Connect with us

Vijesti

Nije invazija (imigranata u EU), nego poziv. Asistirani suicid društva

Published

on

Ekstremno desničarske partije – prema žargonu sustava – koriste često termin „invazija“ odnoseći se na moderni fenomen imigracije posebno na zapadu. Veliki priliv imigranata koji dolaze kao u valovima – samo u Njemačku je stiglo više od 10 milijuna inmigranata nakon „izbjegličke krize“ 2015 – može sugerirati da se radi o invaziji. Ipak, strogo gledanjo, takav naziv je neispravan. Invazija znači ući nasilno i bez pitanja – tj. bez dopuštenja – na teritorij druge države.

Narodi koji su prihvatili Islam, kao napr. Arapi i poslije Turci, od prvih momenata svog postojanja kao muslimanske nacije počinju vršiti invaziju regija, kraljevina gdje prije nisu ni bili, a još manje vladali. Tek jedno stoljeće nakon Muhamedove smrti arapsko muslimanski imperij biva zaustavljen kod Poitiersa, u južnoj Francuskoj. Do tada, za samo jedno stoljeće zauzeli su ¾ do tada kršćanskog svijeta. Sjeverna Afrika, prije nego što je postala arapsko-muslimanska, bila je dio kršćanskog Rimskog carstva. Na Arapskom poluotoku nađeni su nedavno ostaci kršćanskog manastira iz V stoljeća, što uz druga povijesna svjedočanstva i arehološka nalazišta svjedoči o kršćanskim i židovskim zajednicama i na tom području. Zapisi putnika uz obalu Nila do današnjeg Sudana iz preislamskog vremana govore da je bilo moguće prijeći cijeli put bez gubljenja zvuka zvona na nekom obližnjem manastiru. Tri četvrtine ondašnjeg kršćanskog svijeta – od dijelova današnje Turske, preko Sirije, Egipta pa do Španjolske – postalo je muslimansko preko nepestanih i surovih ratova i tlačenja. Na tisuće robova, mladih muškaraca i djevojaka poslani su kalifu u Damask sa Iberijskog polutoka još početkom osmog stoljeća. Turci su radili slično preko cijelog balkanskog područja do Mađarske. Elitna vojska janjičara stvorena je oduzimanjem djece domaćih. To je invazija, ali ovo danas nije.

Ovo danas je dolazak putem poziva vladajućih. Tko se opire, taj je rasista. Taj govori govorom mržnje. Ako se neka desničarska partija, poput napr. Alternative za Njemačku, počinje buniti, počinje se i govoriti o njihovoj zabrani. Ovo još nije problem Hrvatske, danas; ali će biti sutra kad vladajući dadnu naredbu jednim migom prsta. Svakako, ne mislim na vladajuće u Hrvatskom Saboru, oni će izvršiti naredbu koja će doći izvana, osim ako se Sabor ne promjeni nekim čudom u potpunosti. Ako bi se dogodila ta pretpostavljena pobuna, Hrvatska bi bila prvo politički izolirana, i nakon toga uvjetovana financijskim pritiscima. Promjena političkih pozicija može se već vidjeti i u Poljskoj, nešto nezamislivo i kod postojeće vlade prije samo par godina. Dakle, zapadna budućnost kuca na vrata i već je tu, kao i u svakom drugom pogledu.

Kažu, od Rima pa nadalje, treba se biti solidaran. Odatle dolazi da se inmigranti koji prelaze kanal prema Engleskoj primaju u hotelima od četiri ili pet zvjezdica, dok se domaći koji padnu u nemilost sustava iz milijun razloga, počevši od ratnih veterana pa nadalje, doslovce smrzavaju na ulicima, ginu od mraza, pa još i budu pretučeni na ulicama ti bijednici koji nikom više ne trebaju. Jer, treba biti solidaran. Ali baci svoje na ulicu. Time jasno daju do znanja svoje mišljenje: radi se o zamjeni stanovništva, i to što brže, to bolje.

Potrebna im je radna snaga? U redu. Dadnite olakšice obiteljima za imati djecu. Smanjite im poreze. Ali iznad svega govorite o tradicionalnoj obitelji u časti, počevši od obrazovnog sustava, pa dalje do zakona preko medija. Držite u časti majku koja odgaja djecu kod kuće, a ne govorite da je ostala kući jer je mutava i k’o slomljene noge pa ne zna što će sa sobom. Ali ne, vi učite djecu masturbaciji već sa tri godine, vi ih potičete na svaku vrstu seksualnog općenja, i van braka svakako. Vi ih učite da makar ne mogli kupiti cigarete, svoju spol ipak mogu promijeniti. I ako bi se netko pobunio, ima zakona za kazniti takve. Djecu mogu imati pridošli, ali vi šetajte pseta. Do te mjere dolazi antikršćanska i antitradicionalna opsesija da ne možeš vidjeti ovih dana u medijima sliku obične obitelji, posebno ne mnogobrojne, kako slavi Božić. Ništa nije slučajno.

