I svi će reći:
“odlično ti ide”, “stvarno si jaka”, “kako sve to podnosiš?” “
i nitko ne shvaća da ista osoba koju gledaju kao snažnu preko dana navečer plače,
da ista osoba koja se preko dana glasno smije, navečer legne tužna.

Da je ta osoba ponekad umorna, iscrpljena, neispavana. Ponekad sve boli zbog slabosti, jer ne može uvijek sve složiti da bude dobro.

Nitko ne nudi pomoć ako si dobro.
Svatko samo lijepi etiketu, ona se snalazi.

I padneš, ali sve izdržiš, jer imaš etiketu osobe koja će se uvijek snaći.

Ne želite pokazati da je i vama ponekad teško ili je možda krajnje vrijeme?
Nitko nije savršen, nitko nije neuništiv.

Svatko ima pravo biti tužan, imati loše dane, posrnuti, zaplakati.
Zapamti to i ti.

preneseno: R. Kelam/fb

Razgovor s povjesničarom prof. dr. Josipom Vrandečićem “Premda se pitanje krize kršćanskoga identiteta u suvremenoj Europi, dio koje je i hrvatski narod, često spominje u propovijedima i drugim istupima hrvatskih biskupa, uoči lipanjskih europskih izbora o tome se oglasila i Komisija HBK-a »Iustitia et pax«.”

Da se o toj temi progovori (ponovno) i na stranicama Glasa Koncila nije manjkalo povoda, posebice ako se uzme u obzir i nekoliko značajnih hrvatskih obljetnica koje mogu biti pouke suvremenoj Europi. To je prije svega aktualna 500. godišnjica smrti Marka Marulića, ali i 1100. obljetnica hrvatskoga kraljevstva i 1100. obljetnica nacionalnih sinoda, koje dolaze u idućoj godini. Kao sugovornik koji može povezati prošlost i sadašnjost Staroga Kontinenta, čiju je civilizaciju oblikovalo upravo kršćanstvo, pokazao se povjesničar sa splitskoga Filozofskoga fakulteta prof. dr. Josip Vrandečić.

Ako promišljamo o današnjoj Europi, koja se srami svojih kršćanskih korijena, i koja je vidno izmorena – duhovno i demografski – čemu nas naš veliki humanist Marko Marulić može poučiti?

Poučava nas da se uvijek treba oslanjati na čvrstu stijenu Katoličke Crkve i njezino učenje. Potrebe njegova trenutka: turskoga osvajanja, krize Crkve i otkrića novoga svijeta nalagale su promjene, no Marulić je znao da je rješenje u građenju, a ne rušenju. Kada je objavio »Juditu« 1521. godine, Klis i Rodos bili su pred padom, reformacija je izrodila novi bijesan izljev protukatoličke sile.

U tom ozračju krize staroga i nastanku novoga svijeta i morala provincijski plemić s europske periferije stvara veličanstveno djelo koja svijetu u oluji ponavlja praktične upute kako krjeposno živjeti po Božjem i naravnom zakonu kao izvoru životne radosti i vječnoga spasenja. U tom moralnom korpusu nastaje »Judita« koja zorno pokazuje nazočnost standardiziranoga hrvatskoga jezika u sva tri dominantna društvena medija: Crkvi, školi i na ulici. Za vrijeme Marulića, preko Zoranića, Držića i Gundulića naša je književnost, nadahnuta kršćanstvom, dostigla europsku razinu kakvu nikada nakon toga nismo dosegnuli. Da je početkom 17. stoljeća na Marulićevu temelju tiskana Kašićeva Biblija, ne bismo i danas morali voditi jezične apologije i dokazivati nanovo i uvijek nanovo vlastitu samobitnost hrvatskoga jezika. S koje god strane gledali na Marulića: duhovne, nacionalne, kulturne, temelj je naše društvene kohezije, sinteza čitavoga našega srednjovjekovlja i renesanse. U svjetskim je okvirima vrh etičke teologije, o čemu svjedoči njegova onodobna široka međunarodna recepcija.

