Connect with us

Vijesti

NEMOJMO SE PRAVITI NEVJEŠTI: NARUŠAVANJE DOSTOJANSTVA PROSVJETARA VEZANO JE I ZA “SUVREMENI” LIBERALNI ODGOJ DJECE

Published

on

(Izvor za fotografiju: https://www.jutarnji.hr/)

 Kad bi danas bilo tko od nas iznio mišljenje po kojemu one učenike koji krše sve moguće norme reda i discipline u školama i ne dopuštaju normalno održavanja nastave treba hitno udaljiti sa školskog sata, a ako se ne povinuju zahtjevu nastavnika i pokažu znakove agresije ili krajnjeg nepoštivanja autoriteta predavača ispratiti izbacivanjem – iz ćušku, povlačenje za uši ili nabijanjem nogom u stražnjicu – to bi izazvalo javnu sablazan.

Toliko smo “napumpani” metodologijom “progresivnog”, “suvremenog”, liberalnog odgoja mladeži da nam je neshvatljivo i neprihvatljivo kako među našom djecom u školama ima i onih na koje ne djeluju nikakve pedagoške mjere. Naravno da ih ima i uvijek će ih biti, pa još kad vide i znaju (a nije im teško zaključiti) da im nastavnik ne smije ništa – pa čak ni povisiti glas, a kamo li udariti – ne malom broju njih to daje “krila” i bezobrazluku i samovolji kraja nema.

Najkraće rečeno, učenicima je u ime “slobode” dopušteno sve, a nastavnicima ništa i njima su doslovno “vezane” ruke. Takvo pogrešno shvaćanje slobode, odgoja i obrazovanja, naravno, ima svoju cijenu.

Tako jedan primitivac na kojega ne djeluju nikakve pedagoške mjere može slobodno i do mile volje terorizirati i predavača i sve ostale učenike bez posljedica, a nastavnik biva izvrgnut javnoj osudi, kažnjavan ili otpušten s posla ako samo mrdne izvan onoga što smije poduzeti – a ne smije ništa osim moljakati i kumiti dotičnog da se smiri, odnosno, ponižavati se i trpjeti u nedogled.

Još ako ima nesreću naletjeti na skupinu takvih u istom razredu, ne rijetko se nađe u bezizlaznoj situaciji.

Ima tomu već desetak i više godina, da mi se jedan nastavnik povijesti (predaje višim razredima u jednoj osnovnoj školi) požalio kako ni jednom učeniku ne smije dati slabu ocjenu (jedinicu), pa taman ne prozborio ni riječ, jer ako to učini, eto u školu roditelja koji zaobilazeći ga odlaze ravnatelju i žale se stavljajući primjedbe na njegov rad. Jedan ili dva takva slučaja još nekako i prođu, ali svaki sljedeći je minus za nastavnika i to bez ozbiljnog propitkivanja jesu li primjedbe roditelja na mjestu ili ne. U jednom od razreda imao je dvoje-troje učenika koji su pored toga što nisu htjeli učiti stvarali i nered u vrijeme sata. Oni su se “skompali” i počeli voditi pravu kampanju protiv njega, izrugujući mu se i provocirajući iz dana u dan. Širili su priče kako je “glup”, “nema pojma o povijesti”, komentirali glasine vezano za njegov privatni i obiteljski život itd.