Ali ako ti je teško, ne brini se. Mi ćemo te podržati eutanazijom. Daćemo ti priliku da nas napustiš s ovog svijeta, mirno i bez boli. Ciao tikvane, ne trebaš nam više, a ni samom sebi pa ti eto pomažemo. Kad se već ne možemo riješiti malo ružnog imena „eutanazija“, malo ćemo ga i uljepšati s druge strane. Red je, ne treba plašiti puno narod. Čudnom sinkronizacijom, i u Hrvatskoj toga ima. Malo tražeći, odmah nalazimo pod naslovom „Eutanazija – tužan čin, prepun boli i emocija, ali i hrabrosti“ (virovitica.net), slijedeće:

„Što se u čovjeku prelomi da donese takvu odluku? Osjeti li mir i spokoj što zna da je svemu kraj? Ili bezgraničnu tugu? Olakšanje? Koliko god takav čin bio tužan, prepun boli i emocija, smatram da treba izuzetno puno hrabrosti. Oprostiti se sa dragim osobama, leći u krevet i tiho otići na put bez povrataka.“

Dopustite mi da interpretiram ovaj zadnji paragraf jednom riječju: Krepaj! I ne piši. Dosta si smet’o. Sad još da nam i mrtav grizeš savjest, e ne može molim lijepo.

Budući da Hrvatska uvijek ide korak iza zapada, što je nesnosno muči, pogledati ćemo kako to rješavaju u Canadi na primjer. Promocija eutanazije je na institucionalnom nivou. (https://www.youtube.com/watch?v=dCafuU5CCfA)

Nedavno objavljen komercijalni dokumentarac propagande eutanazije “Sve je Ljepota”, ne gubi detalj:

Od kojih 46 osoba na sceni koja se pojavljuje u jednom trenutku, samo jedna je crna, makar već u idućoj generaciji Canada lako može imati manjinu bijelaca u državi. To jest, u društvu ima mnogo više osoba raznih kultura i rasa, ali na dokumentarcu su praktično svi bijelci. Posebno glavni lik, još uvijek mlađe ali bolesne žene. Poruka ne može biti jasnija: asistirana smrt društva kakvog poznajemo.

To je ono što moćni žele. Htjeli bi biti i veći od Boga u svojoj ludosti koja ih izgara. Ali oni nisu Bog. Mogu samo onoliko koliko im dopuste ovi jadnici poput nas, kojih se usprkos svemu i tolikom preziru koji gaje u njedrima prema njima… beskrajno plaše. Oni ustvari drhte od straha pred nama. Jer nisu s Bogom, a obični siromah ako jest, ruši ih sa njihovog prijestolja od slame. I obrnuto: njihova snaga je u našoj udaljenosti od Boga.

Istaknimo nekoliko bitnih fenomena čiji smo svjedoci zadnjih godina s povećanim intenzitetom:

  1. Izbjeglička ili tkzv. migrantna kriza (usput: Prije se govorilo „inmigranti“ i „emigranti“, već da li se izlazi iz zemlje, ili obrnuto. Ptice migriraju, jer za njih ne postoje granice. Kad se kaže „migracija“, hoće se reći da granice jednako ne postoje ni za ljude. Dakle, ne postoje ni nacionalna prava. Orwellova neolengua, novi riječnik za novo razmišljanje). 37% Londona su domaćeg engleskog porijekla. U Leicesteru 33%, Manchester 49%, Birmingham 43%. Ubrzano se ide takvim situacijama u drugim dijelovima Evrope. Ali:
  2. Dok su evropski građani bili izloženi tolikim zahtjevima testova i cjepiva za prelazak preko granica, navodno zbog borbe protiv covida, inmigranti su ulazili bez cjepiva i bez kontrola. Ljude su zabavljali strahom protiv zaraze, ali za strah nije bilo mjesta pri ulasku milijuna drugih. Nije bilo riječ o borbi protiv zaraze. Nego o političkim smjernicama koje osljepljeni propagandom ne žele vidjeti. Kao što su majmunske boginje nastale, i kao vjetrom nestale. Interpretacije o skupinama ljudi posebno osjetljivih na ovu vrst boginja nisu mogle biti dobro primljene u vijestima.
  3. Imamo u Evropi 800.000 više smrti nego u godini pandemije. S toliko cjepljenih osoba.  Na tisuće naglo umrlih. Neke smrti objašnjavaju klimatskim promjena, neke druge toplotnim udarima, ali tolike druge nisu u stanju objasniti. No, nije toliko bitno što sada stručnjaci ostaju bez odgovora. Uz ogroman broj teških štetnih posljedica. Tko se sjeća takvih? Umiru  i oboljevaju ljudi, toliki domaći, koji su nam potrebni. I nikom ništa, nikakve odgovornosti za sve ovo što se dogodilo! Sad se više ne smiju svima nama koji smo ih upozoravali da se ne cjepe, koji smo upozoravali na nelogičnosti i prevare, ali čemu? To nam ne koristi, htjeli smo im pomoći, ali za tolike je već kasno. No, njima je potrebno još, i još… U vrijeme tolike sekularizacije, pojavila se nova religija.
  4. Pobačaj i eutanazija predstavljaju se kao prava, djecu izlažu transeksualnim predavanjima, i sličnih vrsta. Imati djecu ide protiv klime… osim ako si inmigrant, i još više iz određenih područja. Jedna direktna posljedica takvih mjera je smanjenje broja domaćeg stanovništva.
  5. Na koncu, imamo rat u Evropi strahovite silovosti, s preteškim ekonomskim posljedicama. Na stranu stav o tome tko je kriv za ovaj rat (ratni sukobi traju od 2014-te), pred našim očima je nepobitna činjenica gubljenja na stotine tisuća evropljana. Trenutno se odvijaju nekoliko teških ratova i flagrantnih agresija. Nitko o tome ne govori. Azerbejdžan je izvršio flagrantnu agresiju na Armeniju u devetom mjesecu. Uopće nije bila vijest. Ali su vođeni pregovori o ekonomskoj suradnji Evrope sa Azerbajdžanom. Ovih dana je opkoljena armenska enklava Artsakh (prije Nagorni Karabah), sa 120.000 osoba odsječenih od svijeta. Nikog briga. Rat u Yemenu, itd. Prava su samo ona koja mediji fokusiraju, i masa ponavlja. Dok činjenica ostaje: domaći evropski narodi gube i tonu iz dana u dan.
Katolikos svih Armenaca molio je za mir, obratio se Armencima u Armeniji, Artsakhu i dijaspori, uputio patrijaršijsku zapovijed i osudio Azerbajdžan.