Pojedini filozofi ponekad i opravdano postavljaju pitanje je li današnja Europa uopće kršćanska.

Europa jest povijesno kolijevka kršćanstva, no nažalost još od nastanka kršćanstva postoje razlike u kvaliteti njezine evangelizacije. Postoji čvrsta mediteranska jezgra unutar Rimskoga Carstva – unutar limesa – u kojem je kršćanstvo produžilo život Rima i stvorilo veliku srednjovjekovnu civilizaciju. No postoje i vrlo slabo evangelizirani rubovi sjeverne i istočne Europe. Ti rubni dijelovi kršćanstva u povijesti su bili pokretačima reformacijskoga rascjepa u modernosti te protukršćanskih i protukatoličkih ideologija: komunizma, nacizma i liberalnoga progresivizma u suvremenosti. S toga europskoga ruba uvijek su povijesno dolazili izazovi za europsku kršćansku civilizaciju. U 20. je stoljeću Pruska dva puta izazvala Europu te je i njezine katoličke saveznice poput Austro-Ugarske povukla u krvavi svjetski sukob. Komunistički je izazov s europske periferije zaustavljen padom Berlinskoga zida, no neomarksistička je kulturna revolucija »hodom kroz institucije« ovladala Zapadom i postala temeljnim gorivom progresivnoga liberalizma.

Kako se kršćani mogu oduprijeti naletu progresivnoga liberalizma i obraniti »oaze kršćanstva« u današnjoj Europi?

Dosad su se iskristalizirale na intelektualnom planu barem tri opcije odgovora na navedenu dekristijanizaciju Zapada. Prva je tzv. Benediktova opcija koja zagovara stvaranje paralelnoga kršćanskoga društva u kojem će vjernici osnivati svoje institucije i u malim oazama živjeti autentična kršćanska načela. Drugo je viđenje da vrata Europe treba otvoriti migrantima koji će preminuloj Europi koja se odrekla Krista donijeti novu, svježu snagu. Problem je s obje te opcije to što zagovaraju povlačenje, odnosno odustajanje od Europe, koju smatraju mrtvom. Naši katolički predci nisu od nje odustali ni kada su u 6. stoljeću svi njezini dvorovi osim onoga Klodvigova postali arijanski – dakle heretički – ni kada su od 9. do 13. stoljeća Europljani odolijevali najezdi Saracena, Normana i Mongola.

Treća je opcija pak da kršćani preko postojećih institucija, uz suradnju sa sklonim demokršćanskim političarima i politikama, nastave borbu za evangelizaciju Europe i povratak njezinim kršćanskim korijenima. Najveći katolički povjesničar Hilaire Belloc s pravom je prije stotinu godina istaknuo da Europa jest vjera, da vjera jest Europa odnosno da Europa jest Crkva, da Crkva jest Europa. Nadodao je da će se Europa vratiti vjeri ili će propasti. Ne može se kuća graditi na pijesku, nego na čvrstoj stijeni. Dobar primjer takve opcije u hrvatskim okvirima nudi bl. Ivan Merz koji je kao vrhunski intelektualac, no srcem posve ispunjenim i vođenim Duhom, u prvoj polovici prošloga stoljeća vjeru svjedočio u javnim nastupima, predavanjima, novinskim člancima, stručnim i znanstvenim radovima, stvaranjem katoličkih udruga i njihovim povezivanjem s europskim katoličkim pokretom.

Gdje je granica između »religije samopoboljšanja« i istinske kršćanske izgradnje?

Ne bismo trebali imati ništa protiv »samopoboljšanja«. Ali kao – »Devotio moderna«, kao nasljedovanje Krista, a time i lomljenje sebe u korist drugoga, rođenje novoga čovjeka. Izgradnja sebe u kršćanskom smislu spasonosna je kršćanska praksa. Bez obzira na povijesne pritiske Crkva je od apostolskih i koncilskih vremena uspjela očuvati čvrstu stijenu katoličke dogme koja je kao plod Božje objave uvijek bila čvrsto sidro nade čitavomu svijetu. Ta se stijena ne da razoriti. Unatoč valovima crkvene su institucije uvijek čuvale misao Smisla, reda i odnosa. Katolička je dogma vrlo jednostavna, sažima se u nekoliko rečenica Apostolskoga vjerovanja. No ona je temelj opstanka pojedinca, naroda i čovječanstva u cjelini.