I tako mu se na kraju dogodilo da je imao par pritužbi (upravo od roditelja tih problematičnih učenika), te je pozvan kod ravnatelja na razgovor i ovaj ga je dobro “oprao” ne uvažavajući ništa od njegovih argumenata. Nakon toga, stanje je bilo još gore. Učenici skloni ispadima – budući da nisu htjeli učiti a tražili su prolazne ocjene – za to su vrijeme oko sebe okupili još nekoliko pristaša, pa ih je sad nastupalo ukupno 6-7 (od ukupno 30 učenika u razredu), a kampanja je korak po korak dobivala sve radikalnije oblike. U početku su to bila dobacivanja i prekidanje sata (uz učestale zahtjeve da se ide na toalet i sl.), podsmjehivanje i ponižavanje predavača, upućivanje raznih provokativnih pitanja i drugi sitni incidenti, a vremenom, kad su izgrednici shvatili da im nastavnik ne smije ništa, to je prelazilo u teror. Kad bi se okrenuo i nešto pisao po ploči gađali su ga lopticama papirića ili smotuljcima koje su ispaljivali uz pomoć gumica (razapetih na prste), pravili su grimase, plazili mu jezike, izlazili su sa sata i vraćali se u učionicu kad je tko od njih htio, ne rijetko je čuo i psovke iza svojih leđa (na osobni račun), a bilo je i slučajeva da se najgori među njima popnu na stolove i “plešu” ili otvorenim šakama lupaju po plohama istih usred predavanja, galame, pjevaju i sl. Čovjek je doista bio izvan sebe i nije znao što poduzeti. Ravnatelja njegovi problemi nisu brinuli, najvažnija stvar mu je bila da škola ne dođe na zao glas i da nema loših ocjena i on se unaprijed stavljao na stranu roditelja izgrednika dok su ostali roditelji (velike većine djece koja su se ponašala normalno i civilizirano) šutjeli, smatrajući kako to nije njihov problem. I na roditeljskim sastancima se ta tema prešućivala radi “mira u kući”, tako da za nastavnika izlaza jednostavno nije bilo.

I danas se sjećam kako mi je na rubu suza, na kraju taj nastavnik povijesti rekao kako nikad više ne bi nogom stupio u školu samo da ima bilo kakav drugi izlaz i izvor prihoda.

I, nažalost, nije to ništa neuobičajeno, jer ima i mnogo gorih slučajeva. Tako se učitelji, nastavnici i profesori u školama ili izvan njih premlaćuju, ubadaju noževima i napadaju na brojne druge načine, “nestašna” mladež sebi dopušta koristiti mobitele na satu, podešavati frizure, skidati sa sebe odjeću, čak i masturbirati u vrijeme sata, a o seksističkim opaskama na račun predavača da i ne govorimo. Svojedobno smo imali prigode svjedočiti slučaju da je na You Tube postavljena snimka na kojoj se vidi kako u vrijeme školskog sata nastavniku koji je u tom trenutku okrenut prema ploči s leđa prilazi jedan učenik koji mu povlači donji dio odjeće (trenirke) do koljena, dok drugi sve snima mobitelom. I, naravno, to je praćeno smijehom, jer dio učenika zacijelo uživa u zbunjenosti predavača koji nastoji što prije pokriti svoju golotinju. Nastavnicima se nanose ozljede, prijeti ubojstvima, oštećuju im se automobili…i sve se to kod nas prihvaća tako ravnodušno i benevolentno da je to zastrašujuće.

Tu nema Jelene Veljače i sličnih aktivista koji će skočiti u obranu onih koji obrazuju i odgajaju nove ljude za zdravo društvo i bolju budućnost.

Što treba s takvim huliganima, primitivcima, nasilnicima koji nemaju nikakvih skrupula ni obzira? “Pedagoški” utjecati na njih?

Nitko normalan ne može zastupati nasilje kao metodu odgoja mladeži, ali jednako tako je opravdano tražiti odgovor na pitanje:

Što s takvim neprilagođenima koji krše sve norme i sva pravila koja vrijede u školama, ometaju nastavu, ponašaju se neprilično i objektivno gledajući teroriziraju i nastavnike i druge učenike?

Što s njima?

Redovita procedura kažnjavanja (i to samo u drastičnim slučajevima kad su u pitanju fizički napadi na nastavnike ili druge učenike) zna trajati mjesecima, a za to vrijeme huligani nastavljaju s terorom. Kako bi se nekoga udaljilo iz škole potrebni su debeli argumenti i njegovo ponašanje mora biti drastično štetno i uočljivo, inače od svega ništa.

Što nam je činiti?

U razrede postavljati zaštitare (ili još bolje dežurne policajce – samo ako to ne bi “negativno djelovalo” na psihu potencijalnih izgrednika o čijoj dobrobiti naročito treba voditi računa!), sigurnosne kamere…ili, konačno pogledati istini u oči i shvatiti da se dostojanstvo učitelja, nastavnika i profesora počelo srozavati onog trenutka kad su učenici shvatili da u školama nema sankcija.

