Hrvatski novinari ovo ne mogu razumjeti, pa i nakon što su njihovi američki kolege odustali, oni i dalje vode kampanju protiv ‘Hitlera’ i njegovog ‘asistenta’, ‘glupog milijardera’ nadajući se da će upravo oni preokrenuti izbore u SAD – piše Nenad Bakić na svom X profilu.

Iako jako dobro znaju kako rade mediji, pa da intenzivna medijska kampanja u kojoj 99% medija iz sve snage velikom broju ljudi ispire mozak – pa je od percipiranih 50% demokratskih birača sigurno velik % ispranog mozga, oni i dalje zaključuju da preostala polovica najveće demokracije na svijetu ‘ne zna što radi i podržava Hitlera’. Ne pitaju se, koliki luzer moraš biti da ovako brutalno izgubiš od ‘Hitlera’?

Ne pitaju se kako je najsposobniji i jedan od najinteligentnijih ljudi na svijetu postao ‘Hitlerov asistent’? To je kao da se ne pitaš ima li možda ipak nešto u ideji dijagonalnog pasa ako ga je Modrić baš napravio?

U svakom slučaju ovo da su svi mediji stali iza jedne teme i izgubili dogodio se samo jednom u povijesti – u Hrvatskoj kad nisu uspjeli nabiti lockdown. Tu je bila i moja skromna uloga u kojoj sam svakodnevno za Vladu radio modele i projekcije i davao ključne informacije (možda je vrijeme da napišem knjigu)?), te se ujedno izložio razvaljujući i prikazujući im assete – ‘znanstvenike’, poizbacivali smo iz igre Rudana, Štagljara, Bana Trampuža, Đikića, Kolarića i ostale koji nisu mogli izdražati pritisak argumenata i ismijavanja njihovih smiješnih izjava i ‘argumenata’ su svakodnevno zastrašivali i pokušavali nabiti ‘mjere.

Iako neki novinari naprosto nisu mogli razumjeti zašto smo Gordan Lauc i ja protiv lockdowna i cijepljenja djece, pa su nas iskreno mrzili – jedan mali dio bio je itekako ‘motiviran’ da nas pokuša osobno uništiti. Teško je zamisliti da industrija u kojoj je korupcija česta i koja više ulaže u marketing i prodaju nego istraživanje i razvoj i ostvaruje najveću dobit ikada, nije uložila nešto u neke ‘novinare’. Odnosno kao što mi je jedan izbezumljeni novinar koji je neko vrijeme bio na našoj strani prije nego je dobio po nosu pisao ‘Ne diraj ih jer imaju prijatelje, a prijatelji imaju prijatelje!!!’

Ne zaboravite da su i ti koronaški znanstvenici upravo u pandemiji dobili najveće novce ikada, neki manje oprezni ili inteligentni se čak i hvale da ‘imaju para više nego ikada, ne znaju kako će ih potrošiti’.

Tako neki sada mrze Muska iz zavisti i drugoga, a neki naprosto ne mogu shvatiti zašto je podržao ‘Hitlera’.

P.s. I ne zaboravimo da osim onih koji su zaista vjerovali u Harris ili naprosto bili uvjereni da trebaju mrziti Trumpa, je i najgori totalitarni šljam koji jako dobro zna što radi, poput Gatesa, stao na stranu Harris. Pitam se zašto.

Zanimljivo je da mediji nisu pisali ‘najmoćniji svjetski milijarder koju je svijetu nabio lockdown dao najveće donacije za Harris’.

Hrvatski novinari ovo ne mogu razumjeti, pa i nakon što su njihovi američki kolege odustali, oni i dalje vode kampanju protiv 'Hitlera' i njegovog 'asistenta', 'glupog milijardera' nadajući se da će upravo oni preokrenuti izbore u SAD.