Spominjete primjere iz srednjovjekovne povijesti. Bliže nam se i dvije važne obljetnice u hrvatskoj povijesti: 2025. godine navršava se 1100. obljetnica hrvatskoga kraljevstva i 1100. obljetnica nacionalnih sinoda 925. i 928. godine. Možemo li iz tih događanja izvući suvremene pouke?

Hrvatski je narod Božja providnost, od svih naroda, izuzimajući Talijane, zemljopisno dovela najbliže Petrovoj stolici. Po tome, kao i po ljepoti naše zemlje, mi doista jesmo vrlo privilegirani. Na žalost na prostoru koji su naselili naši predci nisu zatekli veličajne starokršćanske bazilike i gradove kakve su zatekli Franci u Galiji, Angli i Sasi u Britaniji i Vizigoti u Španjolskoj, nego potpuno opustošeni Ilirik, nakon što su njime 200 godina vladali Avari. U tom razdoblju porušili su 40 gradova, od Sirmiuma do Salone, i taj nedostatak urbane komponente Hrvati su kroz povijest žalosno osjetili.

No oslonili su se na jadranske gradove. Nadomak Petrove stolice, sve su sami uz pomoć Crkve morali ponovno sagraditi počevši od skromnih predromaničkih crkvica – simbolično predstavljenih crkvicom sv. Križa u Ninu, »najmanjom katedralom na svijetu« – i našim skromnim stolnim gradićima: Ninom, Klisom, Kninom, Biogradom, Bihaćem… Crkva nam je dala pismo, i svu baštinu rimskoga svijeta: građevinske elemente, organizaciju prostora, uprave, školstva.

Uspostavom Ninske biskupije i pismom pape Ivana VIII. Branimiru iz 879. postali smo politički i crkveni dio Zapada, a splitskim saborima simbolično nam je predana čitava duhovna baština starokršćanskoga mediteranskoga svijeta koja je kroz metropolitansku jurisdikciju splitske Crkve obuhvatila i ujedinila sav hrvatski etnički prostor.

Naša se nacija, povijesno gledano, razvijala kroz duga stoljeća bez vlastitoga državnoga okvira i stoga se morala jače osloniti na našu tradiciju: naglasiti naše prirodno i političko pravo na vlastitu državu, na naš jezik, osloniti se na katoličku vjeru i običaje. Zbog toga je naš konzervativizam jači i otporniji nego na Zapadu, jer smo se morali boriti za vlastiti nacionalni identitet u višenacionalnim političkim zajednicama. Zbog toga smo također, za razliku od drugih europskih naroda, sačuvali nacionalnu i kršćansku »svježinu« koja bi trebala biti izvor naše samosvijesti, ponosa, poniznosti i odgovornosti. Budući da smo blagotvorno smješteni u samoj jezgri nekadašnjega kršćanskoga carstva, nadomak Petrove stolice, velika je naša odgovornost za očuvanje europske kršćanske baštine i naš stalni doprinos njoj. Misija je hrvatskoga naroda – kako su to isticali i bl. Alozije Stepinac i sv. Ivan Pavao II. – snažiti i svjedočiti kršćansku duhovnost u Europi, na ovom našem prostoru koji je na razmeđu svjetova i kultura.

I u našem su se kontekstu u ne tako davnoj prošlosti događale »revolucionarne promjene« u znaku kršćanskoga nadahnuća. Dovoljno je prisjetiti se impulsa koji je sedamdesetih i osamdesetih dao projekt Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata.

Sva velika duhovna gibanja, pa i ono u sklopu spomenutih Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata, odraz su svojega vremena. Valja pridodati i da su se sva velika crkvena gibanja odvijala u razdoblju snažnoga pritiska na Katoličku Crkvu i vjernike. Jer progoni uvijek snaže Crkvu. Nedvojbeno je i da su gibanja unutar Trinaest stoljeća kršćanstva pripremila Hrvate za sudbonosne događaje devedesetih.

Ali i danas u našem narodu svjedočimo mnoštvu vjerničkih inicijativa posve prikladnih vremenu u kojem živimo. Od tjednih i mjesečnih molitvenih susreta mladih, euharistijskih klanjanja u brojnim našim gradovima do hodočašća, križnih putova i hodova mladih, duhovnih koncerata i drugih hvalevrijednih inicijativa.

Pomalo je zabrinjavajuće što se u kampanji za europske izbore tek povremeno govorilo o odnosu suvremene Europe prema njezinim kršćanskim korijenima. I to najčešće iz krugova tzv. populističkih pokreta koji pak u kršćanstvu nerijetko vide »alat u odnosima s javnošću«.

Hrvatski odvjetnik i katolički aktivist i mučenik Ivo Protulipac prokazao je »politički katolicizam« kao mahanje zastavama i busanje u prsa. Ako želimo mijenjati svijet, počnimo od sebe. Preduvjet je svake kršćanske akcije preobraženo srce nadahnuto Duhom Svetim i Kristovom zapovijeđu ljubavi i dobrote.

Moderna je politika po Machiavelijevu načelu odijelila politiku od morala. Problem je desnoga i lijevoga protukršćanskoga populizma to što potječu iz istoga antikatoličkoga Voltaireova izvora koji tvrdi da Smisao ne postoji, nego da čovjek treba konstruirati vlastiti smisao, odnosno »gajiti vlastiti vrt«. Marx je tvrdio slično kada je zapisao da filozof ima zadatak stvoriti smisao, koji ne postoji. Takva ideologija u svojoj je komunističkoj, nacističkoj i progresivističkoj preradi, u nedostatku našega vlastitoga državnoga okvira, privukla i dio našega naroda. S tim uvezenim i stranim ideologijama tradicijski nismo imali nikakvu vezu.

Današnji kršćanski političari moraju djelovati u ozračju u kojem nacionalni interesi, kršćanska vjera, brak i obitelj postaju predmetom agresivnoga ideološkoga pritiska i kada su konzervativne opcije postavljene u defenzivu. Demokršćanski političari u Europskom parlamentu i institucijama imaju prevažan zadatak da budu hrabriji i da se barem deklarativno usude povezati suvremenu Europu s kršćanskim korijenima i s premisom da Bog postoji. To bi trebalo biti minimum njihova kršćanskoga svjedočenja.

I među hrvatskim katolicima – dijelom i opravdano s obzirom na sve silne stranputice kojima u zadnjih desetljeće-dva polazi europska politika (od promoviranja pobačaja do tzv. rodne ideologije) – sve se češće javlja euroskepticizam. Strahujete li kao povjesničar da bi se taj euroskepticizam u nekom trenutku mogao »preliti« i u neku vrstu promjene povijesne orijentacije?

Na konstruktivističke i aktivističke ideologije fašizma i komunizma navezala se isto takva ideologija liberalnoga progresivizma. Ona pak naglašava da je svako isticanje identiteta: onoga spolnoga i nacionalnoga, štetno jer zagovara nadmoć i hegemoniju. Zagovaraju ukidanje identiteta i posvemašnji relativizam, koji vodi u »osamu duše« – besmisao, kaos i ništavilo koji su glavni postulati egzistencijalizma. Tvrde da čak i takav narativ besmisla trebamo neprestano dekonstruirati – rušiti i ponovno ga interpretirati da bismo sebe uspostavili kao gospodare narativa i smisla. Na temeljno Augustinovo pitanje tko je Bog – on ili ja, moderni čovjek, nažalost, izabire ovo drugo. Ali, unatoč njezinoj krizi, od Europe ne smijemo odustati.

Istočnu orijentaciju koju spominjete odabiru pojedine interesne skupine, lijevi i desni antieuropski radikali koji preziru kršćanstvo i ovakvu Europu. Katolici nisu zadovoljni stanjem ovakve Europe, no za nju se treba boriti jer ona je civilizacija, naš dom, duhovno najvažniji kontinent. Unatoč našoj slavenskoj uzajamnosti, povijesno, duhovno i civilizacijski mi ne pripadamo svijetu »istočne, orijentalne despocije«. Zemljopis stvara povijest, Istok nije naš povijesni i duhovni ambijent. Premda je Europa u duhovnoj i materijalnoj krizi jer je prihvatila teozofiju čovjeka i odbacila kršćansku antropologiju, Zapad je naše prirodno povijesno okružje.

Na europskoj političkoj pozornici postoje političke snage koje se deklariraju kao demokršćanske. Jesu li i one u svojim izričajima sramežljive, »politički korektne«? Što vidite kao njihov »mandat« na aktualnoj povijesnoj prekretnici?

Nakon odlaska velikih demokršćana poput De Gasperija, Adenauera, Monneta, kasnije i Kohla, došlo je do krize demokršćanske ideje koja je morala preživjeti u vrlo nasilnom sekularističkom, pozitivističkom i globalističkom ozračju postmoderne.

Još od razdoblja velikih geografskih otkrića raste utjecaj gospodarskih moćnika koji se trude slomiti sve moralne zasade koje priječe nesmiljeno gospodarsko natjecanje.

Danas su u Europskom parlamentu demokršćani u ime stabilnosti prisiljeni koalirati sa socijaldemokratima i zelenima. Demokršćanski političari trebali bi ponajprije nastojati vratiti Boga i kršćanstvo u javni diskurs koji je prožet pozitivističkim materijalizmom. Katolička Crkva, koja je sačuvala cjelokupnu antičku baštinu, pokrenula znanost i osnovala sveučilišta, proglašena je neprijateljicom znanja i znanosti. No ne trebamo se uzdati samo u političare, to je refleks totalitarnih ideologija koje idolatriziraju političare jer smatraju da su dužni svakomu pojedincu osigurati sreću. Naše je temeljno ljudsko pravo težiti sreći, što ne uključuje pravo na sreću. Političari trebaju stvoriti plodno društveno ozračje za rast u slobodi ljudi i naroda. Kao vjernici znamo da samo Krist i Crkva donose i nose pravu slobodu. Ali kršćansko ozračje uključuje i poticanje obitelji i rađanja, stvaranje novoga života, od čega mnogi odustaju.

Zašto među kršćanima – katolicima, protestantima i pravoslavnima – ne dolazi do neke vrste »ekumenskoga štita« prema takvim promjenama? Kako u tom kontekstu kao povjesničar gledate na nastojanja pape Franje u povezivanju razjedinjenih kršćana?

Ekumenski je štit na žalost nesmotreno razbijen u 16. stoljeću. Zajednička je kuća ostala podijeljena. To je oslobodilo neviđenu gospodarsku energiju, no poricanje slobodne volje u ljudskom spasenju uklonilo je moralne zasade i postalo plodno tlo za razvoj protukršćanskih ideologija: nacizma, komunizma i liberalnoga progresivizma. Francuski revolucionarni progresivizam odbacio je Boga i moral učinio dogovornom kategorijom. Tragična zbivanja u Ukrajini potvrđuju vrijednost nacionalne slobode i nezavisnosti. Već se Kant u eseju »Prema vječnomu miru« 1795. založio za ukidanje nacionalnih posebnosti i uspostavu globalnoga društva, no nama četvrta Božja zapovijed nalaže: »Ljubi oca i majku«, dakle ljubi svoju domovinu. Europa je u mnogočemu okrenula leđa Kristu i kršćanskoj antropologiji po kojoj je čovjek slika Božja obdarena besmrtnom dušom, razumom i sviješću o moralnom djelovanju. Kao posljedicu takvoga okretanja od Krista imamo danas moralni relativizam, gubitak središta i spasonosnoga, uporišnoga sidra. Nikakav novac i nikakvi socijalni programi i politike ne mogu zamijeniti razorenu domovinu, obitelj i susjedstvo.

Biografija: Josip Vrandečić (1964.) redoviti je profesor u trajnom zvanju na Filozofskom fakultetu u Splitu, koji predaje modernu i suvremenu povijest. Doktorirao je na američkom sveučilištu Yale 2000. godine. Autor je i urednik dvadeset knjiga te dvjestotinjak radova znanstvenoga i stručnoga profila. Kao predavač angažiran je i na doktorskim studijima na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu te na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Aktivan je i kao urednik Bračkoga zbornika te kao potpredsjednik Književnoga kruga Split.

Marino Erceg
Glas Koncila

Ne postoji na svijetu veća bol od gubitka djeteta, osobito ubojstvom. I ne postoji na ovom svijetu razlog ili ideologija koja bi opravdala ubojstvo djeteta! Danas, posebno boli relativiziranje svega i zaborav koji promiču glavni mediji. Ni žrtva nevine djece se ne spominju. U glavno-strujaškim medijima se njeguje rasizam među žrtvama, jer jedne su žrtve svete, a druge nisu, jedne zaslužuju posvećenje, drame, književna djela, a druge zaborav!

”Ubojstva djece je najteži čin zločina protiv civila”, navodi ratni ministar zdravstva prof. dr. Andrija Hebrang.

Konvencija o pravima djeteta, izglasana u UN u studenom 1989., potpisana je i od Jugoslavije. U ratu su djeca posebno zaštićena brojnim međunarodnim konvencijama (najzaštićenija kategorija stanovništva), međutim, ubojstva djece su bila namjerna u sklopu genocidne politike srbočetničkog agresora.

JNA i paravojne četničke horde da razaraju objekte u kojima borave djeca, kao što su škole, dječji vrtići, bolnice i crkve. Od kolovoza 1991. do prosinca 1995. liječeno je 94 ranjena djeteta (od 3-16 g).  Iz Hrvatske 16, iz BiH 76 djece (za dvoje je nepoznato odakle su) i oko 300 ranjene djece liječili smo u 8 malih ratnih bolnica u BiH. Bilo je 62 dječaka i 32 djevojčice.

Od granatiranja je stradalo 28 djece (10 dječaka i 18 djevojčica), a od zaostalih minskoeksplozivnih sredstava 26 djece. Trajna je invalidnost ostala u 37 djece.  Oko 300 ranjene djece liječili smo u 8 malih ratnih bolnica u BiH.

Iz BiH smo u KBC Split liječili: Ukupno 4200 uglavnom bolesne djece,  4493 djece iz BIH rođeno u splitskom rodilištu,  975 novorođenčadi zahtijevalo neonatološku intenzivnu skrb.

Treba istaknuti, da djeca žrtve rata, nisu samo ona ubijena od agresorskog streljiva bilo koje vrste, to su i bolesna djeca umrla ili bolesna s teškim posljedicama, radi nedostatka lijekova i nemogućnosti dobivanja liječničke pomoći zbog neprijateljskog djelovanja. Sredinom 1992. od 325.806 prognanih Hrvata,  gotovo polovica su djeca. Krajem 1992. zajedno prognane i izbjegle djece bilo je oko 350.000 Rujan 1993. samo u užem splitskom području (Split, Kaštela, Solin), bilo oko180 000 izbjeglica s djecom iz BiH, a s prognanicima i do 300 tisuća. 1995. g. bilo je još 45.000 prognane i 58.000 izbjegle djece.

Ipak, evidencija o stradanjima civila u DR, vođena je u Odjelu za informiranje Glavnom stožeru saniteta Ministarstva zdravstva RH, Podaci su se svakodnevno skupljali tijekom rata u svim sanitetskim jedinicama i ustanovama na terenu, a obrađivali i arhivirali u Glavnom stožeru saniteta Ministarstva zdravstva i na Odjelu za informiranje Medicinskog fakulteta u Zagrebu, koji je vodio akademik Ivica Kostović, odnosno Centru za razvoj informacijskog sustava  za krizna stanja pri Medicinskom fakultetu u Zagrebu.

Prema knjizi prof. Hebranga ‘Zločini nad civilima u srpskocrnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku’ u Domovinskom obrambenom ratu smo mu Hrvatskoj imali:

345 izravno ubijene djece tijekom rata i 57 ubijene djece mina. Dakle, 402 ukupno ubijena djeteta i 15 nestale djece

1.184 ranjene djece,108 trajni invalidi

219 zatočeno u Srpskim konc. logorima 

4.285 djece ostalo bez 1 roditelja54 djeteta ostalo bez oba roditelja. 

Izvan Hrvatske evakuirano je 6725 djece. 

Isto tako u Hrvatskom memorijalnom dokumentacijskom centru Domovinskoga rata, kojeg vodi dr.sc. Ante Nazor, postoji poimence zapisana sva djeca, međutim ovo nisu konačni brojevi, a nisu još ni svi podaci o žrtvama dostupni, iz brojnih razloga.

Najviše je djece ubijeno u prvih šest mjeseci agresije na Hrvatsku kada je poginulo 110 djece.  Najviše djece ranjeno je u prvih šest mjeseci rata – 512 (57%). Zbog velikoga broja neeksplodiranih projektila i naprava na teritoriju Hrvatske to nije konačan broj. Prvo dijete Kisegić, Jadranka 16. g. 22.07.1991. je ubijeno, ispred kuće u Novim  Jankovcima.

’U ratu je bilo izloženo oko milijun djece u Hrvatskoj, a oko 600 000 njih bilo je izravno pogođeno ratom.

PRIMJERI UBIJENE DJECE:

OVČARA: Imao sam podatak o najmlađem ubijenom djetetu, me ali iznenadio brutalnom istinom branitelj – dragovoljac Domovinskog obrambenog rata, časni Srbin, Predrag Peđa Mišić koji pita ”…je li dijete izvađeno iz utrobe Ružice Markobašić, staro 6 mjeseci, dijete, on, ona ili nešto…?” Prema iskazu optuženog  Bože Latinovića na sudu 1. rujna 2005., srpski dobrovoljac Zoran Dašić s Karaburme  (Beograd),  svjedočio je da je vidio dvije žene i  Ružicu Markobašić, ”koju su šutali i šamarali… ” sjeća se i kako je ”molila da je ne ubiju, ali Dašić je ispucao rafal u trbuh”.

BOROVO SELO:  Martinu Štefančić, djevojčicu od četiri i pol godine, 31. ožujka 1992., kada nije bilo ratnih djelovanja. Ubijena je iz mržnje sa sedam metaka, u dijete od četiri i pol godine!

VUKOVAR:  ubijeno je 24-ero djece, u vukovarskoj je bolnici poginula Antonija Zeko, nedonošče, ubijene su dvije trudnice, ubijen je Ivan Kljajić, dijete od šest mjeseci.  

SLAVONSKi BROD:  u kojem je, izuzme li se Vukovar, najveći broj žrtava djece u Hrvatskoj. Samo 1992. usmrćeno je 32 djece s područja tadašnje općine Slavonski Brod.

ERVENIK: zaseok Šašići: paravojne formacije milicije jedne paradržave tzv. RSK upale u kuću obitelji Čengić 18. siječnja 1992., na okupiranome području, gdje nije bilo ratnih djelovanja, u i zvjerski ubili četveročlanu obitelj, roditelje oca Dragu (39), majku Nevenku (32) i dvoje djece, Slobodana (11) i Gorana (5). Nakon toga su im kuću zapalili.

PETRINJA: pripadnici specijalnih jedinica milicije SAO Krajine došli do kuće obitelji Kozbašić te iz vatrenoga oružja ubili dvoje djece, 9-godišnjeg Alena i 13-godišnju Tamaru, te njihove roditelje Milana i Gordanu.

GLINA: Nikolina Fabac, 9 godina, sestra joj Željka 14 godina s roditeljima i Darko Dvorneković 10 godina, ubijen s majkom, bakom i djedom, koje su ubili zloglasni srpski ‘Šiltovi’ 1991. Ubili su sve ljude koji su ostali u selu Gornje Jame kraj Gline, ukupno 14 civila s djecom.

MUĆ, SPLIT: 1992.,  kada sam bio službujući dječji kirurg u KBC Split i kada je tog dana iz pravca Knina tzv. JNA bacila kasetne bombe (zabranjene Ženevskom konvencijom!) po zaleđu Splita. Bolnička kola su dovela ranjenog dječaka (J.B. 13 godina), kojeg je ”zvončić” iz kasetne bombe masakrirao.

BiH:

Na ulazu u katoličko groblje Topola u Vitezu stoji ploča na kojoj piše: ‘Za 316 dana muslimanske opsade Viteza ubijeno je 653 Hrvata’.

10. lipnja 1993. muslimanske snage bacile minobacačku granatu od 120 mm na dječje igralište u Vitezu, masakrirano je 14 djece, od kojih je 8 poginulo. Istoga dana je na području Viteza ranjeno još dvanaestero hrvatske djece. S koliko su nesklonosti Hrvatima pojedini inozemni mediji izvješćivali, pokazuje primjer jedne švicarske televizije koja je za nekoliko dana objavila laž da je riječ o događaju gdje su ‘Hrvati pobili muslimansku djecu’.

Svih ovih, još nitko, baš nitko da ih se sjeti, od svih glasnih udruga za ljudska i ženska prava, raznih BaBa, Gonga, antifašističkih ženskih udruga, Centra za mirovne studije, Dokumenta, Kuće ljudskih prava Zagreb itd. Nikada i nitko! Valjda ne pripadaju lijevom spektru njihovih boja, Ako netko nešto i napiše, ne će vidjeti stranice ”mainstrem” medija!

VOJVODINA: U priopćenju Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, a u svezi komemoracije za obitelj Zec, stoji:  ”Moramo se podsjetiti da su za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku i na području Srbije, gdje nije bilo rata, ubijane i cijele obitelji samo zato što su hrvatske nacionalnosti:  obitelji Oskomić i Matijević iz Kukujevaca , Abjanović iz Morovića (dva brata). Među ubijenim članovima je  dijete Franjo Matijević. Maloljetni Franjo pronađen je s rukama vezanim žicom na leđima. Prilikom identifikacije je utvrđeno da je ubijen iz lovačke puške, i to iz neposredne blizine… U Republici Srbiji, ni nakon tridesetak godina od tih ubojstava, nema nigdje nikakvog spomen-obilježja za zločine počinjene nad Hrvatima u Vojvodini tijekom 1990-ih, a kamoli da se po njima nazove neka ulica ili trg u mjestima gdje su ubijeni.’’

Prvi znanstveni simpozij o ubijenoj i ranjenoj djeci u Domovinskom ratu održan je u franjevačkom samostanu sv. Vlaha u Pridvorju u Konavlima od 4. do 6. travnja 2018. Sudjelovali su I roditelji ubijene i ranjene djece, povjesničari, zdravstveni djelatnici i drugi. Skup je održan u organizaciji Zagrebačkoga instituta za kulturu zdravlja, Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, Glasa Koncila, Franjevačkoga samostana u Pridvorju i Zajednice udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskoga rata, pod pokroviteljstvom predsjednice RH  Kolinde Grabar-Kitarović. Tada su na Okruglom stolu, naziva ”Prekinuta rijeka na izvoru života”, koji je imao je za cilj definirati prava ubijenoga, nestaloga, ranjenoga, zatočenoga i bolesnoga djeteta za vrijeme srbocrnogorske agresije na Hrvatsku.  doneseni su zaključci, koji su upućeni Hrvatskom saboru, predsjednicima države i vlade.

Prof. dr. sc. Mihovil Biočić

*Riječ je o predavanju održanom na okruglom stolu „Spomendan na djecu ubijenu u obrambenom Domovinskome ratu“ na kojem su uz dr. Biočića sudjelovali: prof. dr. Ante Nazor, dr. sc. Tihomir Rajčić i mr.sc. Petar Perić. 16.06.2024. u Kaštel Lukšiću u organizaciji KUD Karol Wojtyla, Gradske knjižnice Kaštela i Hrvatske udruge Benedikt.