S fb stranice Veterani i prijatelji IV. gardijske brigade prenosimo tekst, velik da bi stao u epitaf, a mali da bi opisao veličinu jedne sudbine, sjećanje na Ivicu Đovani Matešića
‘Na bolničkom krevetu, ležao je ratnik, sam. Noć probijena jutarnjim svjetlom bližila se kraju. Vani je južilo, kišilo, a bio je prvi dan ljeta. Čudno…
U ljudsku venu, kroz cijev lagano je kapala tekućina, još malo i prestat će bol. Ta nepodnošljiva bol što ponižava čovjeka. I kao da mu netko govori popusti i darovat ću ti smiraj. Ali to izmučeno tijelo ne želi se predati, jer inače to ne bi bio on.
Ipak, svaki život, svaka sudbina, koliko god duga i zamršena bila sastoji se od tog jednog trena.
Najteže je proći vrijeme kad si živ i privezan za rub groba.
U toj zadnjoj noći tražio je ljude koje je ispraćao svaki dan, tražio je potvrdu da ga čekaju.
I mislio je kako ovo stanje ne bi tako dugo potrajalo da nije bio tako čvrst. U mislima je gledao svoje Arbanase, plovio je prema svojoj obitelji, svojim unukama, prema svojoj majci. Gledao je pogledom koji je bio upravljen prema beskraju.
Znao je da je blizu, pa je govorio bez glasa, ne trebate biti žalosni jer ću ja umrijeti, već morate biti sretni jer sam ja s vama živio. Nemojte da vas nitko tješi, jer ja sam doživio nešto veće od onog što sam i sam pojmio, ja sam doživio da je u moje srce moglo stati tisuće sudbina, tisuće suza, jecaja, uzdaha, u to moje srce stalo je toliko boli i klonuća, stao je beskrajan niz imena, stali su svi, sva moja usnula braća, stala je domovina i sve njene rane.
Zato je i moralo puknuti, zato je moralo stati. Nemojte zaboraviti, veličina svih ljudskih srca je ista, ali veličina tereta koja se nalazi u njima, posve je različita.
Tako je govorio, bez glasa, taj Čovjek koji je zapravo i bio domovina.
I onda se umirio, zaustavio to svoje srce i jednostavno, sam, bez ičije pomoći, otišao.
Jutro je tada zatreslo brecanje s Gospinog kampanela, onako muklo arbanaški. Gradom je od usta do usta prešla vijest, umro je ratnik. Sve je stalo, ljudi su zanijemili.
U pravednom protjecanju života, kao simbol volje, htijenja i hrvatskoga vremena, ostavio je za sobom sjećanja na junaštva svojih postrojbi, sjećanja na život, pun, osmišljen, završen.
Taj Čovjek bio je domovina u vremenu punom bitaka, streljiva, zbjegova i meteža. Noći i dana što graničili su sa zorom i zalaskom sunca, bez odmora i spavanja, s licima što su naglo starila poput njegova, bio je predan djelu, istrošen u zbilji Hrvatskoj.
Znao je štovati i ćutjeti snagu, osjećati patnju i veličinu bezimenih suboraca. I rane je osjećao njihove kao svoje, sve te boli što trajale su do svanuća.
Vrhovi planina i neprohodne gorske čuke znale su za njegov korak. Bio je kao ratnik, trajan kao sloboda, bez ljage, bez kalkulacija. Dostojan prisege kojom je prisegnuo, onda davno, kad je prisegnuti bilo teško, onda kad je većina sumnjala, onda kad se ljude na prstima brojalo.’
-Vesna Matešić
“Ništa ja napisao nisam što prije moja Braća svojim djelima ispisala nisu.
Imao sam tu čast da u prašini povijesti među otiscima čizama njihovih budu i moje stope.
Doista, nikada zemlja u povijesti nije imala niti će imati ljude poput Garde hrvatske.
Niti će itko od pisaca, povjesničara, poeta ispisati ljepše knjige od djela i vremena kojemu je Garda hrvatska svoj pečat utisnula.
Tako su malo tražili, toliko im toga dugujemo.
Bog ih blagoslovio ma gdje bili, ma kako im bilo.
Jer, ničega osim blagoslova nisu ni željeli.
Ja jedan od mnogih.”
Ivica Đovani Matešić-Jeremija
Počivaj u miru Božjem, Điđo naš.