Dana 18. prosinca, molitva za mir i potporu za Artsakh bila je ponuđena na kraju svete i besmrtne liturgije u samostanu St. Gayane, koju je predvodio vrhovni patrijarh i katolikos svih Armenaca, Karekin II.

Tijekom obreda, kongregacija Matične Stolice Svetog Etchmiadzina i nazočni vjernici molili su Boga za mir naše domovine i siguran život svih armenskih naroda u Armeniji i Artsakhu.

Na kraju se Katolikos svih Armenaca obratio narodu Artsakha, a posebno svim Armencima, istaknuvši:

“Ovih dana ogorčene i zabrinute oči svih nas ponovno su uprte u armenski Artsakh. Već sedam dana vlasti Azerbejdžana provokativnim radnjama i lažnim motivima namjerno zatvaraju jedini način komunikacije Artsakha s Armenijom i svijetom , gurajući narod Artsakha u humanitarnu katastrofu. Blokirano 120.000 naše braće i sestara iz Artsakha lišeno je slobodnog kretanja, brojni bolesnici – potrebne medicinske skrbi, i Republika Artsakh – vitalnih zaliha.”

“Nezamislivo je da u modernom svijetu, koji čovjeka i (njegov) pristojan i slobodan život proglašava najvišom vrednotom, ima mjesta i tolerancije za takve antiljudske istupe protiv cijelog jednog naroda”, rekao je Karekin II.

Interesantno je da ipak postoji veza između prihvaćanja covid vizije i rata u Ukrajini. Na početku rata vođena je anketa u Canadi (slično u nekim drugim zapadnim zemljama) o stavu o ruskim ratnim zločinima u Ukrajini. Rezultat: što više cjepljeni, veće nagnuće ukrajinskoj – i medijskoj – strani u ratu.

Poenta svega ovog je da postoji nacrt prema kojem se ponašaju oni koji vode europska pitanja. Nacrt koji je protiv europskih naroda. Kad Pakistanci odu iz Pakistana, Pakistan ostaje, ne nestaje. Indonezija, i tolike druge azijske i afričke zemlje. Samo evropski narodi nemaju kud da tamo gdje odu bude njihov dom. Naše zemlje su jedini dom koji nam ostaje, i imamo obavezu i pravo očuvati ga. Trebamo, s naše strane, sa strane jedinih koji ljube svoj dom, očuvati ono što smo primili.

Evropa koju poznajemo postala je velika u kršćanskom periodu, i u takvom uspjela obraniti svoje postojanje. Danas prisustvujemo svršetku sekularne Evrope koja kršćanstvu ne dozvoljava niti ispoljiti svoju misao. Doslovno je tako. I jaslice smetaju, i bilo kakvo javno ispovijedanje i sukladno djelovanje u javnosti od strane kršćana.

[Volonterka Caritasa u Birminghamu privedena od policije i optužena jer je MOLILA U MISLIMA ispred pobačajne klinike]

Ali ne možemo se odati pesimizmu. Toliko im smetaju kršćani jer ih se smrtno plaše. Oni imaju ključ održanja i obnove Evrope. Danas, usred tolikih skandala koji dolaze sa svih strana, uključujući i sami Vatikan, možemo biti napastovani malodušnostću, razočarenjem i beznađem. Možemo misliti da je sve gotovo, da se nema više razloga boriti, da je sve odlučeno i da nam samo preostaje čekati Drugi Kristov dolazak. To bi bila zamka suprotnog oblika od upuštanja u svjetovnost. Njen efekt je paralizirajući, i vodi nas sličnom načinu življenja naše vjere kao i liberalni sustav: samo u privatnoj sferi. Takvo mišljenje pojavljuje se kod nekih vjernika u Solunu, koje Sv. Pavao opominje da idu pogrešnim putem. Katastrofalno viđenje realnosti pojavljuje se kod protestantskih teologa početkom XIX stoljeća, dobivši odjek u USA početkom XX, imajući za posljedicu povlačenje iz javnog života. Kod katolika se pojavljuje milenarizam, makar ublaženi, koji osuđuje Pio XII iza II sv rata.

Imajmo u vidu da upravo u kontekstu apokaliptičnih navještaja, Gospodin tumači parabolu o talentima. To jest: nije naše znati dan i čast, nego umnožiti talente koje nam Bog daje za izgradnju njegovog Kraljevstva na zemlji. To je jedino što je u našoj moći. Razorenje Jeruzalemskog Hrama, koje se dogodilo 70-te godine, ispunjenje je proročkih i apokaliptičnih Kristovih riječi s obzirom na ondašnji naraštaj. Poneseni takvom kataklizmom, mogli su ondašnji kršćaniti vjerovati da će Drugi Kristov dolazak biti odmah tada. Mogli su slegnuti ramenima i samo čekati da Bog sve riješi. Ali oni su se trudili više nego itko. Neke su mučili i ubijali, i oni su umirali vjerujući a da nisu vidjeli kako Rimsko carstvo postaje kršćansko. Nisu mogli vidjeti katedrale koje će poslije niknuti na mjestima gdje su ih tada ubijali, ali su čvrsto vjerovali u Božje riječi. Radili su kako su morali raditi, i rezultat je došao makar ga oni ne vidjeli na ovom svijetu.

Takav treba biti i naš način rada. Čvrstim stopama, programirano i neustrašivo naprijed. Naše je činiti što još možemo, a Bog će providjeti. Ali rad mora biti sustavan. S obzirom na neposrednu budućnost, još ove genearacije, i na duže staze. U prvom smislu treba biti jasna potreba očuvanja Evrope. Ne možemo dopustiti izgubiti ovo tlo, i odalte slijedi nužni i efektivni politički odgovori. U široj perspektivi i u drugom smislu, već sada stavljati temelje paralelne ekonomije. Agenda 2030 nije naša. Stoga nužno slijedi podržavati braću, zdrave osobe i inicijative. Urediti obitelji po tradicionalnom načelu. Politički nekorektno, ali kršćanski: muž je glava kuće, ali prvo mora vladati nad sobom. Ne dozvoliti da mu svijet truje djecu svojom propagandom. Preuzeti i voditi odgoj djece. Postići vlast na lokalnoj oblasti, onda u nacijama.

Vjerovati u pobjedu, jer Krist je Kralj.

Milenko Bernadić, dopisnik za Croativ iz Španjolske

Vijesti

Zanemareni dragulj u tradicionalnom rimskom misalu: Euharistijsko srce Isusovo

Published

on

Ako ste se ikada rano pojavili u crkvi i zatekli sebe kako tiho listate svoj ručni misal – recimo, pretisak Dnevnog misala Svetog Andrije iz 1945. – možda ste naletjeli na dio formulara mise koji vam možda nije poznat zbog rijetkosti njegove upotrebe.

Neke od njih bit će identificirane kao zavjetne mise, poput Mise Muke Gospodinove, Mise za razrješenje raskola, Mise za oproštenje grijeha ili Mise za sretnu smrt. Kako bih volio da naši svećenici češće koriste ove zavjetne mise – piše Peter Kwasniewski, u OnePeterFive.

Drugi se pak mogu nazvati “blagdanima koji se drže u nekim vjerskim zajednicama i na nekim mjestima” ili “lokalnim svetkovinama”, poput sv. Ivane Orleanske 30. svibnja, Prečistog Srca Blažene Djevice Marije, sv. John Fisher i Thomas More 9. srpnja, sv. Petar Claver 9. rujna, sveti Ivan de Brébeuf, Isaac Jogues i drugovi 26. rujna ili, intrigantno, blagdan svetih relikvija koje se čuvaju u crkvama biskupije 5. studenoga Sveti Ivan Nepomuk 16. svibnja, sveta Rita od Cascie 22. svibnja, Spomendan svih svetih papa 3. ili 4. srpnja (datumi se razlikuju) i Gospa od Čudotvorne medaljice 27. studenog bili bi daljnji primjeri.

Stariji misali mogu imati još egzotičnije mise, kao što su misa Presvetog lica Isusova, misa svetog koplja i čavala, misa pet svetih rana. Neke od njih mogao bi koristiti svaki svećenik, dok bi za druge bilo potrebno posebno dopuštenje. Misal je nekoć bio ispunjen tim dubokim “pobožnim” misama, koje su (nepotrebno je reći) racionalistički progresivistički liturgičari mrzili. “Tako srednjovjekovno! Tako pijetetski! Tako nebiblijski! Tako…”

Sve što treba učiniti je proučavati ove mise uz molitvu da bi se vidjelo koliko je glupo i štetno ovo ideološko odbacivanje. Oni su, zapravo, duboko svetopisamski, duboko katolički – ali u duhu Tridentskog sabora, u duhu liturgijsko-sakramentalne mistike. Možda su zato odbijeni.

U ovo doba liturgijske godine, kada Sveta Majka Crkva slavi, po zapovijedi samoga Gospodina Isusa, svetkovinu Presvetoga Tijela Kristova (Corpus Christi), nalazimo jednu takvu jedinstvenu misu koja zaslužuje da bude oživljena u naše vrijeme: svetkovina Euharistijskog Srca Isusova, koja se slavi u četvrtak unutar oktave Presvetog Srca – to jest pretposljednjeg dana osmine.

Ovaj je blagdan prije nešto više od stotinu godina, 9. studenog 1921. godine, ustanovio papa Benedikt XV. Njegovo pravo – antifone, molitve, čitanja, čak, čini se, i predslovlje – izuzetno je lijepo, bogato materijalom za meditaciju. Za one koji imaju dnevni misal sv. Andrije, misa se nalazi na str. 1840. Radi lakšeg snalaženja, ovdje sam uključio stranice oltarnog misala iz 1952. tiskanog u New Yorku, kao i stranice Liber Usualis na dnu ovog članka.

S obzirom na ono što sam gore rekao, nitko se neće iznenaditi kada čuje da je ova misa, s trinaest sličnih, uklonjena iz misala iz 1962. dekretom izdanim 14. veljače 1961., nakon novog kodeksa iz 1960. rubrike Ivana XXIII. (Ovdje je ispričana cijela priča.) Razlozi navedeni za potiskivanje toliko su slabi i sumnjivi koliko se može zamisliti. Međutim, s osjećajem olakšanja primjećuje se da čak i dekret iz 1961. čini iznimke iz “doista posebnih razloga”. E sad, to je moj koncept otvorenog kraja! Uistinu poseban razlog danas je taj što živimo u razdoblju iznimne desakralizacije koja iziskuje povećanje pobožnosti prema otajstvima našega Gospodina, Gospe i svetaca. Štoviše, Benedikt XVI. dao nam je “sveto i veliko” načelo.[1] Takve mise pobožnosti ne trebaju nikakvo izvanjsko opravdanje za svoje oživljavanje. Opravdani su svojim autoritativnim uvodom, poviješću upotrebe i svojim intrinzičnim sadržajem: justificata in semetipsa. Štoviše, moglo bi se dodati da je Liber Usualis često uključivao pjesme za blagdan Euharistijskog Srca čak i nakon 1961., i, štoviše, da Baronijev misal, koji je, ako ništa drugo, pretjerano nalik na 1962., također uključuje pravila za to (vidi str. 1752). Ovdje se razaznaju jasne oznake sensus fidei fidelium.

U međuvremenu, u zemlji čudesa, američki biskupi najavili su “Nacionalnu euharistijsku obnovu” od 2022. do 2025. godine. Ovaj birokratski napor, koji će uključivati ​​Euharistijski kongres vrijedan 28 milijuna dolara, osuđen je na neuspjeh sve dok se temeljni uzroci uobičajene euharistijske ravnodušnosti i nevjerice — naime, pričest koja se daje u ruke ljudima koji stoje u redu, pričest nezaređeni službenici i automatska pričest za sve, uključujući otvoreno zagovornike pobačaja – ostaju neriješeni.

A ova se zla ne mogu poništiti dok se ne riješi njihov temeljni uzrok, naime, oblik mise potpuno odgovarajući u svojim rubrikama i podložan izboru ad libitum svojih slavljenika. Zato će statistike, kad dođe 2025., pokazati iste depresivne rezultate kao i prije; osim što se sa sigurnošću može predvidjeti da će više katolika nego ikada pomagati u TLM-ovima. Tu se događa i odvijat će se euharistijsko oživljavanje koje planira Božja Providnost.

Ono što je potrebno nisu blistavo pakiranje, sinodalni procesi, dijeljenje i briga, uglađeni YouCats i ostala previše ljudska rješenja za koja je USCCB specijaliziran. Ono što je potrebno je i izazovnije i lakše dostupno: ponovno poniranje u mistične dubine Presvete Euharistije putem tradicionalnih liturgijskih obreda Crkve, zajedno s euharistijskim ozdravljenjem za grijehe počinjene protiv Gospodina u Presvetom Sakramentu. . Ta je naknada, uostalom, bila razlog zašto je naš Gospodin zatražio, preko svete Margarete Marije Alacoque, poseban blagdan dan nakon osmine Tijelova, što danas nazivamo blagdanom Srca Isusova.

Riznica naše katoličke vjere već je prepuna svim sredstvima za popravak i obnovu. Nemojmo sjediti i jadikovati što su zli ljudi pokušali uzeti ovo blago; umjesto toga, ustanimo i budimo proaktivni u njihovom vraćanju.

Continue Reading

Vijesti

Čudan otkaz: Peronizam je stigao do Tibera

Published

on

Pišem kako bih se još jednom pozabavio slučajem abp. Gabriel Mestre, prolazni nadbiskup La Plate. [Ovdje je prvi članak] U samo osam i pol mjeseci privukao je pozornost lokalnog svećenstva, napokon oslobođenog progoniteljske ideologije “Tucho” Fernandeza – piše Nadb. Héctor Agüer, Nadbiskup La Plate u miru.

S obzirom na žalosnu činjenicu franjevačkog zahtjeva za ostavkom monsinjora Mestrea, bilo bi zgodno da se svećenici La Plate javno očituju, diskretno i bez straha. Ne vjerujem da će njegova privremena zamjena, biskup Bochatey, reagirati protiv primjene kvalificirane demokracije koja odgovara, naposljetku, poliedralnoj ekleziologiji pape Bergoglia.

U ovom slučaju, vjerujem da se može poslužiti starom izrekom, “misli krivo i bit ćeš u pravu”; dakle, mislim na odgovornost kardinala Fernandeza, tako bliskog vrhovnom papi, u poništenju svrgnutih. Nadb. Mestre je napisao: “Svjestan sam svoje slabosti i ljudske slabosti prekrasne Crkve koja je moj dom i moja obitelj. Sveta Crkva zbog službe Trojstva, grešna Crkva zbog krhkosti ljudi koji su dio nje.

Dobro rečeno; ovo što se dogodilo je tipična argentinska intriga. U najmanju ruku je zanimljivo da je sada već bivši nadbiskup pozvan u Rim, od strane Svete Stolice, kako bi razgovarali o nekim aspektima biskupije Mar del Plata, koja je bila njegov bivši ured, i što se tamo dogodilo od studenog 2023., kada je Mestre dobio već unaprijeđenje u nadbiskupiji La Plate. Inzistiram na onome što sam prije predložio: u tome se vidi Fernandezova ruka. Usput ističem da je on bio moj nasljednik. Ostavku sam predao stolici La Plate davno prije, a prihvaćena je samo dva dana nakon mog 75. rođendana. Ta se činjenica jednoglasno smatrala nepoželjnom; ovo nije uobičajeni način da se nastavi. U svjetlu ovih epizoda mogu razumjeti slučaj neobične smjene monsinjora Mestrea. Fernandez je bio moj nasljednik; Mislio sam da bih trebao razgovarati s njim o nekim karakteristikama Nadbiskupije kojoj sam služio dvadeset godina; Sigurno sam s njim razgovarao dvadesetak minuta. Primijetio sam da ga ne zanima što mu mogu reći; bio je odlučan učiniti suprotno, što je i učinio. Još jedna argentinska intriga, sigurno skovana u Rimu.

Pregledavam poruku nadb. Mestre “dragoj zajednici nadbiskupije La Plata”. Biskupova veza s njegovim narodom nije dužnosnička; to je – da upotrijebimo izraz koji se ponavlja u Novom zavjetu – agápē, ljubav. Tako se pojavljuje u poslanicama apostola Pavla: ljubav koja se ne ustručava ispraviti kad je potrebno.

U poruci stoji: „Danas (27. svibnja 2024.) više nisam vaš župnik. Želim vam reći da sam jako sretan ovih osam i pol mjeseci i na tome vam od srca hvala… Hvala vam što se osjećam kao kod kuće! Hvala na gestama blagosti i ljubaznosti u svakom od posjeta! Hvala vam što ste me pozvali da budem dio vaših života! Uistinu sam mogao iskusiti različitost i dubinu vjere u Boga mnogih od vas, predanu vjeru koja me više puta izgradila i obogatila.”

Što će se dogoditi s La Platom? Kako to obično biva u ovim slučajevima, imena se već pojavljuju; neki od njih izazivaju u meni brigu i strah. Apostolska nuncijatura u ovakvim prilikama obavlja konzultacije i provjerava biografiju mogućih kandidata, ali pretpostavljam da se sada stvari odlučuju na višoj razini. Ne mislim na činjenicu da Papa uvijek imenuje biskupe, nego na to da je danas Argentina u Rimu i da su argentinske intrige dobro podmazane. Reći će se da je to uvijek tako, bilo da se radi o talijanskom, poljskom ili njemačkom papi; ne, argentinska originalnost je neusporediva. Više od desetljeća argentinski episkopat oblikovan je ne samo imenovanjima, već i „francisquismom” prelata koji, što je razumno, žele zadržati svoje položaje ili teže usponu. Peronističko nadahnuće daje Crkvi u zemlji vlastita obilježja, a peronizam je stigao do obala Tibera.