Kakve i koje sankcije primjenjivati, to se, naravno, mora pažljivo odvagnuti, ali su nužne i moraju biti promptne i djelotvorne.

Huligana na koje ne djeluju nikakve pedagoške mjere je uvijek bilo i bit će ih, no i za takve moramo imati odgovarajuća rješenja. Oni ne smiju biti zaštićeni i njih se u što kraćem roku treba udaljiti s nastave, a po potrebi i iz škole – ako drugačije ne ide i metodom prisile.

Ovih dana slušamo od prosvjetara koji još uvijek štrajkaju kako im se “skupilo” desetljećima gomilano nezadovoljstvo, pa i ono uzrokovano urušavanjem digniteta njihove profesije i odsustvom uvažavanja. To jeste tako i poražavajuća činjenica da je dostojanstvo naših djelatnika iz sustava obrazovanja ozbiljno narušeno očita je, ali uz jednu ogradu: naše društvo u većini nema takav stav prema njima i to je uglavnom dojam koji oni dobivaju u svojim radnim sredinama, u trokutu: učenici – ravnatelj – roditelji.

No, do narušavanja dostojanstva i digniteta obrazovne struke i autoriteta djelatnika iz ovog resora nije došlo preko noći i to je u suštini plod našeg novog “liberalnog” odgoja koji stvara huligane, da bi se poslije svi skupa “čudili” otkud oni među nama.

Neka gospoda iz Ministarstva znanosti i obrazovanja naprave istraživanje i utvrde iz kojih društvenih slojeva i iz kakvih obitelji potječu ti huligani, pa će sve biti jasno.

Ako je mladom čovjeku u formativnim godinama koji nema odgovarajućeg kućnog (obiteljskog) odgoja a po naravi je slobodnijeg ponašanja dopuštena neograničena sloboda, zar nije logično da će jedan dio njih to iskoristiti i za manifestiranje svojih niskih strasti i pobuda – svjesni ili nesvjesni onoga što čine?

Odsustvo poštivanja autoriteta je ozbiljan problem kod nas u društvu uopće, pa i u školama. Ali, o tomu se šuti, jer takvo što nije u skladu s promoviranima načelima neograničene slobode na kojoj “jašu” naše perjanice lijevo-liberalnog i anarhističkog pogleda na svijet. I oni taj svoj jednostrani, bolesni svjetonazor nameću ultimativno, do te mjere da roditeljima određuju kako će odgajati svoju djecu! I takvi rezultati njihova “odgoja” su itekako vidljivi, među ostalim i po odsustvu poštivanja autoriteta kod mladih i posljedično, srozavanju dostojanstva učitelja, nastavnika i profesora.

Osobno bih volio vidjeti tog pedagoga i psihologa koji će jednog neprilagođenog balavca bez minimuma kućnog odgoja i respekta prema bilo komu svojim metodama dovesti u red.

Mi stariji bi rekli: od kad je batina izašla iz škole, u nju je ušla anarhija.

I mi smo nekad išli u školu, prije 30, 40, 50 ili više godina i znali smo da nas za svaku ozbiljniju pogrješku ili nestašluk čeka kazna (grdnja, opomena, prijava roditeljima, po potrebi i klečanje, vučenje za uši, “packe” po prstima ili čak šamar), a svaki pokušaj da se bilo tko od nas požali na učitelja ili nastavnika roditeljima završavao je dodatnom porcijom batina kod kuće. Zato se u razredima u to vrijeme mogla “muha čuti” i nikomu od nas nije napamet padalo narušavati autoritet predavača. Za većinu nas je autoritet učitelja i nastavnika bio čak i iznad autoriteta roditelja i tu se osjećala neka vrsta strahopoštovanja. Koliko znam, nismo imali psiholoških posljedica i trauma zbog takvog načina odgoja.

