rata dojavu u ubačenom neprijateljskom agentu. Slijedila je grozničava potraga, ali jedino što su uspjeli doznati bilo je kodno ime neprijateljskog uljeza. Kad su doznali da mu je kodno ime ”Panj”, odustali su od daljnje potrage. Njegovo kodno ime sve je govorilo. Sliči na onu staru “Duga cijev, a kratka pamet“. To se zorno pokazalo u “aferi“ Beroš. EPPO je tobože prijavio Hrvatsku. Koja prijava, kako izgleda i zbog čega?

Ne znam je li novinar Ivan Hrstić diplomirao pravo, ali je objavio zanimljivu analizu koju bi naši medijski ljevičari trebali naučiti napamet: ”Kovesi zapravo nije prijavila Hrvatsku! Jer da je prijavila, to bi značilo da EPPO može tužiti Hrvatsku Europskoj komisiji. To ne postoji. Hrvatski glavni državni odvjetnik po zakonu je arbitar koji donosi konačnu odluku, na koju EPPO nema pravo žalbe. EPPO se u stvari samo izjadao da nema ovlasti koje priželjkuje“. To  zapravo “žulja“ naše lijeve elite. Neovisnost Hrvatske u odnosu na EPPO. Nemaju mogućnost obratiti se Europskom sudu. Tu je “kvaka 22”. Kakav je to EPPO koji ne može iskazati nepovjerenje našem pravosuđu? Hrvatsko povijesno poltronstvo opet diže glavu. U Saboru slušamo svakodnevno “Kad mi dođemo na vlast…“ Pa, krenite već jednom..

Organiziranom kriminalu najvažnije je da je sve organizirano po zakonu.

U jesen 1991.g. Crna Gora je izvršila običnu vulgarnu agresiju na Hrvatsku. Čojstvo, obraz, poštenje, sve je završilo u smeću. Sve osim školskog jedrenjaka “Jadran“. On je završio u Kotoru. Jedrenjak dugačak 58 metara bio je potkraj 1990-tih na remontu u Crnoj Gori. Međutim, i nakon remonta drugovi iz Crne Gore nisu ga vratili Hrvatskoj već do danas čuči u nekoj luci u “dragoj i prijateljskoj“ susjednoj Crnoj Gori. Koliko ste samo puta čitali obećanja našim dragim komšijama: ako želite u EU, samo recite. Mi smo od jeseni 1991.g. uvijek uz vas. Čista hrvatska papagajska retorika.

‘Sada Hrvatska traži odštetu za naše logoraše’

Napokon je ovih dana Vlada imala muda i objavila “Non paper“ dragim i razmaženim komšijama. Sada Hrvatska traži odštetu za naše logoraše, povratak broda Jadran, rješavanje pitanja granice na moru, procesuiranje ratnih zločinaca… Napokon! Vlada je jasno dala do znanja da ako želite u EU, ovisite i o nama. Poltronski mačekovski mentalitet je iznenada zamijenio odlučan stav jedne suverene države. Ja bih dodao, imate svoj odnos sa Srbijom i Rusijom pa neka vam one otvore vrata euro fondova. Neka vam četnički vojvoda Andrija Mandić pokaže put koji preko Putina vodi u Europu. A četnik Mandić je predsjednik crnogorske skupštine. Gdje je zapravo puklo – ako je uopće puklo?! Slizat se s onima koji su te 1991.g. s leđa napali, ubijali i pljačkali, to je politička glupost par excellance. Usput rečeno, ministar vanjskih poslova Hrvatske nije pretjerano popularna osoba. Do sada vuče na leđima punu torbu gafova. Možda mu je ovaj puta šef ipak prišapnuo nešto što bi ga moglo bar malo rasteretiti.

