KAKO DIJELE STUDENTE? Novi izvještaj dokumentira kako elitna američka sveučilišta primjenjuju inicijative DEI

Equal Protection Project (Projekt jednake zaštite), koji je osnovao i kojim rukovodi profesor sa Sveučilišta Cornell William Jacobson, objavio je detaljan izvještaj o utjecaju DEI-a (engl. diversity, equity, inclusion – raznolikost, jednakost, uključivost) na sveučilištima Ivy League (Liga bršljana).

U svojem opsežnom izvještaju „Otrovni bršljan: DEI i pad Ivy Leaguea“ Jacobson istražuje programe koje osam sveučilišta Ivy League primjenjuje i zahtijeva od svojih studenata.

„Pregled praksa sveučilišta Ivy League u našem projektu CriticalRace.org pokazuje znatne napore tih sveučilišta da se čine usklađenima s odlukom Vrhovnoga suda o afirmativnoj akciji, dok istovremeno održavaju prakse DEI-a koje nastavljaju s opsesijom oko rasnih identiteta“, rekao je Jacobson za Fox News Digital.

U svojem izvještaju Jacobson pokazuje kako sveučilišta Ivy League zaobilaze odluku Vrhovnoga suda od 29. lipnja 2023., koja utvrđuje da se rasa ne smije uzimati u obzir prilikom donošenja odluka o prijamu na sveučilišta.

„Sveučilišta Ivy League pretvaraju se da ne uzimaju rasu u obzir prilikom prijama, ali zatim nude prilike za eseje u kojima studenti mogu govoriti o svojoj rasi“, rekao je.

„Odluka Vrhovnoga suda o afirmativnoj akciji donesena je u kontekstu prijama na sveučilišta, ali jasno je da je mišljenje Suda u svojoj srži bilo temeljeno na Klauzuli o jednakoj zaštiti koja se primjenjuje i na drugim sveučilišnim pitanjima.“

Rezultati

Jacobsonov izvještaj otkriva sljedeće činjenice o osam sveučilišta Ivy League:

Četiri sveučilišta (Columbia, Harvard, Princeton i Yale) zahtijevaju DEI osposobljavanje u sklopu programa orijentacije za studente.

Šest sveučilišta (Brown, Columbia, Cornell, Penn, Princeton i Yale) zahtijevaju DEI osposobljavanje za nastavno osoblje ili zaposlenike u nekom obliku.

Svih osam sveučilišta imaju urede DEI-a na institucionalnoj i/ili odjelnoj razini.

Pet sveučilišta (Brown, Columbia, Cornell, Dartmouth i Yale) imaju strateški plan posvećen DEI-u ili antirasizmu.

Svih osam sveučilišta uključuje DEI ili teme Kritičke rasne teorije (CRT) u svoje predmete i kurikule.

Svih osam sveučilišta ima sustave za prijavu pristranosti.

Jacobson je rekao da je otkrio kako se sveučilišta „pretvaraju“ da ne uzimaju rasu u obzir, a zapravo to često čine.

„Sveučilišta Ivy League pretvaraju se da ne uzimaju rasu u obzir, ali zatim pružaju prilike za eseje u kojima studenti mogu govoriti o svojoj rasi“, rekao je.

„Teško je povjerovati da u okružjima u kojima je DEI dominantna ideologija, koja poprima gotovo religiozni status, rasa ne ulazi u odluke o prijamima, čak i ako postoji kozmetički premaz kako bi se pružila moguća pravna zaštita.“

Brown University

Izvještaj je otkrio da svi odjeli na Brownu zahtijevaju višegodišnji plan za DEI.

Columbia University

U sklopu programa orijentacije, studenti na Columbiji prolaze kroz program „Inclusion & Belonging“, koji, prema Jacobsonu, „uključuje pojmove kao što su uključivost, raznolikost, jednakost, savezništvo i pristranost“.

Cornell University

Na Cornellu, studentska grupa DoBetterCornell sudjeluje u razvoju obrazovnoga zahtjeva koji se usredotočuje na teme poput sustavnoga rasizma, pristranosti, kolonijalizma i nejednakosti.

Osim toga, Jacobson je otkrio da je 2024. godine pokrenut Centar za rasnu pravdu i pravednu budućnost, koji se usmjerava na anti-crni rasizam.

Dartmouth University

Svi studenti na Dartmouthu moraju pohađati nastavu o kulturi i identitetu.

Harvard University

Harvard ima Ured za jednakost, raznolikost, inkluziju i pripadnost, koji također ima Institut za inkluzivno poučavanje, posvećen osposobljavanju nastavnoga i administrativnoga osoblja za primjenu inkluzivnoga poučavanja.