Ne treba se vraćati u neko prošlo vrijeme niti je to moguće, ali, priznajmo iskreno sami sebi: ponašanje današnje školske djece rezultat je naše pogrešno shvaćene demokracije i liberalnog odgoja koji se ne rijetko graniči s anarhijom.

Nema vlade na svijetu koja dostojanstvo prosvjetarima (ili bilo kojoj drugoj društvenoj skupini) može vratiti dekretima ili uredbama, kako god one bile sročene.

Ono što se urušavalo desetljećima (još od vremena komunizma), ne ispravlja se preko noći, nego dugotrajnom edukacijom i nizom osmišljenih mjera koje u svojoj ukupnosti na dulji rok to stanje mogu promijeniti.

Poštivanja autoriteta nema ako se kao slijepci držimo modela koji smo njegovali do sada: neoliberalnog odgoja mladih, pri čemu je sve što oni žele ili rade a priori ispravno i jedino moguće, od ponašanja u školama do seksualnih i drugih sloboda.

“Kako siješ, tako ćeš žeti” – kaže jedna stara izreka.

Dok ne promijenimo svoj odnos prema temeljnim moralnim i etičkim vrednotama koje smo gotovo u cijelosti zanemarili ili potisnuli iz javnog i društvenog života pa i odgoja mladih, vrtjet ćemo se u zatvorenom krugu.

Svi mi, a ne samo učitelji, nastavnici i profesori.

Zlatko Pinter

Advertisement

Vijesti

HODAK: Jesmo li zaboravili 1945.: I tada su tekle neke rijeke

Published

on

Naše “biračko tijelo” je kartaški rečeno napokon došlo na štih. Kod “biračkog tijela” fali bitna komponenta – glava! Da je naše biračko tijelo imalo glavu ili bar današnje iskustvo, sigurno ne bi u svim proteklim izbornim ciklusima tako griješilo.

Ali opet, da nije toliko griješilo, onda ne bi imalo iskustvo koje danas ima. To je svojevrstan “perpetuum mobile”. Kad naše biračko tijelo staviš u funkciju oni će beskonačno birati istu vrstu “narodnih zastupnika” pritom ne trošeći energiju.

Netko mi je poslao duhoviti link. Biračima se sada navodno nudi i jedna nova stranka. Uz sliku Šeksa i ime nove stranke “Mošt”. Od istog autora dobio sam i sliku Voje Stanimirovića, gradonačelnika okupiranog Vukovara. Autor “cinka” Voju da prima penziju od 2200 eura mjesečno s navodnim Vojinim komentarom: “Da sam bre četrdeset godina radio u Nemačkoj, ne bi imao toliko”.

Međutim, primjećuje se kako naši birači postaju sve lukaviji. Sad već razlikuju “slabe strane” naših političara. Jedni strahuju od zakona o porijeklu imovine, drugi od korupcije, a treći od zakona o porijeklu diploma. Na tržištu su posebno na cijeni “mostarske” diplome. Onima koji su “diplomirali” na benzinskim pumpama u okolici Mostara put je otvoren. Samo moraju paziti jer je visoka uzbrdica. Zlobnici ih tješe: “mogu vam, dragi naši, zaplijeniti vaše ‘diplome’, ali nitko vam ne može zaplijeniti znanje koje ste stekli s tim diplomama!”.