Pametan popušta prije nego mora…

Nema  božićnih i novogodišnjih blagdana i praznika za jugo-nostalgičare  i orjunaše u Zagrebu. U središtu Zagreba mladi orjunaši objesili su kartonske kuglice s porukama protiv države, Domovinskog rata i branitelja. Orjuna se u ovom slučaju sakriva iza “Inicijative mladih za ljudska prava”, regionalne nevladine udruge, ekstremno lijeve. U Hrvatskoj se kao muha u čaši mlijeka istakao Mario Mažić “nogometni stručnjak“ poznat po apelu Izvršnom odboru Uefe u kome je tražio zabranu izvođenja pjesme Marka Perkovića Thompsona “Lijepa li si…“. Naš Mario ima pun kofer “mudrih“ želja. Tako su se 2019.g. on i njegova jugo-udruga protivili uvođenju “Velereda predsjednika Franje Tuđmana” tvrdeći da Hrvatskoj ne treba odlikovanje koje nosi ime po sudioniku udruženog zločinačkog pothvata. I unatoč Mažiću, čiju udrugu novčano pomaže Plenkovićev režim kao i ostale jugoviće, orjunaše i lijeve agente, mi smo ipak uspjeli stvorili, zadržati i razvijati državu. Dobili smo krvavi rat, ušli smo u EU i NATO pakt, osvojili drugo mjesto na svjetskom nogometnom prvenstvu… Stvarno “uzalud vam trud svirači, za druge su dunje žute…“

Problem je jedino u tome što Mažić “mažnjava“ našu lovu, a branitelji se i dalje ubijaju. Sve to sliči na jedan smušeni crtić. Okupiraju nas, nakon četiri godine rata riješimo ih se, ostavimo ih na “istočnom kolodvoru“, kupimo nove traktore, ali oni su opet tu. Osnivaju nevladine udruge tražeći da ih financira vlada čiju državu mrze. Navodno na to imaju puno pravo jer je tako u Francuskoj, Finskoj, “Španiji“ itd. Sad pišu i vješaju papirnate kuglice na bor na glavnom gradskom trgu. Kad je to već tako ”simpatičan” i bezazlen potez ”mladih”, evo imam i ja jednu “pustu“ želju za “Senfov“ bor: za Božić želim temeljiti popis gdje je tko stvarno bio ’91. godine. I dok jugofili sigurno žele imati pravo ostaviti jelku nakon sv. Tri Kralja bez straha da će susjedi misliti kako su Srbi.

U 2025. godini sigurno bi željeli da se ratnim zločincima Kordiću, Prliću, Blaškiću, Ćoriću i Merčepu oduzmu državna odlikovanja. Oni se s njima ne ponose… Tko se s kime ponosi, pokazao je neki dan Thompsonov koncert u Dubrovniku. A vi, drugovi i drugarice, Mažić, Šimek, Blažević i Tomljenović vodite i dalje našim novcem specijalni rat protiv Hrvatske. Ishod će biti sličan onom zadnjeg, Domovinskog rata. S malom razlikom. Ovaj ćete si puta morati sami kupiti traktore.

‘Hrvati se zbog toga stvarno moraju ozbiljno zabrinuti’

Bilo bi dobro da malo promijenite smjer. Počnite voziti u rikverc, kako vas  upozorava Tomislav Mihanović.

Bio sam ljubitelj oldtimera, ali sam se odljubio kad sam neki dan sreo jednu svoju staru ljubav.

Viktor Gotovac je pomalo zbunjen. Naš jugo-nostalgičar se pita: “Tko (nam) je kriv?” Ima puno kandidata. Prije svega Tuđman koji je iz čista mira stvorio, nakon toliko stoljeća, državu Hrvatsku. Analogno tome, Tito je skoro nevin. Znate onu “prije će Sava  početi teći uzvodno nego će Hrvatska biti država“. SDP-ovci u zadnje vrijeme tvrde u Saboru da HDZ stvara lažnu nadu. Za razliku od njih koji stvaraju beznađe…