Iako jako dobro znaju kako rade mediji, pa… pic.twitter.com/YNar3qsiMf

— Nenad Bakic (@nbakic) November 6, 2024

Marxovo loše mišljenje o Jelačiću preuzela je i Komunistička partija Hrvatske, što je u konačnici dovelo do uklanjanja spomenika banu na glavnom zagrebačkom trgu

Dana 31. listopada 1849. vojska pod zapovjedništvom hrvatskog bana Josipa Jelačića i austrijskog feldmaršala kneza Alfreda von Windisch-Grätza ugušila je revoluciju u glavnom gradu Habsburške Monarhije – Beču. To je bio jedan od razloga zašto je Karl Marx imao negativno mišljenje o Jelačiću. Naime, Jelačić je prethodno bio gušio i mađarsku revoluciju, a sad je, eto, ugušio i revoluciju u Beču i to u korist konzervativnih načela. Marxovo loše mišljenje o Jelačiću preuzela je i Komunistička partija Hrvatske, što je u konačnici dovelo do uklanjanja spomenika banu na glavnom zagrebačkom trgu.

Jelačić je pri gušenju revolucije bio dio trojke glavnih vojnih zapovjednika. Osim njega, bili su u trojki spomenuti feldmaršal Windisch-Grätz, kao i slavni feldmaršal grof Radetzky (poznat po Radetzky-maršu Johanna Straussa). Njih trojica su postali tako slavni, da su vojnici Monarhije na svoje mačeve dali ispisivati slova WIR (kratica za Windisch-Grätz, Iellachich, Radetzky). Riječ Wir na hrvatskom znači mi.

Radetzky je gušio revoluciju u Italiji, Jelačić u Mađarskoj i Beču, a Windisch-Grätz je poznat po osobito nasilnom gušenju revolucije u Češkoj (naredio je bombardiranje Praga). Na kraju je revolucija doista ugušena u svim dijelovima monarhije i pobijedila su konzervativna monarhistička načela. Ipak, vladajuća dinastija, na čelu s mladim Franjom Josipom, uvidjela je da su reforme nužne. Sljedećih 10-ak godina obilježilo je uvođenje reformi odozgo (za razliku od revolucije koja je to pokušala odozdo.

Izvor: povijest.hr

U Lijevoj našoj “dejstvuje” okupacija u četrdeset slika. Tek što smo jedva dočekali početak gradnje 40 srpskih kulturnih centara kao glavno jelo nam je servirana i obnova spomenika iz NOB-a – piše Zvonimir Hodak na Direktno.hr.

Prevedeno – spomenika o svim zločinima i svim zločincima nad Hrvatima u novijoj povijesti. Destrukcija za destrukcijom. To je zaista na rubu pameti. Pobili su nas više nego što su to učinile dvije atomske bombe u Hirošimi, a mi im gradimo utvrde iz kojih mogu potpuno legitimno da “dejstvuju” u bliskoj budućnosti. Likvidirati 180 tisuća ljudi od 1945. do 1950. godine pa sve to ležerno pretvoriti u “spomeničku baštinu”, to je cinizam i politička perverzija. Nema više Bude, Bakarića, Blaževića i ostalih komunističkih “drugova”,  ali nasljednika koji nastavljaju njihovu rabotu ima nažalost k’o pljeve.

Lako je kad se cilj opravdava tuđim sredstvima.

Recimo, dragi i antipatični splitski gradonačelnik Ivica Puljak, neuspješni političar i preobraćenik u ateista, “navro” je da se postavi “spomen ploča” Sašku Gešovskom, kolateralnoj žrtvi iz redova JNA. Srbi su puni mudrih izreka. Jednoj me je poučio moj pokojni šahovski partner Igor Mandić, također uvjereni jugofil: “Ej, bre Stavro, kud si navro”. Puljak bi mogao ubrzo predložiti i da se na splitskoj rivi postavi maketa razarača Split koji je ušao u antifašističku “istoriju” jer je s njega u Domovinskom ratu bio granatiran grad Split. Bilo je i mrtvih, a to je po Puljku sigurno dovoljno za “spomen obilježje”. Jel’ to sve zajedno predstavlja tzv. spomeničku baštinu!? Komunjarama i jugofilima sigurno. Nas druge nitko ni ne pita. Ima još dovoljno mjesta za razne druge komunističke i jugofilske “veličine” da im se podignu spomenici kraj Miljenka Smoje. Samo naprijed, druže Puljak!