Zaboravljena korupcija Račanove vlade

Još je samo tri dana do izbora. U zadnjih petnaestak dana nisam ni jednom uspio uključiti TV, a da se nije pojavio dvometraš Peđa kako bi nas upozorio da je korupciji došao kraj. Oni će sve to riješiti jednim potezom pera, odnosno birači za njih, samo ako ih zaokruže. Moš’ mislit’, rekla bi Tanja Torbarina. Peđa s pravom računa s “kratkom pameću” hrvatskih birača. Sjetite se samo malo nedavne prošlosti. Umro je Tuđman i za šesteročlanu koaliciju na čelu s Račanom i njihovim glasačima “svanula je demokracija”. Račan i SDP skočili nakon deset godina napokon u sedlo vlasti pa odmah krenuli proširivati Remetinec za HDZ-ovce. Korupciju u privatizaciji na “vješala”! Ha, ha, ha! Račanova Vlada je prodala lanac Dubrovačkih hotela automobilskom asu Goranu Štroku za otprilike pet milijuna maraka. Tadašnja ministrica turizma u Račanovoj vladi Pave Župan-Rusković “prosto nije mogla da veruje”. Lanac dubrovačkih hotela bio je procijenjen na najmanje četrdeset milijuna maraka, ali Slavko Linić, tadašnji ministar financija je mislio da je pet milja u redu. Ministrica to nije mogla podnijeti pa je podnijela ostavku, ali “rijeka dojč-maraka” je potekla uzvodno. U ta zlatna antikorupcijska SDP-ovska vremena borbe za pravdu i istinu, Peđa je još nosio kratke hlače, a Dubrovnik je ostao bez gaća. Toliko o korupciji, poštenju, boljem životu i čistim računima… Sve se svodi na političku klasiku: siđi da se popnem! Kakve stranke, takvi kandidati.

Ovu moju kolumnu prema zadnjem mjerenju pregleda tjedno oko 246.000 tisuća ljudi. Mnoge zanima tko su moji favoriti na ovim izborima. Ukratko, Domovinski pokret, a možda i Karolina Vidović Krišto. Ono što je bitno, “oporba” ove izbore gubi. Dobiti bi mogla samo kad bi se mogli vratiti osamdeset godina unatrag u slavnu prošlost – u radio eru. Radio ne radio, slušaj radio! Ljudima se danas HDZ popeo na “onu stvar”, ali kad vidiš Mirelu Ahmetović, Daliju Orešković, Katarinu Peović, Sandru Benčić, Ivanu Kekin, pa kad njima pridodaš Peđu Grbina i pogledaš na HRT-u “Bitku na Neretvi”, onda tek shvatiš koji si sretnik što možeš ostati u srijedu kod kuće! Ali i kod kuće te čekaju Milanović sa svojim prostačenjem i repriza “Neretve”. Uz sve predizborne mudrosti slogan Domovinskog pokreta “USTANI I OSTANI” mi se čini najboljim.

Gledam sliku koju mi netko šalje sa fejsa dok se mučim s ovim tekstom. Slika Romkinje s cigaretom u ustima, uz tekst: “Ma je*eš ti izbori, lažu k’o ja kad gledam u dlan”.

Sreća što su izbori za nas besplatni… Barem pojedinačno gledano. O tome se jednom onako iskreno izjasnio i Desmond Tutu, dobitnik Nobelove nagrade, kad je rekao: “Kad je nešto besplatno, shvatite da za to morate platiti visoku cijenu. Kad su misionari došli u Afriku, imali su Bibliju, a mi zemlju. Rekli su: Došli smo da molimo za vas. Zatvorili smo oči, a kad smo ih ponovno otvorili, imali smo Bibliju u rukama, a oni našu zemlju”. Nama se to dogodilo 8. maja 1945. Nije bilo čak ni besplatno! Uzeli su nam imovinu i slobodu. I danas još traže da glasujemo za njih prijeteći se “rijekama pravde”. I tragične 1945. godine su tekle neke rijeke – “rijeke smrti”. Zaljubljenici u “visoku” kino-umjetnost na HRT-u odlučili su prikazati nam opet jednom “Bitku na Neretvi”. Jer je to kao in memoriam Veljku Bulajiću. Ali zašto baš taj propagandni jugo-komunistički film? Valjda zato jer su njega orjunaši i kripto-komunisti odmah proglasili filmom svih filmova. Za “dlaku” mu je izmakao Oscar… Filmove o Domovinskom ratu “snima” trenutno “obljubljeni” Dalibor Matanić. Javio se i Davorin Karačić bez dlake na jeziku, pa kaže: “Neki ljudi se bune jer je HRT odlučio prikazati film ‘Bitka na Neretvi’. Da se mene pita, svaki dan bi se na HRT prikazivao taj film”. Trebalo je samo angažirati onog odličnog glumca koji u spotu o autu KIA kaže: “Da se mene pita svi bi vozili Kiu”. Međutim, nas nitko ništa ne pita, ni za Neretvu, ni za spomenik Miljenku Smoji na Rivi….

