Jest da je dio dvora bio protiv Ferdinandove reorganizacije Carstava, zbog gubljenja privilegija, a posebno i mađarski iredentizam prema Hrvatima, pa nije ni čudno što sada Mađari žale na Trianon i za ‘dvije trećine teritorija kojeg su ‘izgubili’ (u stvari nikad i nije bio njihov!) A sve je moglo biti drugačije!

” Rat, rat, odmah rat. 26 puta ste mi rekli da treba ići u rat protiv Srbije. Zar zbilja mislite da ću zbog jedne male zemlje uništiti cijelu Europu?! “

Ovako je otprilike izgledao odgovor vladara Austrougarske Monarhije Franje Josipa I. svojem načelniku glavnog stožera generalfelsmaršalu Franzu Conradu grofu von Hötzendorfu.
Grof von Hötzendorf je 26 puta tražio da AU Monarhija krene u rat protiv Kraljevine Srbije.
Car Franjo Josip I. je 26 puta odbio taj zahtjev. Nije želio nikakav rat. Makar i rat koji bi, kako je von Hötzendorf rekao, bio preventivan.
No, 27. put ga nije mogao odbiti. Jer, 27. put dok je grof von Hötzendorf tražio rat, u rat se moralo i krenuti.

Dana 28. lipnja 1914. godine u Sarajevu, jedan maloumnik, u uvjerenju da čini dobro djelo i da time donosi slobodu, je ubio jednog čovjeka.
Ime tog maloumnika je Gavrilo Princip.
Ime tog ubijenog čovjeka je nadvojvoda Franjo Ferdinand, austrougarski prijestolonasljednik.

Svi znamo do čega je to dovelo i zašto. No, u ovoj priči ćemo razjasniti i nešto što nikad nije objašnjeno – zašto je Franjo Ferdinand ubijen i zašto taj čovjek nije smio biti nikada ubijen.

Kroz nekoliko manjih priča ćete doznati sve ( ili gotovo sve ) što vas zanima o ovoj temi. Kao što ćete doznati i to što je taj rat trebalo spriječiti i na koji način.
Stoga, zavalite se negdje u debelu hladovinu, skuhajte si kavicu, a pušači neka zapale garicu, te krenimo na putovanje u povijest. Povijest, koja se nije trebala dogoditi.

Prijestolonasljednik i Trijalizam

Početkom 20. stoljeća, AU Monarhija je bila, zapravo, Potemkinovo selo.
Izvana sva u sjaju, blještavilu i bogatstvu je bila sušta suprotnost onome iznutra. A iznutra je bila nagrižena nezadovoljstvom naroda diljem Carstva.
Hrvati, Česi, Srbi, Slovaci, Slovenci, Bošnjaci, Ukrajinci, Poljaci… Svi ovi narodi su bili utamničeni u okviru Austrougarskog Carstva. I svi su željeli slobodu.
No, pod krutom vladavinom bečkog dvora, san o slobodi je bio samo san. Svi su htjeli nezavisnost i samostalnost. Ali, dok je na tronu Franjo Josip I. od toga ništa. On je bio vladar starog kova. Smatrao je da mu je vlast dana od samog Boga i tako je i vladao.

No, krajem 19. stoljeća, nešto se promijenilo.
Prema pravu nasljeđivanja trona, Franju Josipa I. je trebao naslijediti njegov sin princ Rudolf.
Ali, 30. siječnja 1889. godine, sve će se promijeniti.Tog dana, princ Rudolf i njegova ljubavnica 17-godišnja Marija Vetsera bivaju ubijeni. Iako je službeno objavljeno da je Rudolf ubio Mariju i sebe, prava istina je ta da je ubijen ( o tome u jednoj drugoj priči ).
I raspored nasljedstva se drastično promijenio.

Franju Josipa je, po pravu, trebao naslijediti tad njegov brat Maksimilijan. No, nije mogao jer je ubijen još prije 23 godine, 1866. godine u Meksiku. Tad je pravo pripalo drugom carevom bratu, nadvojvodi Karlu Ludwigu. No, kad je 1896. godine umro i Karl Ludwig, pravo je pripalo njegovom sinu, mladom nadvojvodi i carevom nećaku Franji Ferdinandu.
Ferdinand je tad imao 33 godine i bio je krajnje nezainteresiran za vladavinu. Jedine strasti koje je imao su bile lov i njegova djevojka, a ubrzo i zaručnica Sophia Chotek, koju je upoznao dvije godine ranije na jednom balu u Pragu.

No, dolaskom na korak do trona, Franjo Ferdinand je stvorio još neke strasti.
Jedna od njih su bile i modernizacija vojske i zagovaranje mira, te restauracija umirućeg Carstva.

Franjo Ferdinand je bio pragmatičan čovjek. Uvidio je da Carstvo, ako nastavi tim smjerom, neće dugo opstati. I, iskreno, bio je u pravu.
Ruku na srce, da rata nije ni bilo, a da je netko drugi postao Car, AU Monarhija bi se raspala kao kula od karata.

No, Ferdi je shvatio da, ako Carstvo želi opstati, njegovi podanici moraju također opstati.
To jest, opstati kao podanici Carstva. Dakle, zajedno.

A to zajedništvo se moglo postići samo i isključivo ravnopravnošću za sve. Nebitno radi li se o Austrijancima, Ugarima ili Slavenima.
I tu dolazi sad ideja o Trijalizmu.

Ta ideja nije bila proizvod Franje Ferdinanda. Ona je postojala još prije. Ali, on ju je modernizirao i preinačio u nešto što je trebalo funkcionirati.
Doduše, on je to napravio samo u mislima i na papiru. Jer, do toga nije moglo doći sve dok je na vlasti Franjo Josip, njegov stric. On se gnušao takvih zamisli. Da Slaveni budu jednaki s Germanima? Nikako.
Ali, Franjo Ferdinand je shvatio da je opstanak Carstva moguć jedino na taj način i nikako drugačije.

Svi narodi u Carstvu bi bili jednaki i ravnopravni apsolutno u svemu. I ta Trojedina monarhija je trebala biti sastavljena od Austrijanaca, Ugara i svih Slavena koji žive u monarhiji. A taj plan je imao i svoj takoreći podplan gdje su se Slaveni trebali okupiti pod Hrvatima. Nije da bi sad Hrvatska bila ogromna i da bi mi bili neke kao face. Ne. Ali, Hrvatska je trebala zastupati sve slavenske narode. O zemljopisnom izgledu Hrvatske ne bih, jer taj plan nije nikad bio izveden i može se samo nagađati kako bi izgledala Hrvatska. No, smatra se da bi Bosna i Hercegovina bila u njenom sastavu.
Kakve bi to posljedice bile, dugoročno gledano, isto možemo samo nagađati. No, ako ćemo iskreno, Hrvati u BiH danas ne bi bili svrstani kao građani drugog reda.

Bez obzira na sve, ta Trojedina monarhija je trebala biti provedena u djelo čim bi Ferdinand došao na prijestolje.
I ta Trojedina monarhija se ne bi zvala tako ( to je naš naziv ), već je bilo u planu da se nova država zove Sjedinjene države velike Austrije.
Ono, jest da naziv nije baš nešto ravnopravan, ali se mora priznati da bi dobro zvučalo 

No, taj plan je imao u svoje protivnike. Prvenstveno bečki dvor i Ugare. Ugari nisu htjeli odustati od mađarizacije i svojatanja Hrvatske, a dvorska kamarila Beča je, posve bezrazložno, strahovala da će izgubiti privilegije.

No, Franjo Ferdinand je u tom stavu bio krajnje ozbiljan i počeo je mnogima smetati.

2. Politički utjecaj

Nadvojvoda Ferdinand je imao veliki utjecaj na Kaisera. I ne. Nije riječ o Franzu Beckenbaueru  nego o njemačkom caru Willhelmu II.
Obojica su bili lovci i brzo su našli zajednički jezik.

Njemački car je držao podršku Austriji što se tiče vanjske politike. Čvrsto je stajao uz AU Monarhiju i njegovi stavovi su bili nepromijenjeni.
1908. godine, dok je AU anektirala BiH, Srbija i Crna Gora su bile uzrujane, a Rusija je odmah stala uz njih. No, Njemačka je zaprijetila Rusiji i stanje se brzo smirilo. Jer, Rusija tad nije bila spremna ni za kakav rat, budući da se još oporavljala od teškog poraza u ratu s Japanom 1904. godine.
1911. godine, tokom Agadirske krize, Njemačka je zazveckala oružjem. No, na tome je samo i ostalo. Jer, opet je Ferdinand utjecao na Kaisera i nije došlo do eskalacije.

Ferdinand je vjerojatno bio jedini koji je imao utjecaj na Kaisera. Znali su do dugo u noć razgovarati i raspravljati o političkim prilikama i neprilikama u Europi i svijetu.

Što se tiče odnosa prema Srbiji i Crnoj Gori, tu je Ferdinand zauzimao lakši stav od cijelog bečkog dvora. Čemu guranje i busanje i prepirke, kad se sve može mirnim putem riješiti.
Isto tako, Ferdinand nije mogao smisliti von Hötzendorfa. Nazivao ga je beskrupuloznim karijeristom. I, ruku na srce, nije pogriješio nimalo. Jer, ovaj je stvarno bio takav.

Što se tiče BiH, tu je nadvojvoda Ferdinand imao najmanje utjecaja. BiH je ostala kao upravna zona Oskara Potioreka i čak ni sam prijestolonasljednik nije tu mogao ništa. Jer, Potiorek, koji nije bio ništa bolji od von Hötzendorfa, je imao debelo zaleđe na dvoru i bio je nedodirljiv.

I stoga čudi reakcija terorističke organizacije Mlada Bosna u njihovim izjavama da je Ferdinand tiranin i da ih ugnjetava.
Tko je njih ugnjetavao? Kada? Najobičnije gluposti usijanih balavih glava.

I, jos nešto što se tiče odnosa sa Srbijom i Crnom Gorom.
Ferdinand je vjerojatno jedini na dvoru bio koji je zagovarao da se NE IDE U RAT protiv tih zemalja. Bio je itekako svjestan što sve može proizaći iz toga. Bio je svjestan vojnih saveza po Europi i bio je svjestan da bi to uništilo svaku nadu za mir.
Nažalost, kako rekoh, bio je jedini.

3. Atentat i početak rata

28. lipnja 1914. godine, u dobro pripremljenom atentatu, nadvojvoda Ferdinand je ubijen zajedno sa svojom voljenom suprugom Sophijom. Istina, umjesto Sophie je trebao biti ubijen Potiorek. No, ispalo je kako je ispalo.

I zanimljiva stvar u vezi atentata je bila ta da je sve vuklo na zavjeru dvorske kamarile.
Oni nisu bili u dosluhu s teroristima iz Mlade Bosne. Ali, omogućili su im pristup.

Naime, danima prije dolaska prijestolonasljednika u Sarajevo, po svim dnevnim novinama je bilo razvikavano da će ovaj doći. Kao i kad će doći, s kim, gdje, zašto, kojom rutom će se kad kretati i tako dalje.
A na prijestolonasljednika je već prije bilo nekih pokušaja atentata. I onda samo osiguranje je bilo Bože sačuvaj.

Rutu kretanja je čuvalo samo 60 policajaca i nekoliko agenata. Samo 60. U cijelom Sarajevu. A Sarajevo tad više nije bio neki mali grad, nego poprilično velik grad. I osiguravati nekoliko kilometara rute i neke punktove sa samo 60 policajaca i o tome obavijestiti putem novina je bila ništa drugo nego najobičnija pozivnica atentatorima.
To ispada kao da je sam Ferdinand držao natpis ” Tu sam, ukokajte me “.

Dakle, totalni promašaj od osiguranja. Ali, kad se uzme da je rutu sastavio Potiorek i da je isti taj klipan sastavio i osiguranje, to onda nije promašaj nego odlično obavljena stvar.
Potiorek i von Hötzendorf su vjerojatno svršavali od sreće svaki puta dok bi netko spomenuo riječ rat.
I sad im se prilika za rat i pružila. Konačno će se obračunati sa Srbijom i Crnom Gorom i to će kratko trajati.
Mo’š mislit.

Ova dva idiota su zakuhala takvu kašu da ju svijet i dandanas probavlja. Više od jednog stoljeća poslije.

Dakako, mali rat protiv Kraljevine Srbije se u nekoliko dana pretvorio u ogromni rat cijelog svijeta i povratka više nije bilo.

Dakako, nisu samo oni krivci za to. Krive su i organizacije Mlada Bosna i Crna Ruka. Ti teroristi su htjeli ubiti nadvojvodu Franju Ferdinanda. I to im je i uspjelo. I što su dobili time?

Dobili su zemljopisno proširenje koje i danas izaziva tenzije. A isto tako su dobili i skoro uništenje cijelog srpskog naroda. Jer, uistinu je malo nedostajalo da taj narod nestane. Dakle, najobičniji nevini ljudi kojima rat nije nikada bio riješenje nizašto. Ljudima poput mene i vas. Obični srpski čovjek nije nikada bio za rat. Kao niti itko normalan igdje na svijetu. I kriviti sve Srbe za početak Prvog svjetskog rata je u najmanju ruku teški idiotizam.
No, nekoliko Srba jest krivo za početak Prvog svjetskog rata. Kao i nekoliko Austrijanaca i nekoliko Francuza i Rusa.
A poseban idiotizam je kriviti Njemačku za početak Prvog svjetskog rata. Ona je samo ispunila svoju savezničku obavezu. Kao što je i Rusija ispunila prema Srbiji i kao što je Francuska ispunila prema Rusiji.

