/Završio se tjedan sjećanja na Vukovarsku žrtvu s kolonom onih koji su došli odati počast žrtvi i herojskoj borbi vukovarskih branitelja i vukovarskog stanovništva. Na što sam ja  mislila gledajući i slušajući ovu veliku godišnju komemoraciju i kolonu?

Svi govornici koji su se osvrtali na tromjesečnu obranu Vukovara od rujna do kraja studenog 1991, nisu propustili spomenuti smrt, veličinu, zapovjedničke sposobnosti i ljudske kvalitete Blage Zadre. No što je sa središtem obrane, stožerom obrane u kojem je bio mozak obrane, u kojem su bili zapovjednici Mile Dedaković i Mladi Jastreb? Može li rat i bitka biti bez glavnog stožera i zapovjednika???

Bez njihovog vojnog znanja i organizacije obrana Vukovara s malobrojnim braniteljima, manje od 2000 i nedostatnom opremom, imala bi katastrofalan učinak na cijelu Hrvatsku.

Kako to da nikomu od predstavnika vlasti, predstavnika medija, braniteljskih udruga, predsjedničkih kandidata, gradonačelniku  Penavi i drugima, nisu nedostajali zapovjednici obrane Vukovara Mile Dedaković i Mali Jastreb u prvom redu umjesto predstavnika vlasti koji nisu omirisali ni barut ni krv.

Ove glavne  junake vukovarske bitke jedino su o obrani grada nakon pada Grada ispitivali Josip Manolić i Josip Perković. Njihove metode ispitivanja nosit će u duši, u svijesti i na tjelu do kraja života. Nikoga drugoga u Hrvatskoj njihova priča nakon pada Vukovara nije zanimala.

Ne krije li se u ovoj činjenici sva tragedija hrvatskog naroda u slobodnoj i neovisnoj republici Hrvatskoj?

Predsjedniku Plenkoviću je trebalo veliko osiguranje. Osigurao se od koga?

On koji je zbog teške dijagnoze – malokrvnosti – napustio 1991 Hrvatsku, dobio je u europskim centrima moći transfuziju neke druge krvi različite od hrvatske, tako da na sastanku „pučana“ u Areni koji se odvijao istovremeno kad i komemoracija nije razvio ni hrvatsku zastavu, ni grb ni bilo kakav znak kojim bi gostima dao na znanje da se ne nalaze na Mjesecu nego u Zagrebu, glavnom gradu Republike Hrvatske koja je kao republika i kao neovisna izašla iz strašnog krvavog rata usred te Europe.

Nakon vukovarske šetnje u koloni, ili bolje prije nje, nije izvjestio skup o tragediji koju obilježava hrvatski narod i nije ih pozvao da se iskažu minutom šutnje u zemlji u kojoj su najavili žestoku borbu protiv populus – naroda, populizma – narodnjaštva, i nacionalizma – nacije /i države/ uz opći pljesak.

Prilažem (dolje preveden) prilog  iz Foreign Politics koji im je morao biti podijeljen i stavljen na stol.

Ovaj uvod posvećujem zapovjednicima herojske bitke za Vukovar, Mili Dedakoviću, Malom Jastrebu, koje osim što su ispitivali specijalnim metodama Josip Manolć i Josip Perković ispustio ih je ih sjećanja i Vukovar i braniteljski zbor i narod. Odajem im počast kao što sam pisala i o Slobodanu Praljku, kao velikim i slavnim predstavnicima vrhunske vojne vještine kojom se Hrvati ističu kroz cijelu svoju povijest, i kao junacima koji su predvodili sve one poginule i žive tokom tri mjeseca i koji su pod njihovim zapovjedništvom osjećali, da ako su ih ostavili birokrati u Zagrebu, nisu ih ostavili zapovjednici  u vukovarskom stožeru. Uvod napisala prof. Kornelija Pejčinović/

NE MOŽETE POBJEDITI NACIONALIZAM. ZATO I NE POKUŠAVAJTE!

2011 napisao sam jednu kolumnu za Foreign Policy „Najjača sila na svijetu.“ Ta moćna sila koju sam imao na pameti nije nuklearno zastrašivanje, internet, Bog, lady Gaga ili čak burzovno tržište dionica. To je nacionalizam.

Ideja da ljudi iz različitih plemena koji dijele isti jezik, kulturu, narodnost i samosvijest,  da takva grupa treba biti sposobna upravljati  sa sobom  oblikovala je povijest u zadnjih 500 godina na način koji mnogi još uvijek nedovoljno cijene.

Otada se ništa nije dogodilo što bi promijenilo moje mišljenje. Ako ništa, važnost razumijevanja moći nacionalizma je danas važnije nego ikad. Upravo nacionalizam je potaknuo  želju za ponovnim postizanjem nacionalne autonomije koji je povukao Britance da napuste Europsku uniju, iako vođama pokreta nije jasno kako to učiniti, i po cijenu da će napuštanje /EU/ vjerojatno Britance učiniti siromašnijim i da može dovesti do raspada čitavog Ujedinjenog Kraljevstva.

Američkog predsjenika Donalda Trumpa odvela je nacionalna nostalgija za jednom zamišljenom prošlošću (Učini opet Ameriku velikom) u Bijelu Kuću 2016 i bila je temelj protekcionističke i antimigrantske politike koja i danas čuva vjernost njegove političke baze.

Nacionalizam je os ambicioznih napora kineskog predsjednika XI JIMPING-a da Kinu učini svjtskim liderom i zajednička je nit koja ujedinjuje desno krilo europskih političara Francuske, Austrije, Italije, Madžarske i Poljske. Gdje god se pogleda stvarno se osjeća nacionalizam na djelu u današnjem svijetu.

Zašto je nacionalizam tako moćan i zašto je njegov utjecaj tako moćan?

„Nacija“ je najveća kulturalna grupacija takve vrste koja trajno okuplja svoje članove. Definiranje oznaka koje čine jednu naciju varira ali obično uključuje zajednički jezik, zajedničku kulturu, zemljopisni prostor  i zajeničku priču o zajedničkoj prošlosti. Najvažnije je da nacija kao grupa ljudi poima sebe kao konstituvinu i jedinstvenu zajednicu s posebnim identitetom. U poznatoj  frazi Benedict Anedersona,  nacije su zamišljene zajednice u kojima se potpuno nepoznati /članovi/ ipak prepoznaju i prihvaćaju jedan drugog kao pripadnike iste grupe.

Osim toga, kako John Mearsheimer ističe u svojoj novoj knjizi The Great Delusion – Velika obmana“ – moć nacionalzma počiva  dijelom  na njegovoj simboličnoj vezi s državom. S obzirom na konkurenciju i pritisku koji je svojstven svijetu  koji nema  središnjeg autoriteta, države imaju moćnu inicijativu da potiču nacionalno jedinstvo unutar svojih granica i tako čine svoje građane lojalnim i spremnijim na žrtvu kad ju država ustreba. Promicanje  nacionalizma, a posebno zajedničkog jezika pomaže u stvaranju ujednačenog gospodarstva i produktivnije populacije. Na taj način se uvečava opća državna moć.

Isto tako nacionalne grupe koje nemaju svoju državu su ranjivije u opasnosti da budu napadnute, asimilirane, progonjene. Mnogi narodi su se odlučili za vlastitu državu kao najbolji način osiguranja opstanka kao neovisne kulturalne grupe. Tragične povijesti Kurda, Palestinaca, Tamila i mnogih drugih pokazuje što se može dogoditi kad su težnje za nacionalnom državom onemogućene.

U modenom svijetu, ukratko, nacije hoće osigurati svoje vlastite države, opstanak i autonomiiju, jer države potiču nacionalizam da se osnaže i očuvaju vlastitu neovisnost. Nacionalni pokreti se nadaju uvrstiti u redove članica Ujedinjenih naroda a države čine što god  mogu da suzbiju pokrete za neovisnošću unutar vlastitih granica i stvaraju homogeno tijelo lojalnih građana. U krajnjim slučajevima  manjine su progonjene, ubijane ili preodgajane (kako se u Kini pokušava preodgojiti Ujgursku populaciju u Xinijangu) u naporu da se stvori ujednačenija  (predpostavljeno lojalnija) populacija.

Uzevši u obzir sve ove imperative može se  pojasniti zašto nacionalizam kao takav ostaje moćna i trajna snaga. I nemojte posumnjaati: Njegov utjecaj je dubok. Čak i veoma obrazovane i uglavnom skeptične osobe (kakav sam i sam) nisu imune na ove činjenice. Zašto mi je žao zbog odsutnosti američkog tima u vrhu muških i ženskih reprezentacija na Svjetskom kupu? Ne zato što poznajem bilo koga od tih natjecatelja osobno ili zato što sam obožavatelj njihovih osobnih vrlina. Oni mogu osobno biti bezveznjaci. Moja je povezanost s njima jedino jer su amerikanci. Iako sebe smatram kozmopolitom i opreznim s obzirom na zavodnički zov nacionalnog ponosa,  ne mogu mu potpuno izmaći.

Autor: Stephen M. Walt S engl. Prvela prof. Kornelija Pejčinović