Nakon smrti osramoćenog bivšeg kardinala Theodorea McCarricka u četvrtak, u dobi od 94 godine, katolički vođe i zagovornici žrtava zlostavljanja od strane klera izrazili su tugu zbog onih koji su pogođeni njegovim zločinima, kao i žaljenje što žrtve nikada nisu dobile priliku za pravdu na sudu.

Potvrđujući McCarrickovu smrt, kardinal Robert McElroy iz nadbiskupije Washington, gdje je McCarrick služio kao nadbiskup od 2001. do 2006., u petak je ponudio molitve za žrtve zlostavljanja.

„Danas sam saznao za smrt Theodorea McCarricka, bivšeg nadbiskupa Washingtona. U ovom trenutku posebno mislim na one koje je povrijedio tijekom svog svećeničkog djelovanja,” rekao je kardinal McElroy u izjavi podijeljenoj s novinarama.

„Neka kroz njihovu trajnu bol ustrajemo u molitvama za njih i za sve žrtve seksualnog zlostavljanja,” dodao je.

Kardinal Joseph Tobin, nadbiskup Newarka u saveznoj državi New Jersey, također je izrazio zabrinutost za McCarrickove žrtve. Godine 1986., papa Ivan Pavao II. imenovao je McCarricka na čelo nadbiskupije Newark, gdje je služio do 2000.

„Duboko sam svjestan traume koju ova vijest može ponovno probuditi kod onih koje je gospodin McCarrick zlostavljao. Nakon što sam saslušao mnoge preživjele, prepoznajem duboku bol i izdaju koju su pretrpjeli. Nastavljam moliti za njih i pružati podršku dok prolaze svoj put ozdravljenja,” rekao je kardinal Tobin.

„Kao Crkva, ostajemo postojani u svojoj predanosti slušanju preživjelih, podržavanju njihova ozdravljenja i osiguravanju da se takve izdaje više nikada ne ponove,” dodao je.

McCarrick je imenovan nadbiskupom Newarka nakon što je služio kao biskup u Metuchenu, New Jersey, gdje su se prvi put pojavile optužbe za zlostavljanje sjemeništaraca i maloljetnika. Navodni napadi događali su se tijekom godišnjih duhovnih obnova klera u kući na plaži na obali Jerseyja te tijekom putovanja s njegovim „nećacima” – tinejdžerskim sinovima katoličkih obitelji koje je poznavao.

„Budimo jasni: McCarrick nikada nije odgovarao za svoje zločine. Iako je na kraju uklonjen iz javne službe, raščinjen i lišen crvenog kardinalskog šešira, nikada nije stao pred sud zbog goleme štete koju je nanio djeci, mladima, sjemeništarcima i drugima koji su bili pod njegovom moći. Njegova smrt označava kraj njegova života – ali ne i pravdu za njegove preživjele.”

„Ali McCarrickova priča nije samo priča o jednom čovjeku. To je priča o sustavu koji mu je to omogućio. Desetljećima su crkveni dužnosnici na najvišim razinama znali za McCarrickovo zlostavljanje i odlučili su ga štititi, dopuštajući mu da nastavi zlostavljati djecu i ranjive sjemeništarce.”

„Bio je promoviran, slavljen i zaštićen od strane legija biskupa, kardinala, pa čak i papa. Mnogi od tih istih dužnosnika i danas su na pozicijama moći, neodgovorni i bez kajanja,”

Iako je McCarrick 2019. proglašen krivim za seksualno zlostavljanje i raščinjen od strane Vatikana, nikada nije odgovarao pred kaznenim sudom u SAD-u, djelomično zbog toga što ga je u mnogim jurisdikcijama štitio institut zastare.

Izvor

KLEČEĆI muškarci NISU PRIJETNJA. Oni su početak KRAJA DUHOVNE DEKADENCIJE. Oni su PROROČKI GROM koji najavljuje pad lažnog svijeta

„Ekstremizam!“, viču. „Srednji vijek!“, dodaju drhtavim glasom. Zašto? Zato što su muškarci kleknuli pred Bogom – a ne pred grijehom. Zato što postoji ograđeni prostor – ne da isključi, nego da posveti. Zato što muškarci šute, mole, plaču, kaju se i vraćaju svome Kralju.

