Nepregledno more opasnog materijala

Činjenica da je ljudska narav pokvarena istočnim grijehom očituje se posebno u tome što je čovjeku lako i privlačno činiti grijeh, a teško suzdržavati se od grijeha.

To je taj “fomes peccati” (sklonost grijehu) s kojim se čovjek mora boriti dok god je živ.

I zato je ključ borbe protiv grijeha – izbjegavanje grešnih prigoda.
Djelovanje Crkve na moralnom području kroz sva ova stoljeća sastojalo se poglavito u nastojanju eliminiranja grešnih prilika. Odatle inzistiranje na odvajanju dječaka i djevojčica u školi (borba protiv koedukacije), suzbijanje nemoralnog odijevanja, plesa, zabava itd. Ovdje govorimo o mjerama za suzbijanje bludnih grijeha.

Isto tako, Crkva je uspostavila cijeli jedan sustav za suzbijanje grijeha protiv katoličke vjere (to jest, grijeha protiv Prve Božje zapovijedi). Te mjere uključuju: Indeks zabranjenih knjiga, obvezno pregledavanje i cenzuru tiska, te obvezni imprimaturnadležne crkvene vlasti – koji je bio uvjet za izlazak bilo koje knjige vjerskog sadržaja.
Bio je to mehanizam koji je štitio vjernike od prodora krivovjerja.

Nažalost, cijeli je taj mehanizam razmontiran i ukinut u liberalnim reformama nakon Drugoga vatikanskog koncila. Posljedice toga danas su više nego jasne: svijet je preplavilo ogromno nepregledno more “vjerske literature” sumnjivog, dvojbenog ili čak otvoreno krivovjernog sadržaja.

Ukidanje crkvenog nadzora nad tiskanjem knjiga teološke i vjerske tematike, opravdavalo se standardnim liberalnim parolama “demokracije” i “slobode”.

Tu se nije vidjelo ili se nije htjelo vidjeti koliko je to zapravo opasna igra. Uvijek je opasno davati slobodu na onim područjima gdje bi neznanje, neiskustvo ili pak zloća protagonista mogla dovesti do nesagledivih posljedica.

I ovdje vrijedi ono što je biskup Mahnić svojedobno rekao o davanju sloboda nezrelom puku: 

“Ništa nije opasnije, ništa ubitačnije, nego nezrelome puku dati političke i druge sloboštine. On će nalik na luđaka i druge i sebe upropastiti. Veoma nerazborito postupaju oni, koji bi htjeli puku bez razlike preko noći dati najšira politička i druga autonomna prava, a da ni najmanje ne pitaju kakvo je intelektualno i moralno stanje u kojem se nalazi puk. Mi si ne možemo zamisliti opasnije igre.”

Tim više, modernistička kampanja za “demokratizaciju Crkve” je u stvari rat protiv vjere, jer vjera nije i ne može biti demokratska.Vjera se mora prihvatiti u cijelosti.

Zanimljivo je da su neki naši biskupi i nakon Drugoga vatikanskog koncila povremeno davali izjave protiv “demokratizacije Crkve”. Tu mislim prvenstveno na splitskog nadbiskupa Franića u vrijeme njegove borbe protiv TDKS-a.

Nadbiskup Franić je u svojoj poruci za Novu godinu 1980. izjavio da bi neki (misleći na TDKS) htjeli Crkvu i njezin pastoralni i teološki rad reformirati tako da se sve to uklopi u “strukture socijalističke demokracije, a u nas posebno u strukture samoupravnog socijalističkog društva”.
Usprotivio se demokratizaciji Crkve, ističući da je to (citiram):

“hereza i shizma naših dana, pogibeljnija za Crkvu nego što je bio u svoje vrijeme protestantizam, jer demokratizacija Crkve ukida ili bitno umanjuje transcedenciju cjelokupne vjersko-moralne nauke i vlasti u Crkvi.”

Nedostatak ozbiljnog nadzora nad izdavaštvom vjerske literature dovodi do slučajeva kao što su modernističke izdavačke kuće poput “Kršćanske sadašnjosti”, na čijim se policama nalazi barem polovica knjiga krivovjernog sadržaja.  

Još je kardinal Šeper u svom poznatom govoru na Radio Vatikanu 12. listopada 1977., kojim je osudio TDKS, konstatirao da mnoge publikacije “Kršćanske sadašnjosti” iznose stavove “koji su u najmanju ruku netočni i dvojbeni sa stanovišta nauka i prakse Crkve”i istaknuo da je to kod mnogih katolika prouzročilo opravdano negodovanje.

Kad smo već kod toga, naši biskupi su još tijekom 1970-ih znali ponekad zabraniti izdavanje krivovjernih publikacija.

Vrhbosanski nadbiskup Smiljan Čekada je 1971. zabranio zbornik “Jukić”, jer su u njemu izašli tekstovi fra Mile Babića, fra Grge Vilića i fra Rude Barišića, koje je Čekada proglasio krivima, uvredljivima i sablažnjivima, jer “iznose misli, teorije i teze koje nisu u skladu s crkvenim naukom, nego svojom konfuznošću, odsutnošću dogmatske preciznosti i modernističkim mentalitetom i mnogim pogrdama na adresu Crkve i njezine hijerarhije, vrijeđaju katoličku vjersku svijest”.

Da navedem samo još jedan slučaj. Godine 1976. tada mladi fra Zvjezdan Linić dao je intervju modernističkom listu “Kana”, u kojem je iznio niz krivovjernih stavova o sakramentu ispovijedi.
O tom slučaju se raspravljalo i na biskupskoj konferenciji, i zbog toga je čak otkazana katehetska ljetna škola za tu godinu.

Po tome vidimo da su naši tadašnji biskupi još imali svijest da je njihova dužnost da bdiju nad točnim naviještanjem crkvenog nauka.

Nakon što je otišla ta stara generacija biskupa, više nitko ne nadzire “vjerski tisak” – i tu se danas piše svašta. Ali stvarno, svašta!
Bojim se da novi biskupi (koji su školovani u modernom sustavu) nisu dovoljno teološki obrazovani da prepoznaju razliku između pravovjerja i krivovjerja. A i druge položaje, kojima bi u opisu posla trebao biti nadzor nad pravilnim naviještanjem vjere, prečesto zauzimaju osobe ne baš blistavih kvalifikacija.

Ili, da opet navedem jedno upozorenje biskupa Mahnića:

“Tko nije na čistu glede vjerskih pitanja, kako će druge voditi sigurnim i spasonosnim putem? Filozofski je aksiom: Nitko ne daje drugome, što sam nema.”

Problem o kojem danas govorimo postaje sve gori i gori. Svake godine iziđe novi val krivovjernih knjiga. Već se nakupilo, kako sam rekao na početku, ogromno nepregledno more opasnog i štetnog materijala – koji se naivnim vjernicima nudi pod naslovom “vjerske” ili “duhovne” literature.

murusinexpugnabilis.blogspot.com