Dana 14. ožujka 2024. Hrvatski sabor proglasio je 2025. godinu “Godinom obilježavanja 1100-te obljetnice hrvatskoga kraljevstva” – piše idealistično, Tonko Martinis u Hrvatskom ratniku.

Je li zrelo vrijeme da 2025. godine hrvatski narod, nacija s višetisućljetnom sjajnom poviješću, izađe na referendum i da odlučimo jesmo li za obnovu Kraljevine Hrvatske, moderne parlamentarne monarhije? Ali bojim se da bi Hrvati kakvi su izabrali Plenkovića ili Milanovića za kralja a onda smo …

Generacija Hrvata rođenih u YU-jednopartijskoj diktaturi i tamnici straha i smrti izmasakrirana je lažnom poviješću, kao da hrvatska povijest počinje od 1945. s Titovom satrapijom.

Vrijeme je da se Hrvatska, i na taj način, konačno i zauvijek odmakne od mrtvih, štetnih i beskorisnih rasprava punih ciljanih sukoba u začaranom krugu podjela o jugoslavijama i Srbima, četnicima i partizanima, Ustašama i domobranima, fašistima i na koncu lažnim antifašistima koji su poslije Drugog svjetskog rata počinili masovne zločine i genocid nad Hrvatima.

Je li došlo vrijeme da mi Hrvati uspostavimo jednu modernu, jaku i gospodarski i svekoliko razvijenu hrvatsku monarhiju s biranim kraljem, obvezno i isključivo Hrvatom, a nikakovim tuđinom ni miješanim strancem, jer znamo kako smo kroz povijest loše prošli i pod Bečom koji je podlo i zločinački pogubio Zrinske; Peštom i njihovim teritorijalnim pretenzijama; Rimom s Musolinijem i nekoliko hrvatskih izdajnika koji su odgovorni za propast NDH; Beogradom i Jugoslavijom na čelu s Titom koji je odgovoran za genocid nad Hrvatima.

Ne ponovilo se!

Hoćemo li Kraljevinu Hrvatsku temeljenu na pravdi, pravednosti, milosti, ljubavi, dobroti i kršćanskim vrijednostima?

Želimo li takvu državu s jakom hrvatskom kraljevskom vojskom i policijom, s Hrvatima i Hrvaticama koji bi, uz obrazovanje, znanost i šport, bili jamac razvoja, mira i svekolikog prosperiteta Države i Naroda?

Želimo li hrvatsku patriotski nastrojenu diplomaciju s Hrvatima na čelu, nikakovim strancima, migrantima i drugim tuđinima?

Sve to uz odlučno NE djelovanju i paradiranju bilo kakvih stranih vojski na teritoriju Kraljevine Hrvatske, jer nam strane vojske nikada nisu donijele ništa dobro već okupaciju, teror i smrt. Nikad više toga.

Želimo li državu sa samo i jedino Bogom iznad nje. Samo je to jamstvo da naši redovi nose prosperitet i napredak

Valja prije referenduma, kroz javne debate, znanstvene i otvorene građanske tribine predočiti, jasno i razumno, s dokazima i argumentima, Hrvatima i Hrvaticama, i svim hrvatskim državljanima sve prednosti i dobrobiti takvog državnog uređenja – dobrobiti kvalitetnog rada, boljeg obrazovanja, benefite kroz slogu, zajedništvo i rad do boljeg standarda i života koji bi nam omogućila i donijela SUVERENA NEZAVISNA I SLOBODNA Kraljevina Hrvatska, za razliku od sadašnjeg žalosnog modela loše globalističke, tuđinu sluganske, vlasti pogubne po nas Hrvate.

Dakako, sve institucije, intelektualci, studenti, politika, mediji, mladi i stari, svi mi… pozvani smo da damo punu podršku projektu proslave 1.100 godišnjice Hrvatskog kraljevstva. Svi dobri prijedlozi su dobrodošli.

Hoćemo li svi zajedno podržati referendum ZA Kraljevinu Hrvatsku 2025. godine i zajedno okupljeni složno izgraditi jaku, suverenu i bogatu državu kao mjesto dobrog rada, života, standarda, mira, sreće i prosperiteta za sve hrvatske državljane?

