Connect with us

Vijesti

Narkoman iz USA slučajno primio u ruke knjigu o Međugorju! DOGODILO SE NEŠTO O ČEMU BRUJI SVIJET!

Published

on

Bio je na dnu života kad je slučajno primio knjigu…

Heroin, kokain, opijum, marihuana, opijanje alkoholom, da ne spominjemo sve one halucinogene droge poput gljiva i LSD-a – sve je to on konzumirao do svoje osamnaeste godine, a većinu toga i prije svoje četrnaeste godine. Kako je njegova egzistencijalna praznina postajala većom, tako je i strast i ovisnost o drogama ubrzano rasla. Vlč. Donald Calloway iz Družbe Marijinih svećenika Bezgrješnog Začeća, prepričava svoju dramatičnu i ganutljivu priču u knjizi „Bez povratka: svjedočanstvo milosrđa“.

Dok je još bio destruktivni mladić, proveo je svoju mladost padajući u sad mala, sad velika iskušenja, griješeći bludno, živeći neprestano promiskuitetno, te je počinio niz zakonskih prekršaja i zločina, kradući robu u vrijednosti nekoliko tisuća dolara. Noći je provodio zabavljajući se s prijateljima i konzumirajući sve vrste droga i opijata, uživao je u slušanju heavy-metal glazbe. Jedno je vrijeme bio vjerni sljedbenik benda „Greatful Dead“, te je ne samo slušao i uranjao u psihodeličnu glazbu, nego si je i na ruci dao tetovirati ime te grupe. Tetovažu ima i danas, ona je podsjetnik na prošlost koju je živio, ali i prošlost koju je ostavio. On uopće i nije svjestan kako se tetovaža našla na njegovoj ruci jer se ne sjeća vremena kad su mu to uradili.

Calloway je kao mladić bio iznimno gnjevna i buntovna karaktera zbog čega je njegova obitelj jako ispaštala. Jedno su vrijeme svi živjeli u američkoj vojnoj bazi u Japanu, jer je njegov poočim bio dužnosnik u američkoj vojsci. Za Callowaya to nije bilo dugog vijeka, jer se vrlo brzo počeo družiti s japanskim bandama, postao stručnjak za razne vrste krađa, te je naposljetku bio deportiran iz zemlje. Vojni čuvari su ga tom prilikom ispratili do zračne luke, i ruke i noge su mu bile u lancima i lisičinama, a on je zauzvrat njih pljuvao, psovao i ljutito proklinjao sve do odlaska na avion. Iako je kao i svi drugi ljutiti adolescenti u sebi razvio mržnju prema svojim roditeljima, ne prihvaćajući njihove patnje ni napore kojima su mu htjeli pomoći, čak ni kada su molili za njega ili ga slali toliko puta u ustanove za odvikavanje, on je jedino ipak u sebi zadržao osjećaj krivnje prema svom deset godina mlađem bratu. Dok bi ga on molio i preklinjao da ostane doma i igra se s njim, vlč. Calloway svjedoči kako bi čak i te pokušaje zbližavanja i obiteljskog ozračja uvijek odbijao, jer naprosto nije želio imati ništa s domom iz kojega je potjecao.

Nakon povratka iz Japana te još jednog neuspjela pokušaja odvikavanja u centru u Pennsylvaniji, stanje se neprestance pogoršavalo. Sve što je radio i konzumirao bilo je samo gore i vlč. Calloway priča kako se jasno i živo sjeća mišje klopke u koju je zapao i kako je pao na samo dno u životnom mraku i praznini.

“Jedne prilike zatekao sam se u kući u kojoj smo se drogirali i puzao sam po tepihu rukama i nogama, očajnički tražeći komadiće kokaina koji su možda slučajno pali na pod. Sve je bilo puno žohara i crvi od neoprana posuđa, a u nekoj sobi otraga čuo se plač djeteta o kome se nitko nije brinuo. Ipak, i ja sam kao i djetetova majka bio na podu, te smo mahnito tražili bijele komadiće po podu. Kada bismo našli bilo što bijelo, odmah bismo stavljali u zdjelu i pušili, čak i ne znajući što je to uopće bilo.“
Kako se uopće moglo dogoditi da takav mladi buntovnik, teški ovisnik, „životinja“ (kako kasnije sam sebe opisuje), postane pobožni katolički svećenik, čak i ugledni autor teoloških i marioloških knjiga?

