Ekstremno desničarske partije – prema žargonu sustava – koriste često termin „invazija“ odnoseći se na moderni fenomen imigracije posebno na zapadu. Veliki priliv imigranata koji dolaze kao u valovima – samo u Njemačku je stiglo više od 10 milijuna inmigranata nakon „izbjegličke krize“ 2015 – može sugerirati da se radi o invaziji. Ipak, strogo gledanjo, takav naziv je neispravan. Invazija znači ući nasilno i bez pitanja – tj. bez dopuštenja – na teritorij druge države.

Narodi koji su prihvatili Islam, kao napr. Arapi i poslije Turci, od prvih momenata svog postojanja kao muslimanske nacije počinju vršiti invaziju regija, kraljevina gdje prije nisu ni bili, a još manje vladali. Tek jedno stoljeće nakon Muhamedove smrti arapsko muslimanski imperij biva zaustavljen kod Poitiersa, u južnoj Francuskoj. Do tada, za samo jedno stoljeće zauzeli su ¾ do tada kršćanskog svijeta. Sjeverna Afrika, prije nego što je postala arapsko-muslimanska, bila je dio kršćanskog Rimskog carstva. Na Arapskom poluotoku nađeni su nedavno ostaci kršćanskog manastira iz V stoljeća, što uz druga povijesna svjedočanstva i arehološka nalazišta svjedoči o kršćanskim i židovskim zajednicama i na tom području. Zapisi putnika uz obalu Nila do današnjeg Sudana iz preislamskog vremana govore da je bilo moguće prijeći cijeli put bez gubljenja zvuka zvona na nekom obližnjem manastiru. Tri četvrtine ondašnjeg kršćanskog svijeta – od dijelova današnje Turske, preko Sirije, Egipta pa do Španjolske – postalo je muslimansko preko nepestanih i surovih ratova i tlačenja. Na tisuće robova, mladih muškaraca i djevojaka poslani su kalifu u Damask sa Iberijskog polutoka još početkom osmog stoljeća. Turci su radili slično preko cijelog balkanskog područja do Mađarske. Elitna vojska janjičara stvorena je oduzimanjem djece domaćih. To je invazija, ali ovo danas nije.

Ovo danas je dolazak putem poziva vladajućih. Tko se opire, taj je rasista. Taj govori govorom mržnje. Ako se neka desničarska partija, poput napr. Alternative za Njemačku, počinje buniti, počinje se i govoriti o njihovoj zabrani. Ovo još nije problem Hrvatske, danas; ali će biti sutra kad vladajući dadnu naredbu jednim migom prsta. Svakako, ne mislim na vladajuće u Hrvatskom Saboru, oni će izvršiti naredbu koja će doći izvana, osim ako se Sabor ne promjeni nekim čudom u potpunosti. Ako bi se dogodila ta pretpostavljena pobuna, Hrvatska bi bila prvo politički izolirana, i nakon toga uvjetovana financijskim pritiscima. Promjena političkih pozicija može se već vidjeti i u Poljskoj, nešto nezamislivo i kod postojeće vlade prije samo par godina. Dakle, zapadna budućnost kuca na vrata i već je tu, kao i u svakom drugom pogledu.

Kažu, od Rima pa nadalje, treba se biti solidaran. Odatle dolazi da se inmigranti koji prelaze kanal prema Engleskoj primaju u hotelima od četiri ili pet zvjezdica, dok se domaći koji padnu u nemilost sustava iz milijun razloga, počevši od ratnih veterana pa nadalje, doslovce smrzavaju na ulicima, ginu od mraza, pa još i budu pretučeni na ulicama ti bijednici koji nikom više ne trebaju. Jer, treba biti solidaran. Ali baci svoje na ulicu. Time jasno daju do znanja svoje mišljenje: radi se o zamjeni stanovništva, i to što brže, to bolje.