Opet je na sceni jedna od rezolucija o “genocidu u Srebrenici”. Vučić je bio ovih dana u posjeti kod Macrona u tradicionalno prijateljskom Parizu. Na rastanku poljubiše se u usta u ime vječnog francusko-srpskog prijateljstva. Sletjevši u Beograd Vučić je odmah doznao da je Emmanuel Macron potpisao rezoluciju o genocidu Srba nad muslimanima u Srebrenici i nazvao taj događaj jednim od najodvratnijih zločina u modernoj povijesti. To se zove “nož u leđa”! Međutim, neće Vučić ostati dužan. Odmah se u Beogradu dogodila “sanacija štete” – famozna emisija Miodraga Marića “Ćirilica” na TV Happy. Gledam ju skoro svaki ponedjeljak sa zanimanjem. Emisijom tutnji već godinama galerija bivših i sadašnjih rigidnih četnika. Zvijezda emisije je Dragoslav Bokan, velikosrpski književnik, šovinist i ultra četnik. Uglavnom tko voli, nek’ izvoli. A ja i moj prijatelj Dikan baš volimo! U zadnjoj emisiji bio sam “ugodno” iznenađen. K’o gost emisije pojavio se i “naš” čovjek – Anto Nobilo.

Vuk Drašković je bio u pravu

U elitnoj emisiji srpskog “auto-šovinizma”, gostuje Hrvat. Što više, njegovo izlaganje popratio je iskren aplauz publike u studiju. Kako i ne bi kad je Anto iskreno priznao da su hrvatske trupe nakon Oluje činile brojne ratne zločine te, onako usput, proglasio Sanadera jednim od najboljih hrvatskih premijera. Dok je Anto sipao kamilicu na srpske ratne rane još se nije znalo za “izdaju” Macrona zbog genocida u Srebrenici. Da se slučajno saznalo, Anto bi sigurno i to “prokomentarisao” na zadovoljstvo srpske publike. Jedno je sigurno, “rijeka istine” neće nikada krenuti iz Beograda put Hrvatske. To tamo je stvarno jedna vrsta kaotičnog komadića raja. Stoga se, želio to ili ne, moram složiti s iskrenošću Vuka Draškovića, bivšeg srpskog ministra vanjskih poslova kad je rekao: “Mira na Balkanu bilo je samo tih pet stotina godina kada je Turčin držao srpsko zlo u ropstvu da miruje”. Ta poruka bila je ekskluzivno upućena onima koji su na “ti” s poviješću. Onima koji na svaki i najlaganiji mig jure u “prestolnicu” kao Nobilo, RađaTomićVedrana RudanAnte TomićMiljenko JergovićBoris Dežulović, apsolventi i brucoši Pravnog faksa u Zagrebu… Profesorima ovih zadnjih dajem savjet “upišite kolokvij iz povijesti brdovitog Balkana i orjunaštva u Dalmaciji”.

Par dana je do navodno “povijesnih” izbora. Nekako sve više volim stvari koje nisu u modi. One starinske kao što su povjerenje, pomaganje, poštovanje, poštenje… Je li vrijeme za one koji cijene ove vrijednosti da i oni jednom dođu na vlast?

Rijeke pravde su na granici i prijete. Sjetite se Bleiburga. Sjetite se Tuđmana i njegovih razmišljanja i upozorenja: “Smeta vam prvo bijelo polje”… Smeta vam pozdrav ‘Za dom spremni…’ Smetaju vam spomen ploče poginulim HOS-ovcima… Smeta vam proslava Oluje… Smeta vam prijenos svete mise na katoličke blagdane… To je sve lako rješivo. Ako vam baš sve smeta, otiđite iz Hrvatske! Ako vam smeta ‘tuđmanizam’ onda se razvedrite i učlanite se u orjunašku udrugu pa zajedno slavite četnički ustanak u Srbu…

Jako sam naboran, a nemam boračku penziju…

Na “Bliskom istoku” je panika. Je li to na pomolu novi holokaust? Proširila se vijest da SAD planira napasti na Bliskom istoku skladišta oružja za masovno uništavanje pametnim raketama “uradi sam” koje “same” pronalaze cilj. U Izraelu je zbog toga nastala panika pa su brojni Židovi potražili azil u Iraku.

