”I sam sam, kao beskućnik, bio više puta bolestan. Moliš se Bogu i to je jedina terapija. Ako preživiš, preživiš. Naravno da mnogi umru. U mojoj ruini u bivšem DTR-u bilo nas je 15 do 20. Samo u toj ruini je umrlo četvero ljudi. Nitko u bolnici. Kao što nađeš štakora, tako neđeš i beskućnika. No, nije riječ samo o beskućnicima, već i o onima koji primaju socijalnu pomoć, o starijima, bolesnima, napuštenima, onima koji ne mogu ni do pučkih kuhinja. Siromaštvo je jedan od glavnih uzroka velikog povećanja broja umrlih u Hrvatskoj”, upozorava Mile Mrvalj, istaknuti aktivist i predsjednik Humanitarne udruge Fajter
Vjerojatno najupečatljiviji mogući sugovornik na temu: ‘Sve učestalije povrede prava na zdravstvenu zaštitu (na što upozorava Pučka pravobraniteljica) te pomor starijih i siromašnih hrvatskih građana’ (o čemu ‘vrište’ umirovljeničke udruge), bivši je beskućnik i aktivist Mile Mrvalj. Mile je više ozbiljnih bolesti preležao na hladnom betonu neke od zagrebačkih ruševina, jer mu je bila uskraćena zdravstvena skrb. I osobno je, osim toga, svjedočio kako mnogi beskućnici i usamljenici umiru bez ikakve skrbi, bez podrške sustava i bez imalo utjehe.
Predsjednik Humanitarne udruge Fajter ne krije, naime, da je prije nekoliko desetljeća u Sarajevu vodio vlastitu likovnu galeriju, imao obitelj, svoj dom te troje zaposlenih,…, no kada je bankrotirao, svi su ga napustili. Nakon što je ostao bez stana (stavio ga pod hipoteku za kredit za galeriju) ostavila ga je i supruga te je razočaran u grad, prijatelje i u sve oko sebe odlučio iz Sarajeva doći u svoju drugu domovinu – Hrvatsku (roditelji su mu Hrvati pa ima domovnicu i hrvatsko državljanstvo).
No, tek u Zagrebu je za njega nastupio pravi pakao. Dugih tri i pol godine preživljavao je na ulici te spavao okružen štakorima u ruševinama bivšeg DTR-a. Iz začaranog kruga beskućništva uspio se izvući samo zbog svoje žilavosti i psihičke stabilnosti (velika većina onih koji duže od pola godine provedu na ulici, nikada se ne izvuku). I baš zato što zna koliko teško je isplivati, a lako potonuti, odlučio je svakoga dana ustrajno pomagati ljudima koje su mnogi odbacili, a s kojima je godinama dijelio isto gorko iskustvo.
Vrlo bistar, brutalno iskren te osebujan i duhovit, Mile Mrvalj iznimno je zahvalan sugovornik.
Kako beskućnici i ekstremno siromašni hrvatski građani ostvaruju pravo na zdravstvenu zaštitu?
To i jest najveći problem. Ustav Republike Hrvatske kaže da svaki građanin mora imati zdravstvenu zaštitu, no primatelji socijalne pomoći mogu imati zdravstvenu skrb samo nakon što navrše 65. godinu života, ili u slučaju da su teško bolesni. Primatelji zajamčene minimalne naknade ne mogu ići na redovne liječničke preglede, jer nemaju zdravstvenu zaštitu. Oni, pak, nesretnici koji nemaju ni važeću osobnu iskaznicu, za državu niti ne postoje. Njih institucije ne priznaju pa oni nemaju pravo na zdravstvenu skrb. Poznato je da brojni beskućnici u Hrvatskoj nemaju osobnu iskaznicu jer ne mogu prijaviti prebivalište. Zato najčešće umiru u raznim rupama, ili na ulici.
Znate li mnoge takve slučajeve?
Nažalost, znam. Ne prođe gotovo ni jedan dan, a da ne saznam da je neki beskućnik, ili netko tko je siromašan, na taj način preminuo. Ljudi žive tako kako žive, a kada im uskratiš i zdravstvenu zaštitu, događa se pomor siromašnih.
Zar bi hitna pomoć odbila doći u slučaju da im jave da se na cestu srušio beskućnik?
Ako kolabrira na ulici, hitna dođe, ozljedu sanira i puste ga da ide. Beskućnik nema pravo na rehabilitaciju. Ako je bolestan, ne može liječniku. I sam sam bio više puta bolestan, imao vrućice i neke slabosti. Preležiš to i gotovo. Nemaš kome. Moliš se Bogu i to je jedina terapija. Ako preživiš, preživiš. Naravno da mnogi umru. U mojoj ruini bilo nas je 15 do 20 beskućnika. To je bila bivša tvornica DTR-a u Zagrebu. Samo u toj ruini je umrlo četvero ljudi u te tri i pol godine. Nitko nije umro u bolnici. Umirali su kao štakori. Kao što nađeš štakora, tako neđeš i beskućnika. Nismo to prijavljivali policiji, jer bi onda samo imali problema. Samo ga iznesemo ispred, na ulicu. Sutradan ga netko vidi i nazove policiu i to je to. I danas ne prođe dan, a da mi netko ne javi: znaš Mile da je umro taj i taj… Poznam sve te ljude.
Je li riječ samo o beskućnicima, ili…?
Nije riječ samo o beskućnicima. Govorim i o onima koji primaju socijalnu pomoć, onima koji su ekstremno siromašni, o starijima, usamljenima, bolesnima, napuštenima, onima koji ne mogu ni režije plaćati, koji ne mogu ni do pučkih kuhinja jer su bolesni i stari. Na milost i nemilost dobrih susjeda svi ti ljudi su prepušteni.
Kako komentirate informaciju da su se Pučkoj pravobraniteljici RH tijekom 2021. građani najviše žalili zbog povreda prava na zdravstvenu zaštitu, te što mislite ima li porast smrtnosti veze s tim povredama prava? Postoji li veza između sve većeg siromaštva i velikog skoka smrtnosti hrvatskih umirovljenika?
Naravno da je sve to povezano. Ako ljudi loše žive i loše se hrane, a nemaju odgovarajuće liječenje, naravno da to dovodi do povećane smrtnosti. Ne moraš biti posebno inteligentan da bi to povezao. Na sve to utječe i stres. Ljudi se svakoga dana pitaju kako platiti režije, kako platiti liječenje… Sve to utječe na zdravlje. Plenković, s druge strane, stalno govori o povišici mirovina i bonusima. Mnogi penzioneri nisu ni dobili te povišice i bonuse, jer da bi to dobili, trebali bi se javiti u mirovinsko. A ne mogu bolesni do mirovinskog, niti imaju informacije o svemu tome. Stariji, dementni, bolesni, usamljeni… žive od danas do sutra, dok ih Bog ne pozove na konačnu ispovjed.
Možete liopisati konkretan slučaj nekog građanina koji se nedavno razbolio, a koji se ne može liječiti?
Poznajemo gospođu koja ima 75 godina, a koja je ljetos saznala da ima tumor na mozgu. Taj tumor raste, no ona je tek u prosincu dobila termin za CT pregled. Išla je podići kredit kako bi mogla kod privatnika, no banka ju je odbila. Procijenili su da je rizičan klijent pa se morala zadužiti kod kamatara. Posudila je dvije tisuće kuna, a sada vraća s kamatama. Dobila je tablete protiv zgrušavanja krvi, a morat će uskoro na operaciju, no i to se dugo čeka. Živi sama. Uz povremenu pomoć dobrih ljudi, uspjeva za sada vraćati dug, no možete misliti kako se osjeća. Puno je sličnih slučajave, a mnogo je i onih koji su zapali u dužničko ropstvo. Postoje i pretrage koje stoje po 6000, 7000 i više tisuća kuna i koje siromašni ne mogu platiti. Siromaštvo je definitivno jedan od glavnih uzroka pomora stanovništva.
Od kada, prema vašim saznanjima, traje ‘pomor siromašnih’?
U zadnje tri godine, s tim da je pomor iz godine u godinu sve jači. Dvije godine su veliko povećanje broja umrlih pravdali koronom… No sada, kada nema toliko korone, smrtnost i dalje raste. Glavni uzrok je siromaštvo, a ne korona.
Što bi prvo trebalo učiniti da se beskućnicima i ekstremno siromašnima omogući kvalitetnija zdravstvena skrb?
Treba pod hino zaustaviti masovni odlazak liječnika. Samo prošle godine je Hrvatsku napustilo 1843 doktora i specijalizanta. I da imamo sva moguća prava, nema nas tko liječiti. Liječnici bježe od takvog zdravstva. Vidjeli smo nedavne prosvjede zdravstenih radnika. Ti ljudi pucaju po šavovima, Imaju preko 100 prekovremenih sati, koji im se ne plate. Ne mogu to izdržati. Zbog rasula zdravstvenog sustava, ponovno će nas liječiti ‘baba Vanda’, ili će ići ljudi egzorcisima. Da ne pričamo o poskupljenju lijekova. Mnogima lijekovi neće biti dostupni. Treba, dakle, urediti zdravstvo jer sada imamo raspad sistema. Badava nam na papiru prava. Znaš kako je bilo u bivšoj JNA? Kažu ti: vojnik ima pravo na ovo, ima pravo na ono, no na kraju vele da sva prava prestaju ako komanda tako odredi. Tako je i u zdravstvu: badava ti prava, ako se u praksi ništa ne provodi.
Čini se da ministar Beroš i cijela Vlada odbijaju priznati da veliki problem postoji?
Točno. Oni kao da žive u paralelnoj stvarnosti. Ako ministar socijale kaže da imamo najbolje uređenu socijalnu skrb na svijetu, a siromašni nam masovno umiru, ako tvrdi da u Hrvatskoj ima samo 470 beskućnika, a samo u Zagrebu ih je više od 3000, onda vam je sve jasno. Oni uporno negiraju problem. Priznaju samo beskućnike koji su smješteni u prihvatilištima, a tisuće onih koji žive na ulici i u raznim nepuštenim objektima, ne žele vidjeti. Kako rješiti problem koji ne postoji? Prvi korak bi bio da se prizna istina. Potom, zdravstveni sustav treba dovesti u red. Sada vlada klijentelizam, politička podobnost i korupciju u zdravstvu. Sjećaš se smrti novinara Matijanića? Onaj kirurg iz Splita izjavio je da je čovjek sam kriv što nema nikog tko bi ga dovezao u bolnicu. Ako nemaš koga nazvati, onda crkni! To poručuje poznati kirurg.
Često govorite da su hrvatski premijer i ministri odlijepljeni od stvarnosti, odnosno da je hrvatska stvarnost puno teža i tužnija od slike koju oni nude javnosti? Na osnovu čega to tvrdite?
Evo primjer: osobno sam ovo ljeto bio u bolnici u Vinogradskoj da dobijem novi nalaz pluća. Taj mi je nalaz bio nužan zbog revizije korisnika socijalne skrbi koju provodi Ministarstvo socijale. Sedam sati sam čekao vani na plus 35 stupnjeva, zajedno sa svim ostalim pacijentima. Došao sam u 8.30., a primili su me u 13.30 sati. Zamisli kako je to! Nema osoblja, nema doktora, ali ima nas pacijenata koji stojimo i čekamo. Svi pacijenti čekali su vani, ispred bolnice. Rekli su nam da se ne može unutra. Bilo je slučajeva da ljudima pozli. Mnogi su sjedili u travi. Neki su odustali od pregleda, jer nisu mogli izdržati. A svi koji smo satima čekali, bili smo naručeni! Nitko nije došao preko reda.
Zbog takvih uvjete mnogi se vjerojatno i ne liječe, moguće je da neki i umru ‘prije reda’?
Je, masa ljudi. No, kome govoriti? Zidovima? Nije u mojim rukama moć. Ministar socijalne skrbi tvrdi da je naša socijalna skrb jedna od najboljih, Plenković se hvali velikim uspjesima…, a ne vide ili ne žele vidjeti što se stvarno događa.
izvor: Damir Kramarić/Promise.hr Foto: G. Jakus/Pixell
Povijest pišu pobjednici. Nakon Drugog svjetskog rata, jugoslavenski komunisti Drugi svjetski rat možda su zapravo napisali svoju verziju, za koju se čak i danas mnogi pristaše propalog režima kunu da je istinita. Ali vrijeme uvijek na kraju osigura da istina izađe na vidjelo. Tako dokumenti u njemačkim arhivima otkrivaju kako je Tito po Staljinovom naputku želio primirje s Hitlerom kako bi se zajednički obranili od angloameričkog iskrcavanja na Jadranu.
izvor slike: Hitler i Broz (twitter)
Bilo je to u proljeće 1942. kada je Tito poslao svog generala Vladimira Velebita u Zagreb s prijedlogom sklapanja primirja s Nijemcima zbog moguće invazije angloameričkih snaga na jadransku obalu, otkriva više različitih izvora dostupnih u njemačkim i austrijskim arhivima.
Dok se skrivao u bespućima zapadne Bosne, Tito je strahovao da bi saveznici uskoro mogli izvršiti iskrcavanje na obalu Jadrana. To mu nije odgovaralo jer bi takvo što značilo brzi kraj njegovih komunističkih ambicija. Pa je u dogovoru sa Staljinom odlučio pokušati s Hitlerom postići primirje. Velebit je tako Nijemcima predložio primirje. U zamjenu za prestanak “terorističke aktivnosti” Tito je očekivao da će mu Nijemci dati dio zapadne Bosne i da ga neće maltretirati.
Staljin je želio Balkan za sebe
Staljinu se nije sviđala ideja da se saveznici iskrcaju na Balkan, koje je sovjetski diktator smatrao svojim satelitom. Čak bi i privremeno primirje s Hitlerom bilo bolje od ovoga. No, njemački zapovjednik stacioniran u Zagrebu, general Edmund Glaise von Horstenau, znao je da o takvim stvarima odlučuje Berlin. Informaciju je prenio kući, ali kada je Hitler doznao za predloženo primirje, odbio je prijedlog rekavši da s banditima ne treba pregovarati, nego ih strijeljati.
Njemački general Edmund Glaise von Horstenau (Izvor: Twitter)
Od posebnog je interesa Titova nasilna reakcija 1950-ih, kada su informacije o pokušaju primirja između jugoslavenskih komunista i nacionalsocijalista prvi put izašle na vidjelo u britanskim novinama, koji je sažeo knjigu Tajna fronta austrijskog povjesničara Wilhelma Höttla koji je tijekom rata bio šef njemačke obavještajne službe za istočnu i srednju Europu. Činjenice iznesene u Daily Telegraphu i Yorkshire Postu Tito je nazvao lažnima, a Britance je optužio za klevetu napora NOB-a.
Na kraju se pokazalo da je Broz lagao.
No, kada su 1990-ih otvoreni njemački i austrijski arhivi, upravo je Tito razotkriven kao lažov. Nekoliko njemačkih vojnih zapovjednika, obavještajnih časnika i njima bliskih osoba ostavilo je svoje dnevnike i telegrafske poruke u arhivu, potvrđujući namjere o primirju. Ispada da je jedini lažov sam Tito.
Hrvatska skijašica Zrinka Ljutić je na putu do osvajanja Malog kristalnog globusa u slalomu osvojila bodove u devet od deset utrka u ovoj sezoni, u kojoj je ostvarila tri pobjede (Semmering, Kranjska Gora, Courchevel) i jednom bila druga (Sestriere).
Sezonu je otvorila 6. mjesto u finskom Leviju. Potom je u austrijskog Gurglu bila deveta, a u američkom Killingtonu ponovo šesta.
Prvu pobjedu u karijeri i prvu za hrvatsko žensko skijanje u posljednjih 18 godina ostvarila je u austrijskom Semmeingu 29. prosinca prošle godine. Pobjedom je otvorila i ovu godinu, 5. siječnja je slavila u slalomu u Kranjskoj Gori.
Uslijedio je kiks u Flachau gdje je zauzela tek 34. mjesto ostavši bez druge vožnje i bodova. No, u francuskom Courcheveleu se ponovo uspela na najvišu stepenicu pobjedničkog postolja.
U Sestriereu je bila druga iz Amerikanke Mikaele Shiffrin, da bi u Areu zauzela 10. mjesto.
U posljednji slalom sezone u američkom Sun Valleyju je ušla kao vodeća sa 515 bodova ispred Švicarke Camille Rast sa 474 i Austrijanke Katharine Liensberger sa 464 boda.
Desetim mjesto je osvojila 26 bodova, dok je Rast osvojila 18, a Liensberger 45 bodova. Na koncu je Zrinka slavila sa 541 bodom ispred Liensberger sa 509 i Rast sa 492 boda.
REZULTATI U SLALOMU OVE SEZONE (10) Levi (Fin) – 6. mjesto Gurgl (Aut) – 9. mjesto Killington (SAD) – 6. mjesto Semmering (Aut) – 1. mjesto Kranjska Gora (Slo) – 1. mjesto Flachau (Aut) – 34. mjesto Courchevel (Fra) – 1. mjesto Sestriere (Ita) – 2. mjesto Are (Šve) – 10. mjesto Sun Valley (SAD) – 10. mjesto
Iako je Britansko Carstvo uspjelo osnovati svoju prvu koloniju u Irskoj tek 1556., što je nekoliko desetljeća nakon što su Portugal i Španjolska kolonizirale zemlje na afričkom i američkom kontinentu, ono je ipak postalo sinonim za globalni sukob zbog svoje mreže dominiona i kolonija koje se protežu po cijelom svijetu. – piše Florian Zandt na statista.com. – Britanija je napala ili izazvala sukob na području 171 države, što je skoro 90% svijeta… – donosi i Daily Mail.
Kao što pokazuje prvi grafikon iz naše nove serije sadržaja ‘InFact’, iako nisu svi postali dijelovi britanskog imperija, britanski ratni napori poštedjeli su samo nekoliko zemalja u svijetu.
Prema knjizi “All the Countries We’ve Ever Invaded: And the Few We Never Got Round To”, postoje samo 22 zemlje koje Britanija nikada nije napala. Na karti nema puno praznina, ali neke od značajnijih uključuju Švedsku, Bjelorusiju i Vatikan.
Najveće mrlje mogu se vidjeti na afričkom kontinentu, gdje je samo Royal African Company, koja je osnovana 1660., bila odgovorna za prisilno uklanjanje 212.000 robova iz njihove domovine i njihovo otpremanje u engleske kolonije u Americi između 1662. i 1731. godine.
Britansko carstvo, u svojim različitim sljedovima, može se smatrati jednim od najdugovječnijih zapadnih carstava na svijetu. Njegova prva stalna prekomorska kolonija u Americi osnovana je 1607. u Jamestownu u Virginiji, dok je Hong Kong, njegov posljednji veliki prekomorski teritorij, predan Kini 1997. godine.
Godine 1920. carstvo je pokrivalo otprilike 13.700.000 četvornih milja ili 24 posto ukupne kopnene površine Zemlje – donosi statista.com.
Znači, od 193 države koje su članice UN-a Britanija nije napala samo njih 22, što znači da su napali ili izazvali sukob na području 171 države, što je skoro 90% svijeta.
A kakav je odnos Velike Britanije prema Hrvatskoj najbolje je ilustrirao povjesničar Željko Sakić u članku iz 2016. na portalu Narod.hr s naslovom:
Velika Britanija i Velika Srbija su geopolitička prijetnja Hrvatskoj!
Projekt Velike Srbije nedjeljivo je vezan uz vanjsku politiku Velike Britanije.
“Velika Britanija odigrala je ključnu ulogu u radu Haaškog suda i neprocesuiranja cijelog vrha JNA i KOS-a za zločine u Hrvatskoj i politici koju je taj sud vodio kako bi se izjednačili agresor i žrtva.” – piše Sakić…
“Nakon drugog svjetskog rata, zbog sramotne odluke Harolda MacMillana, dogodila se tragedija u Bleiburgu. MacMillan je bio opunomoćeni ministar pri glavnom stožeru savezničkih snaga, koji je kasnije promoviran u lorda Stocktona. Isti taj McMillan je 1957.g. postao premijerom Velike Britanije.” – vrlo znakovito, čovjek koji je izravno odgovoran za smrt stotina tisuća ljudi bude nagrađen mjestom Prvog ministra Velike Britanije.
“Koliko su u britanskim vladajućim krugovima bili svjesni uloge u zločinu koji se dogodio govori i činjenica da su autora knjige ‘Ministar i pokolji’, objavljene 1986. godine od ruskog grofa Nikolaja Tolstoja, rođenog u Engleskoj, optužili za klevetu i u sudskom procesu knjiga je zabranjena i povučena iz prodaje, pa čak i iz knjižnica. Proces je bio zatvoren za javnost, a ruskom grofu Nikolaju Tolstoju je izrečena novčana kazna od 1.500.000 funti uz dodatnih milijun funti za sudske troškove. Nikada nikome nije izrečena toliko velika novčana kazna u Velikoj Britaniji.“ – zaključuje Željko Sakić.
Web stranica croativ.net koristi cookies kako bi poboljšali iskustvo. Nastavkom korištenja ove stranice slažete se sa našim uvjetima korištenja. PostavkePRIHVAĆAM
Privacy & Cookies Policy
Privacy Overview
This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these cookies, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may have an effect on your browsing experience.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.