Sve je počelo jedne noći u ožujku god. 1992., kada je Donald na iznenađenje svojih prijatelja, odlučio ostati doma, a ne izaći vani na zabave kako je to običavao činiti. Osjećao se iznimno depresivnim, a čežnja i praznina posve su zaokupljale njegovo biće. „Našao sam se sam kako sjedim u svojoj sobi i nisam imao ništa što bih mogao raditi niti ikoga komu bih se mogao obratiti. Moje je život bio vrijedan podsmijeha. Bijaše to veliki promašaj, i nadao sam se da bi se nekako mogao dokrajčiti… Mrzio sam svoj život. Bio sam nemiran i nervozan u pogledu svega.“ Tražeći načina kako da ubijem vrijeme, počeo je pregledavati knjige na polici svojih roditelja. Nije tražio nikakvu lektiru, nego možda kakav časopis, poput National Geographica, da bi ga mogao prelistavati i gledati slike. Umjesto toga, ruka mi je posegnula za nečim posve drugim, za nekom čudesnom knjigom, čiji je naslov njemu kao tinejdžeru bio krajnje stran te ga je zaintrigirao da je počne čitati. Knjiga se zvala „Kraljica Mira dolazi u Međugorje.“ (izvornik: Joseph Pelletier, The Queen of Peace Visits Medjugorje. Spomenuti je svećenik bio u početcima Međugorja u Međugorju i nakon toga napisao svoje svjedočanstvu o obliku knjige).

Zapravo je to bilo svjedočanstvo o Marijinim ukazanjima u Međugorju. Vlč. Pelletier bijaše jedan od prvih američkih svećenika koji su ostali očarani Međugorjem i mističnim događajima koji se odvijaju u Bosni i Hercegovini. „Ova mi knjiga je pokazala niz stvari koje nikada ranije nisam iskusio, ali sam se zasigurno mogao povezati s radikalnošću poruke te knjige… Nedugo potom sam shvatio kako mi je ta knjiga ponudila promjenu života i predanje nečemu daleko većem od mene samog – vjeri u Boga i promjeni. To je bilo otkriće koje je zahtijevalo revoluciju u mom razmišljanju. Je li možda to bilo onaj izlaz koji sam tako očajnički tražio?”

Proveo je čitavu noć čitajući tu knjigu, sve do ranih jutarnjih sati. Za to vrijeme, unutarnje biće u njegovoj duši od nervoze se i nemira koje je dotad živo osjećao, preobrazilo u duboku radost i mir koji je posve isijavao i obuzimao njegov duh. Međugorske poruke su ga dotaknule na posve novoj, višoj razini; bio je to povratak molitvi, miru, postu i pomirenju s Bogom i potreba za obraćenjem. Po prvi puta, nešto je bilo tu pred njim i nudilo mu je nadu u nasilnoj prošlosti, u životu grijeha i očaja.

„Djevica Marija je govorila stvari koje su bile tako jasne i koje su me obuzimale da sam bio toliko ganut i proživljavao sam sve emocije na mnogo dublji način. To su bili osjećaji koje nisam iskusio od svog djetinjstva, kad sam bio dječačić koji je silno volio svoju mamu i želio je usrećiti. A sada je Djevica Marija bila tu i govorila mi kako je ona moja Majka, kako je ona Majka svih zalutalih i pozivala nas da se vratimo Bogu, Isusu. Jasno je rekla kako ona nije Bog, nego nas je sve upućivala na svoga Sina govoreći nam kako je On Mesija, Spasitelj svijeta. Počeo sam se zaljubljivati u tu Majku, u tu Ženu.“

Na drugoj strani, estetska dimenzija pobožnosti bijaše predivna. Spoznavao je ljepotu kakvu dugo nije iskusio. U toj Ženi, Djevici Mariji, našao je ljepotu koja ne bijaše otrovna ni grješna, kao u mnogim susretima sa ženama iz prošlosti – dapače, bila je čista, osvježavajuća, bezgrješna nježnost koja je nudila zraku nade i prodrla kao svjetlo koje se probija u Donaldov mračni svijet. Ta duhovna, pobožna privlačnost dovela je Donalda do molitve srca u kojoj je otkrio svoje čežnje prema toj misterioznoj prisutnosti koju je otkrivao.