Zato što žene – majke, supruge, sestre – ne traže da uđu, jer znaju: Ovo je prostor odgovornosti. Ovo je oltar muške pokore.

I to je problem?

Ne. Problem je ISTINA.

Jer svijet može podnijeti sve – izopačenu muškost, potrošenu ženstvenost, izrugane brakove, bogohulne zakone. Ali ne može podnijeti MUŠKARCA KOJI SE VRATIO BOGU.

Jer kad muškarac klekne pred Kristom – više ne kleči pred idolima. Više ne služi sustavu „prosvijećenih”. Više nije rob.

Klečeći muškarac je slobodan. A slobodan muškarac – nije na prodaju. On nije potrošač bezvrijednosti. Nije kukavica. Nije igračka bezbožnika.

On šuti – ali njegova tišina je prijetnja carstvu tame. On moli – i njegova molitva potresa pakao.

Zato klečimo. Jer samo onaj tko zna kleknuti pred Kraljem, zna i ustati kao vojnik svjetla.

A oni viču: „To je srednji vijek!“ Pa recimo nešto o tom „mračnom“ srednjem vijeku – ne kako šapće ateistička propaganda, nego kako govori istina.

U srednjem vijeku:

– Crkva osniva prva sveučilišta – Bologna, Pariz, Oxford…

– Blažena Djevica Marija uzdiže dostojanstvo žene do visina neviđenih u poganstvu.

– Žene postaju svetice, mističarke, učiteljice Crkve.

– Samostani njeguju bolesne, hrane gladne, štite siročad.

– Arhitektura, umjetnost i teologija dosežu vrhunce koje današnje društvo ne može ni razumjeti.

– Crkva postaje čuvarica istine i razuma u kaosu praznovjerja poganstva i barbarizma.

A danas?

Danas se djeca kasape skalpelom rodnog identiteta. Brak se ismijava. Čistoća se prezire. Žene se seksualizira, troši i odbacuje. Duhovnost se svodi na horoskope, kristale i sebeljublje. I onda… pojave se muškarci koji KLEČE. Koji šute. Koji mole. Koji ne viču – ali svijet se trese.

Jer ništa nije opasnije od muškarca koji se vratio Bogu.

Zato je prostor ograđen. Ne zbog isključivanja, nego zbog posvećenja. To je duhovni logor za obnovu. Liturgija bratstva. Pokora nacije. Glas koji više neće šutjeti.

Jer vrijeme je da MUŠKARAC VODI. Predugo je bježao. Predugo se skrivao. DOSTA!

Bog je to već rekao. I to jasno, ta pisano je:

„Podložni budite jedni drugima u strahu Kristovu. Žene svojim muževima kao Gospodinu! Jer muž je glava žene kao i Krist Glava Crkve – On, Spasitelj Tijela. Pa kao što se Crkva podlaže Kristu, tako i žene muževima u svemu. Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju da je posveti, očistivši je kupelji vode uz riječ, te sebi predvede Crkvu slavnu, bez ljage i nabora ili čega takva, nego da bude sveta i bez mane. Tako treba da i muževi ljube svoje žene kao svoja tijela. Tko ljubi svoju ženu, sebe ljubi. Ta nitko nikada ne mrzi svoga tijela, nego ga hrani i njeguje kao i Krist Crkvu. Doista, mi smo udovi njegova Tijela! Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; dvoje njih bit će jedno tijelo. Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu. Dakle, neka svaki od vas ljubi svoju ženu kao samog sebe, a žena neka poštuje svog muža.“ (Ef 5,25-33)

To nije srednji vijek. To je NEBO. To nije tlačenje. To je KRISTOVSKO VOĐENJE. To nije povratak nazad. To je uspon na goru ljubavi.