Princeton University

Princeton, kako izvještaj navodi, zahtijeva da svi zaposlenici, studentski predstavnici, nastavnici uključeni u postdiplomski prijam i zapošljavanje moraju pohađati nastavu o kulturi i raznolikosti te osposobljavanje o DEI-u.

University of Pennsylvania

Penn ima obvezni predmet o kulturnoj raznolikosti za sve studente preddiplomskoga studija, kao i predmet o međukulturnoj perspektivi za sve studente Wharton School.

U 2022. godini, Ivy League je uveo DEI i čimbenike za poslovne smjerove na temelju okoliša, društva i upravljanja (ESGB) za studente Wharton škole kao smjerove i kao preddiplomske kolegije.

Jacobson je istaknuo da Penn također ima program poznat kao Projects for Progress, koji nudi do 100.000 dolara subvencija za projekte usmjerene na teme poput sustavnoga rasizma.

Yale University

Yale ima uvjet da svaka škola i administrativna jedinica mora imati petogodišnji plan za DEI, izvještava Jacobson.

Equal Protection Project usmjeren je na suzbijanje diskriminacije temeljene na rasi. Organizacija je osporila više od 100 stipendija i programa koji diskriminiraju bijele i azijske studente na sveučilištima širom zemlje.

„Da bi se u potpunosti postigao standard nediskriminacije prema odluci Vrhovnoga suda, kulture opsjednute rasom na sveučilištima Ivy League moraju se promijeniti“, rekao je Jacobson. „Bit će to dug proces. Odluka Vrhovnoga suda bila je samo prvi korak.“

Fox News Digital

Sretna vam i blagoslovljena Nova 2025. godina!

Godina možda ponekima dobra, jer im se privatno štošta lijepo dogodilo, ali u globalu godina koju bi trebalo zaboraviti, kada bi se moglo. Strašni ratovi i razaranja, stotine tisuća poginulih, desetci tisuća djece, malenih mučenika, žrtava suludih suvremenih careva prema kojima je Neron bio mala beba, a Kaligula prvašić.

I sve to ne baš daleko od nas, koji živimo u relativnom miru, svjesni ipak da oni na istoku, pa i na sjeveru, oštre zube čekajući hoće li pomahnitali luđaci uspjeti u naumu da do kraja uruše međunarodni pravni poredak i krhke konvencije, bace glazuru uljudbe u kontejner i proglase zakon toljage za cijeli planet -piše Hrvoje Hitrec u HKV.

Ni svršetak godine nije donio ništa dobro. Putin čestitao Božić Ukrajincima dalekometnim raketama, bijesan i što slave prkosno gregorijanski, Netanyahu otvorio dvije nove fronte, ne znajući više u mahnitosti koga bi još oko sebe mogao gađati, ali ni Gazu ne zaboravlja pa joj se vraća, sve dok i jedna zgrada stoji, i jedno palestinsko dijete i jedna bolnica i liječnik. I novinar. S velikom silom u potpori, silom koja bi silom ili milom mogla spriječiti divljanje izraelskoga režima, a ne će iz znanih razloga. O Sudanu se tako malo u nas govori i piše, kao da ne postoji, a ondje se događaju tragedije upravo epske. Meni bliska osoba imala je prijatelje Sudance u ono „nesvrstano“ vrijeme, studirali u Zagrebu i diplomirali, iz uglednih sudanskih obitelji – sada se preko neizravnih veza saznaje da većina njih više nije na ovom svijetu, stradali u metežu.

Nije svugdje nasilje, ima i trgovaca, ne samo mletačkih. Eto, poslovni čovjek Trump i prije siječnja daje neke poslovne ponude, htio bi kupiti Grenland od Danaca, valjda zato što su Vikinzi prvi otkrili Ameriku, a isplovili iz grenlandske luke, ili možda iz prozaičnijih razloga, bit će. Htio bi Trump i Panamski kanal, nad kojim Panama ima suverenitet od 1999, ali tko još pita za suverenost. Kanali? Svijet malo pomalo klizi u kanalizaciju.

Hrvatska se još dobro drži, bavi se sobom, ali osjeća da se i drugi bave njome, među njima favoriti Srbija i Mađarska, ljubiteljice Kremljavoga. Velikosrpska i velikomađarska misao nikada se nije ugasila niti ne će, ako vatra malo splasne ubaci se nova klada i osvijetli ponovno stare pretenzije. Makar je jedna od njih, istočna, devedesetih godina zalivena hladnom vodom, ali je nešto žara ostalo, pa nema unutarnjih frka u Srbiji koji se ne pripisuju hrvatskim špijunima, tek mađarska da se mržnja ne ugasi. Mađarski je slučaj povijesno i teži, ta toliko smo dugo bili u istom loncu da Mađare možemo razumjeti, ta Koloman je uklesan u Zadru, ne? A Zrinski i nadalje mađarski velikaši. Jelačić nije, a to mu ne mogu zaboraviti, pošao je preko Drave, za razliku od kralja Tomislava samo dodravskoga. Najviše ih ipak muči more, hrvatsko more, to jest mađarsko more, ne samo riječka krpica nego i veća plahta, s tim da bi se oko Dalmacije mogli sukobiti sa Srbijancima, i eto nove frke. A mi bismo samo gledali, valjda, po nauku Mačekovom i Zokijevom.

Dijeli tako Orban zemljovid velike Mađarske po bruxelleskim i inim kancelarijama, a naši vrli unionisti i medijalci saznaju iz druge ruke, šute nekoliko dana i više, pa tek onda nešto progunđaju. Osim Anušića, koji je, čini se, prvi saznao, ali mu rekli da ne galami previše.

Pa što, imamo mi druge probleme, recimo s raznim izborima koji su ove godine poprimili gargantuovske razmjere, tek od jednih odahneš, a pogode te sljedeći. Početkom prošloga tjedna gledamo Mak, Tor i ja sučeljavanje predsjedničkih kandidata. Mak vrti repom i ne vjeruje očima. „ Čuj, gazda“, veli on meni, „kaj je to najbolje kaj imate?“ „Je, na žalost, odnosno tako izgleda, takav se dojam stvara. Uzvišena gospoda i apartne dame, oni će uz Kranjčevićevu – Izvedi narod moj, o Gospode – donijeti Hrvatskoj sreću, radost, lovu i slično… A ti, Tor, nemoj lajati, odnosno možeš do 28. prosinca, tada nastupa šutnja.“ „Opet hrvatska šutnja“, zarežao je Tor, „kaj se toga nismo riješili?“ „Ma da“, velim, „i meni je to glupo. Treba lajati i dan prije izbora. Navodno se u mnogim zemljama i laje.“

Tako mi čavrljali, a kada bi životinje počele docirati, odletjele bi na dvorište, klasika. Ono malo snijega nestalo, ostala samo hladnoća pojačana dojmom sjevernoga vjetra, što bi rekli meteorolozi. Pravedna podjela snježnoga pokrivača – bogatije županije ne dobivaju snježne nanose i prometne nevolje, samo one siromašnije. Gorske, planinske, ali i snijegnizinske, ličke. Uzalud autoceste, uzalud sva čuda tehnike i tehnologije, na nekoliko se dana i noći, pa i dulje, vraća onaj povijesni zemljopisni hrvatski problem kratkoga spoja sjevera i juga. Kako je u prošlosti bilo bez HGSS-a, nije zabilježeno. Sada srećom postoji. I ne samo to, izgleda da je Hrvatska gorska služba spašavanja jedina institucija u Hrvatskoj koja doista funkcionira, pa i na Badnjak.

Mi nezameteni držali smo se više-manje toplih radijatora, lampicama štedjeli struju i na ekranima sućutno gledali zimske nevolje vozača, osobito šlepera. Već dugo nije palo toliko snijega, kao da se godinama negdje gore skupljao, a onda se tako prikupljen odjednom srčano sručio. Te oni koju su snijeg zazivali, dobili i više no što su tražili. Osim povlaštenih županija.

„Pa to je ono isto božićno drvce kao i lani“, rekoše jednoglasno Mak i Tor kada sam na Badnjak doteglio drvce u tegli. „Točno, dobro sam ga ljetos zalijevao u onim groznim vrućinama. Preživio je. I još će koju godinu.“ Gledali su kako slažem u jaslice Mariju i Josipa, pastire i mudrace, na kraju i maloga Isusa. U pozadini dvije ovce. „A mačaka nije bilo u to vrijeme?“, pita Mak. „Bilo ih je, ali vas mačke ne stavljamo u štalicu, ni miševe, nije običaj. Miševe mećemo u novine, kao onoga Gegu koji bi širio ateizam po zemlji Hrvatskoj, ali mu ne ide, Crkvu mrzi, vjernike prezire, umeće sve u glupavu dosjetku koja glasi „topovi, popovi, lopovi“, čime se vraćamo u četrdeset petu prošloga stoljeća. Tako je to. Pravi novinari uglavnom hrvatskoga nadahnuća pišu radnim danom, a vikendom urednici puštaju iz zaključane sobice one koje pod tjednom hrane sirovim mesom. Uz njih ipak i neke hrvatske novinare, poradi kakve-takve ravnoteže, odnosno da se vlasi ne dosjete. No da budem pravedan: vikendaški tiskani dnevni listovi znaju imati sjajne feljtone i svakojake analize, esejističkoga tipa. To i jest valjda budućnost novina, tiskovina. Još ako ih budemo mogli kupiti, jer kiosci pomalo nestaju. Kažu mi ljudi iz Tovarnika, da po novine moraju putovati šezdeset kilometara. Nazdravlje.

A dijete na slami se Toru i Maku sviđalo. Je li baš takvo bilo, teško je reći, valjda jest. Zagonetka je Isusov izgled kao odrasloga čovjeka. Ili nije. Ne mislim na Torinsko platno, nego na Edessu, grad-državu u kojoj je stolovao kralj Abgar, onaj koji je Isusu slao pisma s molbom da dođe k njemu i izliječi ga. Isus nije došao, ali je Abgaru poslao glasnika, krunidba neki kažu Tadeja, s platnom na kojemu bijaše naslikan, On, Isus. A da nije riječ o legendi, svjedoče mnogi koji su vidjeli taj čudesni mandilion, zadnji put deset stoljeća poslije Krista. Po nekim izvorima, mandilion je završio u Konstantinopolu, a što se s njim potom događalo, ne zna se, barem ja ne znam, možda ga odnijeli Turci, kao i Hrvojev misal.
A desetim se stoljećem upravo bavim, vremenom kralja Tomislava, te samo što nismo ušli u 1100. obljetnicu Hrvatskoga Kraljevstva. S tim u svezi, svoju mi knjigu darovala Ana Šimić, znanstvenica sa Staroslavenskog instituta. Naslov: Pripovijedanje o glagoljaštvu u novijoj hrvatskoj književnosti. O toj ću knjizi još opširno pisati i iz osobnih, taštih razloga. Za sada samo detalj: autorica je podsjetila na 925. godinu i tisućitu obljetnicu, opisujući ukratko tko je sve tada organizirao proslavu: Braća Hrvatskoga Zmaja, Crkva u Hrvata i Stjepan Radić. Ne zajedno, ne u istom mjesecu, odvojeno. Neka bude zabilježeno. Pa Hrvati smo.

A tko i kako priprema 1100. još ne znamo, samo se nadamo da ne će proći u hrvatskoj šutnji, a na radost jazavaca, koji bi prvoga hrvatskog kralja ionako htjeli pomaknuti u vremenu, kao da je povijest šahovska partija. A nije, oko problematiziranja obljetnice riječ je samo o ostatcima ostataka druge jedne partije, doduše žilavim. Arhaičnim, jakobinskim. Pokušate li ih odlučno razotkrivati, preglasno i prečesto govoriti i pisati o zlima komunizma i komunista, ubrzo ćete osjetiti potmule dijagonale, naići na zatvorena vrata i ondje gdje niste očekivali. Ja sam dobar primjer, ali ne ću cendrati. Radim, delam. Od predsjedničkih kandidata gotovo je jedini o rečenomu ponešto kazao T. Jonjić, što znači da je znao kako nema šanse. Nema prolaza.

U nedjelju, nakon prebrojenih glasova pobijedila je Zrinka Ljutić. Izvan skijaških staza održani napokon predsjednički izbori. U prvom krugu najviše dobio Zoki, kao što smo i očekivali. Izlaznost 36 posto, što znači da 64 posto Hrvata i ostalih nije htjelo ni jednoga natjecatelja, pa naravno ni Zokija. Ali takve su regule, što možemo. Oni koji su izašli, pa ušli (na birališna mjesta), te zaokružili sve više okrugloga Milanovića, cvijet su hrvatske inteligencije i političke pismenosti, uz to ljudi skloni zabavi, kabaretu i cirkusu uopće. Dobro su rezonirali: ako se ne želimo pet godina dosađivati, birajmo ga opet. Jest da je bio najlošiji mogući premijer, jest da je bio loš predsjednik, ali on je naš Dean Martin, vele birači. Ovlasti su mu male i nikakve, ne škodi nikomu osim Hrvatskoj, čak kao predsjednik ne može poslati policiju na hrvatske branitelje.

Znači, drugi krug. Tko ulazi u drugi krug, pogledajte kod Dantea, grješnici ali ne najgori. Sretna nova 2025. godina.