Dvanaesta godišnjica pontifikata pape Franje nedavno je proslavljena. Priopćenja iz Rima za medije obično su puna samohvale. Vrlo je teško prosuditi crkvenu stvarnost, koja je nevjerojatno široka i obilježena razlikama među zemljama, ali iz određene perspektive moguće je razmotriti okolnosti. To mogu učiniti iz ovog kuta dalekog juga, Argentine, nacije koja je (ili je bila?) većinski katolička.

Pad Crkve je očigledan. Biskupi imaju glave u oblacima. Bogoslovna sjemeništa su naseljena mladima čiji se broj može izbrojati na prste jedne ruke. Postoji čak i stoljetno sjemenište u koje niti jedan bogoslov nije ušao 2025. godine! Nema zvanja. Kristova zapovijed – učiniti učenicima sve narode (pánta ta éthne) – još uvijek nije ispunjena. Gdje su apostoli? Ljudi su zbunjeni, a mnogi vjernici osjećaju čežnju za boljim vremenima.

Mislim da su dvije žalopojke pape Pavla VI. još uvijek važeće: “Očekivali smo nakon Drugog vatikanskog koncila procvat proljeća, a došla je oštra zima” i “Kroz neku pukotinu dim Sotone ušao je u hram Božji.” Crkvena prisutnost u društvu strogo je ograničena, ali novinari je primjećuju jer iz povijesne perspektive prepoznaju da je Katolička crkva uvijek bila nešto službeno u Argentini. Smatraju nas katoličkom zemljom. Ali krštenja ne postoje, a natalitet je naglo pao – 2023. godine zabilježeno je 460.902 rođenja, najniža brojka u posljednjih 50 godina! Brak više ne postoji – sada su tu “partneri”. Javna prisutnost Crkve je nepostojeća; pojavljuje se u medijima samo kada se donose političke izjave, posebno protiv vlade.

Crkva se mora baviti svojim specifičnim zadatkom: činiti ljude kršćanima, prožimati njihovo ponašanje zapovijedima Svetog pisma i Tradicije te ih voditi prema nebu. Uzastopne krize klera imale su štetan učinak, prije svega jer povećavaju otuđenje društva od kršćanskog ideala. Ne postoji kršćanska kultura. Katolička sveučilišta uključuju djelomičnu teološku formaciju, ali ne ispunjavaju svoju glavnu funkciju da Crkvu učine prisutnom u argentinskom društvu, to jest stvaranje kršćanske kulture. Ne znam za katoličke mislioce koji se ističu kao što je to činio Carlos Sacheri. On je ubijen od strane terorista Narodne revolucionarne vojske (ERP) 1974. godine, pred svojom suprugom i djecom, dok je izlazio s mise u San Isidru.

Statistički pregled Crkve upravo je objavljen s podacima za dvogodišnje razdoblje 2022.-2023. Otkriva se da se broj biskupa povećao: s 5.353 u 2022. na 5.430 u 2023. Istodobno, broj svećenika se smanjio: na kraju 2023. bilo je 406.996 svećenika u cijelom svijetu, što je smanjenje od 734 u usporedbi s 2022. A u slučaju bogoslova, situacija je više nego zabrinjavajuća: od 2012. bilježi se stalan pad, od 108.481 u 2022. na 106.495 u 2023. Drugim riječima, broj svećenika i bogoslova se smanjuje, dok broj biskupa raste! Također, u Argentini je došlo do povećanja broja biskupa: tijekom posljednjih 12 godina broj pomoćnih biskupa se umnožio. Postoje i biskupije u kojima broj biskupa premašuje ili izjednačava broj bogoslova.

Kao katolik, vjerujem u Crkvu i volim je. Želim je vidjeti kako napreduje. Molim za nju i za Vrhovnog Svećenika, za zdravlje njegova tijela i, prije svega, njegove duše. Šezdeset godina nakon zatvaranja Drugog vatikanskog koncila, vrijeme je da se suočimo sa stvarnošću. “Crkva u pokretu,” u potrazi za onima koji ne poznaju Krista ili su se od Njega udaljili, ne smije biti “Crkva koja bježi” od svoje vlastite suštine i misije.

Mons. Héctor Aguer

Nadbiskup u miru iz La Plate

Izvor: Lifesitenews | Quovadisecclesia

Povijest pišu pobjednici. Nakon Drugog svjetskog rata, jugoslavenski komunisti Drugi svjetski rat možda su zapravo napisali svoju verziju, za koju se čak i danas mnogi pristaše propalog režima kunu da je istinita. Ali vrijeme uvijek na kraju osigura da istina izađe na vidjelo. Tako dokumenti u njemačkim arhivima otkrivaju kako je Tito po Staljinovom naputku želio primirje s Hitlerom kako bi se zajednički obranili od angloameričkog iskrcavanja na Jadranu.

izvor slike: Hitler i Broz (twitter)

Bilo je to u proljeće 1942. kada je Tito poslao svog generala Vladimira Velebita u Zagreb s prijedlogom sklapanja primirja s Nijemcima zbog moguće invazije angloameričkih snaga na jadransku obalu, otkriva više različitih izvora dostupnih u njemačkim i austrijskim arhivima.

