U novoj “Bergoglianskoj crkvi” vrhovna zapovijed više nije “obožavaj Boga iznad svega”, nego “laskaj Jorgeu Mariju Bergogliu”: vrhovni zakon koji zapovijeda da se sve čini ad maiorem Bergoglio Gloriae.

Kao što je poznato u cijelom svijetu, u petak 26. srpnja Francuska kojom upravlja Emmanuel Macron, dupin iz kuće Rothschild, predstavila je u Parizu – na otvaranju Olimpijskih igara 2024. – gnusni spektakl profanacije i bogohuljenja protiv jednog od i najsvetiji simboli kršćanske vjere: prikaz Posljednje večere Isusa Krista sa svojim učenicima, prema poznatoj slici Leonarda da Vincija (1495-1498) [1].

Ispričavajući se “slobodom izražavanja”, predsjednik organizacijskog odbora Igara, bivši francuski kanuist Tony Estanguet, opravdao je bogohulni čin rekavši da reprezentacija nije bila namijenjena ismijavanju kršćanstva, već “pokazivanju raznolikosti Francuske”. ”. Kao dobrom kukavičkom i licemjernom naprednjaku, vođa nikada nije pomislio uzeti simbol džamije ili sinagoge, niti skupine muslimana transvestita koji se mole u Meki ili skupine židovskih drag queenova koji se mole u sinagogi ili ispred Zida. Monsieur Estanguet možda jest degenerirani progresivac, ali nije glup ni idiot: globalistički, izopačeni i sotonistički transhumanizam koji on promiče i potiče uvijek dobro plaća svoje sluge i štiti ih od svake kritike njihovih prostitutki.

Da se radilo o napadu na kršćanstvo temeljenom na mučnoj ideologiji vandalskog progresivizma, koju promiče i subvencionira jedan od njegovih najpoznatijih genocidnih pokrovitelja, dokazuje i izgovor kukavice Estanguet, kada navodi da je cilj ceremonije “pokazati vrijednosti i načela” sa snažnim porukama sestrinstva, ljubavi”, kako bi “poslali najjaču moguću poruku” [2]. Isti jezik i izrazi koje progresivno feminističko barbarstvo koristi za opravdavanje aberacija “rodne ideologije”, abortusa, genitalnog i tjelesnog sakaćenja djece i adolescenata, dječje hormonalizacije, transvestizma i transseksualizma itd.

A da se hvaljena “sloboda izražavanja” brani i štiti samo kada je riječ o napadu na kršćansku vjeru, pokazuje činjenica da su vlasti Organizacijskog odbora, na čelu sa spomenutim Estanguetom, natjerale brazilsku atletičarku da makne s odbora surfati slikom Isusa Krista, jer “Krist je religiozna figura i Igre imaju stroga pravila koja se fokusiraju na neutralnost” [3]. Veće licemjerje ne može.

Ali državni udar nije uspio. Reakcija katoličkih vjernika bila je u cijelom svijetu, ne samo u Parizu i Francuskoj. Dani ozdravljenja i molitvena bdijenja te molitva svete krunice već su organizirani u raznim gradovima svijeta, uz osude koje su izrekli kardinali, biskupi i episkopati pet kontinenata.

I da stvar bude gora za izopačene pećinske globaliste, muslimanske vlasti poput iranskog ministra kulture i islamskog vođe Islamske Republike Iran, Mohammada Mehdija Esmailija, također su stale u obranu kršćanske vjere. Potonji je napisao da je “klevetnički prikaz Isusa Krista jučer u Parizu bio potpuno uvredljiv i prešao sve granice. Francuska, zemlja s velikom poviješću kršćanstva, treba se sramiti same sebe. Zaklinjem naše kršćane diljem svijeta da se izjasne protiv ovog čina i odlučno ga osuđujemo” [4].

No, kakav je bio odgovor rimskog biskupa na ovu svetogrdnu akciju LGBT+ i queer svijeta? Kao i obično, odlučio se za apsolutnu šutnju, što je vidljivo iz poruke izrečene u nedjelju 29. srpnja, nakon molitve Anđeo Gospodnji na Trgu sv. Petra [5]. Govorio je o klizištu u južnoj Etiopiji, o poslovanju s proizvodnjom oružja (što je u suprotnosti s duhom bratstva Olimpijskih igara!), o Danu starijih osoba, Rimljanima i prisutnim hodočasnicima, o blagdanu Gospe od Carmen , o neokatekumenskoj pjesmi. Ali o bogohuljenju “Olimpijca” nije rekao ni jednu jedinu riječ, čak ni da zatraži molitvu zadovoljstva. Ozbiljna stvar je da je ovom apsolutnom šutnjom potvrdio, izostavljanjem, bijes protiv Isusa Krista i njegove Posljednje večere, u kojoj je naš Gospodin ustanovio Euharistiju i anticipirao svoj Uskrs uskrsnuća i njegov vječni kontinuitet u svetoj misi.

Zašto nije govorio o općem ogorčenju? S jedne strane zato što Don Jorge Mario uvijek izbjegava sukobe (možda iz kukavičluka?) i jasno je da odobrava taj “lifestyle” koji je prije stanje degradacije i duhovne truleži, kao što se vidi tijekom njegova pontifikata, na primjer odobravanjem nastupa drag queen na dječjem festivalu [6] ili redovitom prisutnošću prostitutki, transvestita i umjetnika koji se brzo mijenjaju na papinim audijencijama [7], kao i uz promicanje homoseksualizma i „demaskulinizacije“ u životu Crkve. Ali u konačnici, i iznad svega, kritiziranje pariškog bogohuljenja natjeralo bi ga da odbaci svoj demaskulinizirajući i homoseksualistički savez sa klanom Soros i kućom Rothschild.

Drugim riječima: rimski biskup je ovom prilikom oprao ruke poput Poncija Pilata, očito da ne bi uznemirio svoje zemaljske gospodare. Umjesto da bude vojnik našega Gospodina i stane u njegovu obranu (zar nije bio i je li član Družbe Isusove?), odlučio je šutjeti i prepustiti drugim podređenima da djeluju, a da se osobno nije obvezao da će biti “u dobre i s Bogom i s vragom”, kako kaže narodna poslovica. Ali postupajući na ovaj način, don Jorge Mario nije dostojan riječi koje je anđeo Božji uputio Crkvi u Laodiceji: „Znam tvoje ponašanje: nisi ni hladan ni vruć. Volio bih da si hladan ili vruć! A budući da si mlak, ni studen ni vruć, povratit ću te iz svojih usta” (Otk 3,15-16).

Ili mi to nismo shvatili i Crkva Kristova je pretvorena u “crkvu” Bergoglio, u kojoj svaki pigmej – on je isusovac – može vrijeđati i huliti Gospodina našega Isusa Krista i biti unaprijeđen u Rimsku kuriju [8] , dok biskup koji kritizira Bergogliov rad – npr. Sinodu o sinodalnosti – biva svrgnut i prijevremeno umirovljen (slučaj monsinjora Josepha Edwarda Stricklanda), ili biva ekskomuniciran zbog raskola jer je kritizirao Drugi vatikanski sabor (slučaj monsinjora Carla Marije Viganòa )?

31. srpnja 2024 na Blagdan svetog Ignacija Lojolskog

Autor: José Arturo Quarracino /Aldomariavialli

Osim psovanja Boga i najsvetijeg kršćanskog, pored woke i lgbt sveprisutnosti, otvaranje pariških olimpijskih igara imalo je jezivo slavljenje zločinačkog magnicida zadnje francuske kraljice Marie Antoinette.

Njeni sotonski inspirirani portreti s odrubljenom glavom u naručju nisu se mogli izbrojati, uz popratno slavljenje poplavom krvi kojom su zidovi kraljevske palače bili poprskani. Predstava je jasno davala do znanja apsolutni pristanak i odu radosti koju su odavali Novom Antikršćanskom Svjetskom Poretku kojem su započeli današnju Europu, Zapad i susljedno utjecaj na cijeli svijet u zadnja dva stoljeća. Prekrasno nam ide s njihovim projektom, „za narod ali bez naroda“ kako rekoše jakobinci i dan danas idući istim stopama.

[Okrutnost giljotine i „režima terora“ prvih godina revolucije prikazan je u filmu na čvrsto povijesnim svjedočanstvima o mučeništvu 16 karmelićanki iz Compiégne 17-og srpnja 1794, iz prostog razloga što nisu htjele napustiti redovnički zavjet, ili “praznovjerje” prema revolucionarima. Jednom gledatelju videa oteo se usklik “nikad više ne ću dobro gledati na revoluciju”, priznavajući koliko su mu puta glavu punili u školi i na sve strane suprotnim tvrdnjama:]

Preporučavam vidjeti i video zapis:

[Inače, motiv giljotine je rekurentan još od prije ovih igara. Mladi članovi španjolske socijalističke partije iz Alicante slikali su se pred imitacijom giljotine ispred koje su držali sliku glave bivšeg predsjednika Mariana Rajoy, dolje. Znate, pustimo djeci slobodu izražavanja. Aluzije na giljotinu znao je praviti i negdašnji lider španjolske radikalnije ljevice Podemos („Možemo“ u prijevodu):]

Pravo je stoga da i toj mučno ubijenoj ženi i kraljici, odamo počast uz povijesne ispravke i naglaske na barem par ključnih stvari. Po običaju pobjednika koji pišu povijest, na ovu austrijsku princezu i poslije francusku kraljicu navalili su gomilu laži, koje mogu biti istina samo ako se primjene na njene optužitelje i krvnike. Povijesni prikazi njenih zadnjih sati prije smaknuća na giljotini su jeziva orgija krvi i poroka, kao što revolucionarna rulja izvrši nad jednom njenom dvorkinjom na trgu ispred zatvora gdje je Marie Antoinette čekala polazak na stratište:

 “U sljedećem trenutku bačena je pred gomilu koja je urlala, grupno je silovala te isjekla na komade. Mnoštvo razgolićenih odsjeklo joj je glavu, grudi i genitalije, a njezino osakaćeno tijelo izložili su pred svima kako bi se gomili rugala i dodatno ga oskvrnila. Jedna joj je zvijer izrezala srce i pojela ga “nakon pečenja na štednjaku u vinskoj trgovini”. Jedna joj je noga bila odsječena i ispaljena iz topa. Glava joj je odnesena u kafić i stavljena na stol kako bi se posjetitelji smijali. Princezina glava i genitalije zatim su zaglavljeni na kolce i prošli su pored zatvorskog prozora Marie Antoinette, dok je rulja vikala Antoinette da poljubi svog ljubavnika.”

O kraljici godinama i desetljećima je kružila legenda (laž) kojoj su nas učili u obrazovnim institucijama, možda čak i danas netko od profesora povijesti potegne za nečim sličnim, da je poručila razljućenim revolucionarima na njihovo traženje kruha: “Zašto traže kruha, neka im dadnu kolače!” Propaganda u rukama moćnih nije stvar od jučer niti se pojavila na društvenim mrežama u naše vrijeme, laž kao sredstvo manipulacije uvijek je bila prisutna. Možemo samo baciti pogled na Evanđelje i sve optužbe što su farizeji činili protiv Isusa. Konspiracija i manipulacija su prisutni kroz povijest od prvog do posljednjeg dana. Dan danas Google briše traženja o atentatu na Trumpa, a jučer smo ga mogli vidjeti.

Samo bih dakle, spram gomile gnusoba koje bacaju na lik Marie Antoinnete, uzvratio sa par detalja istog dana njene smrti, koja su sama po sebi vrlo značajna i daju naslutiti moralnu i vjersku veličinu te žene. Kad se primicala giljotini, slučajno je stala na stopalo krvnika. Njene zadnje riječi su zabilježene, upućene krvniku: “Oprostite mi, nije bilo namjerno!” To je prikaz toliko pristojne osobe da i u smrtnom času ostaje pri sebi i drži do sebe i drugih i u najmanjim detaljima. Tko nije takav, psuje sve po redu i vrišti tražeći smilovanje do izdisaja. Ali ona nije bila takva. Kakav je netko, u zadnjim časovima pokazuje što je i tko je.

Drugi detalj: Mariji Antoinette dovode tkz „ustavnog svećenika“ da je ispovijedi i dadne joj pričest prije smrti. Ali ona odbija. Zašto? Time je pokazala veliku duhovnu izobrazbu, dostojanstvo i dosljednost svojim vjerskim i moralnim načelima. Naime, „ustavni svećenici“ ili „konstitucionisti“ su bili oni svećenici, ukupno ih je bilo nešto više od trećine sveg svećenstva, koji su u biti otpali od svog poziva nakon pritiska revolucionara koji su od svećenika tražili poslušnost prije državi nego Bogu i Crkvi.

Ovi „ustavni svećenici“ su to prihvatili i automatski bili izopćeni iz Crkve, sa svim pravom. Jer su stavili poslušnost državi iznad poslušnosti Bogu. Bile su prodane duše, prototip pravih otpadnika. Ostali svećenici, njih skoro dvije trećine, morali su se prikrivati u šumama i podrumima vjernika. Budući župnik Sv Ivan Arški kao dijete primio je prvu pričest u roditeljskoj kući zbog progona upravo u tom periodu. I Marija Anoinetta je dakle bila dosljedna svojoj vjeri, preporučivši se Bogu osobno, a ne preko takvog izdajnika. U tako teškim trenucima.

Ima jedna izreka u našem narodu „dao ti Bog, pa onda oduzeo“, jer je ljudima po naravi najteže imati i biti nešto, a onda ostati bez toga. A nju, kraljicu, doveli su na pogubljenje kao svinju u kolima. Njeno tjelo bit će bačeno u masovnu grobnicu, bez oznake. Ali ona ostaje čvrsta u svojoj vjeri i svom pozivu.

Danas Marija Antoinette doživljava isto ruganje. I ovi koji joj se rugaju, likuju kao sotone koje se raduju tuđem zlu i patnji. Ali nek se sjete, dok mogu: “Ne varajte se: Bog se ne da izrugivati, jer što čovjek posije, ono će i požeti.” (Gal 6,7). I sam morao je gorko priznati iz vlastitog iskustva, upozoravajući buduće tirane: “Revolucija jede svoju djecu.” Samo jedanaest dana nakon smaknuća karmelićanki iz Compiégne, i njega je dočekala giljotina.

Tako nek se upitaju i njegovi današnji nasljednici, da li bi oni mogli biti slijedeći na redu. Jer, revolucija je čudna stvar. Kad se razuzda, neizvjesna je.

Milenko Bernadić, dopisnik Croativ.net-a iz Španjolske

Nad konklavom 1958. godine skupljali su se vrlo tamni oblaci. Bilo je to iznimno burno doba u Crkvi, doba u kojem su već neko vrijeme fermentirale promjene koje će kasnije uzdrmati tisućljetnu tradiciju ove ustanove.

Pio XII., jedan od najvećih pontifeksa u povijesti, nedavno je preminuo, iako su već u godinama nakon njegove smrti neki liberalni povjesničari zajedno s tiskom iste orijentacije podigli zloglasnu klevetničku kampanju protiv njega.

Od svetog Ignacija do Pilata. Parabola o Jorgeu Mariu, koji odaje počast neprijateljima Crkve i šuti o bogohuljenju Pariza

Radili su na tome da se papa Pacelli predstavi kao kolaboracionist nacističke Njemačke, dok postoje dokumenti koji poriču tu neistinu.

Ako je postojao čovjek koji je Hitlera odmah prepoznao kao ozbiljnu prijetnju Europi, bio je to Pio XII. koji je već u prvim godinama svog pontifikata pisao raznim europskim kancelarijama podržavajući potrebu državnog udara u Njemačkoj kako bi se svrgnuo kancelar koji je je uvukao svoju zemlju, a potom i cijeli svijet u još jedan svjetski rat, upravo onako kako su sile međunarodnog cionizma željele.

Pacelli je optužen za povezanost s nacizmom kada je papa odmah izrazio oštru osudu pokreta koji je zapravo od početka podržavao Svjetski cionistički kongres i njegova sekcija u Njemačkoj, koji je čak potpisao sporazum s Fuhrerom, zloglasnim Haavara o kojem smo govorili prethodnom prilikom.

Hitler nije nastao ni iz čega. Hitler je rođen jer su se vrlo moćni krugovi u New Yorku pobrinuli da mu daju ogromna sredstva od 1929. godine, kada je nacistička stranka bila tek nešto više od beznačajnosti i vrlo daleko od vrtoglavog uspona na vlast koji je uspio postići u narednim godinama.

Dokaz o financiranju koje je nacistička stranka dobivala s Wall Streeta već je početkom 1930-ih godina napisao Sidney Warburg koji je 1933. godine napisao knjigu pod naslovom “Financijsko podrijetlo nacionalsocijalizma”, koja detaljno govori kako su financijske banke Ashkenazi of New York, posebno obitelj Rockefeller, imala je sve u interesu pogodovati političkom usponu mesije nacizma kako bi zatim bila u mogućnosti uvući Europu u još jedan neizostavan sukob kako bi se postigli već unaprijed postavljeni ciljevi, kao što je rođenje UN-a, arhetip svjetske vlade, te židovska država, istinska opsesija obitelji Rothschild.

Svjedoci smo dakle pojave koja bi se mogla definirati kao projektionizam. Krugovi koji su se na Hitleru politički obogatili optuživali su Vatikan da nije učinio dovoljno da zaustavi Hitlera, unatoč činjenici da je Pio XII bio prvi veliki autoritativni glas koji je upozorio na opasnost koju predstavlja nacistička Njemačka i unatoč činjenici da su oni vrli nositelji ove lažne optužbe omogućili su uspon njemačkog kancelara.

Ovoj klevetničkoj optužbi, kao da nije dovoljna, mora se dodati još jedna, poput one da nije učinio dovoljno da se pomogne Židovima, unatoč tome što je bio izvor iznad svih sumnji, jeruzalemskom rabinu, Isaacu Herzogu, osobno zahvaliti Njegovoj Svetosti za njegovu predanost spašavanju Židova koje je progonio nacizam, dok se svjetski cionistički kongres radovao tim progonima bez kojih nikada ne bi bilo moguće rođenje države Izrael.

Pontifikat Pija XII bio je kamen temeljac katoličke tradicije i postojale su moćne masonske snage i uobičajeni angloamerički krugovi koji su se pod svaku cijenu nadali snažnom prekidu pastoralnog kontinuiteta Vatikana kako bi na papinsko prijestolje postavili čovjeka koji bi mogao uvesti Crkvu u hram moderne i ljudskih prava, rođenih iz nesretne Francuske revolucije.

Američki novinar Stephen Kokx ispričao je kako je obavještavao Sjedinjene Države o svemu što se događalo u prostorijama Vatikana i unutar Sikstinske kapele.

Vodila se žestoka bitka za Crkvu. Anglo-američke sile i razne američke globalističke institucije kao što su Bohemian Grove i Vijeće za vanjske odnose imale su vrlo preciznu viziju budućnosti koja je čekala čovječanstvo.

Ti su se instituti, kao što je poznato, nadali i nadaju formiranju svjetske uprave, svojevrsnog autoritarnog moloha koji se nameće cijelom svijetu, i polaže pravo na suverenitet pojedinih naroda.

A ono što nadahnjuje “san” o izgradnji svjetskog carstva, to sigurno nije tajna, je religija koju slijedi globalizam, koji, kao što je sada očito svakom promatraču s intelektualnim poštenjem, nije samo religija sekularizacije i ateizma države već koji ima potpunu i konačnu svrhu.

Sekularizacija je samo maska ​​koju nosi liberalizam koji, nakon što svi velovi padnu, ima za cilj uspostaviti globalni luciferijanski kult, a užasna izvedba Olimpijskih igara u Parizu samo je posljednji definitivan primjer razotkrivanja pravog identiteta svijeta modernih progresista i liberala.

Motiv Marie Antoinette na otvaranju OI ili mogu li rugalice doživjeti sudbinu žrtve?

Ako bismo htjeli ići još dalje u prošlost da bismo razumjeli ovu filozofiju, mogli bismo zastati i pročitati pisma koja je osnivač Iluminata iz Bavarske, Adam Weishaupt, napisao svojim vjernim suradnicima, kojima je objasnio kako razni inicirani ne bi trebali znati, rekao je, kako je ova sekta htjela zabraniti kršćanstvo, tajnu koja se morala ljubomorno čuvati i otkrivati ​​samo onim sljedbenicima koji su pokazivali idealne karakteristike da služe ciljevima Iluminata.

Ovaj svijet ne bi mogao dosegnuti svoj cilj bez prethodnog ulaska u utrobu Katoličke Crkve, budući da postojanje ove institucije i njezina privrženost katoličkom nauku uvijek već sama po sebi sprječava očitovanje svjetske vlade i njoj pridružene misterijske religije, a ovdje možemo još jednom savršeno razumjeti ono što je sveti Pavao rekao o funkciji katehona, odnosno pojma koji izražava funkciju uzdržavanja Crkve prema napretku suvremenog svijeta.

Modernizam se može smatrati onom rijekom koja želi osvojiti svijet, a Katolička crkva umjesto toga je brana koja ga mora zadržati.

To nam pomaže razumjeti zašto je, po mišljenju svojih neprijatelja, Crkva morala biti infiltrirana i pokorena.

Na konklavi 1958. imamo demonstracije ove pune infiltracije.

Washington je pomno pratio faze izbora novog pape, a izvor koji je informirao američki State Department nadao se da su ljudi poput kardinala Sirija i Ottavianija, u određenim aspektima ocijenjeni “zastarjelima” i s vizijom “nerealistične” suvremenih stvari , a to jednostavno znači da su ova dva kardinala imala integritet i nisu bili voljni izaći na kraj s onima koji su Crkvu htjeli pretvoriti u svojevrsni moderni “katolički” hram ljudskih prava.

Grgur XVII.: papa koji nikada nije bio

Ono što se široj javnosti danas još uvijek ne govori je ono što se u svemu može smatrati pravim vatikanskim državnim udarom.

Slušamo puno o samozvanim “vatikanskim” stručnjacima za zabranjenu stolicu i Ratzingerov pontifikat koji nikada ne bi bio prekinut, ali nikada ne čujemo takve “stručnjake” da pričaju priču koja je promijenila povijest Crkve i cijelog svijeta u godine nakon konklave 1958 .

Što se dogodilo ispod svoda Sikstinske kapele ispričao je bivši agent FBI-a Paul L. Williams, citirajući deklasificirane dokumente američkog State Departmenta koji govore istinitu priču o toj dramatičnoj konklavi.

Nakon što je počelo glasanje, većina se jasno pokazala u korist kardinala Sirija, povijesnog nadbiskupa Genove od 1946. do 1987. godine.

kardinal Giuseppe Siri

Siri je, kao što je već spomenuto, bio na glasu kao nepopustljivi tradicionalist i sam ga je papa Pio XII smatrao svojim najdostojnijim nasljednikom.

Činilo se da je sve gotovo 26. listopada 1958. kada se iz poznatog vatikanskog dimnjaka ugledao bijeli dim, toliko da je radio Svete Stolice s oduševljenjem najavio izbor pape koji se, međutim, nije pojavio na balkonu sv. Petra, kao što se događa svaki put kad se na konklavi bira novi papa.

“Poznat će te ih po plodovima” …ALI, TKO IH UNAJMLJUJE?

U sljedećem glasovanju Siri je još jednom potvrđeno da je također očito odabrala ime Grgur XVII., u kontinuitetu s papama koji su osudili modernističku opasnost, ali u tom su se trenutku francuski kardinali usprotivili izboru u otvoreno subverzivnoj gesti i najavili čak nedostižna mogućnost da bi nemiri mogli izbiti na komunističkoj strani Željezne zavjese ako genovski kardinal postao papa.

Nažalost, francuski je manevar očito imao svoje učinke i Siri je bio prisiljen odustati pod onim što se očito činilo ozbiljnim prijetnjama usmjerenim ne samo njemu osobno, nego i Crkvi u cjelini.

Čitajući što je otac Paolo Perrotta rekao, postojala je prijetnja da bi Vatikan mogao pretrpjeti neku vrstu nuklearnog napada, prijetnja, kao što čitamo na stranicama knjige “Tajna prazne grobnice Padre Pija” koju je napisao Franco Adessa, suradnik Don Ville, vrlo blizak Padre Piju, koju je već otkrio Avro Manhattan, pisac židovskog podrijetla, koji je napisao da ako Crkva da se nije prestala “miješati” u međunarodne političke prilike mogla bi dobiti kaznu kakvu je pretrpio Japan, žrtva nuklearnog bombardiranja Hirošime i Nagasakija.

Okultne subverzivne sile, kako ih je definirao Don Curzio Nitoglia, bile su u punom pogonu kako bi pokrenule svoj državni udar u Vatikanu koji je nažalost uspio jer je Siri odustao pod tako ozbiljnim prijetnjama, a genovski kardinal rekao je 1985. tijekom razgovora s francuskim novinarem Louis Hubert Remy da je ono što se dogodilo tih dana bilo nešto uistinu strašno što ga je očito i 27 godina kasnije duboko potreslo.

Na Sirino mjesto došao je čovjek kojeg su tražili Washington i masoni. Dolazi Angelo Roncalli, koji je bio poznat po komunističkim simpatijama i po tome što je bio inicijant francuskog masonstva.

Prema navodima oca Malachi Martina, svi dokazi o Roncallijevoj pripadnosti masoneriji čuvaju se u Vatikanu, a sam američki svećenik otkrio je da je upravo francuski predsjednik Vincent Auriol inicirao Ivana XXIII. u masoneriju.

“DEMONSKI LITURGIJSKI OBRED!” Kršćani moraju dati naknadu Presvetom Srcu Isusovu za bogohulnu olimpijsku ceremoniju

Auriol je također bio dobro svjestan da Roncalli ima pedofilske sklonosti i da su ovu užasnu i neizrecivu tajnu čuvali visoki masonski krugovi koji su kardinalu s komunističkim simpatijama obećali da će postati papa pod uvjetom da potom inaugurira Vijeće.

Gorko vas nasmiješi nadimak koji je liberalni tisak dao ovom papi, odnosno “dobri papa”, a to sugerira kakvim se mjerilima “dobrote” pridržavaju vaša gospoda.

Roncalli je, međutim, održao obećanje dano svojim gospodarima u francuskom masoneriji.

Roncalli je otvorio vrata Crkve suvremenosti. Roncalli je započeo put liberalne Crkve koji nažalost nikada nije prekinut i koji svakog pojedinog papu koji je sjedio na Petrovom prijestolju od 1958. nadalje ne vidi više kao nositelja Istina vjere koje je Crkva čuvala 2000 godina, nego izraz druge crkve, lažne crkve ljudskih prava i takozvane “starije braće”.

Ivan XXIII. također je bio čovjek koji nije poslušao Gospu Fatimsku koja je izričito tražila da se treći dio tajne ili treća tajna, ovisno o različitim tumačenjima stručnjaka, otkrije do 1960. godine, a to je opet bio svećenik Malahia Martin koji će otkriti da je Roncalli stavio veto na objavu onoga što je rekla Djevica koja je najavila veliki otpad unutar Crkve 1917. godine.

Roncalli nije želio da svijet dozna da je Gospa najavila da će pontifi poput njega uvući Crkvu u niz pogrešaka i otpada koji su bili izravan uzrok trenutnog pontifikata Jorgea Maria Bergoglia.

Ako čitate akte koncila, pronaći ćete riječi kao što su ekumenizam, ljudska prava, dijalog među religijama, a ako pogledate riječi i postupke Roncallijevih nasljednika, poput Pavla VI., rođenog kao Giovanni Montini, također iniciran u slobodno zidarstvo, naći ćete sve o čemu Bergoglio danas govori.

Lažna crkva nije izgrađena u jednom danu, već tijekom mnogih desetljeća i ova infiltracija nije ništa drugo nego rezultat đavolskog plana da se rodi naopaka crkva koja je umjesto širenja Kristovog Evanđelja predana širenju Sotoninog .

Gospa je to predvidjela više od 3 stoljeća unaprijed. Već 1634. godine Djevica je otkrila Majci Mariani de Jesus Torres kakva sudbina čeka Crkvu, ali je također rekla u svojim kasnijim ukazanjima da će njezino Bezgrješno Srce trijumfirati i da će institucija koju je Krist utemeljio biti vraćena u svoj drevni sjaj.

To je ono što razni slobodni zidari i globalisti koji su pokušali uvući čovječanstvo u svoj pakleni Veliki Reset ignoriraju, ili se prave da ignoriraju.

Oni ignoriraju da nisu oni ti koji kontroliraju, već je uvijek jedini Bog.

Cesare Sacchetti/La Cruna dell’Ago