„Kako sam nastavio dalje čitati, rekao sam joj u svom srcu: ‘Želim vjerovati. Doista želim. Ti si upravo probila balončić moga svijeta i ponudila mi mnogo više nego što sam znao da uopće postoji. To mi je potrebno’.“

Unutarnja potreba, kao i duhovna žudnja bijahu zadovoljene. Dok je dalje čitao, dogodilo se čudnovato, ali i čudesno rađanje novog života iz smrti. „Iako sam ozbiljno očajavao spram svog života, čitajući tu knjigu, osjećao sam kako se moje srce topi. Hvatao sam se za svaku riječ i osjećao kako mi svaka riječ donosi novi život. I kad je novo jutro svanulo, zatvorio sam knjigu i rekao: ‘Poruka ove knjige je doista takva da mijenja život. Nikad nisam ranije čuo ništa tako čudesno i nevjerojatno a tako potrebno momu životu.’ Netko će reći kako je to bila moja prva molitva. Tko god je bila ta Djevica Marija, ja sam vjerovao u ono što je ona poručivala, vjerovao sam da je ona bila moja Majka i da je došla iz raja radi mene.“

Istoga trenutka, odmah nakon što je svojoj ushićenoj majci ispričao o svom iskustvu, Donald, makar još nije bio katolik, otrčao je prvi put u svom životu na misu i nakon mise sve ispričao svećeniku te mu ispovjedio svu svoju prošlost. Kada se vratio doma, izbacio je sve prljave sadržaje iz svog života, od pornografskih magazina do pribora za drogiranje. U smeće je bacio golemih šest vreća. Kada je sve očistio, Donald je kleknuo kraj ormara i snažno poželio moliti. No, nije znao moliti. Rekao je kako do toga dana nije izrekao ni jednu jedinu molitvu u svom životu. To ga nije spriječilo da počne plakati i uskoro je bio sav u suzama koje su ga čistile i liječile. Osjećaj kajanja i žaljenja zbog prošlosti još uvijek je bio živ u njemu, a potreba za oprostom ga je posve prožela. „Zapravo sam početo tako snažno plakati da sam jedva mogao disati. Plakanje je bilo do te mjere nekontrolirano da sam morao udisati zrak u kratkim razmacima. Bujice suza izvirale su iz mene i doskora mi je odjeća bila sva mokra.“

Sati i sati takva plača dovele su ga do suza radosnica i najednom je Donald počeo osjećati nevjerojatan mir u svom srcu, mirnoću koja bijaše snažnija od razuma i shvaćanja. „Počeo sam se osjećati kao malo dijete koje miluje vlastiti otac i kao da sam odjednom dobio novi život. Dobio sam novi život i sve je bilo posve drugačije. Cijelo mi je tijelo drhtalo. Bio sam sav umotan u Isusa i postao sam svjestan koliko sam ljubljen.“

Taj pročišćujući mir doveo me do nečega posve neobjašnjivog, gotovo nadnaravnog iskustva. Kao i tisuće pacijenata koji su imali iskustvo kliničke smrti, Donald je izišao iz svoga tijela. „Veoma je teško to opisati, nešto kao da me izbacilo iz mog tijela. Doslovno sam osjećao kako sam napustio svoje tijelo. Moj fizički obris je ostao na kauču, ali moja duša i duh bijahu vani.“ To ga je iskustvo posve paraliziralo, i postupno je mogao vidjeti kako mu tijelo biva sve udaljenije. Osjećao je kako mu neko biće dotiče dušu, i on je nesvjesno zavapio prema tome biću: Marijo! Tada se njegovo tijelo vratilo natrag i osjećaj mira ga je posve prožeo, ne samo iznutra nego posvuda oko njega, bilo je kao ljubav koja se izlijeva po njemu. Bijaše to čista majčinska ljubav. Čuo je najženstveniji glas, najnježniji glas koji je ikad dotad čuo, on ga je prožimao i prozborio: ‘Donnie, tako sam sretna’. Bilo je to sve što sam što sam čuo, ali sam znao tko je to bio. Nitko me osim moje majke nikada nije oslovljavao s ‘Donnie’. Nitko. Znao sam kako je to glas Marije, Blažene Djevice Marije. Bio sam tako smiren i osjećao sam se kao malo dijete koje počiva na grudima svoje majke. Tako spokojan i umiren zaspao sam dubokim snom. Godinama nisam tako duboko spavao.“