Dok se skrivao u bespućima zapadne Bosne, Tito je strahovao da bi saveznici uskoro mogli izvršiti iskrcavanje na obalu Jadrana. To mu nije odgovaralo jer bi takvo što značilo brzi kraj njegovih komunističkih ambicija. Pa je u dogovoru sa Staljinom odlučio pokušati s Hitlerom postići primirje. Velebit je tako Nijemcima predložio primirje. U zamjenu za prestanak “terorističke aktivnosti” Tito je očekivao da će mu Nijemci dati dio zapadne Bosne i da ga neće maltretirati.

Staljin je želio Balkan za sebe

Staljinu se nije sviđala ideja da se saveznici iskrcaju na Balkan, koje je sovjetski diktator smatrao svojim satelitom. Čak bi i privremeno primirje s Hitlerom bilo bolje od ovoga. No, njemački zapovjednik stacioniran u Zagrebu, general Edmund Glaise von Horstenau, znao je da o takvim stvarima odlučuje Berlin. Informaciju je prenio kući, ali kada je Hitler doznao za predloženo primirje, odbio je prijedlog rekavši da s banditima ne treba pregovarati, nego ih strijeljati.

Od posebnog je interesa Titova nasilna reakcija 1950-ih, kada su informacije o pokušaju primirja između jugoslavenskih komunista i nacionalsocijalista prvi put izašle na vidjelo u britanskim novinama, koji je sažeo knjigu Tajna fronta austrijskog povjesničara Wilhelma Höttla koji je tijekom rata bio šef njemačke obavještajne službe za istočnu i srednju Europu. Činjenice iznesene u Daily Telegraphu i Yorkshire Postu Tito je nazvao lažnima, a Britance je optužio za klevetu napora NOB-a.

Na kraju se pokazalo da je Broz lagao.

No, kada su 1990-ih otvoreni njemački i austrijski arhivi, upravo je Tito razotkriven kao lažov. Nekoliko njemačkih vojnih zapovjednika, obavještajnih časnika i njima bliskih osoba ostavilo je svoje dnevnike i telegrafske poruke u arhivu, potvrđujući namjere o primirju. Ispada da je jedini lažov sam Tito.

Ivan Sokić/Nova24tv.si

Hrvatska skijašica Zrinka Ljutić je na putu do osvajanja Malog kristalnog globusa u slalomu osvojila bodove u devet od deset utrka u ovoj sezoni, u kojoj je ostvarila tri pobjede (Semmering, Kranjska Gora, Courchevel) i jednom bila druga (Sestriere).

Izvor: Pixsell / Autor: Igor Soban/PIXSELL

Sezonu je otvorila 6. mjesto u finskom Leviju. Potom je u austrijskog Gurglu bila deveta, a u američkom Killingtonu ponovo šesta.

Prvu pobjedu u karijeri i prvu za hrvatsko žensko skijanje u posljednjih 18 godina ostvarila je u austrijskom Semmeingu 29. prosinca prošle godine. Pobjedom je otvorila i ovu godinu, 5. siječnja je slavila u slalomu u Kranjskoj Gori.

Uslijedio je kiks u Flachau gdje je zauzela tek 34. mjesto ostavši bez druge vožnje i bodova. No, u francuskom Courcheveleu se ponovo uspela na najvišu stepenicu pobjedničkog postolja.

U Sestriereu je bila druga iz Amerikanke Mikaele Shiffrin, da bi u Areu zauzela 10. mjesto.

U posljednji slalom sezone u američkom Sun Valleyju je ušla kao vodeća sa 515 bodova ispred Švicarke Camille Rast sa 474 i Austrijanke Katharine Liensberger sa 464 boda.

Desetim mjesto je osvojila 26 bodova, dok je Rast osvojila 18, a Liensberger 45 bodova.
Na koncu je Zrinka slavila sa 541 bodom ispred Liensberger sa 509 i Rast sa 492 boda.

REZULTATI U SLALOMU OVE SEZONE (10)
Levi (Fin) – 6. mjesto
Gurgl (Aut) – 9. mjesto
Killington (SAD) – 6. mjesto
Semmering (Aut) – 1. mjesto
Kranjska Gora (Slo) – 1. mjesto
Flachau (Aut) – 34. mjesto
Courchevel (Fra) – 1. mjesto
Sestriere (Ita) – 2. mjesto
Are (Šve) – 10. mjesto
Sun Valley (SAD) – 10. mjesto

 autor: Hina