Vozačica golfa kod Karlobaga stradala je dok se šminkala vozeći auto. Krivac je isključivo ljudski faktor, točnije Max Faktor.

Vaterpolist Aleksandar Šapić najavio je inicijativu da se naša “ljubičica bijela” preseli iz “Kuće cvijeća” na neku Kumrovečku livadu. I umuknuo. To me podsjeća na onu staru ličku: “Kad su se stvari zakomplicirale, počela je misliti čije je dite”. Znači ništa od “Muzeja srpske povijesti”, tiskat će se samo najtanja knjiga – “Historija srpskih pobjeda u ratu”.

Za razliku od glave, želudac daje do znanja kad je prazan. Tu staru spoznaju dobro je zapamtiti u ovo predizborno vrijeme. Koliko je Winston Churchill bio u pravu 1946. kad je rekao: “Sadašnji antifašisti brzo će postati novi fašisti”. Ti “novi” sad grozničavo čekaju 17. travnja ove godine… Neka čekaju…. Godota!

No, kad smo već kod starog Winstona Churchilla, nije se loše prisjetiti njegovih razmišljanja o fašizmu u Hrvatskoj: “Ovo još nije kraj, nije čak ni početak kraja. Ali je možda kraj početka!” Kod nas je sad sve u rukama birača. Kad već sve oporbene stranke žele promjene, možda bi im ih i trebalo priuštiti pa da vide što su dobile…

Tako je bilo i s Hajdukom. Tražio je strane suce pa popušio. Sad navodno Hajduk traži od Nogometnog saveza strane navijače.

Novo u našem novinarstvu. Nekada smo imali časopis “Hrvatski politički zatvorenik”, dosta skromne tiraže. Sad se pokreće mjesečnik “Hrvatski osumnjičenik”, sigurno zavidne tiraže. Kolika će biti, e to ovisi o pobjedniku dolazećih izbora. Ako pobijedi ljevica tiraža bi mogla biti rekordna.

Nikome ne vjerujem, od kad sam sebe uhvatio u laži!

Zvonimir Hodak/Direktno.hr

Continue Reading

Vijesti

Edward Snowden: “Glavna US tajna služba  uskoro preuzima internet”

Published

on

Agencija za nacionalnu sigurnost Sjedinjenih Američkih Država (NSA) na rubu je “preuzimanja kontrole nad internetom” s velikim proširenjem svojih nadzornih ovlasti, ako je vjerovati NSA-inom zviždaču Edwardu Snowdenu – piše Alen Liverić u Epoha.com.hr.

U postu od 16. travnja Snowden je rekao:

izvor

Prijedlog zakona reformira i proširuje dio Zakona o nadzoru stranih obavještajnih službi (FISA) poznat kao odjeljak 702.

Trenutačno NSA može prisiliti pružatelje internetskih usluga poput Googlea i Verizona da objave osjetljive podatke o NSA metama.

Međutim, Goitein tvrdi da bi “bezopasnom promjenom” definicije “pružatelja usluga nadzora elektroničkih komunikacija” u FISA nacrtu 702, američka vlada mogla ići daleko izvan svog trenutnog opsega i prisiliti gotovo svaku tvrtku i pojedinca koji nudi usluge povezane s internetom za podršku nadzoru NSA-e.

Ovo utječe na ogroman broj tvrtki u SAD-u koje svojim korisnicima pružaju WiFi i na taj način imaju pristup uređajima preko kojih se odvija komunikacija. Frizerski saloni, praonice rublja, fitness studiji, trgovine željezarije, stomatološke ordinacije.

Osim toga, osobe koje su prisiljene predati podatke ne mogu govoriti o dostavljenim informacijama zbog visokih kazni i uvjeta predviđenih nacrtom zakona, nastavio je Goitein.