Moramo paziti da ne dođemo do zabune. Poslanje Crkve uvijek ostaje poslanje koje je Gospodin poslao apostolima: učiniti sve narode učenicima. Ovaj nalog dolazi njihovim nasljednicima u sakramentalnoj službi.

Posljednje, ali ne manje važno: Nadb. Mestre je postao nadbiskup emeritus La Plate, što sam ja; osim ako mu se ne pripiše titularna stolica. Ali on ima 55 godina. Bilo bi mu preostalo dvadeset godina obnašanja biskupske službe do sudbonosne 75. godine, koju je Pavao VI. odredio kao dob za odlazak u mirovinu, protivno onome što je Drugi vatikanski koncil ustanovio dekretom Christus Dominus. Što će on činit?

Možda bi mogao pomoći prijatelju biskupu ili se zaposliti kao svećenik u župi. A od čega će živjeti? Hoće li doživjeti sudbinu otkazanih biskupa i svećenika? Pravda ukazuje da ga nadbiskupija La Plata mora podržati. U mom slučaju isplaćuje mi mirovinu u Svećeničkom domu u Buenos Airesu, gdje živim, a to je neka vrsta staračkog doma za svećenike. Već sam pisao o 75-godišnjoj giljotini. Prema Tradiciji Crkve, biskup treba umrijeti u svojoj biskupiji, radeći do kraja, kao što se apostoli nisu povukli. Crkva je naš dom, naša obitelj i ne može se odreći tog stanja da postane bezosjećajna maćeha.

Continue Reading

Vijesti

Dobro vam došao Blagdan sv. Ante – svetca cijeloga svijeta

Published

on

Govorimo o jednom od najomiljenijih svetaca u čitavoj Katoličkoj Crkvi, kojega se časti ne samo u Padovi, gdje je podignuta prekrasna bazilika u kojoj se čuvaju njegovi posmrtni ostaci, već i u cijelom svijetu.

U Hrvatskoj je jedno od središta čašćenja Sv. Antuna Padovanskog (inače, bio je Portugalac) Samostan sv. Ante na Poljudu u Splitu (Župa Svete Trojice).

Na naslovnom plakatu je raspored svetih misa i ispovijedi na sam blagdan Sv. Ante.

Sveti Antun Padovanski (sveti Ante) rodio se u Lisabonu u plemićkoj obitelji, oko 1195., i na krštenju je dobio ime Fernando. Stupio je među kanonike koji su opsluživali monaško pravilo svetog Augustina, najprije u samostanu Sv. Vincenta u Lisabonu a potom u samostanu Svetog križa u Coimbri, čuvenom kulturnom središtu Portugala. Posvetio se sa zanimanjem i žarom proučavanju Biblije i crkvenih otaca, stekavši potrebno teološko znanje koje je plodonosno primjenjivao u svom poučavanju i propovijedanju.

U Coimbri se zbio događaj koji je označio prekretnicu u njegovu životu: ondje su 1220. godine bile izložene relikvije prvih pet franjevačkih misionara, koji su otišli u Maroku i ondje podnijeli mučeništvo. Njihov je život duboko dirnuo mladog Fernanda i u njemu se rodila želja da ih nasljeduje i pođe putom kršćanske savršenosti: zatražio je tada da istupi iz augustinskih kanonika i da postane manji brat. Njegov je zahtjev prihvaćen i on se, uzevši ime Antun, uputio u Maroko, ali je Božja providnost odlučila drukčije.

Zbog bolesti je bio prisiljen vratiti se u Italiju te je, 1221. godine, sudjelovao na glasovitom “Kapitulu na rogožinama” u Asizu, gdje se susreo također sa svetim Franjom. Nakon toga je neko vrijeme živio u potpunoj skrovitosti u samostanu u blizini Forlija, na sjeveru Italije, gdje ga je Gospodin pozvao u drugu misiju. Pozvan, sasvim slučajno, propovijedati na svećeničkom ređenju, pokazao je da je obdaren takvom učenošću i govorničkim umijećem da su mu poglavari povjerili zadaću propovijedanja.

Započeo je tako u Italiji i Francuskoj apostolsko djelovanje koje je bilo tako snažno i djelotvorno da je naveo brojne one koji su se odijelili od Crkve da se ponovno vrate na pravi put. Bio je također jedan od prvih, ako ne i prvi učitelj teologije među manjom braćom. Počeo je predavati u Bologni, uz Franjin blagoslov, koji je, prepoznavši njegove kreposti, poslao Antunu kratko pismo, koje započinje ovim riječima: “Bilo bi mi drago da braću poučavaš teologiji”. Antun je udario temelje franjevačke teologije koju su njegovali veliki mislioci a koja je imala svoj vrhunac sa svetim Bonaventurom iz Bagnoregia i blaženim Duns Scotom.