Želimo li urediti pravedan sustav i što prije, u najvećoj mogućoj mjeri, vratiti mlade Hrvate i Hrvatice, i dijasporu u Domovinu?

Danas u Europi egzistira 13 monarhija i uglavnom su sve vrlo razvijene zemlje, gospodarski i ekonomski tri koplja iznad RH. Te monarhije su pravednije uređene, s izvrsnim tehnološkim napretkom i visokim standardom svojih građana, pa nema nikakovih razloga ni bojazni da ne bi i Kraljevina Hrvatska, uređena na tim temeljima, doživjela svekoliki prosperitet!

Jer mi Hrvati smo svugdje, širom EU i svijeta, uspješni u svom radu i poslovima, znanosti i športu, ali u regularnim demokratskim uvjetima s minimalnom korupcijom i nepotizmom.

Jedino se bojim da bi Hrvati, takvi kakvi jesu, izabrali Plenkovića ili Milanovića za kralja a onda smo nastradali

Bog i Hrvati

U Zagrebu, 29. lipnja 2024.

Udruga Hrvatski Ratnik

S obzirom na znatan utjecaj „srpskoga sveta“ u Crnoj Gori, jedan od ključnih poteza trebao bi biti konkretna podrška crnogorskim suverenistima – donosi HKV.hr, što djelomično prenosimo.

Kontroverzna rezolucija crnogorske skupštine o logorima Jasenovcu, Dachau i Mauthausenu izazvala je niz negativnih političkih reakcija, posebno u Hrvatskoj. Svrha joj po svemu nije bila isključivo poremetiti odnose Crne Gore i Hrvatske, potaknuti svojevrsno „ratno stanje“ između dviju susjednih država, već prije svega homogenizirati i mobilizirati „srpski svet“ za što odlučniji pohod u smjeru Jadranskoga mora, nakon nedavnoga Svesrpskoga sabora u Beogradu. Velikosrpska politika ne odustaje od zacrtanih ciljeva. Nakon gubitka Kosova, na osvajanje Crne Gore upozorava se sve glasnije kao na kompenzaciju. O tom što sve znači donošenje spomenute rezolucije i kako bi se Hrvatska u svemu trebala postaviti razgovarali smo s dr. sc. Sašom Mrduljašem, voditeljem Splitskoga područnoga centra Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, inače izvrsnim poznavateljem prilika na zapadnom Balkanu.

Crnogorski parlament prihvatio je 28. lipnja natpolovičnom većinom Rezoluciju o logorima Jasenovcu, Dachau i Mauthausenu. Kako biste okvalificirali taj akt službene crnogorske politike – provokacijom, kako se navodi u medijima, ili nečim više od toga?

Riječ je o zamci koju je prevladavajuća srpska politika postavila Hrvatskoj s nadom da će u nju upasti. Rezoluciju su donijeli pobornici „srpskoga sveta“ u Crnoj Gori u koordinaciji s Beogradom, a protiv volje crnogorskih suverenista, tj. većine nacionalnih Crnogoraca te Bošnjaka/Muslimana, Albanaca i Hrvata u Crnoj Gori. Cilj je da hrvatski odgovor bude, da tako kažem, „totalan“, tj. da posljedice snosi Crna Gora u cjelini i da se tako stvori što dublja distanca između te zemlje i Hrvatske te Hrvata i Crnogoraca. A sve s namjerom lakšega podvlašćivanja Crne Gore Srbiji i njezinim interesima. I to do „trenutka“ u kojem bi bilo moguće potpuno apsorbiranje Crne Gore u „srpski svet“, izlazak Srbije na Jadran i njezino „izbijanje“ praktički u zaleđe Dubrovnika.

Radi povijesnih činjenica, kolika su stradanja crnogorskih građana bila u logoru Jasenovac, 1941. – 1945.?