Fenomen koji je Donald iskusio, uz iskustvo napuštanja svog vlastitog tijela, zove se nutarnji govor (locutio cordis), mistična milost kojom se čuje duhovna prisutnost, u ovom slučaju Gospina, na unutarnji način, kroz dubine duše. Nakon toga dubokoga duhovnoga iskustva slijedilo je službeno obraćenje na katolicizam. Još jedan plod bijaše želja za svećeništvom, i to ne bilo kakvim redom ili kongregacijom. Donald je htio postati Marijin svećenik, i zbog same Gospe, ali i zato jer su Marijini svećenici Bezgrješnog Začeća službeni promicatelji pobožnosti Božanskog Milosrđa, objavljena sv. Faustini Kowalskoj, poljskoj redovnici i mističarki koja je imala Kristove vizije i objave tridesetih godina prošlog stoljeća. Donald je u svojoj prošlosti vidio sebe kao pravi primjer Božanskog Milosrđa. Božjom milošću primio je najveću milost nakon života u grijehu.

Da bi postao svećenik, morao je započeti sa studijem, a nakon što je napustio srednju školu, ne bijaše to nimalo laka zadaća. Tijekom školovanja i obrazovanja Donald je uspio na tom putu susresti neke od najizvrsnijih i najučenijih katoličkih teologa i intelektualaca. Po završetku srednje škole njegova ga je zajednica poslala na na Franjevačko Sveučilište u Steubenvilleu, Ohio, gdje je diplomirao teologiju i filozofiju. Tu je upoznao teologe i svoje profesore kao što su Scott Hahn i Mark Miravalle. Obojica su za Donalda odigrali presudnu ulogu tijekom studija i još više produbili u njemu ljubav prema Bogu i Gospi.

Prof. Miravalle je i sam jako povezan s Međugorjem. Napisao je mnogo knjiga o Međugorju, a dok je bio na doktoratskom studiju u Rimu, svoj je doktorski rad naslovio: Poruka Međugorja: post-koncilska formulacija Lurda i Fatime. Taj je rad osvijetlio do kraja kako su poruke Međugorja u skladu s crkvenom predajom, od izvornoga navještaja Radosne vijesti, preko nauka crkvenih otaca, te posve u skladu s Drugim Vatikanskim Koncilom i ostalim od Crkve priznatim ukazanjima. Donald je nastavio svoje studije upijajući znanje i ljubav od mnogih uglednih teologa i mariologa, a imao je i tu sreću slušati posljednja predavanja što ih je držao francuski teolog i mariolog Rene Laurentin na Međunarodnom Marijanskom istraživačkom institutu u Daytonu, Ohio. Laurentin je od samoga početka veliki pobornik Međugorja, autor brojnih knjiga o Marijinim ukazanjima. Donald je svoju doktorsku disertaciju koncentrirao na mariologiju u Dnevnicima sv. Faustine Kowalske, povezujući tako svoju ljubav prema Gospi s pobožnošću Božanskom Milosrđu. Disertacija ima više od 200 stranica koja je objavljena kao: „Najčišća od svih ljiljana: Djevica Marija u duhovnosti sv. Faustine.“

Taj bivši ovisnik, osuđivani kriminalac koji je napustio srednjoškolsko obrazovanje, nakon nekoliko godina i novog života koji mu je darovan, diplomirao je na sveučilištu uza sve počasti s izvrsnim uspjehom (summa cum laude).

Vlč. Calloway danas je provincijal Družbe Marijinih svećenika Bezgrješnog Začeća i promicatelj duhovnih zvanja. Svjedoči po čitavom svijetu o svom životu te tako dotiče nebrojena srca. Njegova životna priča primjer je milosti i Božjeg milosrđa na djelu, a sve po zagovoru Blažene Djevice Marije i njezina djela u Međugorju.

Izvor: Glasnik Mirarastimo-u-vjeri

Vijesti

Značenje i povijest šabata

Published

on

Vrlo je vjerojatno da slavljenje subote (šabata) potječe iz Mezopotamije. Ako se uzme u obzir da jedan mjesečev ciklus traje nešto više od 28 dana, onda su važni i „kritični” 7., 14., 21. i 28. dan. Ti su se dani smatrali nesretnima, dakle manje pogodnima za poslove, pa su se ljudi tih dana radije posvećivali molitvi i bogoslužju.