Policija je navodno obavijestila da je mafijaška pucnjava na Knežiji bio obračun braće, a ne Kumova…

Milanović je pomalo sjetan: “Ovo je zadnja kampanja. Nema više! Ovo je zadnji tango“. Hrvati se zbog toga stvarno moraju ozbiljno zabrinuti. Isti predsjednik se može birati samo na dva mandata. Ako sad bude izabran, bojim se da ne zapleše “Žikino kolo” umjesto tanga i valcera. Osobno mislim da će se na žalost prošetati do Pantovčaka, prvenstveno zahvaljujući Plenkovićevom izboru kandidata i lijevoj medijskoj falangi. Najopasniji kandidat bio bi mu Tomislav Jonjić kad bi se smio pojaviti u medijima. Međutim, to je nemoguće. ”Ozbiljna” kandidatkinja mogla bi biti i Urša Raukar da se kandidirala umjesto Kekinice. Naime, ja je još nisam vidio nasmijanu… Ante Tomić bi možda bio najsretniji da je na ovogodišnjem balu filmskih radnika svirao orkestar koji se zove Beogradska film-harmonija!

Zvonimir Hodak/direktno.hr

Primijetio sam da se u posljednje četiri godine učestalost kojom ljudi koriste riječ “zlo” u svojim svakodnevnim razgovorima znatno povećala. Nije teško pogoditi zašto je to tako. Uostalom, od Covid “krize” 2020. – a mogli bismo se vratiti na financijsku krizu iz 2008. – postaje sve jasnije da (suprotno onome što se uči kod kuće, u školi i na sveučilištu), vlade svijeta, kao ni institucije u koje je trebalo imati povjerenja, pogotovo medicinske ustanove, nisu bile u našem najboljem interesu (najblaže rečeno).

Nisam govorio o financijskim institucijama poput velikih banaka; naučili smo ih promatrati sa zdravom dozom skepse mnogo prije nego što su se ti drastični događaji dogodili – prenosi Epoha.com.hr.

Naravno, izraz “zlo” treba koristiti s oprezom, s obzirom na njegovo podrijetlo u religijskim i metafizičkim doktrinama diljem svijeta. Manihejstvo (nazvano po svom osnivaču iz 3. stoljeća, Maniju) možda je najbolji primjer za ilustraciju što to znači. 

Ovaj drevni, dualistički, perzijski metafizičko-religijski sustav vjerovanja dijeli postojeći svijet na dva međusobno isključiva područja “dobra” (duh, svjetlo) i “zla” (materija, tama) i uči da se čovjek mora pokušati vratiti u ”raj” striktnim pridržavanjem manihejskih propisa, koji su gnostički u smislu vraćanja spoznaje nečijeg pravog duhovnog ja. Prema ovoj doktrini, između dobra i zla postoji apsolutna proturječnost koja nadilazi pojedinca, piše gostujući autor Bert Olivier.

Nepotrebno je reći da postoje lako prepoznatljive sličnosti između maniheizma i drugih poznatih religija, ali kontrast koji ovdje želim naglasiti je između takvih apsolutističkih religijskih učenja i više filozofskog razumijevanja zla, poput onog koje nalazimo u misli Immanuela Kanta ( o čemu sam već pisao u vezi s neofašističkom kabalom).

Ukratko, za Kanta postoje dvije vrste zla: radikalno (dubinsko ukorijenjeno) zlo i dijabolično (đavolsko) zlo (koje, usput rečeno, čini dvije kategorije za klasifikaciju dva različita tipa film noira). U mom članku o kabali, koji je gore spomenut, čini se da je potonja primjer đavolskog zla.

Za Kanta je radikalno zlo takoreći ukorijenjeno u ljudskom srcu, što znači da se ne može u potpunosti iskorijeniti, ali mu se može oduprijeti – protiv njega se može birati (kao što to čini protagonist Spielbergova neonoir filma Minority Report ). S druge strane, đavolsko zlo prodire tako duboko u čovjeka da mu se ne možete oduprijeti.

Dijabolično zla osoba može počiniti samo zla djela (kao u Polanskijevom neo-noiru The 9th Gate , gdje noir detektivska figura na kraju može izabrati samo zlo koje predstavlja femme fatale, koja se doslovno ispostavlja da je vrag kao žena).

Rezultat toga je da, za razliku od maniheizma, koji sam svijet dijeli na dvije suprotstavljene sile, duhovno dobro i materijalno zlo , prema Kantu su i dobro i zlo uvedeni u svijet kroz moralne izbore i postupke ljudi kao moralnih agenata.

Dakle, kakvo god dobro ili zlo koje danas vidimo u svijetu oko nas u njega su unijeti različito motivirani ljudski postupci – neki s nepatvorenim (đavolskim) zlom na umu; drugi s dobrim namjerama (rezultat izbora protiv uvijek prisutne, radikalne mogućnosti činjenja zla).

Naravno, ironično je da zlo koje danas vidimo oko sebe – možda njegova najznačajnija manifestacija je democid koji je trenutačno pokrenut ugruškom cjepiva od Covida, lažno reklamiranim kao “lijek” za respiratornu bolest s relativno niskom stopom smrtnosti – proizlazi iz akcije takozvanih “civiliziranih” ljudi.

Ovo podsjeća na novelu Srce tame Josepha Conrada iz 1899. (kao i na Apocalypse Now Francisa Forda Coppole, koja se djelomično temelji na Conradovom romanu), koja pokazuje da je “srce civilizacije” doista mračno, otkriva ironiju da srce svjetla (civilizacije) je tama, ali obrnuto, da je srce tame svjetlo (utoliko što se, paradoksalno, dobrota nalazi na granicama zla) – složeno razumijevanje isprepletenosti dobra i zla u ljudima, a samim time i u ljudskom društvu.

Ti isti “civilizirani” ljudi nedavno su donijeli odluke koje prijete ne samo nekima u prepoznatljivim zemljama, već i čovječanstvu u cjelini – zapravo, svim živim bićima. Nije teško pogoditi da mislim na “odluku”, navodno američkog Joea Bidena, da dopusti Ukrajini da koristi ATACMS za napade na ciljeve u samoj Rusiji, što je od tada i učinila, može se dodati, s malo uspjeha.

Diskutabilno je je li Dementia Joe još uvijek sposoban samostalno donositi odluke, pa nikoga ne bi iznenadilo da na kraju saznamo da su pravu odluku donijeli Anthony Blinken ili Jake Sullivan. Bez obzira na to tko su pojedinac ili koji su pojedinci poduzeli taj sudbonosni korak, upravo se ovdje najjasnije pokazuje posljedica zla, spojena s ljudskim, odveć ljudskim političkim praksama.

Prema Ustavu SAD-a, samo Kongres ima legitimnu ovlast objaviti rat drugoj državi, a od 1812. Kongres je to pravo iskoristio samo jedanaest puta. Od tada, međutim, sudjeluje u donošenju odluka kojima se odobrava uporaba američke vojne sile. U svjetlu gore spomenute odluke “Joea Bidena” da Ukrajini odobri korištenje raketa dugog dometa (naravno, uz pomoć NATO-a) za napad na ruski teritorij, postavlja se sljedeće pitanje: jer nema znakova da Kongres je bio na bilo koji način umiješan – naprotiv, što dokazuje činjenica da je Kongres SAD-a pokrenuo proces opoziva i smjene “predsjednika” Bidena u svjetlu njegovog dopuštanja Ukrajini da rasporedi ATACMS protiv upotrebe Rusije – i zato što odluka se vjerojatno (za sve praktične svrhe) čini jednakom objavi rata Rusiji od strane SAD-a kao dijela NATO-a, kako je onda, zaboga, moguće da pojedinac bude u poziciji svjedočiti takvom potencijalno katastrofalnom događaju? 

Drugim riječima, je li uopće izvedivo, u svijetu u kojem postoji oružje koje bi moglo izbrisati sav život na Zemlji, koncentrirati moć lansiranja takvog oružja u ruke jedne osobe?

Da budemo sigurni, dotična je osoba vjerojatno vrh ledenog brijega duboke države, gdje su glasovi niza drugih nedvojbeno pridonijeli odluci dotične osobe; čak bi moglo biti da je neki drugi pojedinac, skriven u sjeni, donio dalekosežnu odluku, koja je zatim kanalizirana kroz Joea Bidena.

Ali tko god bio “točka podrijetla” takvog čina volje, složene interakcije između mnogih pojedinaca neizbježno oblikuju kontekst u kojem pojedinac djeluje, a trenutačni kontekst o kojemu je riječ nije teško identificirati, kao što sam ovdje prije tvrdio. Biden se ne može odvojiti od ovog konteksta.

Ipak, sve odluke, neovisno o tome jesu li donesene uz utjecaj drugih kao kontekst podrijetla, dolaze od pojedinaca (koji mogu ili ne moraju postići “konsenzus”) i stoga je zbunjujuće da postoje okolnosti u kojima pojedinac na položaju možda će morati donijeti odluku koja utječe na opstanak ljudi i drugih živih bića.

Sigurno postoji dovoljno mudrosti u svijetu da se smisli neka vrsta “principa prevencije” za takav događaj? Bez obzira na to hoće li Kongres SAD-a uspjeti opozvati Joea Bidena i smijeniti ga s predsjedničkog mjesta, mora se uzeti u obzir ono što je William Shakespeare slavno nazvao odgodom zakona, a u međuvremenu bi demencija mogla naštetiti Joeu jednako kao i poslovični slon u porculanskoj trgovini.

S obzirom na to da su čelnici od Vladimira Putina do Donalda Trumpa (koji je jednom prisegnuo kao predsjednik) doista u poziciji donositi odluke koje imaju posljedice – čak i ako se to čini u pozadini savjeta od pouzdanih savjetnika – dilema je gdje izjaviti da neki vođe su pouzdani (uključujući takozvane “prosvijećene diktatore,” kao što je Fridrik Veliki od Pruske), a drugi nisu, zbog psihološke stabilnosti ili, pak, nekompetentnosti.

Zato je 25. amandman dio Ustava SAD-a; svrgnuti sadašnjeg predsjednika koji je postao labav top, ili urediti postupak nasljeđivanja u slučaju predsjednikove smrti. U slučaju Joea Bidena, međutim, postoji razlog za vjerovanje da njegova mentalna krhkost nije odgovorna za činjenicu da se čini da je postao nešto poput ” bombaša samoubojice “.

Po mom skromnom mišljenju, sudbonosni korak prema velikoj eskalaciji rata u Ukrajini koji se pripisuje Bidenu – a koji je predsjednik Putin privremeno zaustavio lansiranjem nove ruske hipersonične rakete na metu u Ukrajini – mora se promatrati u odnosu na ono što sam spomenuo do gore navedenog, naime kontekst u kojem je Biden djelovao otkako je barem bio potpredsjednik za vrijeme Baracka Obame.

A ovaj kontekst je onaj koji je prožet đavolskim zlom, naime onim koji je vezan za WEF, WHO i Ujedinjene narode, koji su ranih 1990-ih odlučili da planet Zemlju moraju isprazniti milijunima ljudi godišnje. Samo slijepi, gluhi i nijemi među nama ne bi znali da je ovaj proces depopulacije trenutno u punom jeku. (Nuklearni) rat koji ti psihopati pokušavaju pokrenuti u Ukrajini također se mora promatrati u ovom svjetlu – to je manifestacija đavolskog zla.

Bert Olivier