Crnogorci nisu likvidirani u Jasenovcu zbog toga što su Crnogorci. Likvidirani su iz istih razloga kao i pojedini Hrvati i Bošnjaci. Dakle, kao protivnici NDH, ustaškoga režima, kao komunisti itd. Ustaška ideologija, koliko god da bila rigidna, prema Crnogorcima je bila blagonaklona. Čak do razine da su ustaše i samim crnogorskim četnicima znali „progledati kroz prste“. Po poimeničnom popisu žrtava Drugoga svjetskoga rata koji je nastao 1964. na zahtjev Saveznoga izvršnoga vijeća SFRJ, od građana s prostora današnje Crne Gore njih 38 je stradalo u Jasenovcu. Od toga, sudeći po imenima stradalih i njihovih očeva bilo je 6 Hrvata, 5 Bošnjaka/Muslimana i 27 Crnogoraca ili Srba. S obzirom na udjel u stanovništvu Crne Gore, u Jasenovcu je, relativno gledano najviše stradalo onih njezinih stanovnika koji pripadaju hrvatskomu nacionalnomu korpusu. Dakle, gotovo 16 posto od svih stradalih. S tim da broj od 38 žrtava ne uključuje pripadnike formacija koje su bile pod kontrolom Nijemaca ili Talijana. (Opširnije o tom vidjeti izdvojen Popis na kraju razgovora.) U svakom slučaju popis se može preuzeti i provjeriti na stranicama Muzeja žrtava genocida iz Beograda.

Najdalekosežniji odgovor promotorima „srpskoga sveta“ mogla bi biti rezolucija o zločinima nad Crnogorcima nakon 1918.

Na osnovi tih činjenica, može li se govoriti o manipulaciji, zapravo pokušaju velikosrpskih elemenata u svrhu brisanja srpskih zločina nad Crnogorcima?

Osvješćivanje dimenzija zločina koji su pod rukovođenjem prevladavajuće srpske politike počinjeni u Crnoj Gori i nad Crnogorcima nakon njezine okupacije 1918. još nije na odgovarajućoj razini. Taj proces sporo teče i u samoj Crnoj Gori jer ga blokira iznimno snažna prosrpska struja unutar nje. U ovim prilikama, kad nam od promotora „srpskoga sveta“ iz Crne Gore stiže Rezolucija o Jasenovcu zapravo bi najdalekosežniji odgovor bio u saborskoj Rezoluciji o zločinima nad Crnogorcima nakon 1918. Takvo što bi izrazito traumatično djelovalo na negatore Crne Gore i crnogorstva, dalo bitan polet suverenističkim snagama u Crnoj Gori i izrazito osnažilo hrvatsko-crnogorske veze. No ipak takvu bi rezoluciju trebao pokrenuti netko među saborskim zastupnicima tko je podrijetlom iz Crne Gore.

Tko su glavni inspiratori rezolucije o Jasenovcu?

Jasno je da iza Rezolucije ili njezina „duha“, izravno ili neizravno stoji ukupna „mašinerija“ tzv. „srpskoga sveta“, od službene politike, preko SPC, državnih tijela Srbije itd. S tim da unutar cijeloga toga sklopa ništa bitno ne prolazi bez Vučićeva „blagoslova“. On je danas mjera srpstva i svi relevantni potezi vuku se iz njegova kabineta.

Ima li u tome prste ruska politika, s obzirom na sve veću prisutnost na zapadnom Balkanu?

Ne znam kolika bi u kontekstu Rezolucije mogla biti uloga Rusije i imali li je uopće. No Rusija je globalni „igrač“ s vlastitim nacionalnim interesima. Ti interesi danas mogu ići u korist Srba, a već sutra u korist Bugara ili recimo Hrvata i Crnogoraca. Ipak je Srbija sa svojim ciljevima u regiji jedno, a Rusija nešto posve drugo.

Manipulacije Jasenovcem prisutne su u kontinuitetu, posebice posljednjih 30-ak godina

Za donošenje Rezolucije o Jasenovcu tvrdi se kako je odgovor na UN-ovu Rezoluciju o genocidu u Srebrenici. Je li to pravi povod?

Manipulacije Jasenovcem prisutne su u kontinuitetu, posebice posljednjih 30-ak godina i uvijek su bile u službi slabljenja hrvatskih pozicija, a u korist srpske velikodržavne politike. Tako da sadašnja instrumentalizacija Jasenovca proizlazi iz već uhodane politike prema Hrvatskoj i Hrvatima s tim da je prilagođena postojećoj situaciji i prilikama.

Ima li neke simbolike u datumu, kad je donesena, budući da je toga datuma izvršen atentat na prijestolonasljednika Ferdinanda u Sarajevu?

Pa ne znam sad koliko je sve to povezano. Evo donesena je i na Vidovdan pa se i on simbolički povezuje s njom. Da je Rezolucija o Srebrenici donesena prije ili možda poslije, onda bi i ova o Jasenovcu bila donesena drugoga datuma. Mislim da te poveznice s prethodnim povijesnim datumima i nemaju nekakvo posebno značenje.

Treba konstatirati kako je dio zastupnika napustio crnogorski parlament prilikom glasovanja o rezoluciji. Je li riječ o neslaganju s tim aktom ili dubljim podjelama u crnogorskom društvu?

Nije napustio tek dio, nego pola parlamenta. Čak je i približno četvrtina onih koji su glasovali za Rezoluciju to učinila pod političkim ucjenama, što ih ne opravdava za to što su učinili. Evidentno je da je srpska asimilatorska politika u Crnoj Gori, posebice provođena od strane SPC uspjela raspoloviti crnogorski (tradicionalno) pravoslavni korpus, a time i samo crnogorsko društvo te ga uvesti u razdoblje malignih političkih sukoba. To će na kraju i biti presudni „doprinos“ srpstva Crnoj Gori, tj. unutrašnji sukobi, društveno i ekonomsko zaostajanje te srednjovjekovni fanatizam.

Velikosrpski elementi koji daju ritam crnogorskoj aktualnoj politici, kao da su zaboravili što se na tragu te ideologije radilo, od Debeloga Brda do Dubrovnika, ali ne samo radilo nego nakon svega i amnestiralo mnoge ratne zločine. Zar to ne upućuje da su spremni zločine ponoviti?

Tko prati „stanje duha“ u srpskom društvu, primjećuje erupciju mržnje ne samo prema Hrvatima već i prema Crnogorcima, Bošnjacima, Albancima. I time se treba baviti. Jer takva količina mržnje predstavlja odgovarajuću podlogu i za sukobe i za zločine u tim sukobima. Srbija nema, a vjerojatno nikad više ne će ni imati potencijal da ugrozi Hrvatsku. No u BiH bi odnose mogli dodatno zakomplicirati i zaoštriti. Ujedno, Srbija je u stanju političku polarizaciju u Crnoj Gori transformirati u nešto znatno gore.

Presudno je pratiti što se događa u regiji, kako bi Hrvatska prepoznala tko je tko, kamo sve to ide i sukladno tome „povlačila“ odgovarajuće „poteze“

Je li hrvatska diplomacija ispala pomalo naivna, budući da je u Bruxellesu benevolentno podržala interese Crne Gore, a samo nekoliko dana poslije toga eksponenti velikosrpske politike prihvatili su spomenutu rezoluciju, spremni potaknuti nove sukobe, jednako kao u vrijeme Miloševića?

Hrvatsko društvo, odnosno onaj njegov dio koji je odgovoran za oblikovanje hrvatske društvene „svijesti“ trebao bi više pozornosti posvetiti zbivanjima u regiji. U njoj su vidljivi procesi koji čak i ako ne mogu izravno ugroziti Hrvatsku mogu utjecati na njezinu destabilizaciju, a dugoročno i producirati takav geopolitički kontekst posredstvom kojega bi mogla biti neposredno ugrožena. Razumljivo da bi bilo kakvi oružani sukobi u susjedstvu već kratkoročno gledano imali refleksije na hrvatsku ekonomiju. Da ne govorimo o tome kakve bi bile pozicije Hrvatske da Srbija izbije na Unu i u zaleđe Dubrovnika, da podvlasti Crnu Goru ili u slučaju da Hrvati u Federaciji BiH budu svedeni na razinu nacionalne manjine.

Kaže se kako u politici nije dobro ponašati se na starozavjetan način – zub za zub, ali retorički treba pitati: kako Hrvatska nikada nije razmatrala mogućnost donošenja rezolucije o urbocidu, ako imamo pred očima Vukovar, Dubrovnik, Ćelije i mnoge hrvatske gradove i naselja koji su znatno ili potpuno razoreni ili spaljeni tijekom srpsko-crnogorske agresije na Hrvatsku?

Može se ići na rezoluciju rezolucijom, sve to može polučiti i određeni učinak, ali ipak je presudno da Hrvatska prati što se događa u regiji, da prepoznaje tko je tko, kamo sve to ide i da sukladno tome „povlači“ odgovarajuće „poteze“. U ovom trenutku, kada bi svima trebalo biti jasno koliki je utjecaj „srpskoga sveta“ u Crnoj Gori jedan od tih ključnih poteza trebao bi biti u sasvim konkretnoj podršci crnogorskim suverenistima. Da kažu što im treba pa da odradimo i taj posao.

Gospodine Mrduljaš, hvala na razgovoru.

Razgovarao: Marko Curać/HKV

Kardinal Gerhard Müller nedavno je zaredio svećenike za Institut Dobrog Pastira – tradicionalnu zajednicu svećenika koja slavi misu prema tridentskom obredu – u njihovom sjedištu u Courtalainu u Francuskoj.

Tijekom svoje propovijedi istaknuo je stav koji nalazimo u vatikanskom Dikasteriju za bogoštovlje i disciplinu sakramenata: stav čvrstog protivljenja i antagonizma prema latinskoj misi. Ljubaznim dopuštenjem Njegove Eminencije, mrežni portal Per Mariam objavio je ekskluzivni prijevod njegove propovijedi prilikom ređenja svećenika za Institut Dobrog Pastira. Cijeli tekst možete pročitati u nastavku.

Müllerovo slavljenje tradicionalne mise i njegovo ređenje novih svećenika prema tradicionalnom obredu postalo je u novije vrijeme redovitije. Razvio je blisko prijateljstvo s Institutom Dobrog Pastira, te je za njih izvršio niz ređenja, a također je s njima nedavno slavio tradicionalnu misu u Rimu.

Doista, održao je nedavno i završnu misu u Chartresu na Duhovski ponedjeljak, na kojoj se okupilo više od 20 000 hodočasnika iz cijeloga svijeta radi zajedničkog slavlja tradicionalne mise. Ovu činjenicu Njegova Eminencija spominje u homiliji.

U svojoj homiliji, bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere također se osvrće na glasine i očekivane nove restrikcije tradicionalne mise.

Cdl. Müller navodi da je nakon sudjelovanja na hodočašću u Chartresu razgovarao s „visokim predstavnikom rimskog Dikasterija za bogoslužje i disciplinu sakramenta”. Bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere primjećuje:

„Još uvijek sam bio dirnut vjernošću 20 000 mladih katolika s kojima sam mogao slaviti svetu misu u prekrasnoj katedrali u Chartresu nakon blagdana Duhova, kada je visoki predstavnik prigovorio da to nikako nije razlog za radost, jer se sveta misa slavila po starom izvanrednom latinskom obredu. Dapače, neki stari obred svete mise vide kao veću opasnost za jedinstvo Crkve od reinterpretacije Vjerovanja, pa čak i izostanka svete mise. Preferenciju prema starom obredu tumače kao izraz sterilnog tradicionalizma, veću zainteresiranost za teatralnost liturgije nego za živo zajedništvo s Bogom koje ona prenosi.

Ako je to prevladavajući mentalitet među onima koji vode Kongregaciju (Dikasterij) za bogoštovlje i disciplinu sakramenata – kao što je poznat slučaj kardinala Rochea i nadbiskupa Viole – onda ne čudi što službenici tog Dikasterija nastoje ograničiti tradicionalnu liturgiju“.

Homilija kardinala Gerhard Müller u Courtalainu, 29. lipnja 2024.:

„Danas Katolička Crkva s velikom radošću slavi svetkovinu sv. apostola Petra i Pavla. Sam Gospodin gradi svoju Crkvu na stijeni u liku svetog Petra, koji ujedinjuje sve kršćane u ispovijedanju Isusa Krista, Sina Boga živoga.

Ovo spasonosno ispovijedanje Riječi Božje utjelovljene u Kristu moguće je samo ako se božansko poslanje apostola nastavi i nakon njihove smrti i ako se njihov autoritet nastavi vršiti u ime Kristovo. Pismo Rimske Crkve kršćanima Korinta, koje se pripisuje Klementu, trećem biskupu na Petrovoj stolici u Rimu, svjedoči o apostolskom nasljedstvu rimskih biskupa.

Autoritet učitelja i pastira vrše poglavari Crkve, koje je sam Bog postavio za sluge Kristove u sili Duha Svetoga polaganjem ruku i molitvom apostola i njihovih nasljednika (v. Dj 20, 28). Nove službe biskupa i svećenika, koje su se već pojavile u ranoj Crkvi uz apostole (Dj 15,6.22; Dj 20, 17.28; Tit 1, 6-9), uz pomoć đakona (v. Dj 6, 2-6, Fil 1, 1; 1 Tim 3, 17-22), tvore tri stupnja jednog sakramenta, kako to jasno potvrđuje Hipolitova tradicija na prijelazu u III. stoljeće.

Sveti biskup Ignacije Antiohijski, biskup grada odakle su djelovali Petar i Pavao (v. Gal 2, 11) i gdje su učenici prvi put nazvani kršćanima (v. Dj 11, 26), već je početkom 2. stoljeća svjedočio o nepovratnom razvoju tri stupnja svetog reda rekavši sljedeće:

„Slijedite svakoga biskupa kao što Isus Krist slijedi svoga Oca, a prezbitere kao apostole. Što se tiče đakona, poštujte ih kako Bog zapovijeda… Gdje se pojavi biskup, ondje će biti i zajednica, kao gdje je Isus Krist, ondje je i Crkva katolička”.

Poput apostola, biskupi i njihovi nasljednici vrše Kristovo poslanje u Crkvi do njegova ponovnog dolaska, kao naučitelji vjere, djelitelji milosti u sakramentima i pastiri po srcu Isusovu (1 Klementova poslanica 42-44; Lumen gentijum 28).

Biskupi, svećenici i đakoni ispunjeni su Božjom milošću po Duhu Svetom, „kako bi mogli biti dobri Kristovi sluge“ (Firentinski sabor, Dekret za Armence, DH 13 26). I ta se milost ređenja prenosi vidljivim i djelotvornim znakom. Svoga učenika, suradnika i nasljednika u apostolskoj službi (Timoteja) sveti Pavao potiče ovim riječima:

„Poradi toga podsjećam te: raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi po polaganju mojih ruku“ (2 Tim 1, 6). Kako bi otklonio sve dvojbe o formi sakramenta svetog reda, papa Pio XII. je s „vrhovnom apostolskom vlašću” odredio sljedeće: „Pravilo vršenja sakramenta svetog reda đakonata, svećeništva i biskupstva sastoji se u polaganju ruku, a oblik molitve je posvetni, koji određuje ovu materiju, po kojoj se ostvaruju sakramentalni učinci, naime snaga posvete i milosti Duha Svetoga” (Apostolska konstitucija Sacramentum Ordinis, DH 3859).

Papa posebno dodaje da se to odnosi na sve obrede sveopće Crkve, a napose na zapadni latinski obred u njegovim fazama razvoja i prije i poslije liturgijske reforme Drugoga vatikanskog sabora.

Ovo me dovodi do moga razgovora s visokim predstavnikom rimskog Dikasterija za bogoštovlje i disciplinu sakramenta. Još uvijek sam bio dirnut vjernošću 20 000 mladih katolika s kojima sam mogao slaviti svetu misu u prekrasnoj katedrali u Chartresu nakon blagdana Duhova, kada je visoki predstavnik prigovorio da to nikako nije razlog za radost, jer se sveta misa slavila po starom izvanrednom latinskom obredu. Dapače, neki stari obred svete mise vide kao veću opasnost za jedinstvo Crkve od reinterpretacije Vjerovanja, pa čak i izostanka svete mise. Preferenciju prema starom obredu tumače kao izraz sterilnog tradicionalizma, veću zainteresiranost za teatralnost liturgije nego za živo zajedništvo s Bogom koje ona prenosi.

Odgovorio sam mu da mi je kao bivšem profesoru dogmatike sadržaj sakramenata, res sacramenti, važniji od obredne forme, koja je od sporedne važnosti, ili točnije rečeno: obreda, koji protumačiti vidljivi znak, koji se sastoji od forme i materije.

Objavljeni nauk vjere i sadržaj sakramenata dani su Crkvi na neotuđiv i nepromjenjiv način, dok postoji legitimna različitost teoloških škola i liturgijskih obreda. Oni koji se vole pozivati na Drugi vatikanski sabor kako bi optužili druge za pretkoncilski mentalitet, neka najprije poslušaju upozorenja Koncila, koji u Dekretu o ekumenizmu kaže:

„Pazeći na jedinstvo u onom što je nužno, neka svi u Crkvi – u skladu sa zadaćom koja je svakome dana – čuvaju dužnu slobodu kako u raznim oblicima duhovnoga života i stege tako i u različitosti liturgijskih obreda, štoviše, i u teološkoj razradbi objavljene istine; u svemu, pak, neka njeguju ljubav. Budu li, naime, tako postupali, oni će iz dana u dan punije očitovati pravo shvaćeno katolištvo te ujedno i apostolstvo Crkve“ (Unitatis redintegratio 4).

U ovom svetom času, kada se pet mladih muškaraca zaređuje za đakone, a dva đakona za svećenike, razmislimo o bitnim stvarima.

Dragi kandidati za sakramentalno ređenje! Pogledajmo samog Isusa, propovjednika Božjeg kraljevstva koje dolazi k nama, velikog svećenika Novoga saveza, dobrog pastira koji život svoj polaže za svoje ovce. Samo Vas proslavljeni Gospodin na nebesima može učiniti svojim zastupnicima u snazi Duha Svetoga, tako da – prema njegovoj odredbi – možete služiti spasenju i otkupljenju vjernika, s njegovim autoritetom, kroz božansku riječ i sakramente Njegove milosti.

S obzirom na ograničene mogućnosti ljudske prirode i nedostatke u oblikovanju našeg karaktera, svatko koga je Krist osobno i posebno pozvao na ovu visoku službu mogao bi htjeti očajavati ili pobjeći u kukavičluku.

Sv. Pavao, kojega se spominjemo zajedno sa svetim Petrom, borio se protiv svojih ljudskih slabosti i uvijek iznova molio Gospodina da ukloni slabosti iz njegova tijela. Jedini odgovor koji je dobio bio je: „”Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje“ (2 Kor 12, 9). I zato želimo slijediti njegov apostolski primjer, svakodnevno moleći s njim: „Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak“ (2 Kor 12, 10).

Članovi Crkve, od laika i redovnika do svećenika i biskupa, mogu nas razočarati dok su još na hodočašću svoga života. A zauzvrat, unatoč našim najboljim namjerama, i mi možemo razočarati druge i postati im izvor iritacije, zbog naših grijeha i zanemarivanja. Očigledna prevlast zla u svijetu, arogantna gesta nadmoći moderne nevjere, ravnodušnost mnogih prema poniznoj Isusovoj ljubavi, mogli bi nas lišiti mladenačkog entuzijazma koji nas je nagnao da zakoračimo pred Božji oltar i izgovorimo naš Adsum. Ako ne tražimo dar ustrajnosti, o čemu je sv. Augustin napisao knjigu u borbi protiv pelagijanaca, naša predanost i spremnost na žrtvu svakako se može pretvoriti u gorčinu i cinizam.

Usred neronovskog progona, o kojemu nam rimski povjesničar Tacit govori s jezivim detaljima, Petar je pisao iz Rima progonjenim crkvama u Aziji. Kao njihov brat u apostolskoj službi, obratio se posebno svećenicima: „Pasite povjereno vam stado Božje, nadgledajte ga – ne prisilno, nego dragovoljno, po Božju; ne radi prljava dobitka, nego oduševljeno; i ne kao gospodari Baštine nego kao uzori stada. Pa kad se pojavi Natpastir, primit ćete neuveli vijenac slave“ (1 Pt 5, 2-4).

I svim vjernicima koji su se kao izgubljena ovca vratili Kristu, „pastiru i čuvaru duša svojih” (v. 1 Pt 2,25), sv. Petar poručuje: „Otrijeznite se! Bdijte! Protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre. Oprite mu se stameni u vjeri znajući da takve iste patnje podnose vaša braća po svijetu. A Bog svake milosti, koji vas pozva na vječnu slavu u Kristu, on će vas, pošto malo potrpite, usavršiti, učvrstiti, ojačati, utvrditi. Njemu vlast u vijeke vjekova! Amen“ (1 Pt 5, 8-11).

Kardinal Gerhard Müller

Izvor Permariam | QuoVadisEcclesia ilustr.: RemnantNewspaper