Babilonci su dan punog mjeseca nazivali „šapattum”, a dan nestanka mjeseca „bubbulum”. Očita je sličnost riječi „šapattum” i „šabat”. Kasnije, u Židova, šabat više ne slijedi mjesečeve mjene, nego se ustaljuje u sedmodnevnom krugu. I danas je za Židove osobito značajan onaj šabat uoči mladog mjeseca. Za Židove je zapovijed obdržavanja šabata prva i najvažnija zapovijed. Zato se u njihovoj tradiciji veli: kada bi svi Židovi dvije subote za redom u potpunosti obdržali sve zapovijedi vezane za taj dan, bili bi spašeni, tj. tada bi došao Mesija.[1] Evo sada osnovnih oznaka židovskog šabata.

Šabat kao posveta vremena


Židovi ističu kako je riječ “svet” (posvetiti) prvi puta u Bibliji uporabljena upravo za šabat. Po šabatu se posvećuje vrijeme, jer je taj dan posebno posvećen molitvi i učenju Tore. Za Židove, nadalje šabat ima, naravno, duhovno značenje a u isto vrijeme i veliko značenje za obiteljski život. Budući da je puno toga zabranjeno činiti na šabat, obitelj se nužno okuplja, moli i razgovara o obiteljskim pitanjima, jer je na šabat zabranjeno voditi poslovne razgovore. Šabat, naravno, počinje od zalaska sunca u petak do zalaska sunca u subotu, jer za Židove inače dan započinje večerom.[2] Još dva sata prije sumraka žena pali svijeće, ide se u sinagogu, a onda vraća kući gdje uz molitvu i čitanje Pjesme nad pjesmama bude “doček šabata” (koji je predstavljen kao kraljica). Slijedi svečana večera.

Posvemašnje uzdržavanje od posla


Zabrana rada je apsolutna, čak i u vrijeme sjetve i žetve, a tiče se i Židova i njihovih slugu i robova, kao i njihovih životinja. Kasnije, u ropstvu, dolazi još i zabrana paljenja vatre (dakle i kuhanja), kao i putovanja. Neki su čak toga dana zabranjivali i njegu bolesnika. Budući da je Židovima često teško doslovno obdržavati šabat, oni su od starine našli pomoć. To je “šabes goj” što na jidišu označava ne-Židova koji za Židove čini ono što je Židovima zabranjeno (i to uz nadoplatu). Danas za Židove ulogu šabes goja čine automati koji se programiraju, čega ima sve više i više.[3] Kao pomoć za “normalan” život služi i ustanova zvana eruv (“povezivanje”). Naime, Židovu je zabranjeno na šabat hodati dulje od 2000 lakata (1000 metara), međutim, nije zabranjeno hodati unutar svoga dvorišta. Zato oni jednostavno povežu, tj. opašu jednim konopom cijelo naselje, koje se onda smatra jednom stambenom jedinicom, a čitavo je naselje onda kao dvorište, tako da se slobodno može hodati po cijelom naselju. Naravno, ukoliko je u pitanju životna opasnost, onda su oslobođeni zapovijedi o uzdržavanju od posla.

Sudjelovanje u hramskom i sinagogalnom bogoslužju


To jest i bio osnovni razlog subotnjeg počinka – da čovjek toga dana bude slobodan za bogoslužje.

Šabat kao znak saveza


„Subote moje morate obdržavati, jer subota je znak između mene i vas od naraštaja do naraštaja, da budete svjesni da vas ja, Jahve, posvećujem”. (Izl 31,12). Tako je za Židove obdržavanje subote temeljni znak obdržavanja saveza. I danas u državi Izrael, posljednje što bi jedan liberalni Židov od svoje židovske tradicije napustio bilo bi upravo obdržavanje subote.

Radost subote


Iz 58,13 naziva subotu „milinom”. Slavlje subote započinje već u petak navečer paljenjem svjetiljke koja gori sve do subote navečer. Oblače se svečane haljine. Za večerom u molitvi zvanoj „Kidduš” Židovi slave Boga što im je podario subotu: „Blagoslovljen da si, Gospodine, Bože naš, kralju svijeta jer si nas posvetio svojim zapovijedima i jer smo ti omiljeli, te si nam u baštinu predao šabat svoga posvećenja, iz ljubavi i naklonosti kao spomen stvaranja.”