Nakon što je postao provincijalnim poglavarom manje braće iz Sjeverne Italije, nastavio je službu propovijedanja, vršeći je naizmjenično sa službama vezanim uz vođenje provincije. Po završetku službe provincijala povukao se u blizinu Padove, gdje je bio boravio već u nekoliko navrata. Nakon svega godine dana, umro je pred gradskim vratima, 13. lipnja 1231. Padova, koja ga je prihvatila s ljubavlju i štovanjem za života, odala mu je trajno štovanje i iskazala svoju pobožnost. Sam papa Grgur IX., koji ga je, čuvši njegovu propovijed, nazvao “Kovčegom Svetoga pisma”, proglasio ga je svetim 1232., između ostaloga i zbog čudesa koja su se dogodila po njegovu zagovoru.

U posljednjem razdoblju svoga života, Antun je napisao dva sveska “Propovijedi”, koja su naslovljena “Nedjeljne propovijedi” i “Propovijedi o svecima”, namijenjene propovjednicima i predavačima na teološkim studijima iz Franjevačkog reda.

Sveti Antun piše: “Ljubav je duša vjere, ona je oživljava; bez ljubavi, vjera umire” (Sermones Dominicales et Festivi II, Messaggero, Padova 1979., str. 37). Samo duša koja moli može napredovati u duhovnom životu: to je povlaštena tema propovijedi svetog Antuna. On dobro poznaje nedostatke ljudske naravi i čovjekovu sklonost grijehu. Zato neprestano poziva vjernike da se bore protiv nagnuća pohlepe, oholosti i nečistoće te, naprotiv, vrše kreposti siromaštva i velikodušnosti, poniznosti i poslušnosti, neporočnosti i čistoće.

Na početku 13. stoljeća, kada su nicali novi gradovi a trgovina doživljavala procvat, sve je više bilo onih koji su bili neosjetljivi na potrebe siromaha. Zbog toga Antun u više navrata poziva vjernike da razmišljaju o pravom bogatstvu, a to je bogatstvo srca, kojim čovjek postaje dobar i milosrdan te tako skuplja blago za nebo: “O vi bogati – tako je on opominjao – neka vam prijatelji budu… siromasi, primite ih u svoje domove. Isti će ti siromasi kasnije primiti vas u vječne stanove, gdje vlada ljepota mira, povjerenje i sigurnost te obilni spokoj neprolazne sitosti” (Isto, str. 29). Nije li možda to učenje, dragi prijatelji, veoma važno i danas, kada financijska kriza i teške ekonomske neuravnoteženosti osiromašuju brojne osobe i stvaraju uvjete bijede?

Antun, koji je bio iz Franjine škole, stavlja uvijek Krista u središte života i misli, djelovanja i propovijedanja. Upravo to je drugo tipično obilježje franjevačke teologije: kristocentrizam. Franjevački teolozi rado razmatraju, i pozivaju razmatrati, otajstva Gospodinova čovještva, napose rođenje, koje u čovjeku bude osjećaje ljubavi i zahvalnosti prema Božjoj dobroti. Pogled na Raspetoga također nadahnjuje osjećaje zahvalnosti prema Bogu i poštovanja prema dostojanstvu osobe, tako da svi, vjernici i nevjernici, mogu ovdje pronaći značenje koje obogaćuje život. Antun tako piše: “Krist, koji je tvoj život, stoji pred tobom raspet, da se ti zagledaš u križ kao u neko zrcalo. Ondje ćeš moći spoznati koliko su smrtonosne bile tvoje rane, koje nijedan drugi lijek ne bi mogao ozdraviti osim krv Sina Božjega. Ako pogledaš dobro, moći ćeš shvatiti koliko su veliki ljudsko dostojanstvo i tvoja vrijednost… Nigdje drugdje čovjek ne može bolje uočiti koliko vrijedi kao kada se zagleda u zrcalo križa” (Sermones Dominicales et Festivi III, str. 213-214).

Dragi prijatelji, neka Antun Padovanski, kojega vjernici toliko časte, zagovara za čitavu Crkvu i poglavito za one koji se posvećuju propovijedanju. Neka ovi potonji, crpeći nadahnuće iz njegova primjera, trude ujediniti solidan i zdrav nauk, iskrenu i gorljivu pobožnost te učinkovitost u naviještanju.

“Ako propovijedaš Isusa, on omekšava otvrdnula srca; ako ga zazoveš, gorke ti napasti postaju slatke; ako o njemu razmišljaš, on ti srce prosvjetljuje; ako o njemu čitaš, on ti nasićuje um” (Sermones Dominicales et Festivi III, str. 59). (papa Benedikt XVI., kateheza na općoj audijenciji, 10. veljače 2010.)

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved