#MILORADEPUPOVAC izgradite nama Hrvatima u Istri kulturni centar, pa da svi budemo ravnopravni građani OVE zemlje.

jer drug Pupovac nikada ne kaže Hrvatska, nego Ova zemlja!

Pišem vam ovo otvoreno pismo, jer su me vaši administratori blokirali pa vam se ne mogu drugačije obratiti!

Članak 14. Ustava RH kaže:

„Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.

Svi su pred zakonom jednaki.“

E pa kada smo svi jednaki , nema socijalnih, a pogotovo nema nacionalnih razlika, izgradite i vi nama Hrvatima kulturne centre; eto prigode, bili ste u Istri. Razgovarali ste sa predstavnicima LGBT populacije o virtualnom muzeju LGBT iz cijelog svijeta COME, pa bi se i oni mogli vama priključiti u izgradnji. Neka i oni uzidaju koju ciglu!

https://www.portalnovosti.com/muzej-prihvacanja

U Istri mi Hrvati nemamo Kulturne centre, znate popalili su nam ih Talijani još u vrijeme Mussolinijeve vladavine, a drugdje po Hrvatskoj popalili su vaša braća četnici za vrijeme Domovinskog rata, a našim vladajućima više ste vi manjinci prirasli srcu od nas Hrvata da bi nama gradili kulturne centre.

I kako nismo ugrožena srpska ili talijanska nacionalna manjina, nego domicilni Hrvati, Vlada RH nema nas razloga nagraditi, nemamo za nju dovoljno ruku.

Red bi bio brte Milorade da u ime bratstva i jedinstva, istarskoga antifašizma i tolerancije budemo ravnopravni.

Svake godine Vlada RH, presretna što ste tu, što je podržavate, obilno vas nagrađuje velikim novčanim iznosima.

Nagrađuje vaše ručice u Saboru, nagrađuje vašu predanost Hrvatskoj, koju izražavate putem svojih medija. Posebno nagrađuje Novosti, za hvalospjeve koje o Vladi i Hrvatima pišu vaši nagrađeni novinari -kolumnisti Dežulovići, Šimićevići, Ivančići, koje im vi skupa sa HND-om dijelite. Zahvaljuje na ponosnoj hrvatskoj himni Lijepa naša haubico! To je nas Hrvate posebno oduševilo, kako se vi sa poštovanjem odnosite prema hrvatskim vrijednostima, hrvatskoj himni! Vrh!

Imate vi novaca, vidim da ste u SDSS-u ostvarili dobitak od 308.815,98 eura za prošlu godinu, ali ako vam pofali, iza vas se zadovoljno smješka Eugen Jakovčić, pa neka se obrati svom zrmanu Niniju Jakovčiću, Capu d’Istria da mu pokloni koji šoldo, od onih ča se nakupija od Istrijana koji su mu dali povjerenje. Neka mu reče da malo skrati put oko svita i pomogne izgradnju Hrvatskog kulturnog centra u Istri.

Pa ako je zrman Nini, Capo d’Istria u nekoj prašumi Nove Gvineje bez mobitela, nedostupan, neka se javi njegovom nasljedniku u EU Parlamentu , zrmanu po šoldima Valteru Flegu, forši bi on moga dati koji milijunčić od onih ča je zaradija u 200 lit ča je dela u Uljaniku.

Škužajte brte Milorade, mi istarski Hrvati volimo predikati po našu, po našen lipom i milozvučnom ČA. Naša čakavica i glagoljica starije su od vaše ćirilice, pa nam nemojte uzeti za zlo ča nismo stili vašu ćirilicu. Ki bi to sve zapametija tolike zajike, tolika pisma u toj našoj maloj multietničkoj i multukulturalnoj Istri? Moji zrmani Istrijani jako teško. Oni znaju samo za istrijanski zajik i glagoljicu.

Tako bi brte Milorade bilo dobro graditi novo bratstvo i jedinstvo u Istri, pa bi je lakše mogli prodati Talijanima, braći Rusima ili još bolje nekom novokomponiranom srpskom tajkunu, koji će vam osigurati hotele i privatne plaže , da se ne mišate sa domaćim sčavima-robovima koji će vas služiti.

Eto brte Milorade pozdravite mi vrlog i prikopametnog premijera Plenkovića sa kojim ćete vi Srbi, pored naših Hrvatina, još dugo i sretno vladati! Kao u bajci!

Lili Benčik, istarska Hrvatica/ hrvatskepravice

Milorad Pupovac , predsjednik SNV-a standardno plačljivim glasom i izrazom lica opet izigrava žrtvu u državi Hrvatskoj.

Doktor znanosti Milorad Pupovac se poput Kafkinog lika koji se preobrazio u žohara, preobrazio u mirotvorca, koji bi sada da zaboravimo prošlost i krenemo u svijetlu budućnost po njegovom modelu!

Vrhunska manipulacija, kafkanska preobrazba  Milorada Pupovca u veliku žrtvu i mirotvorca  i stalno prebacivanje odgovornosti na hrvatsku stranu karakteristika je SDSS-a, SNV-a i osobno Milorada Pupovca koji sebe i svoj SNV predstavlja kao jedine predstavnike Srba u Hrvatskoj.

Druže Pupovac, kukavički je, sramotno, licemjerno, nemoralno  i krajnje nepošteno od Hrvatske primati ogromne  novce i pljuvati po Hrvatima!

Novosti, Bilten, sada i Vida TV vrište od mržnje prema Hrvatskoj, a u svima ja glavni i odgovorni Milorad Pupovac.

Dakle Milorad Pupovac drži sve medije SNV-a pod svojom kontrolom. I ne samo pod kontrolom nego se brine za njihovo izdašno financiranje.

Milorad Pupovac nikada nije prihvatio državu Hrvatsku kao državu hrvatskog naroda.

32 godine uporno Milorad Pupovac hoće preodgojiti Hrvate,

32 godine ne prihvaća hrvatski identitet Hrvatske države,

32 godine uporno negira da Hrvatska ima svoju bogatu kulturu i tradiciju koja je u suštoj suprotnost sa Srpskom,

32 godine održava na životu pokojni vrijednosni sustav Jugoslavije, potpuno van vremena i prostora i nameće ga nama Hrvatima,

32  godine njemu je i dalje glavni grad Beograd,

32 godine nameće Hrvatskoj nepostojeću krivnju, krivnju za koju nije odgovorna ova država Hrvatska,

32  godine od Milorada Pupovca, nismo čuli niti jednu lijepu riječ o Hrvatskoj  i hrvatskom narodu,

32 godine Milorad Pupovac nije izgovorio riječ HRVATSKA, nego  OVA ZEMLJA!