Eshatološki vid subote


Kasniji židovski spisi šabat smatraju predokusom vječnosti: „Ovaj dan je čitav šabat i odmor zauvijek, svijet pravednika je svijet subotnjeg mira.” U ovom kontekstu valja gledati kršćanski izraz „pokoj vječni”.


[1] Usp. K. DA-DON, Židovstvo. Život, teologija i filozofija, Profil, Zagreb, 2004., 247-275.

[2] Židovi tumače da je to zbog toga što u Knjizi postanka stoji: “I bi večer, pa jutro, dan prvi…”

[3] Tako postoji tzv. subotnje dizalo koje je programirano da se zaustavlja na svakome katu, tako da ga pobožan Židov ne mora pritiskom na dugme aktivirati. Tako se u Izraelu mogu nabaviti spravice koje se stave u bravicu automobila i koje onda pokreću automobil, tako da ga vozač ne pali sam. Ostala pomagala možemo samo zamisliti.

izvor: prof. dr. vlč. Zvonko Pažin/Vjera i Djela

Continue Reading

Vijesti

Raskol na Zapadnu i Istočnu crkvu iz 1054.: Korijeni i uzroci

Published

on

Veliki crkveni raskol iz 11. stoljeća. – koji je podijelio Crkvu na Zapadnu i Istočnu – događaj je čije posljedice (vjerske, političke i društvene) osjećamo dan danas.

Premda se kao konkretna godina uzima 1054., raskolu je prethodilo nekoliko velikih kriza. S obzirom na kompleksnost teme, odlučili smo ju obraditi u dva dijela, a u današnjoj ‘Povijesnoj četvrti’ bavimo se korijenima i uzrocima – s Podcasta Povijesna četvrt prenosi Bitno.net .

Podcast obično objavljujemo svakog drugog četvrtka na YouTube kanalu Bitno.neta, a cilj mu je demistifikacija kontroverznih točaka iz povijesti Katoličke Crkve.

Bitno.net

Continue Reading

Vijesti

DOTUR KANIBAL

Published

on

Svukud ima vakih kanibala – kaže Pepi na profilu I. Kotlar

Klinički centar Rebro. Čeka se prid ordinacijama u onon uskon dugačkon hodniku. Sidi se sa obe dvi bande a noge triba podvuć pod katrigu da se mere proć sredinon.

Jure Franić je dva puta prozvan i tek se na treće oglašavanje javija. Pasalo je dvi ure od podne. Uspravja se pospani starkeja sa nogama savijenin u kolinima.

Usta je noćas još u pola tri u svome Gornjen Segetu pa onda nanoge po ladnoći do Trogira. Tamo je na autobusnoj stanici malo odrima a onda vija za Zagreb na kontrolu.

Namišta robu prid ordinacijon ka da ide na raport kod pukovnika. Sestra ga priši, jer kasne a pacijenata je puno.

Dotur Tomić se nakratko udubija u njegove nalaze dok se ovaj nije skinija do pojasa i snimija EKG-a.

A sinoć se smrza dok se kupa na bokune prvo do pasa pa od pasa, kako se to već čini u kućama bez tekuće vode. Njegova Janja ga je natirala da opere i glavu, iako po njemu ni tribalo. Sad se čudi ča dotur gleda u te kartušine a ne u njega, kad se već opra i zapuca iz te dajine. Ali to van je Zagrebački dotur – oni sve znadu.

– “Dobro Jure gdje su ti nalazi krvi i mokraće, kao što se ovdje traži?”

– “Pa doturica iz Trogira mi ni ništa rekla, samo mi je napisala uputnicu.”

Dotur ga oslušnu, duboko diši, ne diši, iskašji se, normalno diši. Pregleda mu još crveni friž od vrata do trbuja nakon nedavne operacije tri baj pasa.