Joško Čelan misli da sve to predstavlja “divljanje jugovića na svakom koraku”. Zanimljivo da su se prvi oglasili i jedini otvoreno protestirali članovi Torcide i to porukom Puljku i ekipi da im neće dopustiti da blate hrvatske branitelje. Možda nije loše citirati Torcidinu poruku: “Gradonačelniče, dogradonačelniče, i svi ostali klošari skriveni iza raznih vijeća, odbora i inicijativa, imamo poruku za vas! Nikada, ali baš nikada, nećemo vam dozvoliti da blatite i cipelarite hrvatske branitelje, njihove obitelji i sve druge Splićane i Hrvate ni da javni prostor koristite za pokušaje odvratnog skupljanja političkih bodova i to na način da obezvređujete vrijednosti i žrtve Domovinskog rata postavljanjem spomenika ročnicima neprijateljske i zločinačke vojske”. Zanimljivo da od svih brojnih navijačkih skupina u zemlji jedino Torcida objavljuje svoje domoljubne stavove. BBB u pravilu ne ulaze u bilo kakve političke vode. Oni se “ne bi šteli mešati”! Najblaže rečeno jadno…

Dvostruki moral

Bivši članovi partije, a danas saborski zastupnici, k’o dosljedni komunisti, ne daju se krstiti argumentima…

Naši saborski zastupnici mogu se podijeliti u dvije kategorije. Neki su nemoralni, a neki imaju dvostruki moral…

Opća opasnost je na vidiku. Država je paralizirana jer jedan opasni klinac prijeti krajnje ozbiljno institucijama države. Ugrožena su njegova dječja prava! Ministri se smrtno ozbiljno pojavljuju na TV ekranima. Kunu se da su napravili sve što mogu i znaju, a možda i više, ali jednostavno ne ide pa ne ide. Loptaju se s gradom Zagrebom oko odgovornosti da se napokon nešto djelotvorno poduzme kako mladac ne bi onemogućavao da se sva ostala djeca iz razreda ponovno vrate na nastavu u školu. Znaju naši ministri da se treba čuvati nepisanih zakona. S pisanima je uvijek lakše. Klinac je, kažu neki, monstruozan. Takvi su u pravilu neodgojeni desetogodišnjaci. TV, radio i tisak pumpaju napetost u iščekivanju nekog rješenja.  Možda uvođenja izvanrednog stanja?

Roditelji druge djece iz istog razreda svjesni su da je stanje “stani, pani”. Ako ih klinjo uzme “na zub” nema im spasa. Znaju to i naši ministri, oni državni kao i gradski. Sabor bi mogao ovim povodom planirati jednu izvanrednu sjednicu na kojoj bi možda zastupnik Josip Jurčević tražio da NATO-a pošalje svoje spacijalne jedinice za spas Hrvateka od malog “monstruma”. Za trajanja ove melodrame druga djeca koja ne idu u školu (što njih sigurno teško pogađa) uskoro će trebati ozbiljnu psihološku pomoć. Učitelji su u komi. Sjede kod kuće i primaju plaću, a ništa ne rade. Relevantne institucije također. Vjećaju danju i noću. Neki zlobnici predlažu da Mate Granić smisli neko spasonosno rješenje. On ionako sve zna, ima odlično pamćenje svojih političkih uspjeha i uvijek je svima na usluzi pa bi sigurno bez problema iznjedrio neko prihvatljivo rješenje za malca koji terorizira cijelu školu. Ni Dinko Dedić ne može vjerovati da je klinjo paralizirao državu.