Milorad Pupovac nikada nije Hrvatima čestitao USKRS i BOŽIĆ

1. Milorad Pupovac govori o kukavičluku, a njegov SDSS je podmetnuto kukavičje jaje državi Hrvatskoj.

Ta stranka po samom načinu, mjestu i datumu  osnivanja nije se smjela registrirati kao politička stranka u Hrvatskoj.

SDSS je osnovan 5.ožujka 1997. u okupiranom Vukovaru. SDSS su osnovali Goran Hadžić osuđeni ratni zločinac i Vojislav Stanimirović gradonačelnik okupiranog  i razorenog Vukovara, koji je nakon sloma hrvatske obrane Vukovara i okupacije od strane JNA i Srbije, počinjenih ratnih zločina na Ovčari, Veleprometu i cijelom Vukovaru i odvođenja hrvatskih branitelja u logore na teritorij Srbije, izjavio;

„Tog 18. novembra 1991. pao je i posljednji bastion, posljednje uporište ustaške vlasti u Vukovaru – vukovarska bolnica. Njenim padom oslobođen je i sam grad Vukovar…”. Članak je potpisao kao prim. dr. Vojislav Stanimirović, a uz članak je objelodanjena i fotografija bolnice, s potpisom: “Bolnica ‘Sveti Sava’”. Budući da se upravo uz tu bolnicu veže pokolj u Ovčari. Stanimirović je 1995. godine, primio orden za posebne ratne zasluge u ratu u Podunavlju od Radovana Karadžića u Banjoj Luci. A „začudo“ bio je osnivač i predsjednik  SDS -a, stranke koju je osnovao Jovan Rašković a koja je da podsjetim bila protiv osamostaljenja Hrvatske i koja je brisana iz Registra stranaka RH. Vojislav Stanimirović kaže da nije bio u Vukovaru na dan okupacije bolnice 18.studeni 1991., a od Radovan Karadžića je dobio orden za posebne ratne zasluge vezane uz bolnicu u Vukovaru!?

Da bi sličnu  izjavu Stanimirović ponovio 2010. godine, za srbijanski časopis Politika!

„Vidite, hrvatska strana stalno potencira da su iz bolnice na Ovčaru odvedeni hrvatski ranjenici, bolesnici i bolničko osoblje. S druge strane, imamo informacije da su u bolnici bile oružane snage koje su se preobukle u bolesnike. I sada ovi protokoli koji su predati mogu da rasvijetle što je tu istina, koliko je bilo stvarnih bolesnika, a koliko vojnika. Jer, oni koji nisu u tim protokolima, zapravo su preobučeni vojnici.“, ustvrdio je Stanimirović za Politiku o zvjerski mučenim i pogubljenim žrtvama Ovčare.( zato Srbija ne želi vratiti Hrvatskoj medicinsku dokumentaciju Vukovarske bolnice)

Da ne spominjem udio koji su Vojislav Stanimirović i njegova supruga Leposava imali u ratnim zločinima u Tovarniku i neopisivo nepravedno reagiranje Pravosuđa RH na sve te događaje!?

Dakle fuzijom Samostalne srpske stranke, čiji je predsjednik bio prof. Milorad Pupovac, i Srpske demokratske stranke, čiji je predsjednik bio Vojislav Stanimirović osnovana je Samostalna demokratska srpska stranka.

Stranka je onda po tim riječima osnovana neregularno!

Postavlja se opravdano pitanje kako su se mogle spojiti 1997. godine gore navedene stranke kada je jedna od njih (SDS) 18.veljače 1992.godine brisana iz Registra političkih stranaka Republike Hrvatske pod reg. brojem 21. Knjiga I.?

I kako je tako osnovanu stranku Ministarstvo uprave moglo upisati u registar stranaka?

1. Milorad Pupovac priča o godinama demoniziranja i stigmatiziranja Srba u Hrvatskoj? Pa to je nevjerojatna i nepojmljiva LAŽ!

Tko je pjevao po razorenom Vukovaru „ poslednjem uporištu ustaške vlasti“; „Slobodane, šalji nam salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate!?“ Sami su se demonizirali i stigmatizirali!

Stvarno nepojmljivo licemjerje i laganje u javnosti. Dokazi su nepobitni za te laži. Prvo je abolicija koja je provedena prema Srbima; Prema podatcima koje su vojni sudovi, županijski sudovi i županijska državna odvjetništva dostavljali Ministarstvu pravosuđa u vremenu važenja i primjene sva tri zakona o općem oprostu od 26. rujna 1992. do kraja prosinca 2005., opći oprost dobila je 21.641 osoba. Najveći broj oprosta – 13.575, odnosio se na hrvatsko Podunavlje.

https://www.glas-slavonije.hr/227842/1/Abolirana-21641-osoba-koja-je-pocinila-kazneno-djelo-u-ratu

• Kako mogu biti žrtve kada ih Hrvati financiraju?

Po nakaradnom  i diskriminacijskom Ustavnom  zakonu o pravima nacionalnih manjina,  kao pijavica živi na račun Hrvata,  Hrvati ga hrane, oblače i plaćaju njegovu petokolonašku i antihrvatsku djelatnost, sve zamotano u kulturnu autonomiju!?

I kada se Hrvati pobune da neće više financirati guju u njedrima, onda su Pupovac i njegova parazitska bratija, a što drugo nego-ugrožen!? Onda njegovi novinari -paraziti traže pomoć razno-raznih udruga, stranih i domaćih kako bi opet potvrdili da su žrtve Hrvata.

Kako mogu biti žrtve, kada im je Vlada RH dala 26 milijuna eura za gradnju  40 srpskih kulturnih centara?

Koji će biti obavještajni centri i koji će se po potrebi pretvoriti u četničke štabove: „Imam pravo i postaviti pitanje i sebi i vama jesu li ti srpski centri BUDUĆI neki obavještajni centri u Hrvatskoj ili što to već znači, rekao je Predrag Mišić, srbin po narodnosti, ali i hrvatski branitelj.

Već su  otvorena četiri centra, a u Rijeci je postavljen kamen temeljac za centar na površini od 1800 metara kvadratnih.

I evo kako to Milorad Pupovac zamišlja po izjavi na otvorenju centra u Zagrebu: „Ovaj će centar biti otvoren za svakoga u ovom gradu i u ovoj zemlji. Za sve one koji ga posjećuju. Otvoren za druženje, otvoren za stvaranje i otvoren za prezentiranje ne samo srpskog stvaralaštva, već i za svako stvaralaštvo koje govori jezikom napretka u slobodi, jednakosti i bratstvu…“

Evo potvrde da Pupovac nikada ne izgovori riječ Hrvatska, nego OVA ZEMLJA!? Znači riječ Hrvatska ne može izgovoriti, ali hrvatske novce veoma rado uzima! Uzima jer mu se nude i kako je izjavio dr.Tuđman : „…Nećemo dopustiti onima koji se povezuju sa svima protivnicima hrvatske samostalnosti, ne samo povezuju, nego im se nude, ne samo da im se nude nego im se prodaju za Judine škude…“ Premijer Plenković itekako je dopustio, ne samo dopustio, nego je prodao Hrvatsku za vlast, za tri „Pupovčeve ruke“ u Saboru. Prodao je Hrvatsku Pupovcu za negiranje  Domovinskog rata, negiranje  velikosrpske agresije, vraćanje  u jugoslavensko „bratstvo i jedinstvo“ sa novcima  iz Hrvatskog proračuna, kojeg pune Hrvati, a  on im neodgovorno velikodušno poklanja!?

https://vijesti.hrt.hr/manjine/otvoren-preureden-srpski-kulturni-centart-11802292

Na otvorenju Srpskog kulturnog  centra u Glini 05.10 2024. nazvanog  “Josif Runjanin”, po skladatelju hrvatske državne himne Josipu Runjaninu, Milorad Pupovac je izjavio: „…i pjevati će se one pjesme slobode, koje su neki zaboravili, a mi ih ne želimo zaboraviti“ Što reći? Jesu li hrvatske žrtve i Domovinski rat bili uzalud?

Hrvatska je već okupirana iznutra. Samo za usporedbu,  za hrvatski list Hrvatsko slovo, Vlada nije htjela izdvojiti 400 000 kuna, ne eura, za opstanak tog kulturnog lista Hrvata! Za srpske kulturne centre 26 milijuna eura,  a za hrvatsku kulturu, 0, ništa, zero! Zar imamo Hrvatsku???

Iz tablica je vidljivo da su „demonizirani i stigmatizirani Srbi“ u Hrvatskoj za 2024.godinu dobili 2.236 350 eura za održavanje kulturnog identiteta Srba u Hrvatskoj.

Sam SNV čiji je predsjednik Milorad Pupovac dobio je 768 000 eura, a njegove Novosti 630 ooo eura.

Evo kako ti „demonizirani i stigmatizirani Srbi“ iz SNV   troše taj novac namijenjen održavanju kulturne autonomije:

Njihov srbočetnički agitprop NOVOSTI neprekidno i to našim novcem, od kada je osnovan širi govor mržnje i one koji im na to ukazuju blokiraju.

Stoga kada Milorad Pupovac govori o demoniziranju i stigmatiziranju neka samo pogleda naslovnice svojih Novosti, koje demoniziraju i stigmatiziraju Hrvate, Katoličku crkvu i Bl. Alojzija Stepinca,  jer pogledom  na te naslovnice  njegove riječi zvuče kao velika OPSJENA i prozirna LAŽ!

Kada Milorad Pupovac govori o demoniziranju i stigmatiziranju, neka samo pogleda snimke Vukovara nakon 18.11 1991.

32 godine ne priznaju državu za koju su se branitelji Vukovara borili i izborili,

32 godine njima je glavni grad Beograd iz kojega su krenuli tenkovi obasuti cvijećem na Vukovar,

32 godine za njih je Vukovar „OSLOBOĐEN“,

32 godine šute o masovnim grobnicama,

32 godine ne priznaju logore po Srbiji i nisu platili ratnu odštetu,

32 godine nisu vratili medicinsku dokumentaciju uzetu iz Vukovarske bolnice,

32 godine nisu vratili umjetničko blago koje su pokrali i odnijeli u Srbiju,

32 godine još ima nestalih, Hrvatska još ne zna sudbine 1792 nestalih u ratu:

32 godine srpska djeca uče u odvojenim školama,

32 godine podvaljuje komemoracije iz 2.svjestskog rata , kao kulturne manifestacije stigmatizirajući i namećući Hrvatskoj ustaštvo.

• Treći je što se u toj  toj svojoj novoj ulozi mirotvorca „ demoniziranja i stigmatiziranja Srba“ doktor znanosti Milorad Pupovac,  toliko  zanio da je smetnuo s uma tko je započeo rat i sa kojim ciljem, jer se iz formulacije njegovih izjava to ne nazire. Naprotiv licemjerno manipulira praveći od nas Hrvata zaboravne ljude, koji ne poznaju svoju bližu i daljnju povijest.

Ali vara se,  sjećanje na te dane PONOSA I SLAVE je još veoma živo.

Izjednačavanje žrtve i agresora flagrantno je manipuliranje i zavaravanje javnog mnijenja, odnosno BEZOČNA LAŽ!

Nema ni spomena zločina iz 1991.godine, nema stradanja, prognanih i ubijenih Hrvata, nema srušenih i zapaljenih Crkvi, sa ciljem da se zatre svaki trag života Hrvata u tim mjestima. Nema Načertanija, nema Stojanovićeve” Do istrage naše ili vaše,” nema Memoranduma SANU, nema Valerijanova memoranduma ni granice Velike Srbije na hrvatskom teritoriju na crti Virovitica-Karlovac- Karlobag!

Stoga mu treba samo malo  osvježiti pamćenje, da podsjetim samo na dio razaranja i zločina od;

• 2.svibnja 1991, pokolj u Borovu selu, masakrirano 12 hrvatskih policajaca, do

• 1.kolovoza 1991, pokolja u Dalju, 39 osoba je ubijeno,

• 22.rujna 1991,pokolj u Tovarniku, 68 civila ubijeno i jedini svećenik koji je ubijen u velikosrpskoj agresiji, velečasni Ivan Burik, dalje do:

• 20.listopada 1991, pokolj kod Baćina , 56 osoba ubijeno

• 18.studenog 1991, Ovčara, pobijeno 264 osoba, ranjenika iz Vukovarske bolnice

• 18.studenog 1991 Škabrnja, 86 osoba je stradalo i do

• 2.svibnja 1995. raketiranje Zagreba, 7 mrtvih

https://enciklopedija.fandom.com/hr/wiki/Popis_masovnih_zlo%C4%8Dina_nad_Hrvatima_u_Domovinskom_ratu

To je samo dio stradanja hrvatskog naroda i mjesta koje bi trebalo komemorirati!

Imao bi Milorad Pupovac cijelu godinu hodati po Hrvatskoj i komemorirati žrtve koje su Srbi posijali.

Samo usporediti brojke i vidi se tko je agresor, a tko je žrtva. Izjednačavanje žrtve i agresora nikako nije moguće, jer krivicu i odgovornost snosi agresor. To je osnovno polazište pomirbe, a ne komemoriranje žrtava!

Nikada Milorad Pupovac ne postavlja pitanje tko je izazvao te strašne posljedice rata? Nikada priznati krivicu, a o traženju oprosta ni spomena!

I onda Pupovac traži za sebe i svoje sva ljudska prava?

A ta ista prava nisu dali Hrvatima, nego su nas htjeli istrijebiti da ne ostane nikakav trag hrvatskog postojanja na crti Virovitica-Karlovac-Karlobag!?

Na području Republike Hrvatske u tijeku Domovinskog rata potpuno je uništeno 65 župnih crkvi, pedeset i jedna ostale crkve, 88 kapelica, 66 župnih kuća i dvorana, 7 samostana, 15 groblja, 88 križeva na otvorenom, što, ako se samo to zbroji, iznosi 380 potpuno uništenih sakralnih objekata, ili “ranjenih crkava u Hrvata”. Veliki broj je i teško oštećen tako da je u Hrvatskoj srpski agresor ukupno uništio, što potpuno, što teško, što djelomično, ni manje ni više nego oko 1.500 kršćanskih sakralnih objekata, o čemu postoji kompletna arhiva sa fotografijama i opisima ovih zločina ili srbijanskog kulturocida.

Znači po Pupovcu Hrvati bi trebali biti tolerantni i zaboraviti velikosrpsku agresiju, neisplaćenu odštetu, nepriznavanje logora po Srbiji i druge zločine, „ ta tko nas to bre zavadi“

I tko to traži? Jedan Milorad Pupovac koji nije zaboravio zločine iz 2.svjetskog rata, koji stalno stigmatizira Hrvate za Jasenovac, koji nameće krivnju Hrvatskoj u kojima ova generacija nije sudjelovala. A on je sudjelovao u agresiji na ovu Hrvatsku i traži da se to zaboravi? Doista dio srži pokvareno i licemjerno „mirotvorstvo“!

I ne samo to Milorad Pupovac kao zastupnik u Hrvatskom Saboru, u debelom je sukobu interesa, što potvrđuje naprijed navedenu činjenicu da on preko svojih srbočetničkih agitpropa, Novosti i Biltena vodi specijalni medijsko-propagandni rat protiv države Hrvatske, a kao član Savjeta za nacionalne manjine, sam svojem SNV-u dodjeljuje sredstva.

I nakon svih zala, mržnje i nametanja svojeg velikosrpstva i jugoslavenstva on izjavi da se Srbe u Hrvatskoj „ demonizira i stigmatizira“  i da tako nešto neće više trpjeti!?

“Za nas u SDSS-u došao je moment da učinimo sve što možemo da to promijenimo. Nismo ljudi koji nisu spremni trpjeti, ali nećemo više trpjeti one koji će produžiti antisrpsku kampanju u Hrvatskoj. Odgovorit ćemo im na način koji neće biti proizvođenje sukoba, ali će biti u sladu s potrebom da možemo slobodno djelovati i ostvarivati svoje programe”

Kako on misli sprovesti to svoje ne trpljenje?

Neka prestane „trpjeti“ sav silni novac koji mu hrvatska država daje!

Pa Hrvatska njega nagrađuje za svo zlo koje su Srbi počinili Hrvatima!

Nije li to apsurd nad apsurdima. I umjesto pokajanja i isprike Milorad Pupovac napada i vrijeđa Hrvate i proglašava kukavicama!?

I ne samo to, postavlja se pitanje sa kojim pravom srpska manjina od 123 892 ili 3,20 %, nama Hrvatima, a ima nas 3 547 614 ili 91,63 % , nameće svoj nakaradni vrijednosni sustav, svoju velikosrpsku mitomaniju i svoju jugoslavensko-komunističku ideologiju, kada je Hrvatski Sabor još 8.listopada 1991.donio odluku o raskidu svih državno-pravnih sveza sa bivšom SFR Jugoslavijom.

Najveći krivac je Premijer Plenković, a onda „ hrvatsko“ pravosuđe, koje umjesto da štiti po Ustavu interese  RH, proganja hrvatske branitelje i novinare. Da je Pravosuđe stvarno hrvatsko, Milorad Pupovac i njegov SDSS ne bi politički mogli djelovati, a po Članak 349.bili bi i kažnjeni.

„Tko javno izvrgne ruglu, preziru ili grubom omalovažavanju Republiku Hrvatsku, njezinu zastavu, grb ili himnu, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.“

I to je jako malo za zlo koje su Hrvatima učinili!

Lili Benčik/hrvatskepravice

U organizaciji Udruge Collegium Hergešić-Odeon, Zagreb, održana je 07.listopada 2024. tribina pod naslovom „Vratite me kući“ u spomen hrvatskoj pjesnikinji Mariji Dubravac. Tribinu je odlično i dostojanstveno vodila dr. Vesna Matić, dopredsjednica Udruge „Majki hrvatskih sokolova“ a dojmljivi uvod izrekla je Lejdi Oreb, hrvatska tv-voditeljica, scenaristica i urednica!
Glazbeni dio izvodili su Josip Ćulumović na gitari i Stanko Šarić, glasovno!
Tribinu je ukrasio Damir Kukavica naslikavši portret Marije Dubravac, kojega je poklonio don Anđelku Kaćunku. Na tribinu su o svojoj suradnji sa Marijom izlagali Don Anđelko Kaćunko, Lili Benčik i Ivan Vohrić
Uvod u tribinu Lejdi Oreb
Poštovani svi! U središtu smo glavnog grada, na ponosnom Kaptolu, jednom od dva naselja od kojih je nastao Zagreb, osnivanjem biskupije prije 1030 godina. Njegov je simbol Katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije, odvjetnice Hrvata, kojima se ukazuje već više od 40 godina, koja nam je bila glavna uzdanica u dobivanju samostalne države. Kako čovjek kroz povijest, a tako i danas, teško spoznaje istinu, osobito u ovim opasnim vremenima bljutavosti, mlakosti i izdaje i Krista i domovine. Kada je gluhi svijet, na stvarnost oko njega, često, dok se slojasno ne očituje, dobro je podsjetiti kako ni jedan trenutak nije slučajan.
Hrvati povijest je potvrdila, mogu preživjeti samo po redu Bog i Hrvatska. Zanimljivo, ali dobrodošlicu vam ukazujemo baš 7.dan mjeseca listopada. Na dan Bl. Djevice Marije od krunice, kada je upisana velika pobjeda kršćanske flote nad turskom, u glasovitoj bitki kod Lepanta 1571. Pobjeda se, nadamo se da dobro znate, pripisuje molitvi krunice, na kog je poslao cijelo kršćanstvo tadašnji Papa Sv. Pio V, zbog velike opasnosti od muslimanske vojske, koja je osvajala nove krajeve i prijetila cijeloj Europi.

Liljana Lili Benčik
Marija je bila moja muza
Pozdravljam lijepo svih, Hvaljeni Isus i Marija!
Marija je prije svega bila široka i topla slavonska duša, koja je veoma pronicljivo ocrtavala ljude i karaktere. Ja tu dušu osobno poznajem, jer sam 53 godine udata za Slavonca.
Ona je bila naša duša hrvatska, ne samo slavonska, naše svijetlo u tami odnarođivanja i nestajanja hrvatskog naroda. U svojim pjesmama naglašavala je hrvatski identitet, slavila Boga, hrvatske heroje i velikane kroz povijest. Nikada nije propustila datum rođenja ili smrti naših velikana i sve ih je spjevala.
Bila je članica HAZUD-a, društva »Doktor Mile Budak« kao i članica HIL-e (Hrvatske izvan domovinske lirike) i HAZU-Mostar.
Upravo sam se jučer vratila iz Međugorja, gdje sam na Humcu, kod Ljubuškog, u Franjevačkom samostanu i Župi sv. Ante Padovanskog posjetila prof. dr. fra Andriju Nikića , predsjednika HAZU Mostar, koji vam šalje pozdrav i blagoslov.
Sudjelovala je Marija na Sedmom kongresu HŽD-a, 2016. godine, njeni radovi objavljeni su u Zborniku radova hrvatskog žrtvoslovnog društva “Pamćenje i povijesna istina o žrtvama”, (Zagreb, 2018.g., str. 726. – 732., tisak Grafički zavod Hrvatske). Ja sam također članica Hrvatskog žrtvoslovnog društva.

Komunicirala je zahvaljujući internetu sa širokim spektrom ljudi širom svijeta. Povezivala je nas hrvatske domoljube u domovini i izvan nje. Ivan Vohrić je njen život prikazao u video uratcima, Stanko Šarić u glazbi, a kipar Dubravko Radman u kamenu je ovjekovječio njen život i rad.
Marija je bila izvrsna hrvatska narodna pjesnikinja koja je biranim riječima pisala stihove u desetercu i dvanaestercu . Mnoge njene pjesme uglazbio je Stanko Šarić.
Marijine knjige protkane su prije svega domoljubljem, zatim vjerom, žrtvom, poštenjem i ljudskim krjepostima.

Napisala je Marija zbirku PJESME (2005.), zatim knjigu duhovne proze ZNACI I MILOSTI S NEBA (2006.), pa zbirka GDJE SRCE OSTA (2009.), a već sljedeće godine drugu knjigu ZNACI I MILOSTI S NEBA (2010.), zatim objavljuje roman CVIJEĆE MATE LOVRIĆA (2014.), nakon tog romana zbirku pjesama RODU NA DAR (2016.) te zbirka pjesama DOK MU HRAŠĆE BURA VIJE – uz pedesetu obljetnicu života u tuđini (2019.) te treća knjiga ZNACI I MILOSTI S NEBA (2021.)Knjigu Dok mu hrašće bura vije, koju je izdala prigodom 50 obljetnice života u tuđini, posvetila je između ostalih i meni!
Pomagali smo joj koliko je tko mogao. Stanko Šarić i Don Kačunko u tiskanju i rasparčavanju knjiga, svjedočiti će oni osobno. Eto i Don Kaćunka sam upoznala preko Marije. Moj suprug i ja otišli smo kod njega u Kompolje po svježe tiskanu knjigu Znaci i milosti s neba, a sav novac od knjige Marija je darovala časnim sestrama, za popravak krova njihova samostana. Don Kaćunko i akademik Josip Pećarić, napisali su knjigu Hrvatska pjesnikinja Marija Dubravac.
Bila je sretna zbog suradnje akademika Josipa Pećarića i mene pri pisanju knjige Dopisivanje sa Lili Benčik https://www.dragovoljac.com/images/minifp/bencik.pdf
Napisali smo mi i knjigu o Pupovcu. https://hrvatskepraviceblog.com/2024/02/04/pupovac/ To su e-knjige koje nisu u tiskanom izdanju, već se mogu čitati na internetu.
Marija je meni osobno posvetila nekoliko pjesama. Izdvojiti ću onu koju mi je napisala kao sućut prigodom smrti moje majke, sa kojom sam bila jako povezana:
MAMINA PORUKA (Za Liljanu Benčik)
Drago moje dite sred suzne doline,
Nemoj plakat za mnom, jer suze me peku.
Iz Neba te prate oči materine,
Čuvaj ćeri spomen na prošlost daleku.
Pamti dane sreće što su nekad bili,
Gledaj slike naše iz djetinjstva svoga.
Ti navik ostaješ moja slatka Lili,
Mamin lipi cvitak, darovan od Boga.
Kad iziđu zvizde, u oblake gledni,
Jedna će ko alem bacat svitlost, doli.
Po njoj će ti mama poslat cilov medni,
A ti ‘pokoj vječni’ za mene izmoli.
Marija Dubravac
U toj posveti koristila se ikavicom, poštujući naš čakavski izričaj u Istri!
Ostaje trajni spomen u svima nama koji smo je poznavali, koju ćemo nositi u svom srcu dok smo živi, na jednu veliku ženu, Hrvaticu prije svega, pjesnikinju, suprugu, majku i baku, svima koji su sa njom prijateljevali i surađivali, bilo to virtualno ili osobno!
Don Anđelko Zdeslav Kaćunko
SJEĆANJE NA MARIJU (crtice iz naše suradnje)

Uvijek je težko govoriti i pisati o dragim ljudima koji su iznenada otišli iz našega života. Posljednji susret s njima ostaje trajno u sjećanju “kao da je bio jučer”. Isto tako, bez obzira na to u kojim smo okolnostima i u kakvom društvu bili zajedno, nikada ne pomišljamo da nam je to možda posljednje druženje. To se odnosi i na razgovore telefonom, pisma e-poštom, komentare na društvenim mrežama, tj. na sve oblike naše međusobne komunikacije… I onda kad se “to” dogodi, kad čujemo šokantnu vijest… ostanemo zatečeni, u nevjerici…
Tako ni ja – premda se Marija posljednjih mjeseci žalila na razne tegobe i slabost ter žalost što jedva što može napisati – nisam ni u snu pomislio da će njezina čestitka meni 31. srpnja biti posljednji mejl koji mi šalje. A ta čestitka od četiri kratke rečenice, naslovljena starim izrazom NA MNOGAJA LJETA, glasila je:
DOBRI MOJ SINEK,
SRETAN TI I BL. 70 UZ OBILJE BOŽJEGA BL. I SVEGA NAJ NAJ… NAŽALOST, NISAM USPJELA NIŠTA NAPISATI. DUH JAK – TIJELO SLABO. MOLIM BOGA NEKA NAM TE POŽIVI JOŠ DUGO U DOLINI SUZA.
MARIJA
Uvijek tako brižna za druge, kao i za cijelu Hrvatsku, stalno je bila osjetljiva na potrebe dragih ljudi. I stalno me je poticala da manje radim a više odmaram ter da u ovim godinama nipošto NE TRČIM. Jer, isticala je, kad čovjek nakon 70-te padne, ide brzo svome kraju. Ona je, nažalost, upravo to doživjela – nakon težkoga pada jedva se uspjela malo oporaviti.
U našoj virtualnoj i stvarnoj komunikaciji ja sam se njoj obraćao izrazom SESTRO MILA, ona me uvijek oslovljava sa SINEK, gotovo da mi je tepala – “sinek dragi”. Budući da je među nama razlika samo PET godina (toliko je Marija od mene starija), meni je to bio znak njezine majčinske duše s brižnom ljubavlju razpoložene prema svima koje je voljela.

No moram se vratiti na početak. Moja komunikacija s Marijom započela je, koliko se sjećam, u proljeće 2016. i to razmjenom komentara o nekim aktualnostima u hrvatskom društvu, a koje su povezane s politikom i političkim djelovanjem nekih aktera. Poznato je koliko su naši ljudi, poglavito starije generacije odseljenika, silno osjetljivi na sve što se u Hrvatskoj događa, a često nerealno odnosno idealistički gledaju na svoju “staru Domovinu”, jer u njihovim okolnostima i na golemoj udaljenosti od hrvatske realnosti, doslovce vrijedi izreka da je “ljubav slijepa”. U tome smislu sam i ja odgovarao na neke Marijine reakcije, kao i komentare drugih sudionika razprave, ponekad čak i malo grublje, ne znajući tko je ona i koliko je domoljubno osjetljiva duša. Međutim, Marija je nepogrješivom intuicijom i zdravim razumom odmah zapazila i shvatila moju dobronamjernost pa je naša korespondencija na razini polemike bila zapravo početak našega prijateljstva…
Opisala mi je potom svoj životni put… što radi i čime se bavi(la)… gdje je rođena, kakvo je djetinjstvo imala, zašto je otišla iz Hrvatske itd. Više se ne sjećam koju mi je svoju prvu pjesmu poslala ni zašto. Svakako, gotovo odmah počela mi je slati svoje pjesme kontinuirano, i to različitog sadržaja, jer sam joj već nakon te prve pjesme naveo potrebu blagog jezičnog dotjerivanja. Posebnu pozornost su mi privukle njezine jedinstvene crkveno-domoljubne pjesme. Dakle, bili su to stihovi drukčiji od onih tzv. pobožnih i čisto liturgijskih odnosno crkvenih, u kojima se opjevavaju otajstva kršćanske vjere, Majka Božja ili svetci. Marija je sve svoje stihove, strofe i pjesme prožimala hrvatskim domoljubljem, tj. ljubavlju za Dom, tj. za svoju Domovinu i svoj hrvatski narod, a ti su stihovi bili ujedno MOLITVA Bogu, Gospi ili (hrvatskim) svetcima za Dom… – što je očito u pjesmi “Zvijezda Hrvata”, prvoj Marijinoj pjesmi koju sam uglazbio (16. lipnja 2016.).
Nažalost, nestala mi je odnosno izbrisana je naša početna internetska prijepiska – a ništa nisam spremao ni arhivirao, jer tada nisam mogao zamisliti da će mi jednom trebati u sadašnjem “inmemorijalnom” obliku… Svakako, najstarije Marijino e-pismo koje imam sačuvano, datirano je 13. rujna 2016., u kojem mi šalje “nešto za sutrašnji sveti blagdan” i dodaje da se svidjelo patru Nagyju. Priložila je i njegov odgovor:
“Već smo isprintali i stavit ćemo sutra na blagdan na našu oglasnu ploču ovdje u našem hodočasničkom Domu u Rimu da bude svima na uvid i na pobudu.
Srdačan pozdrav
p. Božidar”.
To je dakle mogla biti neka pjesma s temom (Uzvišenja) svetoga Križa, ali nemam to evidentirano.
Potom, 16. rujna mejlao sam joj tri dana prije uglazbljenu njezinu pjesmu Čuvar Kroacije – posvećenu Sv. Josipu, koju sam popratio riječima: “Eeeeevo ga… – moj uradak po formuli ‘što sam našao u pjesmi – to sam stavio u note…’!” 😀
Kao što vidiš, drugu kiticu sam stavio kao drugi dio prve i treće – tako mi je “došlo”, a refren se može ponavljati, i ne mora… Hvala ti za još jedan DAR svima nama – to je nova molitva Zaštitniku i Čuvaru Hrvatske. Poslao sam note čuvaru Svetišta u Karlovcu, ali nisam mu odkrio autore (dok mi se ne javi s dojmom).
Veliki pozdrav i blagoslov,
A.don”
Na to mi je ona, nisam sačuvao nadnevak (ali vrlo brzo nakon toga) – budući da sam joj jezično (gramatički i pravopisno) dotjerivao stihove (jer joj je, kako je znala reći, “tuđina ukrala padeže i pravopis”) – zahvalno odgovorila:
“Šteta što te nisam upoznala prije trideset godina dok sam imala zbor djece i mladih. Sama sam komponirala svoje pjesme laganih nota, pristupačnih djeci, ali nije to – to. Imam samo osnovnu naobrazbu za liturgijsko pjevanje. Ipak, bilo kako bilo, naši najpoznatiji sveci i mučenici čašćeni su mojim skromnim ‘izmišljotinama’ koje su Božji anđeli pjevali gromoglasno, a i puk je prihvaćao. A onda je došao svećenik koji u svemu tome nije vidio ništa značajno, niti je htio osjetiti bilo naroda i čuti njegov ‘ustaški’ glas u tuđini… Hvala ti za uglazbljenu pjesmu Sv. Josipu. Mislim da se može lijepo pjevati, a vidiš, srce me boli što više nemam harmonija. Valja kupiti neki polovni. Zaboravila sam kako je zabavno svirati i kreirati koječega. (…)
Uz B.B. zahvalna Marija”
Premda u toj njezinoj izkrenoj izpovijesti ima i riječi koje nekim današnjim “pobožnim ušima” ne bi baš bile ugodne, premda su istinite, one ilustriraju i u kakvim je okolnostima Marija živjela 50 godina u Australiji i s kakvim se sve težkoćama – čak i u suradnji sa svećenicima – morala hrvati cijeli život.