Ako prijedlog zakona postane zakon, svaka tvrtka ili osoba koja pruža uslugu mogla bi biti prisiljena surađivati ​​s nadzorom NSA-e ako ima pristup uređajima koji se koriste za prijenos ili pohranjivanje komunikacija – kao što su usmjerivači, poslužitelji, tornjevi za mobitele itd. 25.6. izvor

Zakon se isprva suočio s ogromnim kritikama republikanaca koji vode računa o privatnosti, ali je usvojen u Zastupničkom domu 13. travnja.

Neka su protivljenja bila usmjerena na skraćenje predloženog razdoblja špijunskih ovlasti s pet na dvije godine i neke manje izmjene u vezi s pružateljima usluga na koje mjere nadzora utječu.

Međutim, prema Goiteine, amandman je malo učinio na smanjenju opsega nadzora NSA-e.

Prema njezinom mišljenju, promjena bi čak mogla dovesti do toga da pružatelji usluga kao što su čistači, vodoinstalateri i pružatelji IT usluga koji imaju pristup prijenosnim računalima i usmjerivačima u domovima građana budu prisiljeni pružati informacije i djelovati kao “surogat špijuni”.

Prijedlog zakona naišao je na ogromne kritike s obje strane, a nekoliko vladinih dužnosnika tvrdilo je da krši ustavna prava građana.

Demokratski senator Ron Wyden nazvao je prijedlog zakona “zastrašujućim” i rekao da će učiniti sve što je u njegovoj moći da spriječi njegovo usvajanje u Senatu.

Ovaj prijedlog zakona predstavlja jedno od najdramatičnijih i najstrašnijih proširenja vladinih ovlasti nadzora u povijesti.

Republikanska kongresnica Anna Paulina Luna, koja je glasala protiv prijedloga zakona u Zastupničkom domu, nazvala je Odjeljak 702 “neodgovornim proširenjem” ovlasti NSA-e. Luna je dodala da će vladine agencije koje žele pristupiti podacima morati podnijeti zahtjev za nalog za pretres.

Glasovanje o zakonu u Senatu SAD-a zakazano je za 19. travnja.

Jedna žlica na prazan želudac sagorijeva 9 kg sala na trbuhu u tjedan dana

Kako se u potpunosti oporaviti od bolnih zglobova i obnoviti hrskavicu? Za 7 dana ćete…

Još jednom ću vam reći kako izliječiti potenciju u 3 dana!

Continue Reading

Vijesti

BEZ ZABUNE: Na koga se odnosi ono “mi”?

Published

on

Kratki izvadak iz Braće Karamazova, Fedora Dostojevskog

Uvjerit ćemo ih da će biti slobodni tek kada se odreknu svoje slobode u našu korist i pokore nam se.
Natjerat ćemo ih da rade, da, ali u satima slobodnim od umora organizirat ćemo njihov život poput dječje igre, uz zborske pjesme i nevine plesove […] Dat ćemo im skromnu, tihu sreću slabih bića. Pokazat ćemo im da su samo jadna djeca, ali da je dječja sreća slađa od svake druge.

Postat će plašljivi, bojat će se našeg gnjeva, njihova će inteligencija izgubiti svu odvažnost, oči će im postati lake za plakanje. Oh, čak ćemo im dopustiti da griješe, pa će nas voljeti kao djecu jer ćemo im dopustiti da griješe! Reći ćemo da će svaki grijeh biti iskupljen, sve dok ga čine s našim dopuštenjem.

I neće imati tajni pred nama. Mi ćemo im dopustiti ili zabraniti da žive sa ženama i ljubavnicama, da imaju ili ne imaju djecu, uvijek prosuđujući na temelju njihove poslušnosti; i oni će nam se pokoriti, svi sretno do kraja života. Oni će nam donijeti najmučnije tajne svoje savjesti; mi ćemo sve riješiti, a oni će našu odluku prihvatiti s radošću, jer će ih osloboditi silnog napora i strašne sadašnje muke da moraju sami, slobodno odlučivati.

Fjodor Dostojevski,
Braća Karamazovi.

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved