Professor emeritus Nenad Kecmanović načinio je u beogradskoj Politici retrospektivnu analizu fenomena i politike muslimanskog bošnjaštva, koje će uskoro navršiti svoj trideseti rođendan. To je ujedno i analiza novijeg unutarnjeg razvoja Bosne i Hercegovine, koncepta i politike Alije i Bakira Izetbegovića, vođā Stranke demokratske akcije, prema drugim dvama narodima, prema velikim silama i prema ideji bošnjaštva kao nacije. Tekst skupa s naslovom i međunaslovima prenosimo u prijevodu na hrvatski i s nužnim napomenama s Hrvatskog neba, i to kao zanimljivo i argumentirano „gledanje iz drugog kuta“.

Kecmanović upire prstom u pretenzije bošnjačkih političara da se Srbe, Hrvate i pripadnike ostalih naroda te čitavu tu zemlju, zloporabom pojma „građanstva“, podčini Bošnjacima kao novostvorenom konstruktu, kao većinsko-vladajućem narodu-naciji, slično kao u tursko doba.

Nasuprot unitarizaciji i isključivoj vladavini najbrojnijeg naroda, srbijanski profesor i publicist zastupa model konsocijacije. u kojem tri naroda odnosno zasebne zajednice imaju politička prava na iskazivanje i ustavne oblike zaštite i zastupanja svoje autonomne volje.

Ima jedna neobična pojava u Bošnjaka. I nacionalističko-vjerske stranke, poput SDA-e, jednako kao i anacionalne ili multinacionalne tvrde da zastupaju sve građane BiH te se zauzimaju za građansko društvo i građansku državu. A kada ih zapitate gdje su vam ti građani, „hajde uprite prstom”, ispostavi se sve gol musliman Bošnjak, i poneki Željko i Bogić.

Uostalom, kada ljude bilo gdje u svijetu upitate šta su, odgovorit će vam otprve: Ja sam Slovenac, Mađar, Nijemac, Japanac itd. Nitko ne će reći „Ja sam građanin”. Neće čak ni aktivist civilnog sektora, iako nacionalnu identifikaciju poistovjećuje s primitivizmom, fašizmom, iako kritizira „nacionalne torove”. To znači da nacionalno identificirane ne-građane izjednačuju sa sitnom stokom, a upravo je tolerancija jedan od osnovnih atributa građanstva.

Kao da su preskočili pouku iz povijesti da su i građanstvo i nacionalizam blizanci rođeni u Velikoj francuskoj revoluciji. Tijekom daljnje povijesti blizanci su se razvijali u uzajamnoj konkurenciji pa sve moderne političke zajednice imaju građanstvo ili nacionalizam kao svoj temelj. Danas gotova da i nema građanina koji se ne osjeća pripadnikom nacije, i ne stavlja nacionalni identitet kao prvorazredni. Dođu li u koliziju, pobjeđuje ono što je nacionalno. Nacionalna država nastala je rušenjem feudalnih međa radi ekonomskih interesa nastupajuće buržoazije ili kao posvudašnji Levijatan (Hobbes), ili kao minimalni noćobdija, s neotuđivim individualnim pravima i slobodama (Locke). Bila je, zatim, faza „socijalne države blagostanja za sve”, koja je progresivnim oporezivanjem korigirala učinke kapitala nezasitnoga u ostvarivanju dobiti.

A onda su gđa Thatcher i g. Reagan preskupu državu velikih socijalnih davanja zamijenili raspojasanim mehanizmom tržišta, te izvornu ideologiju građanstva – liberalizam – zamenili surovim neoliberalizmom. Poslije pada Berlinskog zida taj pljačkaški kapitalizam globaliziran je putem tranzicije bivših socijalističkih zemalja. Domaća gospodarstva stavljena su u zavisnost od multikorporacija [multinacionalnih kompanije, nap. prev.], a države u vazalni status. Globalno širenje demokraciju je od vladavine naroda preokrenulo u vladavinu američkog naroda. A zaštitu ljudskih prava svelo na zaštitu prava američkih građana u inozemstvu.

BiH je bila primjer višestruka dramatičnog stresa: raspad države (SFRJ), višenacionalna zajednica bez dvije trećine većine, tri naroda s različitim vizijama budućnosti zemlje, teritorijalno-etnička izmiješanost, izvana induciran građanski rat na nacionalno-vjerskoj osnovi, ekonomska i politička tranzicija, tanke predsocijalističke građanske tradicije. I sve to usporedno.

Srbi, znatno manje Hrvati, za KundK [austro-ugarske, nap. prev.] aneksije i Kraljevine SHS [Srba, Hrvata i Slovenaca, nap. prev.] razvili su jezgru građanske klase u većim gradovima (trgovina, bankarstvo, sitna proizvodnja). No ono što su im susjedi Hrvati i „njihovo cvijeće” [aluzija na muslimane kao „cvijeće“ hrvatskog naroda, nap. prev.] oteli u doba NDH, to im je socijalizam nacionalizirao. Muslimani, kao još „ne-nacija”, agrarnom su reformom izgubili begovski zemljoposjed („jedan od 11 genocida” [nad njima, nap. prev.]), a nisu imali gotovo nikakve predsocijalističke građanske tradicije. Moglo bi se reći da su preskočili tu fazu u povijesnom razvoju; a nema građanstva bez povijesti građanstva. Odakle onda upravo njima opsesivno građanstvo [inzistiranje na tomu da se BiH ne sastoji od pripadnika triju naroda i manjina, nego od „građana“ kao „abstraktnih“ državljana, nap. prev.]?

Presudan je bio susret [Alije] Izetbegovića i [Warrena] Zimmermanna [posljednjeg američkog veleposlanika u SFRJ, nap. prev.]. Kada mu je veleposlanik tada jedine supersile stavio pred oči da SAD ne će poduprijeti fildžan-Muslimaniju, jer da to nije u skladu s američkim vrjednotnim sustavom, nego jedino cjelovitu građansku, multikulturnu, demokratsku BiH, sinulo mu je. Umjesto da „uzme onoliko Bosne koliko muslimani mogu u perspektivi kontrolirati” i pretvori ju u džamahiriju [islamsku republiku po uzoru Gadafijeve Libije, nap. prev.], mogao bi uz pomoć jedine supersile načiniti od cijelog BiH Islamistan [tvorenica od imenice „islam“ i drugog dijela naziva niza islamskih država – takozvani „-stanovi“ – u Središnjoj Aziji odnosno na indijskom potkontinentu, nap. prev.] vrati zlatno doba turskog vakta [turcizam koji znači doba, razdoblje s određenom vladavinom i unutarnjim odnosima] kad je sva Bosna bila begovska zemlja. Vizionar šerijatske države [u šerijatskim zemljama državni zakoni moraju biti usklađeni s učenjem islama onako kako to tumače vladajuća vjerska vodstva i imaju se primjenjivati na sve državljane bez razlike, pa i na inovjerce i bezvjerce, nap. prev.] preodjenuo se preko noći u vođu svih Bosanaca i Hercegovaca. Međutim, Amerikanac mu nije uskratio dio Bosne da bi mu je dao cijelu, nego da mu ne bi dao ništa, osim „nedovršenih poslova u Bosni”. Ako ne prije, a ono u Daytonu moralo mu je postati razvidno da je Clinton bombardirao Srbe da bi ih sveo sa 75 psoto na 49 posto ozemlja, a njima [Muslimanima-Bošnjacima, nap. prev.] dao 25 posto i rasporedio ih u zajednički entitet s Hrvatima. Lordu Owenu rekli su [naime] pri njegovu polasku u BiH da sve može [učiniti po svomu], ali da [što god učinio] „muslimani ne smiju ostati sami” [tj. ne smiju imati svoj vlastiti, isključivi entitet, nap. prev.].

Titulirali su Aliju i kao vođu cijeloga građanskog BiH-a i istodobno nacionalnog vođu Bošnjaka, ali kada su god ozbiljno pregovarali (Lisabon, Ženeva, Dayton), nisu zvali članove tronacionalnog Predsjedništva BiH, nego vođe triju nacionalnih pokreta. U Daytonu s Alijom nisu bili [Mirko] Pejanović i [Stjepan] Kljujić [ratni članovi Predsjedništva BiH, iz Sarajeva, koji su među velikom većinom Srba i Hrvata smatrani dijelom malobrojne skupine „Alijinih“ Srba i Hrvata, dakle anacionalnih ili premalo nacionalnih, a previše bosanskohercegovačkom unitarizmu predanih javnih djelatnika, nap. prev.], nego [Haris] Silajdžić, naspram Slobe [Miloševića] i [Momčila] Krajišnika, Franje [Tuđmana] i [Krešimira] Zubaka.

I sam Alija prisjetio se potkraj rata da „borci ABiH [Armije BiH] ne ginu za apstraktnu ideju Bosne, koju ne će ni Srbi ni Hrvati, nego za opstanak bošnjačkog naroda”. Ali, badava, za Alijom su se svi „ufurali u furku” [uklopili u modni trend, nap. prev.] o građanskoj državi, o građanskom društvu te i dan-danas vjeruju da su građani i odašilju apele imperiju u Washington, a kod kuće prakticiraju nacionalizam unitarnog tipa.

Zašto? Zato što zastupničku demokratiju svode na ’jedan čovjek – jedan glas’ iliti dominaciju najbrojnijih, iako je još J. St. Mill upozorio da većinska demokracija u višenacionalnim zajednicama vodi u teror većine. Zato danas postoji pravilo: za nacionalne države (dvije trećine jedne nacije) – većinski izborni sustav, a za višenacionalne – konsocijacija [takav oblik demokratske vladavine u kojem su svakoj zajednici – narodnoj, vjerskoj, jezičnoj… – zajamčena posebna politička prava kao zajednici, nap. prev.] s jakim autonomijama i pravom veta u slaboj središnjoj vlasti. Primjeri Švicarske i Belgije svjedoče da konsocijacija nije zaprjeka ni gospodarskom razvoju ni razvoju građanskog društva.

U Daytonu je od BiH načinjena teritorijalno-etnička konsocijacija i odgovarajuća institucionalna struktura (demokratski ustav, višestranačje, pošteni i pravični izbori). Protektorat u figuri visokog predstavnika (v. p.) trebao je, sukladno Daytonu, tijekom 10 godina „savjetima, ohrabrivanjem, usmjerivanjem…” sve obaviti. Ispostavilo se pak da to ne će ići planiranom dinamikom, pa je već davni v. p. [Carlos] Westendorp dobio diktatorska bonnska ovlaštenja. [Wolfgang] Petritsch, [Paddy] Ashdown i drugi neprestanim su institucionalnim intervencijama mijenjali, kršili i dopunjavali ustav, pa ga više nisu poštovali ni domaći akteri. U čemu je bio problem?

Po vodećem tranzitologu Ralfu Dahrendorfu, za kreiranje i uhodavanje institucionalnih promjena u postkomunističkim zemljama bilo je dovoljno šest godina, no za građansko društvo kao zajednicu građana bila je nužna građanska politička kultura, za koju je isti autor predvidio najmanje 60 godina. Imao je na umu Češku, Mađarsku, Slovačku i druge s bogatom građanskom tradicijom od prije socijalizma, koja u BiH-u nije postojala. Najmanje [je nje bilo] kod muslimana, koji su tijekom tranzicije tek dovršavali nacionalno formiranje (ime, jezik, institucije, simboli, osnivačka žrtva).

Nacionalizmu ne treba sila da bi integrirao društvo, nacionalno jedinstvo dolazi spontano, organski, na temelju familijarnih osjećaja bliskosti i pripadnosti. Samoljepivim svitkom, a ne valjkom. Da bi neko društvo bilo građansko ili nacionalno, potrebno je da se uskladi razvoj odgovarajućih povijesnih, institucionalnih i kulturnih elemenata. Samoljepivim svitkom odozdol, a ne valjkom odozgor. A protektorat je uzaludno pokušavao da nasiljem institucija svlada otpor društva, povijesti te političke kulture. Otpor tradicije, vjere, jezika, običaja, mitova, kolektivnih sjećanja i osjećanja, te obrazaca ponašanja čitavih naroda.

Građanstvo podrazumijeva toleranciju, povjerenje, slobodu, udruživanje, no ono ima i naličje u pohlepi, sebičnosti, egoizmu. Globalizacijom je ono iscrpilo svoje unutarnje povijesne potencijale pa već živimo u višepolarnom svijetu otpora nacionalnih političkih kultura i resuverenizacije nacionalnih država.

Izvor: Politika | Hrvatskonebo | Croativ.net