Ovo nije ekstremizam. Ovo je EGZORCIZAM svijeta koji se klanja samome sebi. Ovo nije povratak u mrak. Ovo je ulazak u SVJETLO. Ovo nije prijetnja društvu. Ovo je SPAS društva.

Mi ne klečimo pred čovjekom. Mi klečimo pred Bogom – da bismo ustali za ISTINU. Mi ne ponizujemo žene – mi ih branimo, štitimo, ljubimo i molimo za njih. Mi ne vraćamo društvo u prošlost – mi ga spašavamo od paklene budućnosti.

Ako je to ekstremizam, onda neka nas se zove ekstremistima Evanđelja. Ako je to srednji vijek, onda hvala Bogu – jer srednji vijek je bio svjetliji od tame današnjeg bezboštva. Ako nas treba progoniti jer molimo, onda s radošću nosimo križ – jer Krist je već pobijedio.

ZATO SADA… MI KLEČIMO. I USTAJEMO NOVI. ZA BOGA ZA OBITELJ ZA DOMOVINU ZA CIJELI SVIJET U IME ISUSA KRISTA – KRALJA kraljeva i GOSPODARA gospodar Amen.

Krist Pavlvs

Puno je napisano o tajnim društvima, globalistima i zakulisnim igračima. Ali malo je knjiga koje su privukle toliko pozornosti kao Odbor 300, Johna Colemana. Za mnoge je to obavezno štivo ako želite razumjeti kako se svijet zapravo vodi iz sjene.

I da, nije riječ o nekoj senzacionalističkoj teoriji zavjere bez temelja – Coleman nije forumski bloger, već bivši obavještajac MI6, koji je godinama u središtu mreže moći.

U tom svjetlu, tvrdnja da su Sjedinjene Države postale poligon za globalne elite možda se više ne čini kao pretjerivanje. Ako pogledate unatrag, sve se poklapa – od ekonomskih šokova, preko kulturnih revolucija, do razgradnje identiteta i suvereniteta.

Osnovna ideja Colemanove knjige je da svijetom zapravo upravlja neformalna grupa ljudi – “Odbor 300” – nasljednici glavnih dioničara Britanske istočnoindijske kompanije. Kad se ta tvrtka krajem 19. stoljeća ugasila, moć nije nestala. Upravo se prepakirala.

Ljudi koji su stajali iza njega već su tada kontrolirali ključne tokove trgovine, bankarstva i industrije diljem svijeta. Danas, prema Colemanu, oni kontroliraju sve – od politike do medija, od obrazovanja do umjetnosti, od farmaceutike do religije.

U ovoj konstrukciji SAD nije lider slobodnog svijeta, kako se to godinama predstavlja, već eksperimentalni laboratorij u kojem se testiraju modeli globalne kontrole. To više nije teorija, to je praksa, kaže Coleman.

Amerika, prema tom gledištu, ne vodi svijet, već ga vuče u ponor. To je zemlja koja je služila kao primjer – ne da inspirira, nego da služi kao primjer. Ako uspije u Americi, proširit će se i drugdje.

Od 1960-ih, kaže Coleman, SAD je na putu “samoubojstva”. Nije to bila greška ili slučajnost – to je bio plan. Kultura droge, seksualna revolucija, razaranje obitelji, veličanje nasilja i izopačenosti, uništavanje obrazovanja i duhovnih vrijednosti – sve to nije došlo spontano, već pod kontrolom i uz aktivno sudjelovanje medija, industrije zabave i obavještajnih službi.

Tko je sve to orkestrirao? Imena su poznata: David Rockefeller, Zbigniew Brzezinski, Etienne Davignon, članovi Rimskog kluba, ljudi iz London Circlea i New York Council on Foreign Relations.

Prema Colemanu, ova elita se ne zadovoljava samo moći – oni žele apsolutnu kontrolu: Jednu svjetsku vladu, jedan svjetski sustav, jedan svijet u kojem će oni biti bogovi, a svi ostali – robovi ili višak.