Potrebna im je radna snaga? U redu. Dadnite olakšice obiteljima za imati djecu. Smanjite im poreze. Ali iznad svega govorite o tradicionalnoj obitelji u časti, počevši od obrazovnog sustava, pa dalje do zakona preko medija. Držite u časti majku koja odgaja djecu kod kuće, a ne govorite da je ostala kući jer je mutava i k’o slomljene noge pa ne zna što će sa sobom. Ali ne, vi učite djecu masturbaciji već sa tri godine, vi ih potičete na svaku vrstu seksualnog općenja, i van braka svakako. Vi ih učite da makar ne mogli kupiti cigarete, svoju spol ipak mogu promijeniti. I ako bi se netko pobunio, ima zakona za kazniti takve. Djecu mogu imati pridošli, ali vi šetajte pseta. Do te mjere dolazi antikršćanska i antitradicionalna opsesija da ne možeš vidjeti ovih dana u medijima sliku obične obitelji, posebno ne mnogobrojne, kako slavi Božić. Ništa nije slučajno.

Ali ako ti je teško, ne brini se. Mi ćemo te podržati eutanazijom. Daćemo ti priliku da nas napustiš s ovog svijeta, mirno i bez boli. Ciao tikvane, ne trebaš nam više, a ni samom sebi pa ti eto pomažemo. Kad se već ne možemo riješiti malo ružnog imena „eutanazija“, malo ćemo ga i uljepšati s druge strane. Red je, ne treba plašiti puno narod. Čudnom sinkronizacijom, i u Hrvatskoj toga ima. Malo tražeći, odmah nalazimo pod naslovom „Eutanazija – tužan čin, prepun boli i emocija, ali i hrabrosti“ (virovitica.net), slijedeće:

„Što se u čovjeku prelomi da donese takvu odluku? Osjeti li mir i spokoj što zna da je svemu kraj? Ili bezgraničnu tugu? Olakšanje? Koliko god takav čin bio tužan, prepun boli i emocija, smatram da treba izuzetno puno hrabrosti. Oprostiti se sa dragim osobama, leći u krevet i tiho otići na put bez povrataka.“

Dopustite mi da interpretiram ovaj zadnji paragraf jednom riječju: Krepaj! I ne piši. Dosta si smet’o. Sad još da nam i mrtav grizeš savjest, e ne može molim lijepo.

Budući da Hrvatska uvijek ide korak iza zapada, što je nesnosno muči, pogledati ćemo kako to rješavaju u Canadi na primjer. Promocija eutanazije je na institucionalnom nivou. (https://www.youtube.com/watch?v=dCafuU5CCfA)

Nedavno objavljen komercijalni dokumentarac propagande eutanazije “Sve je Ljepota”, ne gubi detalj:

Od kojih 46 osoba na sceni koja se pojavljuje u jednom trenutku, samo jedna je crna, makar već u idućoj generaciji Canada lako može imati manjinu bijelaca u državi. To jest, u društvu ima mnogo više osoba raznih kultura i rasa, ali na dokumentarcu su praktično svi bijelci. Posebno glavni lik, još uvijek mlađe ali bolesne žene. Poruka ne može biti jasnija: asistirana smrt društva kakvog poznajemo.

To je ono što moćni žele. Htjeli bi biti i veći od Boga u svojoj ludosti koja ih izgara. Ali oni nisu Bog. Mogu samo onoliko koliko im dopuste ovi jadnici poput nas, kojih se usprkos svemu i tolikom preziru koji gaje u njedrima prema njima… beskrajno plaše. Oni ustvari drhte od straha pred nama. Jer nisu s Bogom, a obični siromah ako jest, ruši ih sa njihovog prijestolja od slame. I obrnuto: njihova snaga je u našoj udaljenosti od Boga.

Istaknimo nekoliko bitnih fenomena čiji smo svjedoci zadnjih godina s povećanim intenzitetom:

1. Izbjeglička ili tkzv. migrantna kriza (usput: Prije se govorilo „inmigranti“ i „emigranti“, već da li se izlazi iz zemlje, ili obrnuto. Ptice migriraju, jer za njih ne postoje granice. Kad se kaže „migracija“, hoće se reći da granice jednako ne postoje ni za ljude. Dakle, ne postoje ni nacionalna prava. Orwellova neolengua, novi riječnik za novo razmišljanje). 37% Londona su domaćeg engleskog porijekla. U Leicesteru 33%, Manchester 49%, Birmingham 43%. Ubrzano se ide takvim situacijama u drugim dijelovima Evrope. Ali:
2. Dok su evropski građani bili izloženi tolikim zahtjevima testova i cjepiva za prelazak preko granica, navodno zbog borbe protiv covida, inmigranti su ulazili bez cjepiva i bez kontrola. Ljude su zabavljali strahom protiv zaraze, ali za strah nije bilo mjesta pri ulasku milijuna drugih. Nije bilo riječ o borbi protiv zaraze. Nego o političkim smjernicama koje osljepljeni propagandom ne žele vidjeti. Kao što su majmunske boginje nastale, i kao vjetrom nestale. Interpretacije o skupinama ljudi posebno osjetljivih na ovu vrst boginja nisu mogle biti dobro primljene u vijestima.
3. Imamo u Evropi 800.000 više smrti nego u godini pandemije. S toliko cjepljenih osoba.  Na tisuće naglo umrlih. Neke smrti objašnjavaju klimatskim promjena, neke druge toplotnim udarima, ali tolike druge nisu u stanju objasniti. No, nije toliko bitno što sada stručnjaci ostaju bez odgovora. Uz ogroman broj teških štetnih posljedica. Tko se sjeća takvih? Umiru  i oboljevaju ljudi, toliki domaći, koji su nam potrebni. I nikom ništa, nikakve odgovornosti za sve ovo što se dogodilo! Sad se više ne smiju svima nama koji smo ih upozoravali da se ne cjepe, koji smo upozoravali na nelogičnosti i prevare, ali čemu? To nam ne koristi, htjeli smo im pomoći, ali za tolike je već kasno. No, njima je potrebno još, i još… U vrijeme tolike sekularizacije, pojavila se nova religija.
4. Pobačaj i eutanazija predstavljaju se kao prava, djecu izlažu transeksualnim predavanjima, i sličnih vrsta. Imati djecu ide protiv klime… osim ako si inmigrant, i još više iz određenih područja. Jedna direktna posljedica takvih mjera je smanjenje broja domaćeg stanovništva.
5. Na koncu, imamo rat u Evropi strahovite silovosti, s preteškim ekonomskim posljedicama. Na stranu stav o tome tko je kriv za ovaj rat (ratni sukobi traju od 2014-te), pred našim očima je nepobitna činjenica gubljenja na stotine tisuća evropljana. Trenutno se odvijaju nekoliko teških ratova i flagrantnih agresija. Nitko o tome ne govori. Azerbejdžan je izvršio flagrantnu agresiju na Armeniju u devetom mjesecu. Uopće nije bila vijest. Ali su vođeni pregovori o ekonomskoj suradnji Evrope sa Azerbajdžanom. Ovih dana je opkoljena armenska enklava Artsakh (prije Nagorni Karabah), sa 120.000 osoba odsječenih od svijeta. Nikog briga. Rat u Yemenu, itd. Prava su samo ona koja mediji fokusiraju, i masa ponavlja. Dok činjenica ostaje: domaći evropski narodi gube i tonu iz dana u dan.

Dana 18. prosinca, molitva za mir i potporu za Artsakh bila je ponuđena na kraju svete i besmrtne liturgije u samostanu St. Gayane, koju je predvodio vrhovni patrijarh i katolikos svih Armenaca, Karekin II.

Tijekom obreda, kongregacija Matične Stolice Svetog Etchmiadzina i nazočni vjernici molili su Boga za mir naše domovine i siguran život svih armenskih naroda u Armeniji i Artsakhu.

Na kraju se Katolikos svih Armenaca obratio narodu Artsakha, a posebno svim Armencima, istaknuvši:

“Ovih dana ogorčene i zabrinute oči svih nas ponovno su uprte u armenski Artsakh. Već sedam dana vlasti Azerbejdžana provokativnim radnjama i lažnim motivima namjerno zatvaraju jedini način komunikacije Artsakha s Armenijom i svijetom , gurajući narod Artsakha u humanitarnu katastrofu. Blokirano 120.000 naše braće i sestara iz Artsakha lišeno je slobodnog kretanja, brojni bolesnici – potrebne medicinske skrbi, i Republika Artsakh – vitalnih zaliha.”

“Nezamislivo je da u modernom svijetu, koji čovjeka i (njegov) pristojan i slobodan život proglašava najvišom vrednotom, ima mjesta i tolerancije za takve antiljudske istupe protiv cijelog jednog naroda”, rekao je Karekin II.

Poenta svega ovog je da postoji nacrt prema kojem se ponašaju oni koji vode europska pitanja. Nacrt koji je protiv europskih naroda. Kad Pakistanci odu iz Pakistana, Pakistan ostaje, ne nestaje. Indonezija, i tolike druge azijske i afričke zemlje. Samo evropski narodi nemaju kud da tamo gdje odu bude njihov dom. Naše zemlje su jedini dom koji nam ostaje, i imamo obavezu i pravo očuvati ga. Trebamo, s naše strane, sa strane jedinih koji ljube svoj dom, očuvati ono što smo primili.

Evropa koju poznajemo postala je velika u kršćanskom periodu, i u takvom uspjela obraniti svoje postojanje. Danas prisustvujemo svršetku sekularne Evrope koja kršćanstvu ne dozvoljava niti ispoljiti svoju misao. Doslovno je tako. I jaslice smetaju, i bilo kakvo javno ispovijedanje i sukladno djelovanje u javnosti od strane kršćana.

Ali ne možemo se odati pesimizmu. Toliko im smetaju kršćani jer ih se smrtno plaše. Oni imaju ključ održanja i obnove Evrope. Danas, usred tolikih skandala koji dolaze sa svih strana, uključujući i sami Vatikan, možemo biti napastovani malodušnostću, razočarenjem i beznađem. Možemo misliti da je sve gotovo, da se nema više razloga boriti, da je sve odlučeno i da nam samo preostaje čekati Drugi Kristov dolazak. To bi bila zamka suprotnog oblika od upuštanja u svjetovnost. Njen efekt je paralizirajući, i vodi nas sličnom načinu življenja naše vjere kao i liberalni sustav: samo u privatnoj sferi. Takvo mišljenje pojavljuje se kod nekih vjernika u Solunu, koje Sv. Pavao opominje da idu pogrešnim putem. Katastrofalno viđenje realnosti pojavljuje se kod protestantskih teologa početkom XIX stoljeća, dobivši odjek u USA početkom XX, imajući za posljedicu povlačenje iz javnog života. Kod katolika se pojavljuje milenarizam, makar ublaženi, koji osuđuje Pio XII iza II sv rata.

Imajmo u vidu da upravo u kontekstu apokaliptičnih navještaja, Gospodin tumači parabolu o talentima. To jest: nije naše znati dan i čast, nego umnožiti talente koje nam Bog daje za izgradnju njegovog Kraljevstva na zemlji. To je jedino što je u našoj moći. Razorenje Jeruzalemskog Hrama, koje se dogodilo 70-te godine, ispunjenje je proročkih i apokaliptičnih Kristovih riječi s obzirom na ondašnji naraštaj. Poneseni takvom kataklizmom, mogli su ondašnji kršćaniti vjerovati da će Drugi Kristov dolazak biti odmah tada. Mogli su slegnuti ramenima i samo čekati da Bog sve riješi. Ali oni su se trudili više nego itko. Neke su mučili i ubijali, i oni su umirali vjerujući a da nisu vidjeli kako Rimsko carstvo postaje kršćansko. Nisu mogli vidjeti katedrale koje će poslije niknuti na mjestima gdje su ih tada ubijali, ali su čvrsto vjerovali u Božje riječi. Radili su kako su morali raditi, i rezultat je došao makar ga oni ne vidjeli na ovom svijetu.

Takav treba biti i naš način rada. Čvrstim stopama, programirano i neustrašivo naprijed. Naše je činiti što još možemo, a Bog će providjeti. Ali rad mora biti sustavan. S obzirom na neposrednu budućnost, još ove genearacije, i na duže staze. U prvom smislu treba biti jasna potreba očuvanja Evrope. Ne možemo dopustiti izgubiti ovo tlo, i odalte slijedi nužni i efektivni politički odgovori. U široj perspektivi i u drugom smislu, već sada stavljati temelje paralelne ekonomije. Agenda 2030 nije naša. Stoga nužno slijedi podržavati braću, zdrave osobe i inicijative. Urediti obitelji po tradicionalnom načelu. Politički nekorektno, ali kršćanski: muž je glava kuće, ali prvo mora vladati nad sobom. Ne dozvoliti da mu svijet truje djecu svojom propagandom. Preuzeti i voditi odgoj djece. Postići vlast na lokalnoj oblasti, onda u nacijama.

Vjerovati u pobjedu, jer Krist je Kralj.

Milenko Bernadić, dopisnik za Croativ iz Španjolske