Isto tako, kriviti samo jednu stranu, a ne obazirati se ja drugu stranu je također kretenizam svoje vrste.

4. Zašto Ferdinand nije smio biti ubijen

Ubojstvo prijestolonasljednika nadvojvode Franje Ferdinanda je bio čisti kretenizam i samo iskra koja je zapalila već spremno bure baruta. Samo iskra. To je bio samo povod. Uzroci su bili veliki i nepremostivi.
Nepremostivi za idiote. Premostivi za normalne ljude.

I ubojstvom Franje Ferdinanda je taj kretenizam izašao na vidjelo. Svi su objavili rat svima i, pazi idiota, VESELILI su se odlasku u rat. Po svim glavnim gradovima Europe su se radile doslovno zabave i proslave u čast izbijanja rata. Zamislite samo tu situaciju. Na tisuće i desetke tisuća ljudi se veseli odlasku u rat. A toliko će ih, u prosjeku, dnevno pogibati tokom te 4 godine rata.

Nadvojvoda Ferdinand nije bio svetac. Imao je on i svojih mana. Kao i svaki čovjek. No, u jednom nije imao manu. A to je bila razborita politika.
Nije se nikada zalagao za rat i rat protiv ikoga je držao kao onu posljednju, zadnju opciju.
Za razliku od von Hötzendorfa i Potioreka. Kao i za razliku od Mladobosanaca i Crne Ruke.

I sad glavno pitanje – zašto nadvojvoda Franjo Ferdinand nije nikad smio biti ubijen?

Kao prvo, ne bi izbio rat. Ne tada. Do rata bi sigurno došlo poslije. To se nikad ne zna. Ali, tad ne bi.

Drugo, taj čovjek je imao viziju ravnopravnosti u cilju očuvanja Carstva. Dakako, ta vizija se nije svidjela ni dvorskoj kamarili ni Vladi Kraljevine Srbije. No, nebitno.
Jer, da je ta vizija zaživjela, povijest kakvu znamo bi bila doslovno drugačija. I to za 180 stupnjeva što se kaže.

Razmislite sad o ovome.

Nema ubojstva prijestolonasljednika, nema povoda za rat.
Nema rata i AU Monarhija ostaje. Ako Monarhija ostaje, nema ujedinjenja s Kraljevinom Srbijom i nema velikosrpske tiranije po Kraljevini SHS, odnosno Kraljevini Jugoslaviji.
Nema tiranije, nema ubojstva Stjepana Radića, nema progona Hrvata, nema odgovora na to. A nema odgovora u stilu ustaškog pokreta i nema podjele koja i dandanas razara naše društvo.

Nema rata i onda Rusija ne ulazi u nešto čega nema, logično.
Nema Rusije na bojištu i nema operacije izazivanja nemira u Rusiji od strane njemačke obavještajne službe. A nemiri su bili ništa drugo nego prebacivanje vlakom iz Švicarske u Rusiju jednog bjegunca iz Rusije. A ime tog tipa je Vladimir Iljič Lenjin.
Nema Lenjina, nema revolucije i nema komunizma. Nema komunizma, nema crvenog terora, nema na stotinu i više milijuna ubijenih nevinih ljudi. Nema Staljina, nema ničega toga.

Opet, što se tiče Njemačke, nema rata i Njemačko Carstvo opstaje. Carstvo opstaje i nema Weimarske Republike, nema strašne inflacije, nema nemira i nema jednog tipa s brčićima. Da, nema Dolfika. Kaiser ostaje na tronu i sve pet. A ako Carstvo ostaje i nema Adolfa, onda nema ni Drugog svjetskog rata, ni Hladnog rata niti Korejskog ni Vijetnamskog ni pitaj Boga koliko izraelsko-arapskih ratova. Naposljetku, ne bi bilo ni Bleiburga ni Križnog puta ni 45 godina smrdljive Jugovine ni Domovinskog rata.

Zamislite samo kakva bi Hrvatska bila sada da smo ostali pod Austrijom uz samoupravu koju bi nam Ferdinand svojom vizijom dao. Bili bi država za ugledati se.
Zamislite samo taj sjaj i tu moć i tu raskoš… Nevjerojatno nešto.

Stoga, ako ćemo sad malo biti lokal-patrioti, bilo bi nam daleko bolje da nadvojvoda Franjo Ferdinand nije ubijen i da svijet nije odveden u rat.
(povijestpravaistina)