Zbigniew Brzezinski je još kao savjetnik Jimmyja Cartera bio ključna figura u implementaciji “postindustrijskog društva” – službeno evolucije gospodarstva prema “inovacijama i znanju”, ali praktično gašenja realne ekonomije i industrije.

Amerikanci su to prvo osjetili u čeliku, zatim u automobilima, brodogradnji, a danas u visokoj tehnologiji. Američka srednja klasa – nekoć ponos nacije – polako nestaje.

Coleman sve to naziva “nulti rast” – cilj Rimskog kluba i Komiteta 300 da zaustave razvoj, smanje broj stanovnika, unište nacionalne države i gurnu svijet u kaos iz kojeg će proizaći globalno rješenje. Na čelu tog novog svijeta neće biti američki narod – već nekoliko desetaka obitelji koje već vuku konce iz sjene.

Možda je najopasniji dio cijele priče ideja da će prosječni Amerikanac imati koristi od stvaranja ovog “novog svjetskog poretka”. Coleman kaže: Neće. Iskoristit će se, a zatim odbaciti. Ili će biti eliminiran ili pretvoren u poslušnog roba.

Tako je i vizija “Pax Americana”, koju američki establišment desetljećima prodaje – prazna ljuštura. Nije to mir pod američkom dominacijom, već iluzija mira pod totalitarnom kontrolom globalista. I dok prosječni Amerikanac gleda Super Bowl i pije Coca-Colu, elite kroje svijet bez nacija, bez granica, bez identiteta, bez Boga.

Coleman nije ravnodušan promatrač. On piše emotivno, kao kršćanin, kao domoljub, kao čovjek kojemu je stalo. Ne vidi sve kao propast, već kao upozorenje – ako se stvari ne zaustave, bit će prekasno.

Poziva se na prethodne predsjednike SAD-a koji su se protivili ovoj sili – poput Andrewa Jacksona koji je odbio stvoriti središnju banku ili Abrahama Lincolna koji je odbio dopustiti bankarima da preuzmu kontrolu nad financijama zemlje.

Ali bila su to druga vremena. Danas, kaže Coleman, većina američkih predsjednika više nisu simboli narodne volje, već izvršitelji volje Komiteta 300.

Kako piše Valentin Katasonov za “Fond strateške kulture”, kada sve ovo stavimo u širi okvir, jasno je da Amerika više ne djeluje kao suverena sila. Njezina politika, vanjska i unutarnja, često je nelogična sa stajališta interesa nacije.

Ratovi bez jasnih ciljeva, tiskanje novca bez pokrića, migrantske krize, kultura cenzure – sve to više liči na destabilizaciju nego na upravljanje. I ne samo u SAD-u – nego i u EU, Latinskoj Americi, pa i na Balkanu.

Nije li Europa danas u istom eksperimentu? Deindustrijalizacija, zabrane dizelskih vozila, klimatski porezi, promicanje identitetske političke zbrke, sve više nalikuje scenariju koji je prvi put isproban u Americi.

Ako je Amerika doista eksperimentalni poligon, kao što Coleman tvrdi, onda će drugi slijediti njezin primjer. I to ne iz želje, nego iz nužde – jer su globalne elite sve zemlje stavile na isti kolosijek.

U tom scenariju, svijet ide prema centralizaciji moći u rukama nekolicine. Suverenitet država bit će sveden na ukras. Demokracija – farsa. Ljudi – do robe široke potrošnje. Društva će oblikovati algoritmi, a vrijednosti će se određivati ​​iz jednog središta.

Ali ako postoji jedna stvar koju povijest pokazuje, to je da nijedno carstvo ne traje vječno. Ni moć elite nije apsolutna. Suverenitet, identitet, duhovnost – to su zadnje crte obrane. Tko ih izgubi izgubio je sve.

I stoga više nije pitanje je li Coleman u pravu, nego – koliko nam još vremena preostaje dok eksperiment prijeđe u završnu fazu?