U već spomenutoj e-prijepisci 13. rujna 2016., kao odgovor na moje traženje da mi dade kućnu adresu kako bih joj poslao svoju novu knjigu, napisala je u svojem stilu:
“Nemoj ‘bolan’ poštarina je skupa… Ja se nadam uz Božju pomoć ako mi zdravlje dozvoli možda godini (=dogodine; m.op.) da se nekako dovučem u Domovinu i da se vidimo, pa ti meni lipo daj knjigu koji si mislio poslati.”
Njezin dolazak u Hrvatsku ostvario se tri godine poslije, u ljeto 2019. Marija je tada tjedan dana sredinom kolovoza boravila i u župnoj kući u Kompolju, gdje sam bio župnik. Zajedno smo obišli nekoliko najvažnijih mjesta Gacke i Like – Gackom je bila toliko oduševljena da je stalno ponavljala: “Sinek dragi, ti živiš u raju na zemlji! Bože moj, koliko je Hrvatska lijepa!” Tada smo njoj u čast, prije ljetne proslave župne svetkovine u Kompolju i moje 40. obljetnice misništva, u župnoj crkvi priredili recital, u kojem su sudjelovali Stanko Šarić i tamburaški sastav “Patrioti” ter župni zbor Kompolja (cijeli scenarij recitala dostupan je na internetu, a objavljen je i u Pečarićevoj i mojoj knjizi o Mariji). Želim još dodati kako je Marija tih dana s ponosom i radošću ter s jedinstvenim domoljubnim prkosom stalno nosila na sebi majicu s nadpisom HOS i ZDS i gdje god je mogla odnosno ako je zaključila da je zgodno pozdravljala je pojedince i skupine riječima Za Dom (spremni)!

Naša najintenzivnija i u kontinuitetu najdulja (virtualna) komunikacija bila je 2021. godine kada sam pripremao objavu osmoga izdanja njezine knjige životnih priča ZNACI I MILOSTI S NEBA, što je ujedno bilo prvo izdanje te knjige u Hrvatskoj (predhodnih sedam izišlo je u Australiji). Tada je naše dopisivanje trajalo mjesecima i bilo je gotovo svakodnevno. To je nezaboravno…
Godinu dan poslije, 30.9.2022., Marija mi šalje majl poslan također mnogima:
Dragi svi,
sretan nam blagdan slavnoga Sv. Jeronima, najvećega naučitelja Svetog pisma, s kojim je hrvatski narod stoljećima usko povezan, jerbo je dio našeg kulturnog i vjerskog života. Ne dozvolimo da nam lik toga časnoga genija sruši globalno sotonističko vrijeme, koje, nažalost, svim silama podmuklo krade najljepše Dragulje hrvatske povijesti. Slava im! (…).
Uz pozdrav ZDS
Marija Dubravac
Brisbane
Tome je priložila dugačku pjesmu o životu Sv. Jeronima. Pjesma je doista jedinstvena – pisana je u tzv. šesnaestercu (8 + 8 slogova u stihu) i s dvostrukom rimom – u sredini i na kraju. Upravo onako kako je Marko Marulić u “dvanaestercu” složio svoju Juditu.

I, evo na kraju, zanimljivo – točno 10. travnja ove godine poslala mi je pjesmu znakovita sadržaja

LAĐA MOGA ŽIVOTA:
Plovila je i plovila kroz bonace i nevere,
Vodio ju desetljećim’ stijeg i znamen svete vjere.
Obišla je oceane – tuđe zemlje, tuđe škoje,
Tuđe ‘bajne đulistane’ – samo tuđe, ništa svoje.
Kroz vremena mračna, vedra, oronula već je dosta,
Slomljena joj bijela jedra, al’ kormilo čvrsto osta.
Nakon burnih putovanja i sudbine krute hira,
Raduje se lađa stara plovu svom u luku mira.
Kompas će je ipak jednom usmjerit na dragu stranu,
Gdje Harahvat iz Irana savi gnijezdo na Jadranu.
Ali već prije, u svibnju 2019., u pjesmi Ljubav i poslije groba (koja je zapravo molitva Bogu da joj u Raju pripremi hrast za odmor!), Marija je ‘najavila’ da će se u jesen preseliti u Nebo…!
Dakle, kako je svaki pravi pjesnik u duši prorok, tako je Marija u tim pjesmama izrazila ne samo slutnju nego čak i RADOST zbog svojega konačnog dolazka u Hrvatsku. Za sve nas vijest o tome bila je golemo i gorko iznenađenje. Pa kada su mi 13. rujna prijatelji Josip Pečarić, Lili Benčik i fra Andrija Nikić iz Mostara javili tu tužnu vijest ja sam gotovo dva dana bio kao paraliziran… Tek nakon toga sam na Fejsbuk stavio kratku objavu sa sljedećim naslovom i sadržajem:
OTIŠLA JE ZADNJA SUZA HRVATSKA…
Vjerujemo da već u nebeskoj Kući Očevoj – gdje nema ni tuge, ni jauka, ni boli, ni plača… i gdje nije potrebna nostalgija za Domovinom – nastavlja u stihovima slaviti Boga, Rod i Dom. Neka joj Božja Radost bude nagrada za sve što je učinila za Hrvatsku, za Kompolje i za mene osobno!
Priložio sam fotografiju Marije dok briše suze u klupi crkve u Kompolju, slušajući pjesmu Stanka Šarića o sretnom djetinjstvu i bolnom rastanku od rodnoga kraja (tijekom spomenutoga recitala u Kompolju).
To je sve što sam tada mogao napisati. A ništa suvislije i povezanije ne mogu ni sada reći – zato je ovo moje izlaganje ovako “razbacano”…
Dodajem na samom kraju riječi koje sam u nekom trenutku tih dana, prebirući u mislima i srcu činjenicu Marijina iznenadnog odlaska, rukom zapisao na jednom papiriću:
Marijino SRCE nije – kako se to obično kaže – jednostavno “prestalo kucati”. Ono je, siguran sam, prepuknulo od neprestane njezine boli za Hrvatskom – što bi (kada bi postojala) specijalna crobdukcija pokazala odnosno potvrdila! Naime, takvu i toliko bolnu nostalgiju za Domovinom ja nikada i nigdje u životu nisam vidio.
Jer to nije bila obična bo – duševna i tjelesna istodobno – nego, to je bila cjeloživotna jedinstvena patnja, hrvatska nostalgična patnja za Domovinom! A bila toliko jaka i specifična da bi se čak i medicinski mogla katalogizirati kao passio seu cronostalgia cronica et acuta. Ima ljudi kod kojih ona ulazi u područje patološkoga (ali ne u negativnom smislu), što je, kažu, pojava karakteristična također među Ircima.
Marija je, uza svu poetsko-lirsku senzibilnost bila i veoma racionalna ter vrlo realna, ali njezino je “hrvatsko srce” – kad je riječ o Domovini – ipak (kako reče genijalni B. Pascal) uvijek imalo svoje razloge, koje razum ne poznaje odnosno ne razumije. A to je, koliko god zvučalo paradoksalno, ono isto što je definirano u remek djelu Mali Princ, da čovjek samo srcem dobro vidi, a ono bitno je očima nevidljivo!
Zato naša draga Marija za nas ostaje hrvatska velika domoljubna i poetska princeza!

Ivan Vohrić

Marija Dubravac – vila ponosnih hrvatskih ratnika kroz sva stoljeća
Noći je provodila u pisanju domoljubnih pjesama i zadnje dane svojega života provela je u pisanju, iako joj je zdravstveno stanje bilo teško i ozbiljno narušeno. Marija je majka domoljubnih pjesama i ne samo pjesama. Marija Dubravac je bila majka svima nama koji smo nakon rata potonuli psihički i fizički.
Davala je svoje srce i potporu svima nama hrvatskim dragovoljcima kada nam je bilo najviše potrebno. Njezino toplo majčinsko srce imalo je strpljenja za sve naše probleme, imala je razumijevanja za sve naše mane i poroke uz savjete i ljubav prema svakome branitelju.
Svoje i naše emocije je izražavala kroz stotine napisanih pjesama. Tu ljubav u pisanju možemo razumjeti svi mi koji volimo našu domovinu i poštujemo hrvatske branitelje kao što ih je poštovala Marija. Zapravo teško da je netko mogao toliko voljeti i poštovati hrvatske branitelje poput Marije, jer ona je bila jedinstvena u toj ljubavi..
Svojim savjetima pomagala nam je da preživimo iz noći u noć. Dijelila je svoju dobrotu i prenosila istu na sve nas povrijeđene, bolesne i ograničene u razmišljanjima.
Znala je naše osjećaje povrijeđenosti i boli opisati u svojim pjesmama. To su pjesme koje nama daju nadu i moć, pjesme kojima smo popravili svoje živote i napokon smo osjetili da možemo biti od koristi društvu i široj zajednici. Potaknula nas je svojim primjerima da i druge okrenemo na pozitivna razmišljanja, da volimo, da opraštamo i da ne mrzimo.
Marija nikada nije zaboravila nečiji rođendan ili datum obljetnice nečije smrti. Uvijek je tim povodom ona trebala nešto napisati u znak potpore ili zahvalnosti. Time je i nas ostale potaknula da ju slijedimo kroz njezina pisanja.
Voljela je našu Hrvatsku povijest
Uvijek nas je znala podsjetiti na važne povijesne događaje koji su se dogodili na određeni datum tokom naše bogate povijesti. I ne samo mene, već dosta nas kojima je pomagala u pronalasku arhivskih materijala. Pomagala je u pronalasku i raznih video materijala, te na osnovu tih istih skrivenih povijesti Marija bi pisala predivne pjesme ili objave.
Raj je plaća za čestite ljude pa je tako i naša Marija otišla u RAJ, jer kroz svoj život svojim djelima to je sigurno zaslužila.
Iza Marije Dubravac ostaje neizbrisivi povijesni trag

Otišla je Ruža, Hrvatica,
U ljepote raja nebeskoga.
Krasio ju Križ i trobojnica –
Znamen sveti Roda hrvatskoga.
Odmori se, patnice, odmori,
Raj je plaća za čestite ljude.
Za dušu ti neka svijeća gori,
Rodna Gruda nek ti laka bude.
Priključi se zboru velikana
Za Dom spremnih ko ti što si bila.
Vijek ćeš ostat Roda našeg grana,
Marija Dubravac – Hrvatica vila!
Počivaj u miru Božjem mila naša Marija !
U srcima hrvatskim toplo ti mjesto.

I za kraj 11.listopada u 13h. Marijina je sahrana u Štitaru , gdje je za supruga i sebe dala napraviti grobnicu sa dodatnim kamenom . Suprug i ja bili smo u Slavoniji i otišli do Štitara i poslikali.

LJUBAV MOG ŽIVOTA
Velebite. hrvatska planino, barjak Roda nek ti je na slavu. Za njeg’ Hrvat stoljećima gin’o, čuv’o boju crven-bijelu-plavu. Nek’ se viju i nad mojim grobom, drevne boje, povijesna ljepota. Nek’ me sjete, Domovino, tebe, da si bila ljubav mog života. Vilo naša, čuvarice meda, klikni glasno, neka złotvor čuje:” Ne diraj nam u granice pređa, od stoljeća sedmog, Hrvat tu je.
Marija Stažić Dubravac

Pripremila Lili Benčik/hrvatskepravice