To je postala kvadratura kruga. Sjetih se davnih pedesetih godina i jednog drugog klinca, također starog kobnih deset godina. Klinjo je bio bez oca, majka je naporno cijele dane radila, a klinac je naporno ljenčario i pao razred. Majka je otišla u Centar za socijalni rad i problem je bio u roku od pola sata riješen. Predloženo je majci da izabere u koji popravni dom želi poslati zločestog klinca – Ravnu Goru ili Glinu. Bez da je klinca bilo tko što pitao, kocka je pala na Ravnu goru jer se Glina majci činila preblizu Zagrebu.

“Nepopravljivi” klinac se u roku odmah našao u Gorskom kotaru sa 700 drugih likova koje je također tada pratio pridjev “nepopravljivi”. Kako je bilo u domu nije ni važno, ali klinac je u dvije godine sve nadoknadio, završio srednju školu, vratio se u Zagreb, završio gornjogradsku gimnaziju, upisao Pravni faks, diplomirao, položio pravosudni ispit, otvorio odvjetnički ured, i da ne nabrajam dalje… Zahvaljujući popravnom domu u Ravnoj gori danas, između ostalog, potpisuje i ovu prilično čitanu kolumnu..

Ako je ona bivša država mogla davnih pedesetih godina riješiti jednog tvrdoglavog klinca u roku od pola sata onda bi to trebao biti putokaz i ovoj našoj demokratskoj državi. Samo tada nisu postojali toliki dušobrižnici za ljudska tj. dječja prava neodgojenih klinaca. Da stvar dovedem do apsurda, prisjetih se kako su u Rusiji za vrijeme Josifa V. Staljina demokratski standardi bili skoro pa “savršeni”. Tvrdoglavi klinci su također rekordnom brzinom bili poslani u popravne domove, ali uz neke razlike. Naime, s njima su obično išli na preodgoj i njihovi roditelji. Od kada postoje škole, djeca su se uvijek znala potući, uvijek je bilo zločestijih i boljih đaka, većina je bila kako tako odgojena, ali je bilo i onih neodgojenih pa se znalo kako s njima izaći na kraj. Naši ministri i gradska bulumenta to očito danas ne znaju. Netko će reći da vrijeme čini svoje. Slažem se, ali vrijeme čovjeka ne liječi nego promijeni.

Kad su mu se sva vrata otvorila, ubio ga je propuh. 

Orjunaška narav

Sjećam se kako je režiser Paolo Magelli režirao djelo Iljfa i Petrova “Dvanaest stolica” koji se tada zvao “Dvanaest polica” i odigravao se u praznoj NAMI u koju publika nije imala pristupa. Svi koji predstavu nisu vidjeli, tvrde da je to bilo nešto neviđeno!

U Splitu je novinar Joško Čelan napisao knjigu “Spomenik izdaji”. Glavni lik je famozni Miljenko Smoje, kontroverzni novinar i pisac kojeg jugonostalgičari slave, a domoljubi jednostavno preziru. U dane obljetnica njegova rođenja ili smrti u Slobodnoj i drugim jugonostalgičarskim medijima čitamo ode o velikom novinaru i književniku. Na rivi mu je podignut i spomenik. Veliki jugonostalgičar ima svoje mjesto na rivi, a Četvrta splitska brigada nema. U knjizi Čelan secira k’o skalpelom lik i djelo Miljenka Smoje. Opisuje ga kao običnog denuncijanta ljudi hrvatske orijentacije, osobu kojoj je srce bilo u Beogradu, a samo tijelo u Splitu. Na 588 stranica Joško Čelan je demaskirao Smoju za sva vremena. Čelan ima i presudu s Prekršajnog suda u Splitu na kojem je osuđen taksist kojeg je Smoje prijavio jer je u ležernom razgovoru, vozeći drukera Smoju, ismijavao “samoupravni socijalizam”.

Čelan kaže u knjizi: “Smoje je cijeli život bio režimski novinar koji je i pisao režimski, nije tek bio režimski miljeniik, već njegov stup, njegov medijski egzekutor, pa je tako bio i tretiran”. Smojin ideološki profil najbolje opisuje jedan događaj iz 1985.g. Klasika! Utakmica između Hajduka i Crvene Zvezde i navijački neredi nakon utakmice. Smoje piše pismo isprike prijateljima u Beograd i kaže: “Krive su tešte kvadrate, one hrvatske horde koje su se u fini, crveni, jugoslavenski Split spustile s druge strane brda…” Smoje je podržavao svaku ideologiju koja je kontra Hrvatske. Dragi su mu bili i autonomaši, Slobodan Milošević… Što više, kritizirao je i tadašnje političko vodstvo Splita što nije bilo u prvim redovima mitinga koje je Milošević organizirao po Jugi. Ne skrivajući svoju orjunašku narav Smoje je pisao: “A baš Split ne smi švigavat, nego mora biti na poprištu svake bitke za Jugoslaviju”. Gledajući objektivno Smoje je dio one splitske projugoslavenske političke tradicije koju su izgradili Ivo Čipiko, Niko Bartulović, Đuro Vidović, Mirko Korolija, Ćiro Čičin Šain, Sibe Miličić… o kojima je Ivan J. Bošković napisao klasično djelo “Orjuna”.

Nakon čitanja te knjige mnogi su progledali. Usprkos tomu, “Smojina djeca” i dan danas zauzimaju centralni medijski  prostor u Splitu, a “nacionalisti” padaju u “drugu ligu”. Tito se “oživljava”, a uz “bratstvo i jedinstvo” veličaju se likovi kao Matvejević, Šerbeđije, Frlići, Štulići  dok mnogi iz Domovinskog rata čekaju presude. Zato i ne treba čuditi što srpska političarka Adrijana Arnautović šalje preko TV ekrana poruku koja bi oduševila Miljenka Smoju: “Možemo zapaliti Hrvatsku i osloboditi RSK-u”. Komšije se naoružavaju i preko Adrijane šalju vatrene poruke. Znači, ne trebamo se brinuti za grijanje. Zagrebačka i Čakovečka plinara tako dobivaju ozbiljnu konkurenciju u Zagrebu. Međutim, Adrijana je zaboravila pročitati zadnju knjigu Slobodana Miloševića koju je napisao u Haagu. Knjiga se zove “Život i izručenje”…

Kad se pametan penje prema vrhu uvijek razmišlja kako će sići.

S istoka nam dolaze “tople” poruke “Možemo zapaliti Hrvatsku…” Sličnost sa ’45. godinom je namjerna. Na vrhu zapovjednog lanca za pokolje bio je Tito. On je Dalmatinsku brigadu popunio Crnogorcima. Zapovjednik brigade bio je Savo Burić, a naslijedio ga je Obrad Egić. Zapovjednik Prve partizanske bojne koja je ušla u Dubrovnik bio je Savo Četnik. Stalni asistenti bili su partizani Hrvati – Dušan Stipanović Guzina, Ante Eterović Vili, Marin Cetinić, Crnogorac Milovan Đilas i čovjek koji se naročitom isticao – Ante Jurjević Baja. To su uglavnom Hrvati i Crnogorci koji su se naročito isticali u nastojanjima da se dođe do mračne cifre od 180.000 ubijenih. Više ubijenih nego da su na Hrvatsku bačene dvije atomske bombe.

Oni se drže one stare :”Ne zaključujte da vas ne zaključaju”.

Muškarce koji trče za svakom suknjom treba poslati u Škotsku na rehabilitaciju.
Doznali bi što Škot ima ispod kilta…

Samo muškarcima u braku probni rad traje doživotno.

Neprijavljeni strani radnici mogu štrajkati samo na crno….

S Kornata javljaju  da se izlov prstaca nastavlja, dok netko ne dobije čekićem po
prstima.

Zvonimir Hodak/direktno.hr