Provuka je traku od EKG-a kroz ruku kao telegrafista kad stane čitat poruku s vrpce. I sad bi Jure najradije da ga dotur potapša po škinama i da mu kaže: Starino idi doma zdrav si ko dren. A ko zna koliko dotura bi tako reklo, pogotovo kad je u stisci s vrimenon, a dođe mu tako neko iz vukojebine i to bez nalaza. Ali ovaj ni takav:

– “Slušaj Jure, idi u sobu pet neka ti učine komplet analizu krvi i mokraće hitno, reci da sam im to ja rekao, onda u sobu 12 da ti naprave eho srca. Kad budeš gotov donesi sve ovde. “

– “Ali doture meni autobus ide u šest uri, moran doma zbog Gurke.”

– “A ko ti je ta Gurka?”

– “Naša kravica, nikon se ne da pomust samo meni, “

– “Ma bićeš ti još večeras kući, samo požuri.”

Jure je obavija sve ča mu je dotur kaza i u pet se ponovo nacrta kod dr. Tomića. Bi je zadnji pacijent za danas. Cupka on nestrpjivo da krene kući, a dotur mu reče da ne brine da će ga on osobno odvest na kolodvor. Ponovo se udubija u nalaze i počne odmahivat glavon.

– “E moj Jure, moramo te odmah prikačiti na “holter” da vidimo što nam to govori tvoje ludo srce. Što je danas … petak? Evo sad ti ga stavimo pa ti stoji do ponedjeljka kad ponovo radimo. I ne smiješ putovati jer rezultati neće biti dobri. “

– “Ali doture moran ić, doli me čekaju i Gurka me čeka, a i neman ja kod sebe šoldi za u hotel.

A zna dotur dobro kakve su to muke. I sam je poteka iz jednog takvog brđanskog zaseoka. Zna da je jedina krava ka član obiteji. Ujutro se prvo pogleda u štalu vidit kako je ona, a čeljad će i samo kazat ako im čagod fali. A ča se šoldi tiče, to je zadnje ča od sejaka moš iskopat. Ono malo ča se zaradi od prodaje ode na ono ča se mora kupit: sime, lektrika, so, ćizme, kemija, likarije …

Jure se počea trest ka da sina šaje u rat. “Ma smiri se starino, sve ćemo polako rješiti.”, umiruje ga dotur. Pozva je glavnu sestru s pripremnog i pita je je li je slobodna ona soba za VIP-bolesnike. Slobodna je.

– “Eto, našli smo ti besplatan carski smještaj ovde na trećem katu. Znam da bolnička hrana nije neka pa je najbolje da jedeš “Kod Rose”, ulicu niže. Evo ti hiljadu kuna pa ćeš mi vratiti drugi put. A što se tiče Gurke pa valjda će je neko nekako pomusti. Samo ti javi tvojima da dolaziš u ponedjeljak.”

Jure je drhtavo izvadija neku praistorijsku Nokiju ča ju je posudi od susida Grade za ovu priliku. Pokušava ubost one botune debelin parstima, ka da vrhon postola probaješ naciljat bajam. I sve ubada po 2-3 gumba istovrimeno. Dotur mu otkuca broj da se ovaj više ne muči i dade mu mobitel na uvo. Javi se susid Grada i posli nekoliko razmina halo-halo, počmu se mejusobno pitat ko je to tamo, a ko je to vamo, iako su obojica već iz prve pripoznali glasove.

Konačno su se našli negdi u eteru, i obojica se zaprepastili ka da su se iznenada trefili negdi posrid Čukotskog mora. Jure nikako da rekne zoć zove, a zapravo bi ga najradije pita kako je Gurka. Vidi je dotur da se stari blokira pa mu je vazea telefon i Gradi lipo objasnija kad će Jure natrag i da to javi njegovima.

A doturu je svaki petak uglavnon taki, strka od jutra do navečer. Pozva je sestru da smisti Juru i kala se doli “Kod Rose” da napokon čagod toplo izide. Odspava je jedva dvi ure na trosidu u svon kabinetu i u devet počea noćnu smjenu viziton. Tu se dosta zadrža. To su pacijenti ča sutra ili prekosutra gredu na operaciju sarca.

Ponekon od njih će ovo bit zadnja noć.

Prestrašeni su i gledaju ka dica u doture, ka u svoje jedino spasenje. Sa svakin triba popričat, umirit ga koliko je to moguće. A nije lako gledat čovika u oči i obećat da će sve biti u redu, a sutra mu prisić grudnu kost i rastegama rastvorit prsa dok rebra krckaju, pa ogolit njegovo drhtavo sarce. Uzimajući to sarce u ruke uvik mu je prid očiman lik čovika kojen je sinoć da obećanje.

Još ka dite je od majke nauči mnogo o likovitin bijkama i čemu koja služi. Životinje nekad i same ćute ča triba uzet, a čovik triba naučit.

Tako su se on i majka snalazili na padinama divjeg Lukova bez dotura i veterinara. Kasnije, u Zagrebu je bilo i bojih študenata od njega, ali najboji doturi su postali oni ča su znali ličit i tilo i dušu.

Obilazeći redon bolesničke sobe dr. Tomić stiže i do VIP-apartmana. Učinilo mu se da je kamara prazna. Posteja niti nije taknita a Jure sidi u poluškurici do ponistre i gleda u noć. Brine o Gurki i ne more zaspat.

A onda se dotur dositija.

Upita Juru je li u selu ima nekog ča gaji lavandu? Pa Grada zimi hrani svoje koze suhon lavandon. Pozvali su ponovo susida i dotur mu reče da kravi da svežanj lavande i da se će se od tega životinja primirit i dat se pomust. Uru poslin je Grada javi da je Gurka pomužena i da ništa ne brinemo. Jure se ozari od sriće i dotur ga natira da legne u posteju. Zaspao je odma, pri nego ča se svitlo ugasilo.

U ponedejak ujutro su mu skinli holter. Tomić je pogleda rezultate i malo je izmni listu Jurinih likarija.

– “Eto tako starino, slobodan si i još si ti dosta dobar. Napisao sam ti da dođeš na kontrolu u oktobru da ne dolaziš po zimi kao sada. I nemoj da mi opet dođeš bez nalaza.”

A vidi doktor da Juri jopet čagod fali, ka da mu se ne izlazi iz ordinacije.

– “Pa šta je sad Jure, jedva si čekao da odeš kući?”

– “Dva dana gledan ono veliko kupatilo ča ga zovete džakuzi, a zbog holtera se nisan smi kupat. A u životu nikad nisan lega u kadu.”

– “Hahaha Jure moj, evo vrati se gore i banjaj se do mile volje, dok ti ne krene autobus.”

I tako se Jure nabanja ka nikad u životu. Ispritiska je one botune na džakuziju ka da je u kokpitu eroplana. Kad se vratija Gurka se iznenadila kako mu je posvitlila koža, a Janja mu reče da je 20 godišta mlaji. E to su ti Zagrebački doturi, oni sve znaju boje od nas težaka.

Poslin dva miseca na adresu bolnice stiže poveći paket – piše za dr. Tomića. Dotur je otvorija paket a u njemu veliki pravokutni komad slanine ravan ka zrcalo. A koža na poleđini slanine oslikana u nekin živin kolurima i vidi se prilipi planinski pejsaž. U zasebnoj kuverti Jure se puno zafaljuje, pozdravja ga i vrača one pozajmjene pineze. A tu se našao i list iščupan iz sredine đačke teke na kojoj je olovkon pisalo:

“Dragi doture, ovu slaninu je opiturala moja Janja neotrovnon farbon. Ako vam se slika sviđa, kad izite slaninu, ostružite mast i obe bande triba premazat vrućin voskon od čela ili bezbojnin imelinom za postole. To van je poklon od moje kućne slikarice, jer ste me pomladili. Puno vam fala na vašoj dobroti i vidimo se u oktobru. Pozdrav od Janje, Gurke i Jureta.“

Dr. Tomić je kirurški precizno odilija slaninu od kože i postupija po uputi. Kožu je uokvirija i zakačija na zid ordinacije. Ma nema ko ne bi pogleda tu velišku lipu sliku veselih kolura. A onda bi se dotur pofalija:

– “To je koža od mog pacijenta sirotog Jureta, poslala mi njegova žena jer sam se potrudio oko njega. A jadnik se kupao kod nas sve dok mu koža nije skroz pobjelila. Ma bilo je tu i dobre njegove slanine, ali sam je odvojio i pojeo.”

Tako su najbojeg dotura na Rebru nazvali dr. Kanibal.

Kako tek ostale doture zovu? Neki judi će uvik bit dokaz da nije sve postalo posal, profit i interes.

Pepi

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved